ZABORAVLJENI INTERVJU: Što je to Kata Šoljić izgovorila 1995. godine?

screenshot

Razgovor koji je s Katom Šoljić, majkom koja je u ovom ratu izgubila četiri sina i zeta, objavljen još davne 1995. godine u obiteljskoj reviji Kana, sada s ovim vremenskim odmakom čini se još zanimljivijim. Majka hrabrost je umrla 2008. godine, no iza nje je ostala potresna životna priča koju je, po tko zna koji put, ispričala s mnogo ponosa i na posve dostojanstven način:

Gdje ste odrasli i kako ste proveli djetinjstvo?

“Rođena sam u selu Donji Vukšić, nedaleko od Brčkog. S 13 godina ostala sam bez oca, sa 18 sam se udala i od 1941. g. živjela s mužem Antunom u Ulicama, selu koje također pripada brčanskoj općini. Vjenčali smo se samo u crkvi jer tada nismo morali ići i na općinu. Život nam je bio ispunjen tegobnim radom na njivama preko dana, a noću smo tkali i preli: iako smo imali povelik posjed, skromno smo živjeli. Bez struje, bez bunara u svojem dvorištu (nosili smo tuđu vodu), bez pelena, othranila sam šestero djece i izvela ih na pravi put. Hvala Bogu što sam sada imala što dati Hrvatskoj. Zato poručujem svim mladim ženama neka se ne boje rađati djecu jer ona ne donose siromaštvo. Djeca ispunjavaju tri ljubavi: prema majci, Bogu i domovini”.

Kako ste prožlvjeli i kakve je dojmove na vas ostavio 2. Svjetski rat?

“Za vrijeme drugog Svjetskog rata izgubila sam četiri brata, koji su bili hrvatski domobrani. Jedan je poginuo u borbama kod Našica, jedan nestao a preostala dvojica, zajedno sa suprugom, predali su se jer im je obećano da će biti pušteni kući. No, odveli su ih u Maribor u logor; braća su strijeljana a moj suprug nekako se izvukao jer je bio mlađi vojnik. Nakon završetka rata umrle su mi majka i dvije sestre. Od 1942. do 1954. imali smo šestero djece koja su još bila mala dok je suprug Antun bio izložen stalnim progonima, zatvorima i pretresima naše kuće… Stoga smo odlučili potražiti sreću i mirniji život u Slavoniji, u Srijemskim Čakovcima. Tamo smo uz velika odricanja i nadničarenje sagradili obiteljsku kuću. Odhranili smo djecu koja su se poudavala i poženila, zaposlila, i izgradila svoje domove. Nakon suprugove smrti 1981., preselila sam se djeci u Vukovar. Živjeli smo solidno i sve je bilo u redu do prvih demokratskih izbora i priznanja hrvatske države. Tada je postalo neizdrživo i morala sam napustiti Vukovar.



Gdje ste našli privremeno utočište?

“Zajedno s mlađom kćeri i dvoje unučadi otišla sam u susjednu nam Mađarsku, a sinovi i najstarija kćer ostali su i sudjelovali u obrani grada. Ti su mi dani bili najteži; vrijeme sam provodila kraj telefona ne bih li saznala koju novu vijest o svojoj djeci, a u večernje sate pored televizora budno prateći svaku vijest o voljenom Vukovaru. Najmlađi sin Mato (r. 1952.) poginuo je 19. rujna 1991. pri pokušaju osvajanja vukovarske vojarne. To sam saznala tek potkraj listopada, kada sam otišla u Bosnu u posjet rodbini; krili su od mene tu strašnu vijest i govorili mi kako su svi zdravi i čitavi… Javio mi je sin Ivo, zapovjedniku vukovarskoj policiji koji je bio također tamo prisutan, kako ga nije uspio izvući. Riječi su preslabe da opišu moju bol i osjećaje, te sam tjedan dana provela u bolnici; ne znam kako bi inače završilo. Nedugo nakon toga javili su mi kako je sin Ivo. rođen 1948. (Veliki Džo) skočio u Dunav 06. studenoga 1991.). jer se nije mogao probiti iz opkoljenog grada, a nije želio dospjeti četnicima u ruke. Nikada nisam ništa saznala o njemu. a i dandanas vodi se kao nestao. Tko zna, možda će se moj Veliki Džo ipak jednog dana vratiti.

Potkraj iste godine s kćerkom i dvoje unučadi preselili ste se u Zagreb zbog boljeg kontakta s djecom?

“Da. Ovdje sam ipak nekako bila bliže kući. Tu sam saznala kako su mi sina Miju (r.1945.) odveli četnici iz njegove ku će, zajedno s još trojicom mještana. I on se vodi kao nestao. Hvala Bogu da su bar snahu i dvoje djece pustili nakon pet mjeseci. No, najviše od svega boli me što je među četnicima koji su mi odveli sina bio i naš prvi susjed Stanislav Simić. Susjedi Srbi ubili su mi i zeta Ivana Vukojevića. Najstariji sin Niko (r.1942.) zarobljen je u borbama za Vukovar, te odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Umro je u najvećim mukama, jer su ga svakodnevno tukli i mučili do besvijesti.

Imate li kakvih prihoda? Od čega živite?

“Živim od mirovine najmlađeg sina Mate, koja mi je nedavno odobrena. Za vrijeme jednogodišnjeg boravka na Braču nisam imala novca ni za kavu. Moj čovjek i ja stalno smo bili ustaše, te prije nismo mogli nikada dobiti ništa”.

Prošle godine, na dan pada Vukovara 18. studenoga. krenula je iz Dubrovnika Obiteljska svijeća mira. Obišla je 21 hrvatsku županiju i došla do Nuštra. Svijeće koje su sabrane u svakoj županiji donesene su na misu koju je 28. prosinca 1994. predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giulio Binaudt u župnoj crkvl sv. Petra u Zagrebu. Od svih svijeća napravljena je velika svijeća koju ste vi zajedno s posebnim pismom u siječnju ove godine osobno predali Svetom ocu. Kakvi su vaši dojmovi?

“Navečer, uoči audijencije kod Pape, saznala sam da ću mu predati svijeću. Bila sam vrlo uzbuđena i sretna. Prilikom
predaje svijeće rekla sam Svetom ocu kako je krenula iz Dubrovnika i kako je obgrlila čitavu Hrvatsku. Kako je bila i u Nuštru, samo 4 km od Vukovara kamo, na žalost, nije mogla dospjeti, jer se tamo nije moglo; donijeli smo mu je kako bi od dragog Boga izmolio mir, za što se i mi žarko molimo, te kako bi nam što više pomogao da se što prije vratimo našim kućama. Zamolila sam ga da nas svake godine primi 11. rujna, na dan njegova posjeta Hrvatskoj. Nakon toga mi je podijelio svoj blagoslov i darovao krunicu. Ponosna sam što sam se ljetos, za vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj, pričestila kod njega, jer me vrlo razveselilo kad sam vidjela koliko se mnoštvo okupilo kako bi pozdravili Petrova nasljednika i kako bi s njime proslavili sv. misu.

Što biste nam za kraj poručili?

“Željela bih se posebno zahvaliti Ivanu i Božici Belan jer sam zahvaljujući njima došla do jedine slike svojeg sina, te ih sada imam sve zajedno i to ću si postaviti ovdje na zid, tako da ih gledam. Pozdravljam i sve svoje drage unuke, a svima vama želim sretan Uskrs, sa željom da što prije zavlada mir te da se možemo vratiti do svojeg praga u svoje domove.”

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI