Ako moramo vratiti Italiji Dalmaciju i Istru, možemo li dobiti natrag Zemun i Boku?

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Crko Maršal

Svi se sjećaju legendarne Neletove izjave na koncertu u Rijeci zbog koje su osamdeset i sedme članovi “Zabranjenog pušenja” završili na ispitivanju u policiji, i pokušali objasniti da su mislili na pojačalo. Bez nekog uspjeha: trajno su skinuti s repertoara svih radio i TV stanica, a najavljeni koncerti su otkazani.

Nije da u Jugoslaviji kasnih sedamdesetih i osamdestih nije bilo slobode govora, o većini fenomena o kojima se danas ne smije govoriti uopće, ili se smije govoriti samo ono što katekizam političke korektnosti nalaže ako ne želite imati ozbiljnih problema i biti izopćenik, se smjelo govoriti prilično otvoreno. Pa čak se i po socijalizmu kao takvom smjelo lagano seruckati, ne preglasno doduše.

No postojale su dvije tabu teme koje su vam mogle priuštiti dobre batine na policiji sve tamo do devedesete. Jedna je hrvatski nacionalizam: bilo što što je mirisalno na težnje za većim stupnjem nacionalne emancipacije Hrvata, kamoli na neovisnost, je bilo ustaštvo i strogo kažnjivo. Druga tabu tema je bio diktator osobno. Lik i djelo pokojnika se nije smjelo blatiti, niti dirati u njegov kult ličnosti. Koji je bio negdje na razini Kim Jong Una.

I kad danas, kad je izgledno da ćemo se napokon osloboditi relikta 20. stoljeća i simbola diktature i nedemokratskog režima u vidu Trga maršala Tita, ta promjena koja bi se inače trebala smatrati posve normalnom izaziva toliko emocija, treba se sjetiti kulta ličnosti. Jer, takva promjena je provedena u svim bivšim komunističkim državama, svugdje su imena komunističkih silnika uklonjena s trgova i ulica, tko ih želi štovati može si doma napravit malo svetište s maršalom i drugaricom Jovankom, ali u javnom prostoru on nema što tražiti. I nigdje nije bilo nikakve frke sa skidanjem imena Titovih pandana, Ceaussescua, Staljina, Enver Hodže. Čak ni u Beogradu, jer su tamo još osamdesetih shvatili da je “crko maršal”. I pokušali ustoličiti novog u vidu Miloševića. Jer nigdje nije bilo takvog kulta ličnosti, takve sakralizacije diktatora, kao u Hrvatskoj, BIH i Sloveniji.



Kad ljudima dirnete u svetinje, postanu agresivni. A Tito je za ljude kojima je u komunizmu kultom ličnosti ispiran mozak svetinja. Odnos prema njemu nije racionalan, nego religijski. No to je samo razlog više da se uradi ono što je trebalo uraditi još prije 27 godina, s dolaskom demokracije. Zašto to Tuđman nije uradio, ostaje u domeni spekulacija, no ne postoji nikakav razlog da mi to ne uradimo.

Naravno, antifašisti su odmah izmislili tisuću i jedan razlog zašto zadržati ime trga. Odmah su izašli s pričama da imamo u zemlji i većih problema od imena trgova. Imamo, naravno, no to ne znači da to nije jedan od problema koje treba riješiti: kad su se preimenovale ulice Mile Budaka, ili kad se radilo o ploči HOS-a s natpisom ZDS, onda nisu govorili da imamo i većih problema! A što bi tek rekli da imamo Trg Ante Pavelića, bi li i onda govorili da imamo i većih problema u državi?

Neki ga proglašavaju i velikim državnikom, no kakav je to državnik kojeg njegova država nije nadživjela ni za desetljeće, praktički je umrla s njim? Stazić je zabrinut da bismo se, da nije bilo Tita, našli na strani poraženih u Drugom svjetskom ratu, zajedno s Italijom, Njemačkom, Japanom, Austrijom. Da bar! Ovako smo kao pobjednici ostali bez države, desetkovani, i u komunističkoj državi, pa je nejasno što smo “pobjedom” dobili i što bismo “porazom” izgubili. A Peđa Grbin kaže, “Da da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru”. Ne, time nije htio reći da mu je Tito nešto u rodu, Peđa je premlad za to, rođen je kad je maršal već bio na samrti, već da Istra ne bi bila dio Hrvatske da nije bilo Tita. Pa iako je ta tvrdnja vrlo upitna, po antifašistima ispada da ćemo, ako preimenujemo Trg, morati Italiji odmah vratiti Istru i Dalmaciju. Evo, čim se Trg preimenuje Italija će odmah podnijeti zahtjev UN-u za povrat teritorija! Koje ludilo, i takve stvari govore ljudi koji su u vrhu politike!

Možemo li onda bar dobiti nazad Srijem, Zemun, Boku, Banja Luku, i Hercegovinu? Jer, ako već Titu ubrajamo u zasluge što su Dalmacija i Istra danas dio Hrvatske, onda mu svakako treba ubrojiti u zasluge i što navedeni krajevi – nisu. Naravno, sve su to bedastoće, Dalmaciju i Istru je ionako Italiji dao srpski kralj još 1920. a Pavelić to potvrdio, ali poslije pada Italije 1943., u kom Tito baš i nije imao neke zasluge, to je ionako bila prošla završena priča. A ime Trga ionako nema veze s tim čija je Istra. Preimenovanje trgova i ulica nazvanih po bilo kojem diktatoru ili pripadniku totalitarnog režima, komunističkog, fašističkog, svejedno, je jednostavno stvar društvene dekontaminacije. I tu dekontaminaciju treba provesti bez pardona.

Antifašist Jure Francetić

Problem oko naziva Trga je nastao i zato jer to danas na promjeni inzistiraju ljudi poput Hasanbegovića kojima je prilijepljena etiketa ustaša. No oni to moraju raditi jednostavno zato jer SDP kao pravni sljednik partije nije imao građanske pristojnosti sam predložiti ta preimenovanja, i time sa sebe skinuti stigmu totalitarizma. Time su najviše štete nanijeli zapravo sebi.

Vodu na mlin onima koji tvrde da je svaki demokratski posve legitiman zahtjev za uklanjanjem imena trgova i ulica po komunističkim diktatorima zapravo ustašluk i filofašizam dovodi i HAZUD, organizacija iz dijaspore. Oni su poslali redakcijama novina, pretežno antifašističkih, poziv na svečano otkrivanje spomen ploče Juri Francetiću u njegovom rodnom Otočcu, i usput ga proglasili antifašistom jer se borio protiv Talijana i srpskih fašista, četnika. Istina, Francetić je došao u sukob s Talijanima, ali ne oko ideologije nego oko teritorija, pa kao što Tita ne čini demokratom i borcem za slobodu to što se borio na strani suprotnoj od Hitlera, tako ni Francetića, naravno, to što se zakačio s Talijanima i četnicima ne čini antifašistom. Potonje su naše antife odmah primijetile: ono prvo im uporno promiče. Znači, ipak nisu posve glupi, samo licemjerni.

Obitelj Jure Francetića s tim nije upoznata. Radi se o privlačenju pažnje, ali i o sabotiranju napora Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih oko preimenovanja Trga, što je Hasanbegović odmah pročitao. Ukratko, radi se o tipičnoj ustaško-udbaškoj ujdurmi, gdje je teško razlučiti prvo od drugog. Želi se jednostavno dati legitimacija onima koji bi zadržali Titove trgove posvuda, jer sad mogu reći (i reći će!) da su protiv Tita samo ljubitelji Pavelića. Problem s desnicom u Hrvata je što na njoj ima jako puno štetočina. Rade li to s namjerom ili iz čiste gluposti, u to ne ulazim.

Pernarova alimentacija

Pernar je, ako ništa drugo, i u privatnom životu dosljedan političkoj filozofiji svoje stranke. A to je da račune i dugove ne treba plaćati, da je odgovorno postupanje nešto za budale i konzervativce, i da za svoje greške ne morate odgovarati niti snositi posljedice.

Pa je tako priznao da ne plaća alimentaciju za svoje dijete koje je napravio kao klinac od 18 godina nekoj Njemici. Dobro, on bar za razliku od Seve, Milana, i nekih drugih ne baca drvlje i kamenje na bivšu, ali on svoje neplaćanje alimentacije pravda time da nije imao kune u džepu i da ga bivša ništa nije niti tražila. No, Ivane, sad imaš sasvim lijepu saborsku plaćicu, pa je počni plaćati! Bio bi red!

“Davao sam kada, kako i koliko sam mogao, od srca i iz ljubavi, a ne pod prijetnjom tužbe ili ovrhe”, kaže Pernar. “Međutim, najveći dar mojem djetetu nije bio u obliku novca, nego ljubavi koju bi mu iskazao svaki put kada bi imao priliku, zajednički odlasci na more, šetnje Zagrebom, odlazak u Tehnički muzej, kolač koji bi napravila moja majka, topli zagrljaj. Puno detalja zbog kojih moj sin s vremena na vrijeme pita majku: Kad ćemo opet ići u Zagreb?”.

Vjerojatno zato jer ni sam ne zna kad je oca zadnji put vidio! Taj isti Pernar lani pred kamerama Nove TV nije znao niti koliko mu sin ima godina, sjetio se tek da ide u peti razred pa je počeo računati. Sad i na tom neodgovornom odnosu prema vlastitom djetetu pokušava ubrati neke političke poene pričama kako on njega puno voli, ali eto ne daje lovu za njega jer prije nije imao a sad ga nitko ne traži, a nema ni vremena za njega jer se morao baviti spašavanjem domova druge djece (od kojih nije spasio niti jedan, jer se deložaciju ne može spriječiti silom, samo odgoditi za koji dan!)

Najlakša je stvar voljeti sve ljude na svijetu, teško je voljeti jednu konkretnu osobu. Najlakše je brinuti o svima i svakome, to je zapravo posve isto kao i da ne brinete za nikog posebno. Teško je brinuti o svojoj djeci i svojoj obitelji, brinuti o tuđoj može svatko, to nije nikakav problem jer ne povlači nikakvu odgovornost. Zato osobe koje žele izbjeći osobnu odgovornost obično pristupaju raznim pokretima i NGO-ima koji brinu o svemu od tuljana na antarktiku do prava gender fluid osoba (tj. onih koji ni sami nisu načisto s tim gdje su šuplji), a o njima obično brine mama. Jer ne stignu pošteno zarađivati ni brinuti o sebi, kamoli obitelji dok rješavaju važne probleme cijele planete. Nešto kao Karl Marks, koji je prezirao novac i materijalno pa ga je zato posuđivao gdje je stigao i nikad nikom dugove nije vraćao.

Kolinda na dvoru lažnog cara Vučića malog

Pred odlazak Predsjednice RH na paradu kiča i neukusa s ćevapima i bistama rimskih careva u Beograd, odnosno inauguraciju Aleksandra Vučića, jedan zastupnik u parlamentu Srbije rekao je: “Doći će jer me treba da joj ispravim kralježnicu i to mojim metodama. Samo mi je bitno da je Vučić ne prejede previše na tom banketu kako bi bila spremna za mene. Eto, to je moj i Kolindin plan za dugoočekivani susret”. Dotični zastupnik, otvoreno genocidni ratni zločinac Šešelj, je već prije obećavao Kolindi sve i svašta.

Sama ta činjenica bi inače kod normalnih država, i kod normalnih diplomatskih odnosa, bila smatrana diplomatskim incidentom preko kojeg se ne prelazi, tim više što službena Srbija na takve ispade dotičnog četnika nikad ničim nije reagirala. I rezultirala bi nedolaskom na inauguraciju.

