Plenkovićev otac živi i radi u Sloveniji. Je li to razlog našeg popuštanju u arbitraži?

Photo: Igor Soban/PIXSELL

Teško je zbrojiti i popisati sve izdajničke poteze hrvatske politike od samostalnosti do danas, ali vrijedi spomenuti izdaju kojom bi se Hrvatska, bez previše mozganja, mogla odreći svog teritorija predajući ga u slovenske ruke. Ulje na vatru bila je presuda Arbitražnog suda po pitanju granice u Savudrijskoj vali, nakon koje bi Slovenija trebala dobiti njene tri četvrtine i slobodan prolaz do otvorenog mora

„Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“, riječi su kojima je književnik Antun Gustav Matoš vizionarski rezimirao hrvatsku prošlost, sadašnjost, a po svemu sudeći i – budućnost. Riječi su to koje i danas žive kroz hrvatsku političku elitu, koja se kune u lojalnost svojem puku, plešući poput lutaka na bruxelleskom koncu.

Teško je zbrojiti i popisati sve izdajničke poteze hrvatske politike od samostalnosti do dana današnjeg, ali vrijedi spomenuti izdaju kojom bi se Hrvatska, bez previše mozganja, mogla odreći svog teritorija predajući ga u slovenske ruke. Ulje na vatru bila je poznata presuda Arbitražnog suda po pitanju granice u Savudrijskoj vali, nakon koje bi Slovenija trebala dobiti njene tri četvrtine i slobodan prolaz do otvorenog mora.

Premda su hrvatska vlast i premijer Andrej Plenković još ljetos papagajski ponavljali da će odluku Arbitražnog suda bojkotirati, čini se da to neće proći tako glatko kako su vladajući zamislili. Mada nas pravno gledano, arbitraža ne obvezuje, jer smo iz spora istupili prema međunarodnim propisima, Nijemci su nas upozorili da se odluke međunarodnih institucija moraju poštovati. A da će se na tome doista inzistirati, iz dana u dan pokazuju i predstavnici slovenske politike od kojih naši predstavnici mogu naučiti još jednu veoma bitnu lekciju – onu o tome kako se strasno i gorljivo zastupaju interesi svoje domovine.

Zveckanje s oružjem…

Dok smo se mi bavili premještajem ploča i raspravama oko njih, Slovenci su zasukali rukave i primili se posla. Održana je tako početkom rujna hitna sjednica zastupnika Državnog zbora i članova slovenskog Odbora za obranu, o nabavi novih oklopnih vozila. Predsjednik Odbora, Žan Mahnič sazvao je potom i novu sjednicu na temu Hrvatske, pa se među ostalim debatiralo i o spremnosti Slovenske vojske za potencijalni sukob zbog implementacije arbitražnog sporazuma.



Mlađahni Mahnič rođen je 1990. godine i u Sloveniji ga i inače opisuju kao pomalo incidentnog političara, koji se na društvenim mrežama nerijetko upušta u obračune s onima koji mu nisu naklonjeni. U siječnju ove godine bio je u slovenskom izaslanstvu u SAD-u u povodu inauguracije Donalda Trumpa, a u jeku migrantske krize ustvrdio je kako je Slovenija glavni koridor na putu islamskih ekstremista iz Beča prema BiH i dalje prema Siriji, a naveo je i gdje su džihadisti u njegovoj zemlji zakupili stanove kako bi predahnuli na putu prema Siriji.

No, njegova konstatacija o ratu s Hrvatskom, iako zvuči pomalo suluda, nije rijetkost među Slovencima. Tako je u lipnju ove godine, bivši šef slovenske diplomacije, Dimitrije Rupel, također zveckao oružjem. Kada se donosila odluka o Piranskom zaljevu, Rupel je izjavio da bi Slovenija u zaljev morala poslati vojni brod „Triglav“ i kupiti još nekoliko vojnih brodova koji bi poslužili za obranu slovenskih teritorijalnih voda.

I slovenski premijer Miro Cerar je hrvatskoj strani pokazao zube, pa je tako, uz najavu patroliranja slovenske policije zaljevom, prema nekim glasinama, upravo on bio inicijator konzultacija o angažmanu slovenske vojske u slučaju incidenata. No, svi su oni „male bebe“ u usporedbi sa slovenskim šefom diplomacije, Karlom Erjavcem, kojega uz vrlo krutu retoriku opisuju i kao najlukavijeg slovenskog političara i predvodnika antihrvatske politike. Za razliku od slovenske strane, koja nam u ovom sporu pokazuje zube, hrvatska je strana po običaju – inferiorna.

Hrvatski narod treba moćnog i odvažnog političar, koji ima hrabrosti barem na riječima pokazati svoju snagu, umjesto da pomiče glavu pred silama koje nam prijete. Premijer Andrej Plenković definitivno nije taj profil političara, iako se od njega na diplomatskom i vanjskopolitičkom polju puno očekivalo, jer je riječ o briselskom dečku koji je zanat pekao diljem svijeta. I kao takav – puno obećavao…

Kada je o diplomaciji riječ, izgleda kako je hrvatska strana službeno nikada nije niti imala. Ona je tek puko slovo na papiru, koje služi samo kao paravan za peglanje službenih kartica. A jedini potez kojeg je Plenković u vanjskoj politici u posljednjih godinu dana poduzeo, bilo je protjerivanje prilično kvalitetnog Davora Ive Stiera, kojeg je zamijenila Pejčinović Burić, ministrica koja do sada nije ostavila nikakav dojam, što je prilično loše. Jer, Vesnu Pusić narod barem – nije volio!

Plenković stariji u Deželi

Spremni smo za dijalog sa Slovencima, rektorika je koju ponavljaju svi vladajući ministri i oni koji u politici, kakva god da je, nešto vrijede, a dok dijalog ne otpočne predsjednica Kolinda Grabar Kitarović smijenila je najsnažnijeg i najodvažnijeg admirala Lošu, koji je Slovencima vratio istom mjerom, pokazujući da ne drhtimo pred njima.

Kako bi ostavili dojam da ipak nešto poduzimaju, Plenković i ostatak putujućeg cirkusa zvanog Vlada, odlučio se na sastanak s predstavnicima svih kvazi relevantnih političkih opcija u Lijepoj našoj. Šuška se kako je jedan od prijedloga vladajućih na tom druženju, a koji nije odveć neprihvatljiv niti oporbenjacima, bio taj, da hrvatska strana prihvati rješenje iz odluke Arbitražne komisije. Time bi Hrvatska mogla prihvatiti službenu odluku arbitara, iako je istupila iz arbitražnog procesa kontaminiranoga slovenskim pokušajem da ispod stola osiguraju povoljniju odluku. Hrvatska strana bi prihvaćanje te odluke uvjetovala – posebnim režimom za hrvatske ribare.

Međutim, zlobnici bi pak mogli reći da Plenković na slovensku žestoku retoriku gleda blagonaklono zbog svoga oca Marija, koji već godinama živi u Deželi. Prema pisanju slovenskih medija, otac hrvatskoga premijera, na mariborskom Fakultetu za elektroniku, računarstvo i informatiku predaje komunikologiju, a u Mariboru je prije stotinjak godina živio i njegov pradjed, poznati hvarski vinar. S drugom suprugom, sveučilišnom profesoricom Vlastom Kučiš, otac Mario živi u Rogaškoj Slatini, a taj dio Slovenije, prema riječima Plenkovića starijeg, odlično poznaje i njegov sin Andrej, koji gotovo svaki vikend iskoristi za posjet tome kraju. Mario Plenković u Sloveniji uistinu ima zavidnu karijeru, autor je niza stručnih knjiga i više stotina strukovnih bibliografskih referenci, te je jedan od utemeljitelja mariborskog studija komunikologije.

Inače, biografija Plenkovića starijeg zanimljiva je i bez tih detalja sa Slovenijom. Naime, otac hrvatskoga premijera je, nakon sloma Hrvatskog proljeća, radio u uredu generalnog direktora TV Zagreb, kao šef kabineta, gdje je prvotno bio suradnik Franka Wintera. Nakon niza godina u diplomatskoj službi SFRJ, Winter je od 1972. godine do smrti bio generalni direktor Televizije, a tijekom njegova rukovođenja počela je gradnja Doma RTV-a na Prisavlju.

Potom je Mario Plenković bio suradnik Branka Puharića, direktora RZ-a, a zatim i direktora TVZ-a, a na koncu i generalnog direktora RTZ-a. Ujedno, Puharić je bio i član užega rukovodstva Saveza komunista Hrvatske, jugoslavenski ambasador u Poljskoj, te hrvatski saborski zastupnik. Ukratko, Plenkovićev otac i njegova družina bili su povjerljivi ljudi Saveza komunista.

Spavamo li spokojno?

No, i s njim i bez njega, hrvatska diplomacija grca u problemima, jer smo u sukobu smo s gotovo svim našim susjedima u okruženju. Nakon razmirica sa Slovencima zbog neprihvaćanja odluke o arbitraži, u konflikt smo ušli sa Srbima zbog ploče u Jasenovcu, ali i paljenja glasila srpske manjine Novosti. Odnose s Bosnom i Hercegovinom poljuljala su prepucavanja oko gradnje Pelješkog mosta, ali i izjave o opasnosti od islamskog radikalizma koji iz te zemlje ne samo da prijeti Hrvatskoj, već i cijeloj Europi.

Prosvjedne note šalje nam i Crna Gora zbog spomenika Miru Barešiću kojega smatraju teroristom pozivajući se na švedsku pravomoćnu presudu zbog ubojstva ikone njihova antifašističkog ustanka – Vladimira Rolovića.

Kako ne bismo spokojno spavali ni sa jedne strane, netrpeljivost su pokazali i Mađari, priključujući se Sloveniji u blokadi prijema Hrvatske u Organizaciju za gospodarsku suradnju i razvoj.

Sve ovo pokazatelj je da unatoč energiji koju Plenković ulaže u svoje govore o vanjskoj politici, hrvatska država na tome polju prave zastupnike nema. A kako se priča trenutno razvija, neće ih niti imati. I tako, dok se mi svađamo međusobno, raspravljajući o trivijalnim temama, Hrvatska za koju su se borili i za koju su bili spremni umrijeti, mogla bi se rastrančirati kao najjeftinije pile na seoskom sajmu.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI