Uoči presude šestorici Hrvata iz BiH, ministar obrane i jedan od ključnih ljudi Plenkovićeve Vlade general Damir Krstičević, optužen je kako je plagirao završni rad, a Gojka Šuška nazvalo se „pizza majstorom“. Evidentno je kako Krstičevićeva ulaganja u obranu, domovinsku i nacionalnu sigurnost te hrvatsku vojsku općenito, Rusima i saveznicima ne odgovaraju.
Upravo na Dan Republike, praznik u bivšoj SFRJ koji se slavio 29. studenoga, Haaški tribunal odabrao je za objavljivanje svoje posljednje presude i to Hrvatima iz BiH prije svog konačnog raspuštanja.
Iako je mogao odmah otići u Hrvatsku, jer je odslužio dvije trećine kazne, takav povratak u domovinu za generala Slobodana Praljka ne bi značio povratak na toliko željenu slobodu, jer smatrao je, kako ne može živjeti kao slobodan čovjek nakon što je proglašen ratnim zločincem.
Izgubljena čast ne samo visokom časniku HVO-a, nego i generalu ratne i pobjedničke Hrvatske vojske, bila je okidač za svojevrsni ratnički, završni potez dostojan posljednjeg samuraja. S druge strane, stvara se dojam kako je ovakvim odlaskom, Praljak svojoj Hrvatskoj želio pomoći posljednji put, posebno kada je riječ o Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Ostao je dosljedan do kraja kada je u pitanju pomoć hrvatskom narodu i kao izuzetan intelektualac sa završena tri fakulteta, Praljak je znao kako će njegova smrt i presuda „šestorki“ predstavljati posljednju nadu da će Hrvatska krenuti na triježnjenje i povratak na odlučnu politiku čijij je prioritet obrana nacionalnih prava i interesa, kako same Hrvatske, tako i Hrvata na području BiH.
Ove dramatične presude Hrvatima iz BiH koje su na koncu rezultirate mučnom i teškom smrću hrvatskog generala Praljka pred očima cijeloga svijeta, našim susjedima omogućile su naslađivanje jer je zapravo osuđena i cijela ideja „Velike Hrvatske“ te smo kao i srpski agresor, proglašeni krivima za rat i okupaciju BiH; više je nego jasno kako je došlo krajnje vrijeme za odlučan i konkretan odgovor do sada tromih, nezainteresiranih i neodgovornih hrvatskih vlasti što je vidljivo primjerice iz slučaja Državnog odvjetništva iz 2013. godine. Tada je potpisan sporazum sa BiH nakon čega su „dilani“ dokumenti iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra u Sarajevo, a tamo je ministar obrane BiH deset dana nakon sporazuma kojega je potpisao Bajić, zabranio njihovim generalima da mogu doći u posjed te dokumentacije…
Hibridni rat nije teorija zavjere
Ispijanjem otrova Praljak je dovršio posao koji je srpska diplomacija radila godinama: sustavno trovanje međunarodne javnosti protiv hrvatskog naroda. O takvom hibridnom ratu koji se vodi protiv Hrvatske, a koji mnogi i dalje nazivaju teorijom zavjere – još jednim novom poštapalicom u dnevnopolitičkom diskursu, potrebno je o njoj progovoriti jer ne zaboravimo, upravo je glavna karakteristika hibridnog ratovanja mogućnost prikrivenog ratovanja, tzv. mogućnost plauzibilnog poricanja vlastite uključenosti.
Drugim riječima, ideja Velike Srbije nije nestala i ovaj put njezina realizacija ide na jedan drugi način koji je, pokazuje se, dugoročno znatno opasniji i tragičniji po hrvatske nacionalne interese od onog rata koji su vodili 90-ih godina.
Čini se, potražili su Srbi savjet od svojih dugogodišnjih savjetnika – Rusa jer se upravo reprezentativni primjer hibridnog ratovanja može pronaći u aktualnom ratu u Ukrajini, gdje Rusija kao državni akter nije izvršila klasičnu invaziju na Ukrajinu, već hibridnu invaziju preko svog saveznika na terenu, ruskih separatista na istoku zemlje negirajući umiješanost u spomenuti sukob.
S druge strane, ne zaboravimo kako upravo Rusi na području Hrvatske vide svoje brojne interese pa je destabilizacije hrvatskog naroda i njegova razjedinjenost ono što inima odgovora posebno uzme li se u obzir kako Hrvatska predstavlja sve važnijeg strateškog partnera SAD-a u sklopu NATO saveza u kontekstu geostrateškog položaja Hrvatske i sve veće profesionalnosti i učinkovitosti hrvatske vojske. Ne treba smetnuti s uma da Srbija i Bosna i Hercegovina već dulje vremena vode intenzivne informacijske i medijske operacije u hrvatskom i stranom medijskom i političkom prostoru, usmjerene na ostvarivanje njihovih pojedinih nacionalnih interesa koji su suprotstavljeni hrvatskim nacionalnim interesima.
Presuda šestorki to je i dokazala, a onaj tko nije svjestan da je izložen utjecaju informacijskih i medijskih operacija, ili nekim drugim pojavnim oblikom hibridnih prijetnji, izlaže se ozbiljnim negativnim posljedicama po svoju sadašnjost i budućnost jer će one biti izmijenjene na način na koji to napadač planira, želi i očekuje. Neravnopravan položaj u kojem će se nalaziti posebno bosanskohercegovački Hrvati najočitiji je dokaz razmjera nastale štete.
Uoči presude „šetorki“ napad na ministra Damira Krstičevića
Previše slučajnosti da bi bilo slučajno – ona poznata koja se može primijeniti i u ovom slučaju. Svega nekoliko dana uoči presude šestorici Hrvata iz BiH, pokušaj destabilizacije Vlade događa se preko aktualnog ministra obrane generala Damira Krstičevića kojeg jedan od ljevičarskih portala optužuje da je plagirao završni rad na Ratnoj školi kopnene vojske SAD-a US Army War College, te na taj način dovodi u pitanje njegov dignitet kao vojnika, ali i političara za kojeg se dobro zna kako predstavlja jedan od stupa Vlade predvođene Andrejom Plenkovićem. Očito je kako nekome smeta što Hrvatska razvija i modernizira vojsku, što se o Domovinskom ratu govori više nego ikada i što je Hrvatska na korak do odluke o odabiru višenamjenskog borbenog aviona.
S druge strane, činjenica kako je Krstičević upravo u spomenutom radu u Americi svjedočio o mirovnim snagama u Hrvatskoj te pronosio istinu o Domovinskom ratu, daje za naslutiti kako je Krstičević kao ministar obrane „susjedima“ postao preveliki teret i smetnja. Sličnu kampanju započeli su protiv Krstičevića još na početku njegovog mandata, tvrdeći kako je odgovoran za zločine u Bosni, što se pokazalo kao laž.
Činjenica ostaje kako je Krstičević u Bosni s Gotovinom potukao Ratka Mladića pa je dobro poznata epizoda kada je na sastanku s Miloševićem Holbrooke nazvao Gotovinu i rekao mu neka pokaže srpskom predsjedniku da su Hrvati pred Banjom Lukom. Gotovina je, s obzirom na to da su hrvatske snage netom bile zauzele hidroelektranu Bočac, na 20-ak minuta isključio struju. Da se kojim slučajem dopustilo da Armija BiH i Hrvatska vojska u ljeto 1995. godine uđu u Banju Luku, Republika Srpska bila bi poražena. Krstićeviću to nikada nisu oprostili. Upravo zato insinuacije da Krstičević ne zna engleski jezik, iako je jasno kako se vojna škola u Americi ipak ne može završiti bez znanja istog te rečenice poput: „Kanadski pizza majstor Šušak sigurno je govorio bolje engleski od Krstičevića“, samo su očajnički pokušaj da se ovog časnog generala, osramoti u javnosti. Spominjanje, „pizza majstora Šuška“ također je izrečeno dan prije konačne pravomoćne presude protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata također nije slučajno, osobito jer se Tuđman i Šušak, odnosno cijela Hrvatska, terete za agresiju protiv BiH.
Na kraju, za isto su i osuđeni…Kao točka na i u cijeloj ovoj priči su oni koji sjede u saborskim klupama i koji su obnašali ili još uvijek obnašaju visoke funkcije u hrvatskoj politici: Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Goran Beus Richemberg… oni koji su među prvima Tribunalu nosili dokumente ne bi li naštetili našim generalima.
Ovu veliku hrvatsku tragediju 21. stoljeća , više nego prigodno zaokružuju riječi velikog Antuna Gustava Matoša: „Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim.. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima…”.
Voda je došla do grla, dosta je bilo bespotrebnog i uzaludnog uvjeravanja susjeda da smo se branili od agresije. Vrijeme je za državničke poteze koje od smrti dr. Franje Tuđmana Hrvatska nije vidjela, a od diplomatskog djelovanja bolje je što prije odustati nego izgubiti još jednu bitku. Hrvatska diplomacija nije vrijedna spomena, već sramote. Samo u tom slučaju, Praljkov harakiri za Hrvatsku neće biti uzaludan, a bio bi bio tek pravi zločin da završi drukčije…
U hibridnim sukobima ne koriste se samo informacije nego i druga neubojita sredstva i politike
Hibridno ratovanje nije novi pojam niti je riječ o novoj kategoriji sukoba. Naime, povijest ljudskih odnosa obilježena je stalnim sukobima različitog intenziteta i naravi, kao i uporabom različitih sredstava koja su u određenom trenutku imala prednost u procesima pokušaja nametanja vlastitih stavova i mišljenja. Često je u tim sukobima pobjeđivao onaj koji je brže i uspješnije stvarao učinkovita sredstva za djelovanje u novim područjima sukoba: kopno, more, zrak, svemir, danas kibernetski prostor. Prednost uporabe u tim je sukobima uglavnom imala komponenta kinetičkih sredstava, odnosno klasični oružani sukob koji se mahom odvijao u fizičkoj domeni, u domeni naše fizičke stvarnosti. U tim sukobima medijsko (kontrola i upravljanje komunikacijskim kanalom) i informacijsko (kontrola i upravljanje informacijskim sadržajem) djelovanje bili su od sekundarne važnosti. Međutim, ubrzanim razvojem informacijsko-komunikacijskih sustava, tehnika i tehnologija, posebno ulaskom u doba koje nazivamo dobom četvrte industrijske revolucije, stvoreni su uvjeti za učinkovitijom prilagodbom dotadašnje paradigme sukoba. Danas su primarni ciljevi napada upravo informacijski i medijski prostor kao i kognitivni procesi, dok je uporaba oružanih snaga tek iznimka koja se koristi, bilo kao prijetnja bilo kao sredstvo, za jačanje uloge i utjecaja informacijskih i medijskih djelovanja/operacija/ratovanja (primjeri Ukrajine i Sirije). To je bit hibridnih sukoba, sukoba koji se primarno odvijaju u informacijskoj i kognitivnoj domeni s posljedicama u fizičkoj domeni. U hibridnim sukobima ne koriste samo informacije nego i druga neubojita sredstva i politike (npr. energetska, financijska i gospodarska politika te kibernetski napadi), ovisno o procjeni njihova učinka.