Postaje jasno za što se i u kampanji za uvođenje eura ističu samo potencijalne koristi, dok o rizicima, opasnostima i troškovima - nema niti riječi. Također, nema niti procjena što bi uvođenje eura značilo za turizam, poljoprivredu i ovo malo još preostale proizvodne industrije u kojoj, svako malo, netko, poput davljenika koji se hvata za slamku, traži 'strateškog partnera'
Kako bi bilo divno kada bi mediji u Hrvatskoj – uvijek dio svakog problema – barem ponekad bili objektivni, pa situaciju prikazali iz perspektive od 360 stupnjeva! Nažalost, niti u kampanji za uvođenje eura opet nismo te sreće – do sada niti jedan medij nije objavio upozore- nje da, poput mjeseca, i euro ima svoju drugu, tamu stranu.
Kao kod ulaska u EU, u Hrvat- skoj se i uvođenju eura opet pri- stupa „ideološki“, kao cilju koji se mora ostvariti sam za sebe. Najbolji primjer koji to ilustrira bili su sastanci gospodarstvenika u organi- zaciji HUP-a: svi sudionici su se uvijek, beziznimno, izjašnjava li protiv devalvacije kune, a za uvođenje eura. Točno suprot no u odnosu na ono za što su se, zapravo, trebali zalagati!
Zlobnici su zbog toga ta savjetovanja proglasili ideološkim kongresima na koje se dolazilo vidjeti i biti viđen, te pred kamerama HTV-a demonstrirati svoju ideološku pravovjernost.
Iz te perspektive postaje jasno zašto se i u kampanji za uvođenje eura ističu samo potencijalne koristi, dok o rizicima, opasnostima i troškovima – nema niti riječi.
Također, nema niti procjena što bi uvođenje eura značilo za turizam, poljoprivredu i ovo malo još preostale proizvodne industrije u kojoj, svako malo, netko, poput davljenika koji se hvata za slamku, traži „strateškog partnera“ (Borovo, Zvečevo, a sada još i Uljanik grupa uz najavu otpuštanja oko 1500 radnika). Koliko će euro pomoći kompanijama koje
traže „strateškog partnera“, lako je pretpostaviti.
Euro? Ne, hvala!
Kada bi se odgovor na pitanje – Zašto Hrvatska nipošto ne smije
uvesti euro? – morao sažeti u samo jednu rečenicu, ona bi onda glasila: Zato jer Hrvatska u svim strateškim greškama glede EU-a, slijedi Grčku kao što prikolica slijedi kamion koji ju vuče… Jer, kako kaže Heinz A. Richter, njemački povjesničar i vodeći europski stručnjak za noviju grčku povijest: „Der Kapitalfehler war, die Griechen in den Euro zu lassen“ („Kapitalna greška bila je pustiti Grčku u euro“). Riječju, uvođenje eura samo je još dodatno, u smislu „turbo efekta“, ovećalo već postojeće negativne efekte članstva Grčke u EU-u, pa bi se, kada bi i Hrvatska uvela euro, isto ponovilo i u njenom slučaju.
Već sama ideja uvođenja eura u male, slabe i ekonomski beznačajne države, poput Hrvatske, sa slabim i otvorenim ekonomijama i nikakvim institucijama, oduvijek je izazivala osude velikog dijela ekonomista u EU-u, posebno njemačkih. Tako su „Junckerove euro-fantazije“ na temu „eura za sve“, nedavno izazvale gnjevnu reakciju Hansa Wernera-Sinna, bivšeg čelnika Ifo instituta kojeg je, sjetimo se, HDZ kakti angažirao da izradi plan ekonomskih reformi za Hrvatsku i kojeg su neki u SPD-u proglasili „jetijem“, jer ga nitko nikada nije vidio.
Eurozona već ima jednu Grčku…
U svom intervjuu časopsu Wirtschaftswoche (njemački The Economist) od 17. studenoga ove godine, dr. Sinn kaže (doslovce!): „Junckerov prijedlog ‘eura za sve’, koji se prije svega odnosi na Hrvatsku, Bugarsku i Rumunjsku, pokazu- je svu tragiku monetarne unije. U pozadini opet stoji pokušaj spašavanja banaka. Sve tri zemlje su se enormno zadužile u stranim valutama, prije svega u euru. Slično kao ranije u Grčkoj, to je dovelo do stvaranja golemog kreditnog mjehura od sapunice. Sada vjerovnici i dužnici jednodušno pozivaju na
očuvanje euro-sistema. Banke vjerovnici imaju interes da te istočno-europske zemlje uđu u eurozonu kako bi ostale platežno sposobne“.
Dr. Sinn dalje upozorava da je „EU time i dalje na putu u Transferunion koja, doduše, euro može privremeno spasiti, ali će dugoročno uni- štiti ideju Europe. Budemo li i dalje ustrajavali na putu zajedničkih jamstava i nametanja obveza otplaćivanja tuđih dugova, u EU ćemo dobiti Kataloniju na kvadrat. Otpor Njemačke i sjevera protiv alimentiranju juga, sve više će se povećavati“.
Koliko to god to nekima bilo teško priznati, Hans Werner-Sinn ima itekako razloga za srdžbu. Praksa je pokazala da se uvođenjem eura u ekonomski slabe države članice EU-a – a to su uglavnom zemlje europskog juga – stanje njihovih ekonomija samo još više pogoršalo. Ono što se kod uvođenja eura isprva činilo kao velika prednost – niske ka- matne stope za sve – brzo se počelo pokazivati kao opasna varka. Niske kamatne stope su širom otvorile vrata novom valu zaduživanja i potrošnje – i individualnih osoba i kompanija i država. Budžetski deficiti kao postoci BDP-a, počeli su rasti, a na dogovore o financijskoj disciplini i granicama državnog za- duživanja, malo se tko obazirao. To je dovelo do tzv. „kreditnog mjehura od sapunice“.
Najgore od svega, u Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Francuskoj i Grč- koj su – uz rast cijena – ubrzo počeli brzo rasti i jedinični troškovi rada (odnos plaća i produktivnosti mjereno po jednici proizvoda ili po zaposleniku). To je njihov izvoz učinilo nekonkurentnim i neisplativim, dok je uvoz postao itekako isplativ. To ilustrira prof. Richter, koji je u Ateni živio 30 godina: „Do ulaska u EU postojala je samo jedna rob- na kuća u kojoj ste mogli naći uvezene proizvode. Danas nigdje ne možete pronaći grčke proizvode – sve je uvoz“.
Euro eliminira konkurentnost
Kad se jednom uvede euro, nema više mogućnosti za devalvaciju nacionalne valute i povratak konkurentnosti. To je muka na koju se danas najviše žale Grčka i Francuska. Grčka je već niz godina pod „presingom“ Hansa Wernera-Sinna, Paula Krugmana, Josepha Stieglitza – o bivšem njemačkom ministru, Wolfganga Schauebleu, da niti ne govorimo – da izađe iz eurozone i ponovno uvede drahmu uz devalvaciju od barem 30 posto. Marine Le Pen, pritom, već godinama energično zagovara potpuno isto rješenje za Francusku: „Toliko dugo dok smo u eurozoni i ponovno ne uvedemo naš franak, ne može biti niti govora o gospodarskom rastu i razvoju“
No, svako zaduživanje ne može ići u beskraj, pa i sve prezadužene države prije ili kasnije moraju zatražiti pomoć. Tako su i Grčka i Cipar i Portugal i Španjolska i Irska morali proći kroz višegodišnje programe reformi i „stezanja remena“, kao cijene za financijsku pomoć EU-a. Svaka visoko zadužena država sa slabom ekonomijom i niskom produktivnošću, uvođenjem eura, prije ili poslije postaje kandidat za pomoć – ali ne samo od ECB-a, ESM-a i MMF-a – nego i država članica eurozone, a u toj pomoći najveći dio uvijek mora izdvojiti Njemačka.
Otuda i ljutnja Nijemaca na eurozonu koju smatraju transferom nedobrovolj- ne pomoći Njemačke i ostalih nordijskih država – južnim. Tako je odluka država članica eurozone da se Grčkoj odobri treći paket financijske pomoći u srpnju 2015. godine, izazvala erupciju protesta u njemačkim medijima koji su to nazvali „pobjedom na bodove“ tadašnjeg francuskog predsjednika Francoisea Hollandea i još jednom potvrdom da eurozona sve više postaje Transferunion. Hans Werner-Sinn je sarkastično primijetio da je to „još jedan dokaz da je euro ‘francuska afera s njemačkim novcem’“, kako ga je nazvao jedan reporter CNN-a, te da su, na objavu te odluke, „Francois Hollande i Alexis Tsipras, pali jedan drugome u zagrljaj, dok je Angela Merkel stajala uz njih poput pokisle pudlice“.
Njemački ekonomisti smatraju da će se sve to ponoviti s Hrvatskom, Bugarskom i Rumunjskom, ako zahvaljujući Junckerovim „euro-fantazijama“ i one uvedu euro. Riječju, njihov stav je da eurozona već ima jednu Grčku i da ne treba još tri.
‘Izguravanje’ iz eurozone
Zbog toga se Njemačka, zajedno sa svojim državama saveznicama (Austrijom, Nizozemskom, Finskom, trima baltičkim državama, Slovačkom i Slovenijom) već više od tri godine trudi Grčku „izgurati“ iz eurozone. Grčka je u eurozoni još samo zahvaljujući tome, da je za njeno isključenje potreban konsenzus 19 njenih ministara financija.
Na sastanku na kojem se odlučivalo o njenom već spomenutom trećem paketu pomoći, samo su trojica ministara financija od njih 18 (Grčka nije glasovala) bili protiv Fran-
cuske, Italije i Cipra. Petnaestorica su glasovali za njeno isključenje. U Njemačkoj se sve više i sve energičnije ističe stav da se na razini EU-a mora odlučiti kojim je državama mjesto u eurozoni, a kojima nije (stav koji posebno energično zagovara ekonomist, Stephan Bielmeir). Za one kojima nije trebalo donijeti propise i mehanizme da se mogu isključiti „na određeno vrijeme“ sve dok ne reformiraju svoje ekonomije i ponovno postanu konkurentne. No, teško je pretpostaviti da bi bilo koja isključena država ikada ostvarila uvjete – naravno, po njemačkim kriterijima – za povratak u eurozonu!
Ne treba posebno isticati da su u Njemačkoj još prije više godina pre- poznali Hrvatsku kao „budući Sorgenkind“ – državu koja „ne pripada eurozoni“, čak i bez da se pitanje o tome postavi direktno Stephanu Bielmaieru. Također, nema sumnje da bi Njemačka – kada bi Hrvatska već bila u eurozoni – i nju pokuša- vala „izgurati“, jednako kao i Grčku. Kada bi trebali istaći najznačajniji (dosadašnji) efekt članstva Hrvatske u EU-u, onda bi to bilo njeno zaostajanje za Srbijom i to na čak sedam ključnih ekonomskih područja: indeks beznačajnosti, koncentracija bankovne aktive, cross border claimings, kreditni rejting, poljoprivredna proizvodnja, vanj- skotrgovinski saldo i FDI.
Dokle god bude članica EU-a, jedina nada za Hrvatsku da se opet nađe ispred Srbije, bila bi da Srbija stvarno postane članica EU-a, pa da joj to članstvo unazadi privre- du, jednako kao Grčkoj i Hrvatskoj.
No, ako Hrvatska stvarno uvede euro, izgledi za tako nešto postali bi tek teoretski…