SDP nema novca za kampanju, ali Milanović se po svemu sudeći za to ne mora previše brinuti, jer kako to obično biva 'kesu će odriješiti' taj(ku)ni financijeri.
Pomalo mesijanski, posljednjih nekoliko dana bivši premijer i SDP-ov kandidat za predsjednika Zoran Milanović hodočasti po Lijepoj našoj, nastojeći naciju ali prije svega pristaše uvjeriti da je baš on predsjednik s karakterom kakvog Hrvatska treba. Kako točno izgleda i zvuči taj njegov karakter, imali smo prilike čuti i vidjeti tijekom njegova premijerskog vladanja državom, kada se pokazalo da je glavna osobina njegova karaktera lijenost, a po svemu sudeći i nesmotrenost.
Da bi se to kontinuirano moglo nastaviti naslućuje se i iz njegovih aktualnih poruka u kojima je naciji objasnio (kao da slušamo Plenkovića) da hrvatska sirotinja iseljava iz zemlje, jer je – eto – željna svijeta i avanture, a ne kruha i posla na kojem će biti poštovana. Ne može Milanović shvatiti jade prosječnog hrvatskog puka kada je cijela njegova karijera prožeta politikanstvom i druženjima s tajkunima upitnih poslovnih putanja, koji će i sada, kada iz hira kreće u bitku za Pantovčak, stati iza njega i odriješiti kesu, jer to se tako naprosto čini u uređenoj hrvatskoj politici u kojoj nitko nikoga ne pita ‘di su pare’.
‘Oni’ su lopovi, a ‘ovi’ nesposobnjakovići!
‘Di su pare’, nitko iz SDP-a, uoči kandidature očito nije upitao niti Milanovića, koji je svoju stranku po odlasku iz politike ostavio u potpunom financijskom rasulu. Podsjetimo, mediji su svojedobno pisali o tome kako je SDP u dubokim problemima i to do te mjere da su bili primorani dići kredit u ‘Erste banci’ za kojega su kao jamstvo založili dio svoje imovine. Svojevrstan je to presedan, jer Partija ranije nije morala davati imovinu pod hipoteku, a banke bi im odobravale kredite bez posebnih jamstava. Predsjedništvo SDP-a predvođeno Davorom Bernardićem, u samim se povojima suočilo s financijskim dubiozama koje im je ostavio Milanović, a proračunski prihodi zbog smanjenog broja zastupnika pali su im s ranijih 22 milijuna kuna na oko 10,5 milijuna pa je Bero najavljivao nove sistematizacije, štednju na reprezentacijama, ali i na plaćama radnika, što je izazvalo lavinu negativnih reakcija. Sve su to SDP-ovci nošeni navodnim uspjehom s europskih izbora gurnuli pod tepih i krenuli u predsjedničku kampanju s Milanovićem, ali imajući u vidu te poteškoće od kojih još uvijek nisu oporavljeni, postavlja se pitanje tko će financirati kampanju predsjednika s karakterom?
U SDP-u su po tome pitanju dosta rezervirani, jer je veliki dio članstva svjestan lošeg financijskog stanja, s kojim je naravno upoznat i sam Milanović, no da se u kampanji neće oslanjati isključivo na Partiju dade se naslutiti i iz toga što njegov izborni stožer neće biti ni smješten na Iblerovom trgu. Iako je Bernardić svojem bivšem šefu prepustio izbor najužeg tima s kojim će voditi kampanju, pitanje financiranja iste nešto je što se tek treba naći na dnevnom redu, a tu naravno treba razmotriti i zakonodavni dio priče.
Naime, prema zakonu o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe za predsjedničke je izbore moguće potrošiti maksimalno osam milijuna kuna, ali baš je to brojka oko koje u djelu SDP-a nastaje panika, jer kako nam priznaje naša dobro upućena sugovornica, oni ni izbliza nemaju tolika sredstva, stranka nije u stanju izdvojiti toliko novca za kampanju, ali zato Milanoviću mogu ponuditi pomoć u drugom obliku pa će sukladno tome SDP bivšem šefu osigurati ljude, vozače, automobile, dati infrastrukturu i prostore po terenu, no novca nema, i u tom smislu na SDP nije moguće računati, što je zapravo bilo jasno već iz kampanje za europske izbore na koje je otišlo skromnih tri milijuna kuna.
Dva lica Z.M.
Iako u SDP-u novca tema, te premda se nije pokazao kao političar koji zna upravljati financijama, izgleda da je Milanović kao poduzetnik jedna potpuno drugačija figura. U vrlo kratkom roku, njegova je tvrtka nanizala značajne financijske uspjehe, a ono što je obavijeno velom tajni jesu pitanja s kim je to točno Zoki surađivao i kome je dijelio svoje čuvene i skupe konzultantske savjete da mu je poslovanje tako dobro išlo? Tvrtka ‘EuroAlba Advistory d.o.o.’, čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, lani je ostvarila prihod od 745.292 kune, rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a po plaćanju poreza tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržala je dobit, točnije nije je isplatila vlasniku, a u odnosu na prethodnu godinu, u ovoj bilježi rast prihoda od skoro 20 posto te podjednaku neto dobit, ali i rashode od skromnih 13 posto.
I prije objave kandidature Milanović se, podržavajući SDP-ove kandidate za europske izbore, naciji obratio iz daleke Kine gdje je navodno bio na poslovnom putovanju, a njegovo poslovanje u inozemstvu također se može potkrijepiti brojkama. U inozemnim je vodama ‘predsjednik s karakterom’ uprihodio 209.97 kuna. Jednako tako, valja reći kako je tvrtka za plaće, poreze i doprinose lani isplatila 56.698 kuna, točnije, trošak neto plaća iznosio je 40.010 kuna. Zanimljivo, Milanović si nije isplatio ni dobit ostvarenu u 2017.godini, već ju je usmjerio u zadržanu dobit, iz čega proizlazi da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala preko milijun kuna dobiti iz poslovanja. U prosincu prošle godine tvrtka je imala potraživanja od 18.750 kuna od zaposlenika i članova poduzeća, točnije od osnivača tvrtke, a na toj stavci potraživanja su početkom godine dosezala 140 tisuća kuna. Iz toga se može doći do zaključka kako je firma vjerojatno odobravala pozajmice samom Milanoviću, koji je po svemu sudeći tako pokrivao nisku plaću na koju je bio prijavljen, što je također pokazatelj njegova karaktera.
Podsjetimo, kao premijer Milanović je podržavao brutalnu poreznu represiju prema hrvatskim poduzetnicima, a onda kada je i sam uskočio u poduzetničku fotelju odlučio isplaćivati si minimalnu plaću kako bi izbjegao istu tu brutalnu poreznu represiju. Drugim riječima, Milanović je u periodu izbivanja iz politike živio od skromnih 3.334 kune neto mjesečno. Pa neka netko samo kaže da se od minimalca ne može živjeti!
Samozatajni bogataš kao tajni financijer – san svakog političara
Bilo kako bilo, Milanoviću se ne može osporiti stabilno poslovanje tvrtke, a u javnom prostoru spominjalo se kako je poslovne uspjehe nizao surađujući između ostaloga sa albanskom vladom, ali i sa umirovljenim generalom Ivanom Čermakom, koji se spominje kao jedan od potencijalnih financijera njegove kampanje, u tom se kontekstu jedno vrijeme razmatrao i Milanovićev prijatelj Emil Tedeschi, no u djelu SDP-a prepričavaju nam kako Zoran Milanović iza sebe ima još jednog iznimno snažnog, samozatajnog podupiratelja, koji bi mogao odriješiti kesu za njegovo lansiranje na Pantovčak. Riječ je o njegovom starom znancu i zavičajcu Željku Runji, samozatajnom bogatašu o kojem se u javnom prostoru rijetko progovara, a Milanović se navodno s njim u zadnje vrijeme intenzivno druži, sastaje i pregovara. Dio Milanoviću bliskih izvora smatra da je upravo on jedan od onih koji su Milanovićevoj tvrtki osigurali stabilno poslovanje, budući da je s njim ozbiljno surađivao.
Željko Runje je rođen 1954. u Splitu, a dodirna točka s Milanovićem jest i njegovo odrastanje u Sinju, kraju iz kojeg potječe Milanovićeva obitelj. U Sinju se Runje ozbiljno bavio košarkom, nakon čega ga primjećuju treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone pa se seli u Zagreb gdje završava gimnaziju. Potom na školovanje odlazi u SAD gdje na aljaškom koleđu pomoću Krešimira Ćosića dobiva košarkašku stipendiju. Po završetku studija, zapošljava se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji, a kada preuzma veliki Exxon, nastavlja razvijati karijeru u tom čuvenom naftnom gigantu narednih 18 godina.
Runje se profilirao radeći na poslovima koji uključuju istraživanja, razvoj i proizvodnju iz nalazišta u artičkom djelu Aljaske, Nigeriji, Alžiru, Tajlandu, Angoli, Turkmenistanu, Australiji, a potom 1997.godine stiže u Rusiju, gdje je gotovo dva desetljeća vodio projekt razvoja podmorskih nalazišta. Runje je danas jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u naftnom biznisu u svijetu, što ne čudi budući da sjedi u upravi ruske naftne kompanije ‘Rosneft’ u kojoj je predsjednik zadužen za offshore projekte. Smatra ga se i jednim od najprisnijih suradnika glavnog izvršnog direktora ruskog Rosnefta Igora Sečina, koji je jedan od najutjecajnijih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Osim toga, američki su mediji Runju povazivali i sa Rexom Tillersonom, bivšim američkim državnim tajnikom i nekoć prvim suradnikom američkog predsjednika Donalda Trumpa. Runje je karijeru prvotno startao u ExxonMobilu, a prema pisanju Wall Street Journala, njegova je uloga bila širenje poslovanja te američke kompanije u Rusiji, u periodu dok je njome ravnao Tillerson. U tom je razdoblju baš ovaj splitski bogataš bio ključna figura u sklapanju suradnje europske podružnice Exxona s Rosneftom, za istraživanje i eksploataciju golemih ležišta nafte u ruskom dijelu Artikta, radi čega 2012.godine postaje potpredsjednik Rosnefta, zadužen za offshore projekte.
Rusi ne dolaze – oni su (o)davno već tu!
U Hrvatskoj se u Runji rijetko govorilo i pisalo, iako je njegov uspjeh na svjetskoj razini iznimno zapažen, no to ne znači da on nije poslovao i sastančio i sa hrvatskim vlastima. Štoviše, baš tu leži poveznica između njega i Milanovića. Njih su se dvojica sastajali u periodu kada je Milanović kao premijer upravljao Vladom, pa je delegacija Rosnefta jedne prigode u vrlo zanimljivom društvu sastančila u našoj zemlji. Te su se prigode uz Runju, u društvu našli i Igor Sečin, bivši Putinov zamjenik, potpredsjednik tvrtke Eduard Khudaynatov, te Milanović, Ivan Vrdoljak, Mladen Pejnović i Siniša Petrović. Nakon druženja u Banskim dvorima, naciji je diskretno priopćeno da su razgovarali o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, ali i o mogućnosti suradnje na području elektroenergetike, u čemu im je Milanović dao nedvosmislenu potporu, koja očito i danas živi u njemu.
Rusi doista imaju interesa za energetske projekte u Hrvatskoj, a istraživanja i eksploatacija nafte te izgradnja infrastrukrute koja uključuje i gradnju LNG teminala, dio su njihovih interesa, koje zapravo nikada nisu niti krili. Osim toga, ne treba zanemariti niti istraživanja ugljikovodika. Milanović se svojedobno, kao premijer zdušno zalagao za Zakon o istraživanju ugljikovodika najavljujući raspisivanje natječaja za dodjelu koncesija. Tu je naravno i ruski interes oko Ine, koji nije zanemariv, pa stoga zapravo nikoga ne bi trebalo iznenaditi da Runje odriješi kesu za Milanovića, koji bi potom s Pantovčaka mogao nastaviti svoju lobističku karijeru podilazeći ruskim interesima. Kada je o interesima riječ, Runje je oko bacio i na lijepi, plavi Jadran pa je tako nedavno pisano o radovima koje je započeo kod Bobovišća na Braču, za koje prema tvrdnjama mještana nema građevinsku dozvolu, a otočani su se pobunili i stoga što im je uzurpirao plažu, zagradio šetnicu te napravio tunel do mora i postavio kamere, na što nije reagirala niti jedna nadležna služba. Runje je pak sve te navode preko svojeg odvjetnika demantirao, među ostalim navodeći da ne privatizira plažu. Demantirati se pak, teško mogu Milanovićeva druženja s generalom Ivanom Čermakom, jednim od najimućnijih hrvatskih poduzetnika, koji je svoje poslovno carstvo također izgradio u naftnom sektoru. Da Milanović i Čermak imaju dodirnih točaka, mjesecima se nagađalo u javnom prostoru, a poveznica im je svakako bivši ministar obrane i Milanovićev prijatelj Ante Kotromanović, koji je među prvima u javnost poput probnog balona prije više od godinu dana pustio priču o njegovom ponovnom političkom angažmanu. Nakon što su ispitali teren, sada udruženim snagama kreću na Pantovčak, jer je baš Kotromanović navodno jedna od najvažnijih karika u timu bivšeg premijera, koja će mu za ustanak iz mrtvih osigurati snažne lobije i financijsku potporu. U skladu s time, Milanović se često sastajao s Čermakom, pa su tako jedne prigode snimljeni i na večeri u centru Zagreba gdje im je društvo pravio i general Ante Gotovina te Milivoj Goldstein, moćnik iz Zagrebačke banke o čemu smo još prije nekoliko godina pisali u tjedniku ‘7Dnevno’. Uz to, dvojac Čermak-Milanović viđan je i na novogodišnjim proslavama te druženjima po Esplanadi, što sasvim sigurno nije tek puka slučajnost i obično prijateljevanje.
Jasno je dakle da i Milanovićeva kandidatura za predsjednika za sobom vuče i lobiste iz naftnog biznisa, koji će ga podržati zbog vlastitih interesa, a istovremeno i Milanović – predsjednik s karakterom – u tu je borbu za Pantovčak krenuo ponajprije zbog toga da bi zbrinuo sebe. U Hrvatskoj ništa novo, reklo bi se na koncu.