Europske zemlje već odavno imaju uređeno zakonodavstvo koje definira odgovornost i skrb nad kulturno-povijesnom baštinom. Prostor današnje Hrvatske, dobio je još 1853., tada u sastavu Habsburške monarhije - prvog konzervatora kojeg je imenovao sam vladar - Vicka Andrića. Habsburška monarhija bolje je znala što će s hrvatskom bogatom kulturnom baštinom, nego današnja Republika Hrvatska...
Hrvatska je napokon počela kapitalizirati bogato kulturno-povijesno nasljeđe. Stoljeća burne povijesti i utjecaj različitih kulturnih krugova, ostavili su jedinstven i neizbrisiv trag uzduž čitavog prostora današnje Republike Hrvatske. Bogata ostavština posebno je izražena u priobalju gdje danas baštinimo graditeljsko nasljeđe od grčkih i rimskih, preko ranohrvatskih, do mletačkih i austrijskih vremena i stilova. Sve to Hrvatsku pozicionira kao jedinstvenu turističku destinaciju koja svake godine privlači sve više i više turista. Pritom sunce i more postaju tek jedan od turističkih aduta, a bogata kulturno-povijesna baština sve više postaje jedna od glavnih osnova turističkog razvoja.
I dok druge europske zemlje već stoljećima imaju uređeno zakonodavstvo koje jasno definira tko je odgovoran za zaštitu, skrb i obnovu kulturno-povijesne baštine, u Hrvatskoj je ovaj dio zakonodavstva još uvijek nedorečen ili podložan lokalnim interpretacijama i tumačenjima. Prostor današnje Hrvatske, tada u sastavu Habsburške monarhije, dobio je još 1853. prvog konzervatora kojeg je imenovao sam vladar.
Tada je konzervatorom za okruge Split i Zadar imenovan Vicko Andrić. „Praotac“ svih hrvatskih konzervatora napravio je i prve nacrte za obnovu splitske katedrale, a snimao je ostatke palače, uključujući i famozne Dioklecijanove podrume koji su ovih dana ponovno u žiži javnosti. Iako je od imenovanja Vicka Andrića prošlo gotovo 170 godina, teško se oteti dojmu kako je ondašnja Habsburška monarhija bolje znala što će s bogatom kulturnom baštinom koja joj je pripala na upravljanje, nego današnja Republika Hrvatska…
Društvo sa 170 milijuna kuna godišnje
Iako većina najpoznatijih građevina u priobalju imaju status zaštićenog kulturnoga dobra Republike Hrvatske – poput Dubrovačkih gradskih zidina, Dioklecijanove palače, trogirske Katedrale sv. Lovre, šibenske Katedrale sv. Jakova ili sv. Donata u Zadru – u zakonu je ostalo nedefinirano – tko je vlasnik tih kulturnih dobara. Dakle, zaštićena spomenička baština dijeli sudbinu ostatka Hrvatske koji muku muči s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima i nesređenim zemljišnim knjigama. U takvim okolnostima i nedorečenim zakonima, uvijek se pojave oni koji bi htjeli profitirati. Pogotovo kada se u čitavu priču uključe i golemi prihodi od prodaje ulaznica za ta kulturna dobra.
Najpoznatiji slučaj spora oko upravljanja prihodima od ulaznica je onaj iz Dubrovnika. Naime, u Gradu se već godinama vodi pravi mali rat između Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine koje upravlja prihodima od prodaje ulaznica za Dubrovačke gradske zidine. Pritom se ne radi o sporu o par tisuća kuna, već o vrtoglavoj cifri od oko 170 milijuna kuna. Upravo je to cifra koju su prošle godine uprihodile Dubrovačke gradske zidine.
Prvi koji je pokušao, pa i sudskim putem, preusmjeriti novac iz blagajne Društva u gradsku blagajnu, bio je bivši dubrovački gradonačelnik, Andro Vlahušić. Ako se zna da je proračun Grada Dubrovnika 470 milijuna kuna, onda nije teško pogađati zašto je Vlahušić želio kompletan prihod od ulaznica u gradskom proračunu…
Pomutnja zbog velikog novca
Vlahušić je tijekom sukoba s Društvom prijatelja dubrovačke starine konstantno ponavljao kako nije normalno da tolikim iznosom upravlja jedna – udruga. I zaista, Društvo je registrirano kao udruga koja još od 1952. skrbi o dubrovačkoj spomeničkoj baštini. Pritom valja naglasiti – Društvo nakon plaćanja poreza državi, 60 posto prihoda uplaćuje u gradski proračun, dok 40 posto ostavlja za normalno funkcioniranje društva, odnosno za projekte obnove. Vlahušić je, pak, sav novac želio preusmjeriti u gradski proračun, a potom bi, temeljem natječaja i potreba, Društvo dobivalo određenu svotu novca.
I dok dio javnosti tvrdi kako bi se ovim Vlahušićevim planom povećala transparentnost trošenja novca od prihoda Dubrovačkih gradskih zidina, drugi tvrde kako bi, kada bi se ostvario plan bivšeg gradonačelnika, nastradala upravo – dubrovačka kulturna baština. Jer, kako tvrde, nema jamstva da bi Grad novac usmjerio upravo na obnovu kulturne baštine, dok se on sada, kako tvrde, troši namjenski za obnovu. Pritom zagovornici Društva, kao primjer, ističu obnovu Stonskih zidina i velikog dijela Dubrovačkih zidina.
Novac nestao od Podruma do gradske blagajne…
Vjerojatno vođeni primjerom iz Dubrovnika i u Splitu je jedna udruga odlučila upravljati zaštićenom spomeničkom baštinom i to ni više ni manje nego – Dioklecijanovim podrumima. Hrvatska udruga likovnih umjetnika – zove se udruga, koja je sve donedavno upravljala Dioklecijanovim podrumima. Podrume je na upravljanje dobila još 1995. godine kada je HULU ostao bez prostora (izložbenog salona) u Krešimirovoj ulici. Prostor je vraćen izvornim vlasnicima u procesu denacionalizacije, pa se netko dosjetio da kao obeštećenje udruzi na upravljanje preda – Dioklecijanove podrume.
Međutim, Split posljednjih godina bilježi snažan porast broja turista, pa su i prihodi od ulaznica svake godine sve veći i veći. Iako se ti prihodi ne mogu mjeriti s prihodima koje ostvaruju Dubrovačke gradske zidine, upućeni tvrde kako se prihod od ulaznica za Dioklecijanove podrume danas popeo na više od 10 milijuna kuna. Formalno, HULU prihod od ulaznica dijeli tako, da je 70 posto prihoda prosljeđivao u gradsku blagajnu, a 30 posto ostavljao za vlastito funkcioniranje.
No, do danas nikome nije jasno gdje je završio novac koji su iz Podruma proslijeđeni u gradsku blagajnu, ali ni oni koji su ostali HULU… Jedno je sigurno – u obnovu Dioklecijanovih podruma i Palače – sigurno nisu! Tako i Split je imao svoj mali sukob oko upravljanja kulturnim dobrima. Tako je 2014., Grad pokušao staviti upravljanje Podrumima pod kontrolu Muzeja Grada Splita. Međutim, već 2016., tadašnji gradonačelnik, Ivo Baldasar, jednim je zaključkom gradonačelnika, upravljanje nad Podrumima, a time i nad prihodima – ponovno predao – Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika…!
Podrumi državni, pa splitski, pa – ničiji…
Budući da se godinama u sanaciju Podruma, ali ni zgrada iznad njih, ništa nije ulagalo, prijetila je opasnost od urušavanja njihovih dijelova – pogotovo u jugoistočnom kvadrantu Palače. Zbog toga su nadležne službe, pogotovo nadležni Konzervatorski odjel, odlučili pokrenuti akciju kako bi se Republika Hrvatska uknjižila na Dioklecijanove podrume. Proces uknjižbe nije išao nimalo lako – trebalo je izmijeniti zakon, jer prema dosadašnjem zakonu, katastarsku česticu nužnu za bilo kakvu uknjižbu, može dobiti samo čestica iznad zemlje.
Kako se Podrumi nalaze ispod zemlje, trebalo je donijeti izmjene i dopune zakona kako bi se omogućila uknjižba. Do tada je bilo niz pokušaja vlasnika objekata i prostora iznad Podruma da se uknjiže na Podrume kao sastavne dijelova građevina kojima su vlasnici. Samim čudom, u labirintu hrvatskih pravnih nedorečenosti, ova inicijativa – nije prošla. Koncem 2018., Republika Hrvatska se uknjižila na Dioklecijanove podrume, a 25. travnja 2019., ministar Goran Marić potpisao je, s gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom, ugovor kojim se Podrumi daju na uporabu Gradu Splitu.
Sada Grad Split namjerava ovlastiti svoju ustanovu, Muzej grada Splita, da upravlja Podrumima. Međutim, u tome ga sprječava članak 7. ugovora s Republikom Hrvatskom koji kaže kako se prava na upravljanje ne mogu prenijeti na treću stranu bez suglasnosti RH. Tako će Grad Split morati ponovno od Vlade ishoditi dozvolu za uređivanje sustava upravljanja Podrumima.
Opasnosti nestručnog upravljanja
Većina prigovora koji se odnose na činjenicu da udruge i društva upravljaju nacionalnom kulturnom baštinom, tiču se financijske naravi upravljanja, odnosno, netransparentnog upravljanja novcem kao prihodom od upravljanja. Međutim, mnogo opasniji aspekt od sumnjive transparentnosti upravljanja novcem je nestručnost članova udruga, koji preuzimaju skrb o nacionalnoj kulturnoj baštini. Naime, za upravljati i skrbiti o jednom kulturnom biseru kao što su Dioklecijanovi podrumi, potrebni su educirani stručnjaci koji znaju i mogu izraditi elaborate i projekte, te donijeti potrebite mjere zaštite…
„Krajnje je diskutabilno mogu li udruge ili društva upravljati nacionalnom kulturnom baštinom… S jedne strane imate udrugu kao što je Društvo prijatelja dubrovačke starine koje se zaista dokazalo u svojoj misiji očuvanja kulturne baštine i koje je osnovano sredinom prošlog stoljeća kada novca od ulaznica nije bilo i kada je trebalo spašavati zidine od propadanja, a s druge strane imamo fenomen pojave raznih udruga koje zanima jedino – zarada.
Poruka bi trebala biti da se ne može svaka udruga baviti baš svakim poslom. Primjerice, sasvim je normalno da se očuvanjem kulturne baštine bavi Društvo arheologa, povjesničara umjetnosti ili Matica hrvatska. Imate sjajnih primjera u Engleskoj, gdje takva društva stoljećima skrbe o njihovoj kulturnoj baštini. Međutim, njihovo djelovanje uređeno je statutima i zakonima, u kojima jasno stoji da su te udruge – neprofitabilne“. rekao nam je pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, dr. sc. Radoslav Bužančić.
Najveća odgovornost u ovoj priči je na Republici Hrvatskoj, koja mora odlučiti što želi s nacionalnom kulturnom baštinom. Na koji način će ju štititi i upravljati njome. Primjer iz Splita, kada je država odlučila razriješiti čvor oko Dioklecijanovih podruma i uknjižiti se na njih, pozitivan je primjer države koja preuzima odgovornost.
Međutim, sada treba postaviti standarde, kako Podrumi ne bi nekim čudnim putevima ponovno došli u razne koncesije i podkoncesije, koje nesumnjivo vode u daljnje propadanje tog značajnog dijela nacionalne kulturne baštine.