Kao što bi kod normalnih država to što je na vlast izabran mali od kužine tog istog genocidnog ratnog zločinca bila dovoljna za prekid ili zamrzavanje diplomatskih odnosa, te njihovo svođenje na razinu otpravnika poslova. No dok se Srbija drsko i bezobrazno zadnjih godina miješa u stvari koje ih se ne tiču, poput toga gdje ćemo mi i kako slaviti Oluju, mi sami sebe kao državu dovodimo u podređen odnos spram Srbije prelazeći preko svega i svačeg u ime “dobrosusjedskih odnosa”, koji inače nisu nimalo dobri. Vučić bi nas, budimo iskreni, kao i velik dio Srba, podavio u čaši vode da može.

Unatoč svemu, Kolinda Grabar-Kitarović je odlučila biti dijelom tog balkanskog vašara. Zašto, kad predsjednik Srbije pred dvije godine nije bio na njenoj inauguraciji, jer je imao važnija posla? Zašto, kad su u Srbiji na vlasti ljudi koji su redom bili dio Miloševićeve zločinačke politike? Da Hrvatska samu sebe kao državu shvaća ozbiljno, poručila bi Srbima da je njihova stvar kog će oni birati na vlast, a naša stvar kako ćemo se mi prema tom izboru postaviti i hoćemo li imati uopće s njima posla ako budu birali ljude koji nama, iz očitih razloga, nisu prihvatljivi kao partneri i prijatelji.

Upravo nas je takvo kmetovsko i poltronsko ponašanje i dovelo do toga da smo zadnje stoljeće bili podređeni Srbiji, a kako stoje stvari mogli bismo to biti, makar kao formalno neovisna država, i iduće stoljeće. Kolindin posao je štititi hrvatske interese, jer je predsjednik RH a ne lobist NATO pakta. Ako NATO i EU imaju interesa u vezi dodvoravanja lažnom srpskom caru Vučiću malom, čovjeku koji osim što ima prošlost Šešeljevog potrčka pokazuje i ozbiljne demokratske deficite u samoj Srbiji, odnosno ponaša se poprilično diktaorski i antidemokratski, mi nemamo. To što smo mi u NATO paktu ne znači da se moramo dati ponižavati. Grčka je u NATO paktu pa se ne ponižava pred Turskom.

A da ne govorimo da u Hrvatskoj antifašisti ne mogu prijeći Thompsonu preko jedne ratne pjesme koja počine pokličem ZDS, ni Hasanbegoviću preko “ružne kape” koju je stavio na glavu prije 25 godina, ali s lakoćom prelaze Vučiću preko četnikovanja, srbovanja i govora u okupiranoj Glini, kad je obećao da ustaška noga tamo više neće kročiti. No izgleda da dvor u Beogradu ima neku čarobnu privlačnost za Hrvate, ili bar za njihove političke elite.

Severina među ustašama

Događaj koji je najviše punio novine proteklog tjedna je – pokušaj ovrhe malog Cesarea, kojeg je majka Nina Kuluz odvela od oca kojem je sudski bio dodijeljen po razvodu uz pravo da viđa dijete i vikende provodi s njim, dakle otela, i oko šest godina se skrivala s njim po Bosni i Hrvatskoj.

Nije mi ovdje nakana suditi o tome tko je u pravu u bračnom sporu, obje su strane mutne. Možda bih čak i simpatizirao oca, obzirom da ga bivša optužuje da je narkoman i zlostavljač, a testiranja su pokazala da prvo sigurno nije, a drugo ne samo da nikad nije dokazala niti ga je ikad prijavila za zlostavljanje, čak ni kad su se razvodili i kad se odlučivalo tko će skrbiti o djetetu. A ono je dodijeljeno ocu, jer je ona bila nezaposlena.

No otac je isto tako odlučio širiti svakakve priče o njoj, ukratko jedna vrlo ružna priča. Pa je tako bivšu optužio da je ratna zločinka i da je štite ultradesničari iz organizacije “ustaša”. I on je čuo da je u Hrvatskoj oportuno za sve orkiviti ustaše! Simpatije medija su vam praktički zajamčene! Lijepo je to kad čuveni antifašisti Talijani pričaju o ustašama u Hrvatskoj. Kako god, jadno je i prljavo svoje inače legitimne zahtjeve osnaživati pričama o “ustaškim nacionalistima”. U stilu “ustaše mi otele dete, suzama sam lepio tapete”.

Sve skupa bi vjerojatno prošlo nezapaženo da se u sve nije uplela Severina, kako bi pokazala da ona eto brine i o drugim majkama, ne samo o svom džepu. Epilog? Ispada da su Igor Kojić i Severina – ustaše. A mali Cesare za sad ostaje s majkom. Hrvatska i Italija su se oko ovog podijelile po striktno nacionalnoj osnovi: Hrvati su se solidarizirali s majkom, talijani s ocem. Bilo bi dobro kad bismo se tako nacionalno homogenizirali oko stvari koje stvarno jesu od nacionalnog interesa, što nam nikad i nikako ne polazi za rukom, a ne oko jedne u konačnici privatne parnice o kojoj malo znamo i koja u osnovi i nema veze s nacionalnim interesima. Bilo bi lijepo da se u Savudrijskoj vali skupi bar pola ljudi koji su se skupili u Splitu kad se bude provodila ovrha temeljem arbitraže koja nam nije trebala.

Nemoralno je, ali penzija je ipak penzija

Hrvati očito smatraju da je svaki političar koji završi u zatvoru politički zatvorenik, pa ga tako i tretiraju. Valjda se zato i Ivan Čehok uspio vratiti na gradonačelničko mjesto u Varaždinu, unatoč ozbiljnim optužbama za korupciju i nakon što je neko vrijeme proveo u pritvoru. Kako su sudovi u Hrvatskoj sporiji i od vlakova, konačne odluke o njegovoj krivnji nema.

Pa iako je u ovotjednom intervjuu iznio inače razumne stavove, moram priznati da me “oduševio” njegov odgovor na pitanje Stankovića je li bilo moralno s 47 godina otići u saborsku mirovinu. Nije, kaže on, ali se pravda: “To je bila situacijska, prisilna akcija kako bih se mogao posvetiti procesima koji su bili preda mnom. Mogao sam raditi na sveučilištu, no nisam želio kontaminirati akademsku zajednicu. Htio sam da istražiteljski organi imaju čistu situaciju”.

A onda je svizac zamotao čokoladu! Ako nije htio opterećivati akademsku zajednicu, zašto onda opterećuje gradsku zajednicu svojom ponovnom kandidaturom? Zar mu ne bi jednako trebalo stati i do toga da Varaždin, kojeg kaže voli, ima čistu situaciju, a ne hipoteku gradonačelnika kojem se sudi za pronevjeru višemilijunskih iznosa?

Kako od ustašoidnog postati ugledni branitelj?

Jednostavno. Pošaljite poruku biskupu da ćete ga zaklati, i sve njemu slične. Ako ste usto i član SDP-a, onda prijetnja ubojstvom postaje verbalni delikt. Nedavno sam, naime, ovdje napisao kako sam apsolutno protiv uhićenja zbog bilo čega izrečenog, s izuzetkom otvorene prijetnje nasiljem ili smrću. Ovdje se radi upravo o potonjem.

Mediji sad pak s puno simpatija pišu o 69-godišnjem Iliji Komšiću iz Tisnog, koji je spomenute i brojne druge prijetnje uputio biskupu Vladi Košiću, a prijetio je i drugima, poput Željke Markić, kojoj je lani povodom Hoda za život uputio poruku, doslovno, “Smrt fašizmu i tebi kurvetino! Jebali ti 4 miliona hrvata mamu smrdljivu. Obisit će mo te z jaja od konja bana jelaćića”

Mediji ga sad predstavljaju kao vjernika, branitelja, nipošto kao SDP-ovca i antifašista. Samo što nisu napisali da je i dragovoljac! Dakle, kako od člana jedne stigmatizirane društvene skupine, branitelja, “ustaša”, postati uvaženi građanin prema kojem mediji gaje puno razumijevanja pa stalno naglašavaju kako je to hrvatski branitelj, k tome još star i bolestan? Šaljite prijeteća pisma Hasanbegoviću, Esih, Markić, biskupima. Za medije ćete tako postati heroj branitelj a ne zločinac branitelj. Najbolje je što to u Hrvatskoj prolazi.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI