Prošlo je već više od dva desetljeća otkako je, nakon burne, brakorazvodne parnice, Hrvatska raskinula sve službene veze sa Srbijom. „Brak” koji je bio dogovoren, očigledno nije bio sretan pa se Hrvatska poput zlostavljane žene, unatoč strahu i neizvjesnosti, ’91. godine odlučila na razvod koji je bio sve, samo ne bezbolan. Posebno su se lomila koplja oko njihovog zajedničkog „djeteta” Bosne, koju su željeli pridobiti i jedna i druga strana, iako je to dijete tijekom bračnog staža bilo zanemareno i ne baš voljeno. Cijena rastave bila je visoka i za nju su pale mnoge žrtve, no zbog bolje budućnosti, nije bila uzaludna. Barem se tako mislilo, sve dok pretučena Hrvatska, sa modricom ispod oka, nije počela pokazivati prve simptome Stockholmskog sindroma.
Stockholmski sindrom je sindrom neobjašnjive emocionalne veze i indentifikacije s agresorom. Iako su protekle godine i godine, Hrvatska i Srbija jedna drugoj, baš kao stari, prevareni ljubavnici, međusobno virkaju u živote, upliću se u odluke koje ih se ne tiču i na svakom si koraku podmeću nogu. Hrvatska je razlazom od bivšeg, agresivnog partnera – Srbije, imala šansu živjeti slobodan, emancipiran i neovisan život, no što zbog straha, što zbog neodlučnosti, poput nesigurne i odbjegle žene koja bježi u „sigurnu kuću”, ona je svoje utočište našla u Europskoj uniji u kojoj, kako stvari stoje, također nije sretna.
Umjesto da uživa, naša zemlja iz sigurnog europskog prikrajka ljubomorno prati svaki potez bivšeg partnera pa oštro kritizira svako bilateralno povezivanje Srbije, bilo s Rusijom, bilo sa Slovenijom. Jednako tako, a možda još i gore, reagirala je Srbija kad ju je Hrvatska zamijenila Europom i postala tuđom suprugom.
Bivši partneri trebaju ostati u dobrim odnosima, o tome uopće ne treba raspravljati. No, dobar odnos često graniči s onim strasnim koji uključuje ponovno povezivanje. Hrvatska i nakon toliko godina nije pokazala odlučnost da samostalno kroči u budućnost i sve dok ne postane svjesna svoje ljepote, posebnosti i mogućnosti, zbližavanje sa Srbijom, u smislu dobrosusjedskih odnosa, nije pametno. Također, nije dobro živjeti na slavi „stare ljubavi” a svako nostalgično prisjećanje na „ono što je bilo dobro”, svojevrsna je kočnica za napredak Hrvatske.
Tragovi nekadašnje ljubavi često se vide na banalnim sitnicama, neprestanim usporedbama, ali i stalnim očekivanja. Na Eurosongu se, primjera radi, stalno očekuje da jedna drugoj dodijele bodove, a kada se to ne učini, obje se strane javno ljute. Hrvatska serija u kojoj ne gostuje barem jedan srpski glumac, postala je iznimka. Zanimljiva je ta hrvatska potreba za povezanošću sa zemljom od koje je pobjegla. Srbija bi, jasno, u svakom trenutku „odbjeglu nevjestu” rado primila pod svoj krov, no nejasno je zašto Hrvatska koja je u tom bivšem odnosu bila ponižena, a ’90-tih tučena, šamarana i ubijana, nema veće samopouzdanje i čvršći stav o samoj sebi.
Ne bi se trebalo čuditi što Hrvatska ne uvjetuje Srbima ulazak u EU, onako kako je Slovenija Hrvatskoj. Iako ima zašto, od naplate ratne štete, rješenja graničnog pitanja, istine o nestalima u ratu, Hrvatska Srbiji nikada neće postavljati uvjete. Zašto? Teško je i komplicirano odgovoriti na to pitanje. Jedan od mogućih odgovora jest, zato što uz sebe želi opet imati svog agresivnog partnera. Ona, doduše, nije zaboravila kako ju je on tukao. Ali često se sjeti i da ju je nekad volio. Ili je to, ili u svojim redovima imamo ljude nesposobne, nekompetentne i nedovoljno odvažne za jake diplomatske poteze kojim bi zauvijek raskrstili s poviješću i konačno počeli uživati u budućnosti.