Prekinut uzoran životni put dubrovačkog gradonačelnika dr. Nike Koprivice…

Poslije partizanskoga zaposjednuća Dubrovnika, uslijedili su grozomorni komunistički zločini. Jedno od najvećih stratišta bio je otočić Daksa, na kojemu su boljševički krvnici okrutno mučili i ubili, počevši od 25. listopada 1944, čak 44 ugledna Dubrovčana, među kojima i dr. Niku Koprivicu. Nakon što je bez suđenja okrutno ubijen, zaklan nožem na Daksi, zločinci su njegovo izmučeno tijelo bacili u more, koje ga je odnijelo do Šipana, gdje su ga domaći ljudi prepoznali i na tom otoku njegovo truplo pokopali

Poslije ulaska partizanskih „antifašista“ 18. listopada 1944. u Dubrovnik, u gradu i njegovoj široj okolici komunistički „oslobodioci“ nemilice su likvidirali 688 osoba, prema istraživanjima Joška Radice, objavljenim u knjizi „Sve naše Dakse“. Zanimljivo je pripomenuti, da katolički časopis „Naša Gospa“ navodi još veći broj stradalih u dubrovačkoj biskupiji: 697 umorstava bez kazne, pridodajući Radičinom broju žrtava još nekoliko ubijenih katoličkih svećenika, đakona i bogoslova.
Među ubijenima nisu bili, dakle, samo „neprijateljski vojnici“, već i 22 katolička svećenika, 6 bogoslova te brojni hrvatski intelektualci. Žrtva grozomornoga partizanskoga pira na području dubrovačke biskupije bio je i onodobni dubrovački gradonačelnik, dr. Niko Koprivica. U sljedećim rečenicama, prikazat ću, u najbitnijim crtama, životni put ovoga izuzetnog čovjeka, uglednog Dubrovčana, uvjerenog katolika i korjenitoga domoljuba.

Onodobne političke prilike

Prije nego li podastrem čitateljima najbitnije značajke životnoga puta dr. Nike Koprivice, držim primjerenim, osvrnuti se na prilike u sredini gdje je djelovao, intelektualno se razvijao i zauzeto radio.
Rodio su u osamdesetim godinama 19. stoljeća, potkraj znakovita desetljeća, za Dubrovnik i Dubrovčane. To je bilo doba poslije svršetka Hrvatskoga narodnoga preporoda. Svršetkom 19. stoljeća, nakon političkih zabluda ilirstva i jugoslavenstva, pa čak i srbokatolicizma, u Dubrovniku i na širemu području Južne Hrvatske, sve više jača hrvatska nacionalna svijest, kao i kod drugih europskih naroda, koji stvaraju ili su stvorili svoje samostalne države.
Rečenu nedvojbenu ćutnju pripadnosti hrvatskom narodu, onodobno je izrazio i Frano Supilo, kada je kazao: „Ja sam Hrvat, i takav treba biti svaki pravi Dubrovčanin.“ Premda se većina Dubrovčana osjećala Hrvatima, poglavito onodobni mlađi školovani naraštaj, najjače domoljubne ideje širili su u Dubrovniku politički pravaši.
Hrvatska nacionalna svijest u Dubrovniku i okolici još više je ojačala kod svih hrvatskih staleža, od građana i seljaka, poslije svršetka Prvoga svjetskog rata, kada se i Dubrovnik našao pod teškim beogradskim jarmom srpske dinastije Karađorđevića. Tijekom opstojnosti monarhističke Jugoslavije, Dubrovčani su na izborima glasovali za Hrvatsku seljačku stranku i druge političke opcije s hrvatskim predznakom, opirući se na taj način centralizmu, jugoslavenskom nacionalizmu, orjunaštvu i velikosrpskim političkim stremljenjima onodobnoga političkog Beograda – napose u godinama poslije atentata na Stjepana Radića i nakon uspostave tiranije jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića.

Ugledna osoba hrvatske Atene

Niko Koprivica rodio se 7. listopada 1889. u Cavtatu. Sredinom devedesetih godina 19. stoljeća, obitelj Koprivica preselila sa u Dubrovnik, u stari dio grada. Pučku školu i klasičnu gimnaziju Niko je završio u Dubrovniku, a pravo je pohađao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon završenoga studiranja, bio je sudac u Hercegovini i Bosni, to jest u Mostaru, Zenici i Doboju. Godine 1919. je oženio Idu Supliku i s njom je u braku imao dvoje djece: sina Zlatka, kojega su 1945. ubili partizani pri povlačenju iz Zagreba u Sloveniju, te kći Dorothy.
Poslije sloma Austrougarske Monarhije, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, zbog velikosrpskoga progona Hrvata u Bosni, dr. Koprivica je 1922. bio primoran napustiti sudačku dužnost i vratiti se u zavičajni Dubrovnik. Prešao je u odvjetnike, otvorio odvjetnički ured, te postupno stekao ugled sposobna odvjetnika.
Veliki župan Dubrovačke oblasti, Ivan Sikirić, 1924. imenovao ga je za općinskoga upravitelja, nakon smjene vladina komesara dr. Otta Noweillera. Svršetkom iste 1924. godine, novi ga je veliki župan dr. Stijepo Knežević smijenio, ali je ponovno na istu dužnost dr. Koprivica imenovan, poslije godinu dana. Na prvim poslijeratnim općinskim izborima 1926. izabran je za prvoga donačelnika općine Dubrovnik.



Niz dužnosti i plemenitih djela

Uz dužnosti općinskoga upravitelja u dva mandata i donačelnika Dubrovnika, dr. Koprivica je obnašao dužnost predsjednika Oblasnoga odbora u Dubrovniku. Poduzeo je radove na uređenju putova i glede opskrbe stanovništva pitkom vodom. Njegovom je zaslugom 1928. obnovljena i lijepo uređena bolnica u Dubrovniku. Zaslužan je za razvitak poljodjelstva na širem području Dubrovnika. Proširio je i preuredio poljodjelske stanice za južne kulture, a otvorio je nekoliko novih mljekara.
Uvodio je nove ekološke projekte te otvorio nekoliko zanatskih škola, ne samo u Dubrovniku, već i u Cavtatu, Korčuli i Vrgorcu. Pokrenuo je više tečajeva za opismenjavanje stanovništva. Uz djelovanje u upravi Hrvatske pučke štedionice u Dubrovniku, aktivno je djelovao u nekoliko društava: Hrvatskom pjevačkom društvu ‘Gundulić’, Hrvatskoj radnoj zadruzi, Hrvatskom radiši, Seljačkoj slozi, Katoličkom društvu ‘Bošković’ te u Hrvatskome kulturnom društvu ‘Napredak’.
Tijekom opstojnosti monarhističke Jugoslavije, Dubrovčani su uglavnom bili privrženi politici Hrvatske seljačke stranke. Rečenoj mladoj inteligenciji seljačkoga i građanskoga podrijetla, priključio se i dr. Koprivica, aktivnim političkim djelovanjem unutar HSS-a.
U članstvo Družbe ‘Braće Hrvatskog Zmaja’ primljen je 1. rujna 1926. u Zagrebu. Kasnije je dobio i zmajsko ime ‘Zmaj Cavtatski’. Zbog zasluga u radu, izabran je za predsjednika ogranka rečene Družbe u Dubrovniku.

Viteško odličje Svete Stolice

Dr. Niku Koprivicu je papa Pio XI. 1926. odlikovao odličjem Viteza komandora Reda Svetoga Grgura Velikoga. U obrazložbi dodjele rečenoga odličja, Sveti Otac je tom zgodom, između inoga, napisao: „Ljubljenom sinu pozdrav i apostolski blagoslov! Iz brojnih molbi dubrovačkog biskupa i našeg zastupnika u Jugoslaviji razvidno je da si Ti, Načelnik Dubrovačke općine, ovoj Svetoj Stolici iskazao svoju veliku odanost prema Nama i Stolici Svetog Petra, u prilici kad je naše izaslanstvo posjetilo Dubrovnik, i dočekano svečanim ophodom. Da bi primio nagradu jednaku vjeri, kojom, slažući se s tolikim molbama molitelja, iskazujemo blagonaklon i zahvalan duh prema Tebi, biramo te i proglašavamo vitezom komandorom reda Sv. Grgura Velikog, civilne razine. I obdarujemo Te prekrasnim pokrivalom istih vitezova. (…) Izdano u Rimu, kod Sv. Petra pod Ribarovim prstenom, dana 21. travnja 1926., pete godine našega Pontifikata.“
Biti izabran i proglašen u Red viteza komandora bio je znak visokoga čina rečenoga viteškog reda. Odličje je dr. Koprivici osobno uručio 6. lipnja 1926 onodobni dubrovački biskup mons. dr. Josip Marcelić, u biskupskoj palači u Dubrovniku. Svečanosti predaje ovoga važnoga papinskoga odličja Svete Stolice, pribivali su članovi Stolnoga Kaptola, gradsko svećenstvo, predstavnici redovničkih zajednica, predstavnici gradske vlasti, te skupina najuglednijih dubrovačkih građana.

Izabran za gradskog načelnika

Proljeće 1941. bilo je obilježeno burnim događanjima na hrvatskim područjima. Dok se Kraljevina Jugoslavija rušila kao kula od karata u travanjskom ratu, u Zagrebu je 10. travnja iste godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Poslije potpisanih Rimskih ugovora u svibnju 1941., između Kraljevine Italije i NDH, Dubrovnik je ušao u sastav mlade hrvatske države. Međutim, nova hrvatska vlast u Dubrovniku bila je suočena s brojnim izazovima: od četničko-komunističke hajdučije do vojno-političkih spletkarenja Talijana i Nijemaca. Unatoč rečenim neprilikama, hrvatski narod i pretežiti dio inteligencije i katoličkoga svećenstva u Dubrovniku bio je na strani opstanka hrvatske države.
Tijekom opstojnosti NDH, dr. Koprivica nije se navlastito isticao u javnom životu. Premda nije bio politički ustaša, ostao je državotvoran hrvatski domoljub. Kao ugledna odvjetnika, u Gradskoj vijećnici u Dubrovniku, dr. Niku Koprivicu 7. listopada 1944. vijećnici su izabrali za gradskoga načelnika.
Rečenu dužnost dr. Koprivica službeno je primio 13 listopada iste godine, polaganjem sljedeće prisege: „Prisežem Bogu Svemogućemu da ću Državi Hrvatskoj i njezinom Poglavaru, kao predstavniku njenog suvereniteta, biti vjeran, da ću sve ustanovne odredbe i zakone vjerno poštivati, da ću u svom radu probitke Države Hrvatske i naroda hrvatskoga pred očima imati i promicati, da ću svoju službu i dužnost prema zakonu izvršavati. Tako mi Bog pomogao!“

Predviđanje vlastite smrti

Prihvaćanjem gradonačelničke dužnosti, pet dana prije ulaska partizana u Dubrovnik, dr. Koprivica je pokazao veliku hrabrost. Četiri mjeseca prije tragične smrti, sastavio je Oporuku, u kojoj je predvidio vlastitu smrt. Zbog ograničena prostora, navodim iz njegove Oporuke tek dio koji se odnosi na njegovu slutnju:
„Pod dojmom strašnoga vremena u kojem se nalazi čovječanstvo, a osobito moj mili hrvatski narod, kojemu sam bio vjeran od najranije moje mladosti, držim potrebitim, da mojoj miloj i vjernoj supruzi, kao i mojoj dragoj djeci Zlatku i Dorothy, izjavim ovim pismom ono što im ne ću moći reći kada me stigne smrt, koje se nikada nisam u životu bojao, jer sam uvijek imao na pameti, da je ovdje prolaznost, a onkraj groba vječnost… Sprovod želim da bude skroman, kao što sam bio skroman kroz čitav život… Svatko tko bi se htio sjetiti mene kakovim sjajem – neka radije izvrši poklon u dobrotvorne svrhe. Moji nasljednici neka me se sjete svetim misama, jer te su samo od koristi, a sve drugo je ispraznost. Dušu moju preporučam Bogu – neka mi bude blagi sudac!“
Poslije partizanskoga zaposjednuća Dubrovnika, uslijedili su grozomorni komunistički zločini. Jedno od najvećih stratišta bio je otočić Daksa, na kojemu su boljševički krvnici okrutno mučili i ubili, počevši od 25. listopada 1944, čak 44 ugledna Dubrovčana, među kojima i dr. Niku Koprivicu. Nakon što je bez suđenja okrutno ubijen, zaklan nožem na Daksi, zločinci su njegovo izmučeno tijelo bacili u more, koje ga je odnijelo do Šipana, gdje su ga domaći ljudi prepoznali i na tom otoku njegovo truplo pokopali.
Njegovi posmrtni ostatci preneseni su i sahranjeni 18 listopada 2008. na groblju Boninovo. Na pokopu, rečenoga nadnevka, katolički svećenik Ivica Pervan je istaknuo: „Upravo na današnji dan, 18. listopada, prije 64 godine, ovaj Grad je osjetio, po tko zna koji put, strah i trepet. Ponovno su sudovi radili bez zakona, pravde i pravice. Naoružani su bili sudci, a metak je bio presuda. Ponovno je ovim kopnom tekla krv i znoj. Upravo na današnji dan, na dan dolaska ‘antifašista’, na čijim idejama i temeljima, kako nas neumorno uvjeravaju, počinje današnja država i državotvornost zemlje Hrvatske; upravo na današnji dan, njihovim dolaskom započeo je progon, pokolj i smrt.“

Zaključno slovo

Tri desetljeća vlastita profesionalnoga, političkoga, humanitarnoga i kulturnoga djelovanja dr. Nike Koprivice bila su obilježena svijetlim tragovima. Stoga na njegov uzoran lik svi čestiti Dubrovčani trebaju nedvojbeno i trajno biti ponosni! Do mučeničke smrti je ostao dosljedan katolik, uzoran muž i otac, te pristaša hrvatske državotvorne ideje.
Dok je živio, ljudi su ga cijenili i poštivali, jer je bio čestit čovjek. Posve nedužnoga, ubili su ga Titovi barbari. Njegova smrt dio je crne niske mnoštva pobijene hrvatske inteligencije u Dubrovniku, čime je nasilno hrvatskom narodu nanesen neprocjenjivi gubitak. Ali ne samo na području hrvatske Atene, nego i na cijelomu hrvatskom etničkom ozemlju, gdje su crveni razbojnici, bez suda i pravde, smaknuli više desetaka tisuća rodoljubno izgrađenih hrvatskih intelektualaca.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI