U Beogradu se kuje nova ideja o Velikoj Srbiji, tko će ih zaustaviti?

Photo: HINA/POOL/Denis Ceric/PIXSELL

Već duže vrijeme provodi se sinkronizirana diplomatska agresija srbijanskih političara na nacionalne interese Republike Hrvatske, a cilj je sljedeći: destabilizirati Hrvatsku, a potom lažima i povijesnim krivotvorinama promijeniti istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu, te samim time pokušati krivnju prebaciti na Hrvate, Bošnjake, ali i Albance...

Sudeći prema događajima posljednjih mjeseci, počevši od neuspjelih bilateralnih dogovora oko granice sa Slovenijom, pa sve do nepostojećih reakcija i akcija diplomatskih krugova u slučaju izjave srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina o „građanskom ratu u Hrvatskoj“, više je nego očito kako se hrvatska diplomacija, kao koncept vanjske politike nalazi u rasulu. Pritom neslaganje predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, i predsjednika Vlade RH, Andreja Plenkovića, oko važnih strateških i taktičkih poteza, situaciju dodatno komplicira – hrvatski nacionalni interesi prepušteni su milosti i nemilosti srbijanske politike koja je u posljednje vrijeme (ponovno) intenzivirala političke napade.

Istodobno srpski patrijarh Irinej poručuje kako se „neka zlokobna sila u našem vremenu ponovno diže unoseći nemir i strah među ljude“. Dodaje patrijarh Irinej: „I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju“. Zaboravio je, očito, patrijarh kako je jedina zlokobna sila bila ona srpska, koja je u brutalnoj agresiji okupirala Hrvatsku. Pitanje je, međutim, čije to osvete najavljuje patrijarh Irinej, jer srpska Pravoslavna crkva oduvijek je bila aktivni eksponent velikosrpske politike.

Podsjetimo se zato i napada srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog Zakona o braniteljima Domovinskog rata, u kojem je napisano kako je veliki dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potpomognut Srbima iz Srbije i BiH, te JNA sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Vučiću istina očito smeta i ne uklapa se u koncept velikosrpske propaganda, pa zato kaže da se Srbija ne smije navoditi kao agressor, jer će se u tom slučaju otvoriti Pandorina kutija koja će potaknuti Srbe na donošenje zakona o tome što je napravljeno Srbima u Jasenovcu i Oluji… Hoće li se hrvatska diplomacija probuditi?

Neprežaljena ideja Velike Srbije

Kako patrijarh Irinej ipak ima pravo oko onoga kako mržnja nije prestala i kako se priprema i nagovještava osveta, potrebno je vratiti se nekoliko mjeseci unazad; simbolično – na obljetnicu Vojno redarstvene operacije Oluja. Naime, svega tjedan dana nakon obilježavanja Vojno redarstvena operacije Oluja, u istupu za beogradsku Politiku, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, Milorad Pupovac, naveo je čak pet prioritetnih pitanja s kojima su suočeni Srbi u Hrvatskoj i kako tvrdi – “zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj” nakon oslobađajućih presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i ulaska Hrvatske u EU.



Tvrdi kako vidi da je prvo prioritetno pitanje u nepoštivanju međunarodnih sporazuma od strane Hrvatske i EU-a i upravo u ovom kontekstu govori o statusu srpskih manjinskih institucija, a navodi i da je riječ o suđenjima za ratne zločine nad pripadnicima srpske zajednice, kao i o povratku izbjeglica, te ostvarivanju ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Drugi problem, prema Pupovčevom mišljenju, sastoji se u sve izraženijem „historijskom revizionizmu“, a treći u obrazovnoj i jezičnoj ravnopravnosti Srba u Hrvatskoj. Smatra kako se u Hrvatskoj ćirilica naziva “agresorskim pismom”, te da je to potpuno zaustavilo službenu upotrebu srpskog jezika i ćirilice. Sistematsko zapostavaljanje u ratu devastiranih srpskih sredina, Pupovac navodi kao četvrti razlog, a peti prioritet, kao i posljednji, predstavlja razvijanje antisimilacijske politike.

S druge strane, manje od dva mjeseca dijele nas do 1. prosinca 2017. godine, kada bi u povodu 99. godišnjice osnivanja prve Jugoslavije u Beogradu, predsjednici SrbijeAleksandar Vučić i Republike Srpske, Milorad Dodik, trebali svečano predstaviti ”Deklaraciju o zaštiti i opstanku srpske nacije”, još jednog znakovitog srpskog nacionalnog programa, četvrtog po redu u posljednjih 150 godina, kojim Vučić i Dodik poručuju: „Zaštitit ćemo sve Srbe u regiji i povećati njihov državni kapacitet“. U tekstu se, između ostalog, navode i izjave srbijanskih intelektualaca koji tvrde kako „Deklaracija o opstanku Srba“ neodoljivo podsjeća na Memorandum SANU, dokument koji je bio polazište za početak velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Slučajno ili ne, upravo je spomenuti program najavljen početkom kolovoza uoči komemoracije u povodu „Oluje“, netom prije Pupovčevog izvještaja Beogradu o pet prioritetnih pitanja s kojima su suočeni Srbi u Hrvatskoj i koji se, slučajno ili ne, uklapaju u zamisao srbijanskih političara o zaštiti svih Srba u regiji, te “povećenju njihovog državnog kapaciteta”. Slučajnosti, kažu, ne postoje, pa je slijedom svega izrečenog jasno kako se već duže vrijeme provodi sinkronizirana diplomatska agresija srbijanskih političara na nacionalne interese Republike Hrvatske, te kako je cilj sljedeći: destabilizirati Hrvatsku, a potom lažima i povijesnim krivotvorinama promijeniti istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu, te samim time pokušati krivnju prebaciti na Hrvate, Bošnjake, ali i Albance.

Više je nego jasno kako hrvatska politika, odnosno diplomacija, moraju odgovoriti na takve planove i namjere, te poduzeti mjere kako bi ih spriječile. Međutim, baš kao što je bio slučaj 90-ih godina, kada je srbijanska diplomacija međunarodnu javnost uspjela uvjeriti da je riječ o „građanskom ratu“ što je 25. rujna 1991. godine rezultiralo donošenjem rezolucije 713 Vijeća sigurnost UN-a  o embargu na uvoz naoružanja i vojne opreme na područje Jugoslavije, čini se kako srbijanska diplomacija nastavlja već utabanim stazama – i dok hrvatska diplomacija šuti, srbijanska čini svoje; od 90-ih pa sve do danas, bez prestanka.

Srbima u Hrvatskoj dosta?

Zanimljivo je kako je u Hrvatskoj, na posljednjim parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor (2016.), od ukupno 138.539 birača, pripadnika srpske manjine, glasovalo (prema službenim podatcima DIP-a) 19.534 birača, odnosno njih 14,10 posto. Drugim riječima, čak 86 posto pripadnika srpske nacionalne manjine biralo je svoje zastupnike na posebnoj listi, što se može tumačiti i da, osim što ne odobravaju takav način biranja, ne podupiru ni politiku aktualnog vodstva srpske manjine u Hrvatskoj, predvođene likom i djelom Milorada Pupovca. Slijedom toga, nemoguće se ne upitati i zaključiti, kako politiku koja je na tragu one Miloševićeve podupire sve manji broj pripadnika srpske nacionalne manjine jer svjesni su, sva prava koja im pripadaju kao pripadnicima nacionalne manjine, veća su od bilo kakvih prava koje posjeduju pripadnici nacionalnih manjima u drugim europskim državama.

Da sve veći broj Srba u Hrvatskoj ne podupire Pupovčevu politiku, svjedoči i osnivanje nove stranke srpske nacionalne manjine Demokratski savez Srba. Neki od ciljeva navedenih u Programskoj deklaraciji nove srpske stranke su – briga za očuvanje nacionalnog identiteta srpske zajednice u Hrvatskoj, poticanje ekonomskog razvoja i rada srpskih organizacija, inzistiranje na naknadi mirovina iz razdoblja od 1991. do 1997., i donošenje novog Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

“Prava Srba u Hrvatskoj nisu realizirana, nemamo strategiju razvoja ni opstanka. Politički predstavnici Srba u proteklom su razdoblju napravili neoprostive pogreške čuvajući samo stečene pozicije, no mi nećemo biti filijala ni jednoj drugoj stranci”, rekao je tom prigodom predsjednik DSS-a, Jovica Radmanović.

Međutim, unatoč svemu, Pupovčeva huškačka politika ima oslonac u Beogradu, pa ne čudi da je on još uvijek dominantno prisutan i prezentiran kao jedini istinski lider i zagovaratelj prava srpske nacionalne manjine na području Republike Hrvatske. Jedna srpska izjava više je nego jasan zaključak: „Tri smo rata dobili i tri mira izgubili. U ratu znamo da se bijemo, a kad treba da se radi u miru – od toga nema ništa.“

Iz programa Memoranduma SANU-a

Granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve trebaju se prekrajati’

Autori Memoranduma su akademici Pavle Savić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ljuba Tadić, Kosta Mihajlović… Dobrica Ćosić i bratija u devet točaka osuvremenili su i prilagodili novom vremenu ono što su zamislili i započeli u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Evo tih točaka:

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, te optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti ju u ravnopravan položaj s državama u okruženju;

2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi na Haaškom tribunal;

3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;

4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;

5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem;

6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;

7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske;

8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu;

9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Srbi u 21. stoljeću trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi’

Dobrica Ćosić, zvani Gedža, otac srbijanske politike od Hrvatskog proljeća, je prije objave Memoranduma SANU za beogradske novine izjavio da su Srbi u 20. stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. stoljeću trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi.

Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se poveže s izjavom akademika, sada pokojnog, Ljube Tadića (oca bivšeg predsjednika Srbije), jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca:

Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u Ustavu”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI