Naši su političari diletanti ili veleizdajnici!

Photo: Petar Glebov/PIXSELL

Jedina utjeha našoj zemlji, nakon odluke Arbitražnog suda po kojoj smo ostali bez dijela svojeg teritorija u Piranskom zaljevu može biti susjedna Bosna i Hercegovina, koja je još daleke 1947. godine u onoj državi Jugoslaviji, također ostala bez dijela svoga teritorija i to na način da je tadašnji komunistički moćnik u BiH Đuro Pucar Stari,nakon samo jednog telefonskog razgovora, crnogorskom političaru Blaži Jovanoviću, poklonio bosansko-hercegovački dio Boke Kotorske.Naime, do 1947. Sutorina je pripadala Bosni i Hercegovini, ali je 1947. nakon dogovora Đure Pucara i Avde Hume pripojena Crnoj Gori. Nekako na sličan način je i pokojni Ivica Račan svom slovenskom kolegi i prijatelju Janezu Drnovšeku, vjerojatno uz bocu 'Cvičeka', želio pokloniti dio hrvatskog teritorija, no, zahvaljujući otporu na koji je naišao u toj nakani nije uspio.

U lipnju 2014. godine, tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović je, komentirajući potvrdu osude bivšeg premijera Ive Sanadera u slučaju primanja mita od MOL-a za prijenos upravljačkih prava nad INA-om, rekao kako se radi o veleizdaji.

“Sada, kada je presuda postala pravomoćna, cijeli slučaj mogu okarakterizirati samo jednom riječju, a to je veleizdaja. Veleizdaja, jer su toliko važni nacionalni interesi zanemareni i prodani, a to nije moglo proći bez sudske presude”, uvjeren je tada bio bivši predsjednik Josipović. U međuvremenu je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu Sanaderu, a danas se, četiri godine poslije, bivši premijer nakon odluke Arbitražnog suda po kojoj je Hrvatska izgubila od Slovenije dvije trećine Piranskog zaljeva,gotovo na velika vrata vratio na medijsku scenu te je u seriji izjava i intervjua izjavio da je otišao iz politike jer nije želio trgovati hrvatskim teritorijem. Tako odjednom, po Josipoviću, ‘veleizdajnik’ Sanader se prometnuo u velikog domoljuba koji je žrtvovao sve, i funkcije i moć i poziciju najmoćnijeg čovjeka u državi, jer nije želio trgovati hrvatskim teritorijem. A njegova nasljednica Jadranka Kosor je uz buket Pahorovih crvenih ruža potpisala to zbog čega je, kako danas tvrdi Sanader, napustio politiku. Znači li to da je Sanaderova ‘zapisničarka’ , svjesno trgovala hrvatskim teritorijem jer je pristala na Arbitražu? Tko je sada tu heroj i domoljub a tko nacionalni izdajnik, pitanje je na koje odgovor ovih dana pokušavaju dati brojni relevantni analitičari, vanjskopolitički komentatori, ugledni novinari i političari. I je li bivša premijerka Jadranka Kosor najodgovornija za sadašnji ishod arbitraže, te što je cijelo vrijeme činila naša diplomacija i vodeći političari da Arbitražni postupak završi povoljnije po našu zemlju?

Snose li odgovornost i Jandroković i Stier?

U tom kontekstu treba priupitati i kakvu i koliku odgovornost u Kosoričinom potpisu snose i aktualni predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i dojučerašnji ministar vanjskih poslova i potpredsjednik u Plenkovićevoj Vladi Davor Ivo Stier, jer je Jandroković u to doba  bio šef hrvatske diplomacije, a Stier specijalni pregovarač hrvatske premijerke 2009. godine kada je potpisan odlazak na arbitražu koja je bila tako koncipirana da smo morali izgubiti. Danas se malo tko usudi priupitati i o njihovoj odgovornosti, baš kao  što malo koga interesira što je to naša diplomacija radila sve ove godine dok je trajao Arbitražni spor. I umjesto da lobiramo i borimo se žešće od Slovenaca, naša diplomacija kao da nije postojala, a i danas kada je odluka poznata i kada je presuda donijeta uglavnom kontra hrvatskih interesa naši vodeći političari i diplomati kao mantru ponavljaju  da ne priznaju odluku Arbitražnog suda. A osporavanje odluke europskog suda nije dobrodošlo, pogotovo od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na 4 godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom, podsjećaju ovih dana neki vodeći mediji u zemlji. Sada se pokazalo i da je odluka o napuštanju arbitražnog postupka na koje se odlučila Milanovićeva vlada bila  promašena, te da je to bio ‘tipični histerični potez gubitničke diplomacije’,kako to tumače vodeći mediji u zemlji. A da je tome tako potvrđuje i izjava bivšeg SDP-ova premijera Zorana Milanovića, koji je nakon objave Arbitražnog suda, odmah se ukaza na ulicama Zagreba, te onako poluhisterično i u maniru gubitničke diplomacije slavodobitno uzviknuo:’ Arbitražni sud je skupina samozvanaca koja je nešto odlučila na ovu temu. To za nas ne vrijedi”, rekao je Milanović i dodao kako mu je čudno da uopće postoji ikakav interes oko ovog pitanja. ‘Odluka Sabora ima ozbiljnu jačinu, nju su donijeli svi zastupnici. Mi smo poduzeli nužne korake da se to pitanje riješi. Mene ne zanima što su oni odlučili, nemaju mandat da nešto odluče, oni su to samo napisali”, rekao je Milanović i to na način kao da komentira neku psovku na račun Hrvatske nekoga Joška Jorasa a ne odluku europskog suda.

‘Ne priznajem europski sud, priznajem samo sud svoje Partije’



No, pustimo sada bivšeg premijera da histerizira do mile volje, jer i tako u ovom trenutku njegove riječi nemaju ni približnu težinu koliko ima, primjerice, Pervanov humor po tom pitanju na Facebooku, ali nas iskreno može zabrinuti ponašanje aktualnog premijera Andreja Plenkovića i novoizabrane ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić koji u ovom osjetljivom vanjskopoilitičkom trenutku koriste istu retoriku kao i Zoran Milanović. Tako Plenković, nakon odluke Arbitražnog suda  kaže da je prva i najvažnija poruka vlade Republike Hrvatske ‘da nas ta arbitražna odluka ni na koji način ne obvezuje niti mislimo njezin sadržaj primjenjivati’. Druga poruka je da je Hrvatska svoje stajalište u vezi arbitraže vrlo jasno i nedvosmisleno donijela točno na današnji dan prije dvije godine u Hrvatskom saboru, poručio je premijer u obraćanju u Banskim dvorima nakon završetka javnog predstavljanja presude Arbitražnog suda u Den Haagu. Dakle Plenkoviću ni dvije godine nisu bile dovoljne pa da shvati da je odluka o napuštanju arbitražnog postupka na koje se odlučila Milanovićeva vlada bila promašena, te se i sada hvata za nju, kao što se utopljenik hvata za slamku. Takve poruke premijera Plenkovića, a identična je poruka i ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić koje osporavaju odluke europskog sudišta nisu dobrodošle, pogotovo kod Njemačke, koja je, treba li na to uopće podsjećati, poslije Brexita i Macronove pobjede na izborima, glavno uporište europske politike. Ili, kao što se u svom komentaru u Jutarnjem listu dobro zapitao novinar Denis Kuljiš: ‘Tko misli da novac za Pelješki most stiže iz Bruxellesa po automatizmu i da to nitko ne može usporiti ili obustaviti, u krivu je. Tko misli da hrvatska tvrdoglavost neće otežati ili odgoditi ulazak u Schengensku zonu, također se vara. No, takva upozorenja kao da uopće ne tangiraju naše vodeće političare koji se prema odluci Arbitražnog suda odnose na način kako se Tito odnosio na suđenju u ‘Bombaškom procesu’. Tito je tada govorio kako samo priznaje sud svoje partije i niti jedan drugi, a slično se ponašaju danas, Plenković, jučer Milanović i ostali. Jer kako bi to bilo da danas Zdravko Mamić kaže da ne priznaje sud u Osijeku, niti presudu koju će taj sud donijeti, jer je čuo da se od strane tog suda vrši pritisak na svjedoke. Da nije tragično bilo bi komično.

‘Varšavski blok’ unutar Europske unije 

A nakon što je Europska komisija poručila da Arbitražu treba provesti i nakon što je Plenković u Milanovićevom stilu oštro odgovorio kako bi bilo dobro  da Europska komisija ostane u okviru svojih nadležnosti, jer za granična pitanja EK nije nadležna,  u glavama naših vodećih političara rodila se nova nada. Naime, riječ je o Inicijativi Tri mora koji je strateški projekt Washingtona i kojemu je cilj ujediniti europske regije koje se prostiru od Baltičkog, preko Jadranskog, pa sve do Crnoga mora. Tu se nalaze Austrija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija,Mađarska, Letonija,Litva, Poljska, Rumunjska,Slovačka i Slovenija. Kada se  pogleda karta, postaje jasno da se radi o zemljama koje čine svojevrsni obrambeni kordon prema Rusiji. Ili kao što je to slikovito opisao u svojoj kolumni u Večernjem listu, Mirko Galić, novinar i bivši hrvatski veleposlanik u Parizu, radi se o svojevrsnom ‘varšavskom bloku’ unutar granica Europske unije.

Naime, po Galiću, u Europi se posljednjih godina odvija vidljiva i nevidljiva konfrontacija između zemalja nove demokracije koje su nekad pripadale komunističkome bloku i etabliranih država koje su čuvale demokratske standarde i vodile proces europskoga ujedinjenja. Dogodilo se, možda ne posve neočekivano, s obzirom na povijesno iskustvo i mentalno i političko nasljeđe, da se unutar iste zajednice formiraju nove granice po crti kojom je nekada išla željezna zavjesa: više to nije gruba podjela između svijeta slobode i svijeta neslobode, budući da je padom komunističkoga poretka i porazom komunističke ideologije otvoren posvuda prostor za demokratski i pluralni politički život. Ipak, formiraju se, ili su već formirana, dva svjetonazorska bloka, jedan izrazito konzervativan, s centrima u Varšavi i Budimpešti, i drugi moderniji, do sada vezan najviše uz Berlin, a uskoro vjerojatno i uz Pariz, ako Emmanuel Macron uspije obnoviti nekadašnju francusku moć u Europi, piše Galić. A između dva pola europske politike, suštinske se razlike očituju i na političkome planu između zapadnoga dijela koji bi – oslobođen dosadašnjeg negativnog britanskog utjecaja – htio više Europe, i srednjega i istočnoga dijela, kojemu je dosta nemoćne Europe, pa traži više prostora za nacionalne države. Federaliste ili konfederaliste na zapadu od suverenista na istoku dijeli i različita politička strategija prema Putinovoj Rusiji i prema Trumpovoj Americi: strah od hegemonizma Moskve i nada u populizam Washingtona formiraju službenu politiku u „novoj Europi“ koja se sve otvorenije pojavljuje kao protuteža ili antipod „staroj Europi“, tvrdi bivši hrvatski veleposlanik u Parizu Mirko Galić.

Gdje je mjesto Hrvatskoj – uz Varšavu ili uz Bruxselles?

U takvoj konfiguraciji, potkraj tjedna održava se u Varšavi sastanak državnika dvanaest zemalja srednje i (jugo)istočne Europe, kojem je Hrvatska, s naglašenom osobnom ulogom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, uz zemlju-domaćina i njezina predsjednika Andrzeja Dudu, glavni pokrovitelj i zagovornik. Manja i nerazvijenija polovica Europe, bez ili mimo moćnije polovice! Da stvar bude (ne)jasnija, naglašava Galić, glavni gost dolazi s druge strane Atlantika, u liku državnika koji je rušenje Europske unije proglasio za jednu od svojih velikih misija. Nakon Brexita na zapadnome kraju, američki bi predsjednik težište centrifugalnih sila prebacio prema istoku, podilazeći poljskome strahu od obnovljenog ruskog imperijalizma, ali i nepovjerenju u (veliko)njemačku politiku, i Orbanovoj liderskoj ambiciji da na Starom kontinentu proširi prostor ultrakonzervativne politike.

I sada se postavlja pitanje gdje je mjesto Hrvatskoj: uz Varšavu ili uz Bruxelles (i vodeće zapadne države)? I dok Večernji list iz pera svojeg kolumniste Mirka Galića smatra da, ako će Hrvatska kroz Inicijativu Tri mora moći ostvariti neke od svojih strateških interesa, prometnih i energetskih prije svega, nitko ne može priječiti hrvatske vlasti da u tome cilju surađuju s drugim europskim državama iste gospodarske ili geopolitičke zone, dotle Večernji list u kolumni Denisa Kuljiša tvrdi da Inicijativa Tri mora nije nikakva ohrabrujuća vijest, kao ni poziv hrvatskoj predsjednici u Washington. ‘Činjenica da je u Hrvatsku odmah nakon eksplozije tabloidnog nezadovoljstva i djetinjastih ispada političkih lidera stigao Hoyt Brian Yee, balkanski troubleshooter s južnoeuropskog deska u State Departmentu, nije nikakva “ohrabrujuća vijest”, kao ni poziv hrvatskoj predsjednici u Washington. Njoj će ondje reći ono što se ustrajno poručuje ovom dijelu Balkana – Cool off! Nađite način da se sve završi bez nove štete – ta imate sto drugih načina da sebi naškodite! Kako niste uveli vinjete, na autocestama koje deset mjeseci godišnje zjape prazne, nepodnošljive su gužve i sedmosatni zastoji. Iz Zagreba do Pule i natrag cestarina je 500 kuna. Zračne luke zatvaraju se u ponoć. Da vam Slovenci pakoste i usporavaju granični promet, ne biste ni osjetili, jer ste već sami sebi toliko naudili da tome nitko ne može pridonijeti. Umjesto da se bavite drugima, bavite se sobom. Slovenci su izgradili Kopar, a što ste vi postigli u zadnjih 25 godina’, ironizira u svojoj kolumni Denis Kuljiš. No i Kuljiš, odnosno Večernji list i Mirko Galić, to jest Jutarnji list apsolutno se slažu u jednom – a to je da je hrvatski problem više u tome što kasni, što stalno kaska za događajima, pa sada skuplja ostatke na europskome tržištu, budući da je propuštala vlakove pune novca kojima su dolazili strani investitori, i to u područjima s kojima se najčešće licitira i najviše kasni.

Kakva Kina kakvi bakrači

Primjerice, Riječka luka danas ne znači ništa, jer se nema gdje širiti, nema željezničku prugu osim one koju su gradili austrijski carevi, mudri i skrbni mađarsko-hrvatski kraljevi, ali, što je najvažnije, kao i cijela zemlja, nije orijentirana prema europskim i svjetskim procesima. A Južna Koreja se umorila od silnoga udvaranja da dobije koncesiju na riječku luku (i sve što uz nju ide, uključivo i gradnju pruge prema srednjoj Europi), Kina je izabrala Solun, i odatle pruža željeznički krak prema Beogradu i Budimpešti. Dakle,iz sveg dosadašnjeg iskustva proizilazi da je problem u tome što su naši vodeći političari, podjednako i ovi od danas i oni od jučer ili totalni diletanti ili su veleizdajnici. No, nije teško dokučiti da se tu ipak radi o ovome prvom. A za takvu tvrdnju ima bezbroj primjera. Jedan od najzornijih je onaj kada je bivši premijer Zoran Milanović u prosincu 2014. godine odbio ići na sastanak s kineskim premijerom, dakle premijerom prve ekonomske sile svijeta.

‘Ja sam već nekoliko puta bio na takvim sastancima. Nijedan ozbiljniji posao nije sklopljen, čak niti jedan, ali to nije presudno. Prema tome bit će još prilika’, rekao je Milanović. Dakle, baš u trenutku kada je Kina od Amerike preuzela vodeće mjesto svjetske gospodarske velesile, kineski premijer pozvao je premijere zemalja istočne Europe, na sastanak u Beograd. No, hrvatski premijer zbog ‘slučaja Šešelj’ jedini od premijera tada nije želio ići. Iako je tamo bilo  200 kineskih investitora tadašnji premijer je smatrao da neće biti štete za gospodarske odnose. Kad je kineska vlada, naime, shvatila da Slovenci neće graditi željezničku prugu velikih brzina Kopar – Budimpešta kineskim kreditima i tehnologijom, iako ih je prethodno odbila EU, ponudili su istu mogućnost Hrvatskoj: gradnju pravca Rijeka – Budimpešta. U sklopu te poslovne inicijative Orbán se javio prijedlogom da sagradi spojnicu varaždinske autoceste do Austrije kako bi se posve zaobišao slovenski teritorij i komplikacije koje tu nerijetko nastaju. No, i njega su ignorirali, vjerojatno ne zato što su bili negativno nastrojeni, nego zato što nisu ništa razumjeli. Jer, kao što je napisao Kuljiš, kod Hrvata uvijek prvo posumnjaj na glupost, a tek onda na zloću.

Imajući sve ovo na umu i ne čudi odluka Arbitražnog suda po kojoj je Hrvatska izvukla deblji kraj i ostala bez dijela svojega teritorija. Jedina joj utjeha može biti susjedna Bosna i Hercegovina, koja je još daleke 1947. godine u onoj državi Jugoslaviji ostala bez dijela svoga teritorija i to na način da je tadašnji komunistički moćnik u BiH Đuro Pucar Stari, nakon samo jednog telefonskog razgovora, crnogorskom političaru Blaži Jovanoviću, poklonio bosansko-hercegovački dio Boke Kotorske. Naime, do 1947. Sutorina je pripadala Bosni i Hercegovini, ali je 1947. nakon dogovora Đure Pucara i Avde Hume pripojena Crnoj Gori zajedno sa selima Igalo, Sutorina, Sušćepan, Prijevor, Ratiševina i Kruševice, čija ukupna površina iznosi 75 km². Nekako na sličan način je i pokojni Ivica Račan svom slovenskom kolegi i prijatelju Janezu Drnovšeku, vjerojatno uz bocu ‘Cvičeka’, želio pokloniti dio hrvatskog teritorija, no, zahvaljujući otporu na koji je naišao u toj nakani nije uspio.

Dakle, da se malo našalimo,  Crnoj Gori je bilo puno lakše doći do BiH teritorija nego li Slovencima do hrvatskog u Savudrijskoj vali. A pouka koju bi hrvatski političari trebali izvući, nakon odluke Arbitražnog suda jeste da prestanu kaskati za događajima i da se konačno prestanu ponašati diletantski i glupavo. Pogotovo u situaciji kada se  Hrvatska odjednom našla,između Trumpove i Merkel-Macronove vizije EU. A hoće li se Hrvatska svrstati uz Varšavu ili uz Bruxelles još je prerano govoriti. Jedino treba vjerovati da nećemo izvisiti i na jednoj i na drugoj strani. A najoptimalnije bi bilo da nas uvažavaju i Varšava i Bruxselles.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI