Pavelić je prije 75 godina službeno vratio Južnu Hrvatsku u sastav onodobne hrvatske države, razrješenjem Rimskih ugovora!

Rimski ugovori, valja podvući, sklopljeni su između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, pod jakim talijanskim pritiskom, uz njemačko odobravanje. Osim toga, većinu hrvatskih područja koja su tim ugovorima iz svibnja 1941. navodno pripojena Italiji, već puno prije, Rapalskim ugovorom 12. studenog 1920. (Istru, Zadar i otoke, a kasnije i Rijeku 1924. zasebnim ugovorom), velikosrpska Kraljevina SHS je izručila Italiji

Neprijatelji dr. Ante Pavelića, ustaškog poglavnika, sustavno i susljedno, desetljećima – do danas ga optužuju za potpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941., zbog navodne „prodaje Dalmacije Italiji“. No, pri tomu jednostrani njegovi kritičari ne uzimlju u razmatranje činjenice suprotne vlastitim jednostranim gledištima.

U svezi Rimskih ugovora, valja podvući, da su sklopljeni između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, pod jakim talijanskim pritiskom, uz njemačko odobravanje. Osim toga, većinu hrvatskih područja koja su tim ugovorima iz svibnja 1941. navodno pripojena Italiji, već puno prije, Rapalskim ugovorom 12. studenog 1920. (Istru, Zadar i otoke, a kasnije i Rijeku 1924. zasebnim ugovorom), velikosrpska Kraljevina SHS je izručila Italiji.

Nezavisna Država Hrvatska, i bez dijela Dalmacije, do rujna 1943. zemljopisnom površinom bila je gotovo dvostruko veća od današnje Republike Hrvatske. Nesmiljenim slomom NDH 1945. i dolaskom protuhrvatske komunističke vlasti, Hrvati nisu izgubili samo Bosnu, Hercegovinu, Boku Kotorsku, Zemun, najveći dio Srijema, nego i oko pola milijuna života.

Rimske ugovore od 1941., poslije kapitulacije fašističke Italije, Pavelić je u rujnu 1943. poništio, prije tzv. ZAVNOH-a (odlukama ZAVNOH-a Istra, Rijeka i otoci nisu priključeni hrvatskoj državi, jer su je partizani (s)rušili, nego komunističkoj Jugoslaviji – op. I.K.), te matici zemlji Hrvatskoj uglavnom vratio od Talijana do tada okupirana područja Južne Hrvatske. Upravo rečenu činjenicu razložit ću podrobno, u nizu sljedećih rečenica, ponajviše na temelju dragocjenih podataka što ih je vrsni hrvatski povjesničar Nikica Barić, objelodanio u opsežnoj dokumentarnoj knjizi „Ustaše na Jadranu“ (Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2012., str. 864), te na temelju činjenica iz druge povijesne tuzemne i emigrantske literature.

Hrvatsko nezadovoljstvo Rimskim ugovorima



Premda Rimskim ugovorima iz 1941. Kraljevini Italiji nije pripala cijela Južna Hrvatska jer je formalno-pravno u sastavu NDH, uz otok Brač, ostalo područje od Omiša do Dubrovnika, rečeni ugovori bili su teški teret ne leđima državnoj vlasti NDH u Zagrebu, jer su proizveli veliko nezadovoljstvo kod većine hrvatskog naroda, a(li) i unutar ustaških redova. Uoči potpisivanja Rimskih ugovora, onodobni državni poglavar, dr. Ante Pavelić, visokim ustaškim dužnosnicima je kazao da „Hrvatska s Dalmacijom stoji ili pada, a Talijani će iz nje jamačno biti izbačeni snagom buduće hrvatske vojske“.

Iz niza izjava nezadovoljstva glede Rimskih ugovora, zbog ograničena prostora, izdvojit ću tek dvije izjave iz 1942. godine. Na sjednici saborskog odbora za rizničarske poslove, održanoj 20. kolovoza 1942., ustaški doglavnik Ademaga Mešić je izjavio: „Što bi bila naša država bez Dalmacije, bez mora, a osim toga moramo znati da je mala država s morem velika, a velika država bez mora je mala. Mi vidimo dobro što neprijatelj hoće učiniti od Dalmacije.“

U Spomenici, koju su zastupnici Hrvatskoga državnog sabora uputili Paveliću 17. studenog 1942. izraženo je duboko nezadovoljstvo Rimskim ugovorima i talijanskom protuhrvatskom politikom prema NDH. U rečenom dokumentu saborski zastupnici tražili su od Pavelića da „hrvatske vlasti moraju poduzeti diplomatske korake prema Rimu kako bi se riješilo pitanje talijanske aneksije i okupacije hrvatskih jadranskih područja to jest da se pokaže da je Dalmacija hrvatska kolijevka, da Dalmaciju nikad predati ne možemo, da je nikad zaboravit ne možemo, jer bi u protivnom vlastitu bit izdali i sami bismo sebe zatajili i na se svalili prokletstvo svih hrvatskih budućih pokoljenja.“

Pad fašističke Italije

Kraljevina Italija bila je sredinom 1943. u vrlo teškom položaju. U svibnju 1943. zapadnim saveznicima predale su se njemačke i talijanske postrojbe u sjevernoj Africi, a početkom srpnja iste godine angloamerička vojska iskrcala se na Siciliju. Na sjednici Velikog fašističkog vijeća, održanoj 24. srpnja 1943. u Rimu, glasovanjem je svrgnut Mussolini. Sutradan je dao ostavku, te je uhićen istoga dana. Na čelo nove talijanske vlade došao je maršal Pietro Badoglio.

Nova vlada je izjavila da Italija ostaje na strani Njemačke, a istodobno je potajno pregovarala sa zapadnim saveznicima. Naposljetku su talijanski predstavnici 3. rujna 1943. potpisali tajno primirje sa zapadnim saveznicima, a budući da je vijest o tomu objavljena 8. rujna 1943. – rečeni nadnevak je označio pad fašističke Italije. Premda je Hitler potpisano primirje nazvao „izdajom zadane riječi“, ipak, kapitulacija Italije nije odveć iznenadila njemačku stranu, jer su njemačke obavještajne službe od prije imale saznanja o „poljuljanoj vjeri u konačnu pobjedu Njemačke“ unutar talijanskih vojnih i političkih krugova.

Pavelićev radijski govor

Državni vrh NDH je također pozorno pratio događanja u Italiji. Netom poslije pada Mussolinija, Pavelić je u Zagrebu razgovarao s njemačkim poslanikom Kascheom o nastaloj situaciji. Razgovaralo se o mogućnosti vraćanja Dalmacije Hrvatskoj, te o opasnosti savezničkog iskrcavanja na istočnom Jadranu. Kache je 2. kolovoza obavijestio službeni Berlin o razgovorima s Pavelićem i drugim dužnosnicima NDH, to jest da NDH u novim okolnostima ima pravo vratiti anektirane dijelove Dalmacije. U Zagrebu je ustaški dužnosnik Edo Bulat, u međuvremenu, utemeljio Odbor za pripajanje Dalmacije u sastav NDH.

U večernjim satima, 8. rujna 1943., poslanik Kasche je obaviješten o talijanskom sklapanju primirja s angloamerikancima. Odmah potom njemačke postrojbe su zauzele zgradu talijanske vojne misije u Zagrebu. Oko 23 sata, Kasche je prenio Hitlerovu poruku Paveliću da NDH ima pravo vratiti izgubljena područja od Talijana na Jadranu. Nakon rečene spoznaje, u jedan sat ujutro, 9. rujna 1943., preko Državne krugovalne (radio) postaje u Zagrebu, Pavelić je uputio Proglas hrvatskom narodu, iz kog izdvajam početne rečenice:

„Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod s najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora.“

Veliki skup na Trgu Stjepana Radića

Na poziv Ede Bulata, budućeg ministra za oslobođene krajeve, 9. rujna 1943. u Zagrebu je održan skup jadranskih Hrvata, uz nazočnost brojnih visokih ustaških dužnosnika,  te drugih postrojenih ustaša, domobrana, hrvatskih mornara i redarstvenika. Uz Edu Bulata, okupljenom mnoštvu pred zgradom Hrvatskog sveučilišta obratio se dr. Stjepan Buć, te predložio osnutak dobrovoljačke Jadranske legije.

Potom se okupljeno mnoštvo krenulo na Trg Stjepana Radića, pred onodobne Pavelićeve dvore, gdje je Pavelića Bulat pozdravio sljedećim riječima: „Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um zdvojio, ne znajući u prvom času, da li ćemo odmah radije svi u krv protiv provalnika s Apenina, nego li onako, kako se je to učinilo. (…) Taj izbor, donio je paklenskih boli, ali se na kraju (…) ipak otvorila mogućnost da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko.“

Potom se Hrvatima iz Dalmacije obratio Pavelić te, između ostalog, rekao: „Ovo su dani koji su pred nama, dani rada, dani djela, a i dani borbe. Pred ovim događajima dignimo srdca, spremimo marne ruke i mišice i svjetlajmo oružje! Ako Bog da, na Marjanu će zalepršati ova hrvatska zastava!“

Državni dokumenti o poništenju Rimskih ugovora

Tih dana NDH je donijela niz odluka o ukinuću ugovornih obveza prema Kraljevini Italiji. Pavelić je 10. rujna objavio Izjavu o bezobvezatnosti označenja hrvatskog kralja, čije je mjesto 1941. bilo ponuđeno talijanskom vojvodi od Spoleta. U Izjavi je jasno stajalo: „Budući dne 18. svibnja 1941. označeni Kralj Hrvatske nije sve do danas od toga označivanja učinio nikakve porabe, to izjavljujem, da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku – kako ponuda tako i samo označenje – postali bezobvezatni i ništetni.“

Istoga nadnevka, 10. rujna 1943., Pavelić je donio i državnopravnu Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, iz koje navodim: „Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori… Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila… Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije povrjeđivani… Nakon što se Kraljevina Italija izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne i pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni… S tih razloga, kao podpisnik tih ugovora, izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.“

U svezi poništenja Rimskih ugovora, Pavelić je 10. rujna 1943. imenovao dr. Edu Bulata državnim ministrom za oslobođene krajeve. Istoga dana, dr. Bruno Nardelli imenovan je glavarom građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije, sa sjedištem u Splitu.

Zaključno slovo

Da NDH 1941. nije bila proglašena, Italija bi nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, anektirala ne samo Split i Šibenik, nego čitavu hrvatsku obalu s dalmatinskim zaleđem, dakle puno veće područje nego li ga je fašistička Italija dobila Rimskim ugovorima. Nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije u rujnu 1943., NDH je upravu nad do tada od Talijana anektirano hrvatsko područje – s iznimkom Sušaka, Rijeke i Istre koji su ušli u sastav zasebnoga njemačkog vojno-operativnog područja – vratila u svoje ruke.

Ta uprava vlasti NDH u Južnoj Hrvatskoj je trajala od jeseni 1943. do pred svršetak 1944., kada su partizani zaposjeli gotovo cijelu Dalmaciju, te u Dubrovniku i Splitu, a kasnije i u Zadru, bez suđenja, likvidirali više stotina hrvatskih intelektualaca, svećenika i drugih neistomišljenika.

Budući da su Rimski ugovori 1941. bili nametnuti NDH, nakon njihova razvrgnuća, od jeseni 1943., Pavelić i hrvatski državni vrh poduzeli su znatne napore pri uspostavi hrvatske uprave u priključenim jadranskim područjima. U rečenim nastojanjima, uz neprijateljsko djelovanje četnika i napose partizana, vlasti NDH u Dalmaciji bile su ometane himbenom njemačkom politikom.

Nijemcima su vlastiti vojni ciljevi bili ispred državnih interesa NDH, provodili su odmazde nad civilima izazvane partizanskim borbenim djelovanjem protiv njemačke vojske, a u borbama s partizanima surađivali su s četnicima. Za razliku od Nijemaca, vlast NDH u Dalmaciji ustezala se od primjene represivnih mjera, jer je blagom politikom na vlastitu stranu željela pridobiti hrvatsko stanovništvo, čak i onda kada je ustanovila da civili pomažu partizanima.

Ustaše – jedini branitelji hrvatske državne neovisnosti                  

Gerilsko djelovanje partizana i napadi angloameričkog vojnog zrakoplovstva trajno su otežavali učinkovitost vlasti NDH u Dalmaciji. Ratno stanje dovelo je do prometne nepovezanosti Dalmacije s drugim dijelovima NDH. Stoga je u obalnom području i dalmatinskom zaleđu stalno vladala nestašica hrane.

Ministarstvo za oslobođene krajeve NDH djelovalo je do svibnja 1944., kada su Nijemci u Dalmaciji proglasili izvanrednu vojnu upravu radi opasnosti od angloameričkog iskrcavanja. To je dovelo do preustroja oružanih snaga NDH u Dalmaciji. U obalnom području ustrojena su dva nova zapovjedništva vojske NDH, na čelu s generalima Ivanom Tomaševićem i Vilkom Begićem.

Premda je pripajanje Dalmacije u sastav NDH ostvareno u savezu s naposljetku gubitničkom stranom u Drugom svjetskom ratu (njemački konačni poraz mogao se nazrijeti već početkom 1943. poslije izgubljene Staljingradske bitke – op. I.K.) – nitko ne može pripojenje Dalmacije NDH zanijekati kao povijesnu činjenicu. Rečena činjenica, između ostaloga, pokazuje da su jedino ustaše, u vrtlogu rata, bili zagovornici, ali i branitelji hrvatske državne neovisnosti.  

Drugi onodobni politički čimbenici u Dalmaciji, počevši od većeg dijela Hrvatske seljačke stranke do komunista, držali su Jugoslaviju kao poželjan okvir za rješenje „hrvatskog pitanja“. A kako je hrvatsko pitanje bilo na rečeni način „rješavano“, pokazali su zorno krvavi događaji što su uslijedili poslije jugoslavensko-komunističke okupacije hrvatskog ozemlja, poglavito nakon brutalnog sloma NDH, kada je u proljeće 1945. započeo besprizorni pokolj zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, na brojnim Hrvatskim križnim putevima, koji su sezali od Slovenije do Makedonije…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI