Je li i izvršna vlast spremna za potrebne reforme?
„Najvažnija stvar u vezi s demokracijom jest to da ona
svakom glasaču daje jednaku priliku da učini nešto glupo.“
Art Spander
„Ili ćemo naći put ili ćemo ga napraviti.“
Hanibal
Loš novac iz prometa istiskuje dobar novac. Razumno je očekivati da će se svaki pojedinac nastojati u najvećoj mogućoj mjeri riješiti onog dijela svoje imovine koja po njegovom sudu ima, ili bi mogla imati manju vrijednost od nominalne. Od kad znam za sebe imao sam priliku svjedočiti kako građani mijenjaju dinare za „tvrdu“ valutu koju su potom ulagali u banku ili čuvali u „čarapi“. Uspostavom Lijepe naše, navika preferiranja njemačke marke se nastavila… Uspostavom eurozone priča se nastavila i s eurom.
Kuna, koju sam zato nazivao – monetarnim manekenom, nije nikada stekla ugled stabilnog novca iako je tijekom svog života bila stabilni novac. Za nepovjerenje prema kuni veliki dio odgovornosti snosi izvršna vlast. Valutna klauzula je predstavljala i predstavlja izraz nepovjerenja prema nacionalnoj valuti. Drugim riječima, hrvatska je vlast zakonom morala ukinuti mogućnost primjene valutne klauzule za sve valute, osim njemačke marke i potom eura. Nažalost, to nije učinila. Tako se je Lijepa naša „tiho“ odrekla monetarnog suvereniteta.
Kuna je od svog početka bila određena kao potencijalno loš novac. To nije cijeli dio priče. Preostali dio priče svodi se na mogućnost štednje u drugim valutama, čime je kuna dodatno „obilježena“ kao potencijalno loš novac. Općenito, nacionalna valuta je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja. Strani novac je roba na području Lijepe naše. Banke su, primajući devizne depozite bile prisiljene, radi valutno uravnotežene pozicije u aktivi i pasivi bilance, tako formirani kreditni potencijal plasirati uz valutnu klauzulu. Tako je „grijeh struktura“, svjesno ili nesvjesno preuzeo model štednje iz inflatornog bivšeg sustava.
Umjesto da se odredila jedna banka, predlagao sam specijaliziranu vanjskotrgovinsku nacionalnu komercijalnu banku, koja ima pravo primati devizne depozite i, temeljem njih, odobravati isključivo devizne kredite (ne kredite u nacionalnoj valuti s valutnom klauzulom) i tako podržati izvozno orijentirano gospodarstvo, ali mi smo „udomaćili“ devizne depozite putem valutne klauzule. Učinili smo sve kako bi iskazali nepovjerenje nacionalnoj valuti.
Protivnici uvođenja eura moraju shvatiti da smo prihvaćajući mogućnost deviznih depozita proglasili nepotrebnim bilo koji i bilo kakav monetarni suverenitet. O tome se šuti, a upravo je to bitan dio priče. Hrvatski su građani, prema tome, svojim racionalnim ponašanjem shvatili da je kuna potencijalno rizična valuta i „okrenuli joj leđa“. Prema tome, nije pitanje – treba li uvesti euro? Pitanje je – je li Lijepa naša učinila ili tek treba provesti potrebne reforme kako bi formalno napuštanje kune kao nacionalnog novca, omogućilo dugoročno povećanje bogatstva ili blagostanja hrvatskih građana? Odgovor je jednostavan. Reforme nisu provedene i nema izgleda da će u skoroj budućnosti biti provedene…
Problem koji se ističe je možebitno povećanje cijena. To, zapravo, nije problem, niti može biti problem koji bi bio presudan prilikom donošenja konačne odluke o zamjeni kune eurom. Razlog je vrlo jednostavan i svima vidljiv. Hrvatska je otvorena zemlja, pa svako povećanje cijena privlači nove „igrače“ koji su spremni ponuditi svoju robu i usluge po nižim cijenama o čemu je raspravljano prilikom rasprave o inflaciji. Uvođenje eura, kao zajedničke valute, predstavljalo je glede cijena poremećaj, posebno u Njemačkoj, koja je napuštajući marku prenijela njezin ugled na euro.
Uvođenje eura umjesto kune može biti tek malo prilagođavanje koje se neće gotovo ni osjetiti. Prema tome, kada raspravljamo o uvođenju eura, raspravljamo o potrebnim reformama kako bi uvođenje eura smanjilo ukupne, a ne samo tečajni rizik. To je problem o kojem valja raspravljati. Pripreme koje smo činili tijekom pristupanju u punopravno članstvo u EU, nisu bile na razini potrebitih pa su, po prirodi stvari, rezultati – nezadovoljavajući. Sjetimo se koliko nam je trebalo vremena da savladamo krizu iz 2008. godine…
Bivša je država izvozeći radnu snagu ostvarivala potrebne devize kako bi financirala gospodarsku aktivnost. To vrijeme je u javnosti poznato kao vrijeme – „privremenog rada u inozemstvu“. Nije bilo lako priznati vladajućoj klasi kako u okviru domaćeg tržišta nema posla za mnogobrojne nezaposlene samoupravljače. Gospodarstvo je već bilo bremenito prikriveno zaposlenim radnicima, koje smo zvali samoupravljači, koji su „odlučivali o ukupnom procesu društvene reprodukcije“. Tako su samoupravljači odlazili u mrski i politički neprihvatljiv eksploatatorski kapitalistički sustav da bi bili – eksploatirani.
‘Privremeno zaposleni u inozemstvu…’
Za našu priču su bitne devizne doznake privremeno zaposlenih radnika u inozemstvu. Usput rečeno, devizne doznake i danas značajno poboljšavaju krvnu sliku platne bilance. Općenito zemlje koje bilježe suficit na podračunu sekundarnog dohotka, izvozile su ili još uvijek izvoze (slučaj Lijepe naše) radnu snagu da bi mogle uvoziti robe i usluge, jer ih nisu u stanju proizvesti po konkurentnim cijenama. Za razliku od nacionalne države, u tržišnoj državi nije moguće „braniti“ nacionalno gospodarstvo od inozemne ugroze na način kako je to radila nacionalna država i tako smanjiti deficit robne razmjene s inozemstvom. Opet slučaj Lijepe naše…
Dakle, izvozili smo radnu snagu i temeljem tog izvoza povećali devizne doznake ili, što je isto, povećavali raspoloživu količinu deviznih sredstava. Tako se rodila nova nacionalna valuta – njemačka marka. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća – ne vjeruje se nacionalnoj valuti. Kako je ugled njemačke marke preuzeo euro u Lijepoj našoj, mjera vrijednosti, a ponekad i sredstvo plaćanja, ostvaruje se putem eura; štednja gotovo uvijek. To i takvo ponašanje građana je sasvim razumljivo i racionalno.
Treba reći kako u bivšoj državi devizna štednja nije bila zakonita. Međutim, „kruta zbilja srušila je bajku“ – stanje u društvu često mijenja pravila igre. Građani su otvarali devizne račune, kupujući na crno uglavnom njemačke marke, uplaćivali ih na svoje štedne knjižice, a banke udruženog rada sa zadovoljstvom su građanima odobravale kredite temeljem deviznog kolaterala. Kako je inflacija bila dio svakodnevnice, prodaja deviza centralnoj banci rezultirala je značajnim gubicima koje smo nazivali – negativne tečajne razlike. Te tečajne razlike su postale „crna rupa“ servisa udruženog rada kako su se tada nazivale poslovne banke.
Posebno su tečajne razlike bile opasne za servis udruženog rada kada su samoupravne poslovne banke, po odluci republičkih i pokrajinskih vlasti, da bi povećale svoj kreditni potencijal kako bi realizirale razvojne planove, posezale za inozemnim kreditima. Tako su tečajne razlike „ustoličile“ njemačku marku u cjelokupni društveni sustav kao mjeru vrijednosti. U financijskoj imovini dominirala je njemačka marka, pa su krajevi koji su bili najnerazvijeniji – živjeli temeljem dotacija.
„Privremeno zaposleni u inozemstvu“, kako bi pokazali da su uspjeli, gradili su kuće „na dva ili tri poda“ i kupovali zemlju po iznimno visokim cijenama. Preostala imovine svodila se je na izgradnju vikendica, jer privatna inicijativa i temeljem nje investiranje u poslovnu aktivnost, nije bila dozvoljena kako se ne bi „uvezla“ eksploatatorska filozofija mrskog kapitalizma. Tako je imovina u obliku nekretnina, pored njemačke marke, postala rezervni fond brižnih obitelji.
Turizam se pokazao kao dobitna kombinacija koja je unaprijedila crno tržište deviza. Poslije je gospodarstvo to isto radilo putem „Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava“. Kratko rečeno, uvoznici su kupovali, a izvoznici prodavali dio zadržanih deviznih sredstava, devizna prava, uz šticung koji je, zapravo, predstavljao subvenciju izvozu. Ovaj kratki i površni uvod ima za cilj da pokaže zašto su njemačka marka i euro tako dragi hrvatskim građanima…
Tečaj nacionalne valute određen je odnosom domaće produktivnosti tradable sektora s inozemnom produktivnošću. Ukoliko je produktivnost manja od konkurentnih proizvođača, nacionalna država je, da bi štitila domaće gospodarstvo, posezala za carinama, ne dirajući tečaj svoje valute ili njezinom deprecijacijom. Obično je koristila i jednu i drugu mjeru. To je bila politika na strani uvoza. U izvozu su se odobravale otvorene i prikrivene subvencije kako bi se održala izvozna dinamika i pripadajuća gospodarska aktivnost. Tu i takvu politiku, Vladimir Pertot je nazivao – intervencionizmom – koji je posljednji oblik funkcioniranja nacionalne države.
Zamijena kune eurom – politička odluka!?
Kao što je već u prijašnjim raspravama rečeno, nacionalna država je u žiži svojih ciljeva imala rast gospodarske aktivnosti, punu zaposlenost, stabilnost cijena i suficit platne bilance. Putem tečajne politike u uvjetima nacionalne države, bilo je moguće voditi aktivnu gospodarsku politiku. U uređenim nacionalnim državama ova i ovakva politika podržavana je politikom što nižih kamatnih stopa. U bivšoj državi ta se politika provodila putem reeskontnih kredita temeljem primarne emisije novca s negativnim kamatnim stopama što je, zapravo, bila preferencijalna subvencija. Opseg te i takve politike određuje veličina nacionalnog tržišta. Što je tržište veće, to su veće mogućnosti tiskanja novca. U veliku čašu stane više tekućine nego u malu…
Male i razvijene zemlje nisu vodile aktivnu tečajnu politiku jer su bile svjesne da najveći dio svoje gospodarske aktivnosti moraju izvoziti, a proizvode, čija proizvodnja zbog malog nacionalnog tržišta, nije bila rentabilna – su uvozile. Ponašali su se vrlo slično kako je to sugerirao David Ricardo u svom modelu komparativnih prednosti. Drugim riječima, male i razvijene zemlje su svoje malo nacionalno tržište od objektivnog ograničenja pretočile u subjektivnu razvojnu šansu. Ponašale su se upravo onako kako se danas ponašaju tržišne države. Marx bi rekao – novo se rađa u krilu starog, nije još potpuno novo, ali nije više ni staro.
U tržišnoj državi pitanje svih pitanja je konkurentnost domaćeg gospodarstva. Nacionalne granice su propusne kao „vrša“ i nije moguće održavati gospodarsku aktivnost tečajnom politikom. Nema carina ni subvencija, pa manipulacija tečajem povećava ili smanjuje samo potražnju. Na ponudu djeluje samo neizravno, pa nije moguće u srednjem i drugom roku manipulacijom tečaja povećati konkurentnost vlastitog gospodarstva. Kratko rečeno, nema velike koristi u tržišnoj državi od politike manipulacije tečaja. To je razlog zašto sam se nakon Stabilizacijskog programa iz 1993. godine, zalagao za marginalno prilagođavanje tečaja hrvatskog dinara i poslije kune s njemačkom markom. Taj „grijeh propusta“ danas nije moguće naknadno okajati, pa bi, po mome mišljenju, u uvjetima visoko euroiziranog gospodarstva, manipulacija tečajem donijela daleko više problema nego što bi ih riješila.
Iz navedenog je razvidno kako je u tržišnoj državi nužno voditi ekonomsku politiku na strani ponude, umjesto politike potražnje koja je dominirala u nacionalnoj državi. To je dramatična promjena o kojoj ekonomisti još prilično tiho zbore. I dalje. Mišljenja sam kako smo svjedoci nove ekonomije i nove ekonomske politike koju su davno zacrtali najugledniji ekonomisti i polit ekonomi, kao što je to bio Karl Marx. Marx je najviše hvalio kapitalistički način privređivanja, te je putem koncentracije i centralizacije kapitala nagovijestio današnju globalizaciju. Ni manje ni više…
Premijer Andrej Plenković je izjavio kako je donesena politička odluka da se kuna zamijeni eurom. Zapravo mi nije jasno, što je time naš Premijer htio kazati, jer svaka odluka politike je – politička odluka. Odluku ne donosi struka, iako bi bilo više nego dobro da se politika prije odluke konzultira sa strukom, kako bi bila svjesno možebitnih posljedica svojih odluka. Tako se to radi u svijetu, što se zaboravlja, zapravo ignorira, u Lijepoj našoj. Ali to je jedna druga priča koja ostaje samo priča u Lijepoj našoj.
Moja interpretacija izjave premijera Andrea Plenkovića svodi se na tvrdnju po kojoj će se sada i odmah provesti potrebne reforme cjelokupnog društvenog sustava kako bi se smanjili jalovi fiksni i varijabilni troškovi, što će rezultirati većom konkurentnošću hrvatskog gospodarstva. Problem je u tome što nikako da vidim potrebne reforme. Teško je vjerovati da smo pripravni zamijeniti kunu eurom ako se toleriraju nezakonite radnje, kao što je to slučaj gradonačelnika gospodina Željka Turka u Zaprešiću, što ne priječi kako premijer Andrej Plenković tako ni ministrica Blaženka Divjak (vidi: www.rifin.com – „Zaprešić kao slučaj“). Očito je Premijer mislio na nešto drugo.
Neke zemlje olako primljene u eurozonu
Postoje kriva mišljenja po kojima centralna banka Lijepe naše „gura“ zamjenu kune eurom. To je krivi pristup i takvo sagledavanje problema zamjene kune eurom ne bi donijelo koristi koje moraju biti u samoj osnovi, kako kaže Premijer, same odluke. Hrvatska narodna banka, po prirodi stvari, mora biti aktivni čimbenik procesa zamjene kune eurom. Međutim, valja imati u vidu da je gubitak, kako to imenuju osporavatelji uvođenja eura, „monetarnog suvereniteta“, dramatična promjena koja će imati posljedice za sve građane po bilo kojem kriteriju s multiplikativnim učincima.
Zamjena kune eurom nije samo izvršenje obveza koje smo potpisali 1. srpnja 2013. godine. Zamjena kune eurom znači uspostaviti nove standarde – ubrzati proces konvergencije cjelokupnog društvenog sustava standardima EU-a. Upravo zato je nužno izvršiti potrebne prilagodbe, koje se nazivaju reformama, kako bi kao društvo sutra bili bolji i učinkovitiji nego što smo to bili jučer ili danas. Ja bih tome dodao i – ravnopravniji.
Prema tome, uvođenje eura je prvorazredni događaj u svakom pogledu, pa imperativno zahtjeva preispitivanje postojećeg institucionalnog okvira. Zadatak nije ništa manji od zadatka koji smo imali prilikom pristupanja EU-u. Nije potrebno nabrajati što smo sve propustili jer se nismo primjereno prilagodili novim pravilima igre po kojima igramo od 1. srpnja 2013. godine. Ova rasprava ima za cilj da p(r)ozove sve odgovorne čimbenike u Lijepoj našoj kako ne bi ponovili „grijeh propusta“. „Grijeh struktura“ je u Lijepoj našoj kreator „grijeha propusta“.
Po mome mišljenju, nije problem u pitanju – uvesti li euro ili ne? Problem je kada će nas primiti u taj elitni klub. Znamo da su neke zemlje olako primljene u eurozonu što je svom žestinom kaznila kriza iz 2008. godine. Sjetimo se Grčke, Španjolske, Portugala i Irske (koja je bila poseban slučaj), te Italije. Nerazumna politika u nekim članicama eurozone mogla bi rezultirati novim problemima. Postojeća rješenja glede fiskalne konvergencije, neće niti mogu dati željena rezultata. Brak, ma kako se nazivao i što sadržavao, predstavlja gubitak određenog stupnja slobode za sve sudionike. Razvijeni će morati pokazati daleko više empatije prema manje razvijenim članicama. Naprosto, nije lako dinamizirati gospodarsku aktivnost kada imate kriterij – zajedničku valutu euro – koji niste u stanju zadovoljiti. Ipak, najveći dio posla, prilagođavanja, ostaje na članicama eurozone.
Pri tome moram biti sasvim jasan i precizan: maastrichtski kriteriji kako su propisani nisu primjereno postavljeni, s jedne strane, i, s druge strane, predstavljaju „prtljagu“ nacionalne države koji sugeriraju zbroj zasebnih jedinica, umjesto potrebnog rasta međuovisnosti među članicama eurozone. Primjera radi, pitanje deficita/suficita platne bilance, koje smatram presudnim, potpuno je izostavljeno, što se može različito interpretirati. Ne treba zaboraviti ni veličinu inozemnog duga pojedine zemlje članice. Ni jedna interpretacija nije kompliment njihovim kreatorima. Dobro je da se provede široka i argumentirana rasprava kako bi se sačinila što realnija analiza koristi i troškova predstojećeg uvođenja eura.
Hrvatska pored inozemnog duga od 40-tak milijardi eura, ima dug prema domaćim vlasnicima deviznih depozita, deviznoj štednji, od 20-ak milijardi duga što „pokriva“ deviznim pričuvama od 17,5 milijardi eura. Uvođenjem eura „nestaje“ obveza prema domaćim rezidentima u iznosu od navedenih 20-ak milijardi eura. U tom slučaju, postojeće devizne pričuve iznose velikih, gotovo 44%, što omogućuje učinkovitije i jeftinije upravljanje inozemnim dugom.
Mala zemlja, veliki fiksni troškovi države
Naime, devizni depoziti koje drže domaći rezidenti u domaćim poslovnim bankama jesu devizna obveza prema domaćim rezidentima. Činjenica po kojoj su štediše u inozemnim valutama u slučaju stečaja poslovne banke namireni u kunskoj protuvrijednosti, svojevrsna je prijevara. Oni su uložili devizna sredstva i temeljem plaćene premije osiguranja štednih uloga poslovnih banaka, morali bi biti obeštećeni u deviznim sredstvima. Narodski rečeno – ako depozit glasi na valutu euro, tada bi potraživanje moralo biti isplaćeno u eurima. Nije to sve. Hrvatski građani mogu svoju štednju uložiti u inozemstvo. Slikovito kazano, oni mogu podići svoje uloge koje imaju u hrvatskim bankama i transferirati ih u, recimo, njemačku banku koja posluje u Njemačkoj. U tom slučaju imamo realni odljev deviznih sredstava. Uvođenjem eura priča se značajno mijenja, jer je u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj, zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja – euro.
Kad je raspravljano o inflaciji, pozvao sam se na Keynesa koji je dao Lenjinu za pravo kada je, navodno, Lenjin izjavio kako je najsigurniji put podrivanja kapitalizma – loš novac. Zamjenom kune eurom, Hrvatska će imati stabilan novac sa svim njegovim funkcijama što nije moguće reći za današnju kunu. Tiskanje novca postaje prošlost što će dodatno smanjiti rizik od možebitne inflacije. To će nužno smanjiti kamatne stope upravo zbog smanjenja tečajnog rizika koji je danas značajna komponenta u strukturi kamatnih stopa. Ostaje problem svih problema kojeg vidim u – neučinkovitoj i skupoj državi.
Što je zemlja manja, to su veći fiksni troškovi države. Zato tržišna država najveću moguću pažnju posvećuje efikasnosti državnog aparata. Njezina organizacija je „plitka“ jer samo na taj način smanjuje proširenu reprodukciju birokratskog sustava. Uzmimo dva primjera. Prvi se odnosi na broj ministarstava u Lijepoj našoj. Svaka politička opcija i koalicija kreira svoja ministarstva u zavisnosti od „apetita“ članova koalicije. Ne polazi se, a trebalo bi, od učinkovite organizacije koja će omogućiti najbolji način upravljanja zemljom. Promjena broja ministarstva ima značajne troškove uspostave novog sustava koji traje dok na vlast ne dođe druga opcija. Tako uspostavljena ministarstva nisu učinkovita, a njihove troškove, ma kako mali bili, moramo nazvati – jalovima.
Drugi je primjer način organizacije lokalne uprave i samouprave. Prije uvođenja eura valja uspostaviti funkcionalnu i učinkovitu lokalnu upravu i samoupravu. U tržišnoj državi lokalna uprava i samouprava je mjesto ostvarivanja prava građana u svakom pogledu. Imamo dva moguća pristupa. Jedan je smanjiti broj općina i gradova tako da ih bude manje od stotinu i ukinuti županije. Drugi je redefinirati, povećati, ulogu županija koje bi tako postale generatorima razvoja. U tržišnoj državi odnos između javne vlasti i gospodarstva je partnerski. Prema tome, reorganizacija lokalne uprave i samouprave mora zadovoljiti uvjet po kojem će lokalna uprava i samouprava biti odgovorna za realizaciju partnerskog odnos s gospodarstvom na svom području djelovanja.
Postojeća razmišljanja kako umjesto jednog ministra financija, moramo imati više stotina ministara financija, neće niti može dati zadovoljavajući rezultat. Bit je lokalne uprave i samouprave da stalno povećava blagostanje svojih građana. Kadrovski potencijal najvećeg broja općina nije osposobljen za ozbiljniji iskorak. To nam svjedoče šarolikost aktivnosti glede korištenja sredstava iz europskih fondova. Županije, koje su više ukras, u postojećem institucionalnom okviru mogu malo toga danas učiniti.
Kao što je dosadašnja rasprava pokazala, porezni sustav ne zadovoljava. Učešće poreza u dodanoj vrijednosti je iznad poreznog kapaciteta. Nadalje, visoki izravni porezi i doprinosi izravno i dramatično smanjuju konkurentnost hrvatskog gospodarstva. U prethodnim raspravama sam se odredio glede oporezivanja dohotka, dobiti, PDV-a i imovine. Tome nemam što dodati, osim što želim naglasiti da je postojeću poreznu presiju potrebno uporno smanjiti kako bi se ona umjesto postojeće razine porezne presije od 38%, smanjila na prihvatljivih 30% BDP-a.
Nužno je zamijeniti kunu eurom!
Na kraju valja jasno kazati kako je nužno zamijeniti kunu eurom. Velik broj građana ionako uzima euro kao mjeru vrijednosti i značajan dio svoje imovine drži u stranoj valuti. Štedeći u eurima građani su jasno rekli kako glasaju za uvođenje eura. Tako će ono što činimo de facto, postati de iure. Prema tome, građani su spremni da se uvede euro. Imamo na tisuće štediša koji štede u eurima koji su se tako na najbolji način izjasnili glede uvođenja eura. Međutim, pitanje je – u kojoj je mjeri spremna izvršna vlast da provede potrebne reforme kako bi uvođenje eura podržalo dinamiziranje gospodarskog rasta i razvoja. Za sada nemamo značajnijih dokaza da je izvršna vlast odlučna da provede potrebne reforme.
Prema tome, građani imaju pravo iznijeti svoja mišljenja kako ćemo obilježiti hrvatski euro. U tržišnoj državi bi se to moralo obaviti na demokratski način, a rješenja u suglasju s kulturnom i povijesnom baštinom Lijepe naše.
Pozivam vlast i oporbu da sučele snagu argumenata, umjesto argument broja ruku s kojima raspolažu u Saboru. U protivnom, uvođenje eura moglo bi postati tegobna rabota s negativnim posljedicama po blagostanje hrvatskih građana, kao što smo to mogli svjedočiti nakon ulaska u EU. Ako ne pristupimo primjereno uvođenju eura, imat ćemo nove probleme. Za njih ćemo kriviti one druge, ma koji to bili, jer nećemo smoći snage da se pogledamo u ogledalo. Vrijeme je da spoznamo kako za sve propušteno moramo kriviti samo i jedino – sebe. Upravo onako kao što se hvalimo kada za to nemamo nikakvog argumentiranog razloga…