Uzroci svega što se događalo prethodnih mjeseci i tjedana, od afere Agrokor, pa do objave arbitražne presude u slučaju Ina-Mol, koju je Hrvatska izgubila, sežu otprilike unatrag jednog desetljeća po izbijanju tada velike afere pod imenom 'Hakija', koja je po mišljenju nekih uglednih pravnika udarila temelje kasnijim velikim sudskim procesima koji su uglavnom skandalozno završavali.
U percepciji hrvatskih građana, nakon svih afera i skandala koji su potresali Lijepu našu u proteklih desetak godina, a što je kulminiralo aferom Agrokor, ali i objavom arbitražne presude u slučaju Ina Mol, po kojoj je Ivo Sanader, de facto bio žrtva političkog progona, počela se mijenjati slika o dojučerašnjim najvećim negativcima, koje su mediji, ali i politika razapinjali na stup srama i prokazivali kao najveće lopove i državne neprijatelje broj jedan.
Na top ljestvici najvećih negativaca svakako zauzimaju tri imena – Ivice Todorića, Zdravka Mamića i Ive Sanadera. Tako svakim danom po sve učestalijim istraživanjima javnog mnijenja izlazi na vidjelo da žrtve, polako ali sigurno, u javnosti postaju popularnije od svojih progonitelja. Primjerice Ivica Todorić, vlasnik posrnulog koncerna Agrokor, za kojeg za sada, samo desetak posto građana misli da nije kriv te da je žrtva raznoraznih interesnih skupina, svojim je blogovima ali i nespretnim, a ponekad i neprimjerenim istupima potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić, u javnoj percepciji manje omražen od nje same. Inače, ono što je nesporno i što je već dokazano kao Todorićev krimen, zbog kojeg se on ne može zaogrtati plaštom političke žrtve u Hrvatskoj, je isplaćivanje dividende na lažne bilance. Također njegov bijeg iz Hrvatske kod 90 posto građana stvara dojam da sve što se događa oko njega i Agrokora nema veze s političkim progonom. Svakako da će u daljem tijeku istrage, što se više bude odmotavalo klupko svih Todorićevih pomagača, od bivših i sadašnjih ministara financija, bivših premijera, čelnika HNB-a, konkretno bivšeg guvernera Željka Rohatinskog, moćnih bankara od Franje Lukovića pa nadalje, negativna slika o gazdi Agrokora postajati još negativnija, ali i njegovih političkih i inih podupiratelje, koji su od tog silnog podupiranja Ivice Todorića, dobro napunili i svoje privatne bisage.
Opljačkani, opljačkani
Drugo mjesto na top ljestvici najvećih negativaca zasigurno pripada gazdi hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću. Za njega gotovo 80 posto građana, što potkrepljuju i dosadašnji rezultati brojnih anketa, smatra da nije žrtrva političkog progona kako se i on želi predstaviti hrvatskoj javnosti, već da se tu radi o čistom gospodarskom kriminalu, u koji je, po mišljenju istih, uvukao i cijelu upravu Dinama da lažno svjedoče, na čelu sa starim, kako ga mnogi nazivaju, udbinim kadrom, predsjednikom kluba Mirkom Barišićem. Podsjetimo što je o njemu prije mnogo godina napisao kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić. „U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine na udaru hrvatskoga domoljubnoga pokreta bili su beogradski reeksporteri (pretvaranje uvezene robe u domaću pomoću carinskih manipulacija, kako bi se zbog tečajnih razlika povećala vrijednost te iste robe za izvoz), a posebno Generealexport, kraće zvan Genex… Mirko Barišić, dobar dio životnoga i radnoga vijeka proveo je u Genexu, kao direktor za Hrvatsku, a dobro je poznato da je to import-export poduzeće (kao i neka druga npr. Inex, Jugoexport, Progres…) bilo zapravo jedna od Udbinih filijala u bivšoj državi’. Dakle, svi oni koji su lažno svjedočili da Dinamo nije oštećen trebalo bi procesuirati, smatra veliki dio javnosti. Oni se nadaju da će se u sudskom procesu koji se vodi na sudu u Osijeku dokazati da je Dinamo opljačkan na najprimitivniji način, izvlačenjem novca na račune offshor tvrtki u inozemstvu.
Sanaderov put od najvećeg negativca do političke žrtve
Što se pak Ive Sanadera tiče, koji je dugo godina čvrsto držao poziciju najvećeg negativca i lopova u Hrvatskoj, situacija se vremenom počela okretati u njegovu korist, a nakon nedavne objave arbitražne presude u Londonu u sporu Ina -Mol, u javnoj percepciji se Sanader sve više doživljava kao istinska žrtva političkog progona. Tako je skoro 80 posto građana sve uvjerenije da je Ivo Sanader, žrtva političkog progona tadašnje ‘udružene zločinačke organizacije’, podrijetlom iz političko-pravosudno – policijskih krugovima, koji su smontirali cijeli slučaj oko bivšega premijera. Sanaderu se zapravo najviše zamjera što je bježao pred organima gonjenja, no, i za taj njegov potez nalaze opravdanje u kontekstu svih kasnijih događanja koji su kulminirali objavom arbitražnog spora. A uzroci svega što se događalo prethodnih mjeseci i tjedana,od afere Agrokor, pa do objave arbitražne presude u slučaju Ina-Mol, koju je Hrvatska izgubila, sežu, otprilike, unatrag jednog desetljeća po izbijanju tada velike afera pod imenom ‘Hakija’, koja je, po mišljenju nekih uglednih pravnika, udarila temelje kasnijim velikim sudskim procesima koji su uglavnom skandalozno završavali. Afera ‘Hakija’ počela je onoga trenutka kada su istražitelji posumnjali da s Vrhovnog suda cure informacije o ishodima sjednica na kojima se raspravlja o žalbama nezadovoljnih stranaka na presude.Sumnja je pala na Hakiju Rizvića, (po čijem imenu je afera i dobila ime), koji je kao voditelj pisarnice imao uvid u sve spise koji sa svih sudova u državi stižu na Vrhovni sud. Na obavijesni razgovor prvi put pozvala ga je zagrebačka policija. U ožujku 2005. bio je ispitan zbog prijave jednog bračnog para kojem se navodno predstavljao kao sudac Vrhovnog suda. Iz policije je pušten nakon 24 sata bez da je protiv njega podnesena kaznena prijava. S Vrhovnog suda tada su izvijestili da ne znaju za što se tereti njihov službenik, a poslije se ispostavilo,kako su informirali mediji, da je prijava bila lažna.
Hakijin osmijeh na licu
No, priča oko odavanja službenih tajni počela se rasplitati tek u ljeto 2010. godine. Vrhovni sud je, naime, u srpnju 2010. zaprimio dopis USKOK-a kojim se od njega traži dostava ovjerenih preslika točno preciziranih predmeta toga suda, kao i opis poslova i radnih zadataka njihova dugogodišnjeg zaposlenika. Dopis je uslijedio nakon što je USKOK godinu dana tajno provodio istragu protiv Rizvića, a pod istragom su se našli i odvjetnici Jošanović i Nižić. Inače Hakiju Rizvića često se moglo vidjeti u jednom kafiću u Petrinjskoj ulici, poznatom okupljalištu zagrebačkih odvjetnika i sudaca, a radno mu je mjesto bilo u pisarnici Kaznenog odjela Vrhovnog suda. Prema svima je bio izuzetno ljubazan i s osmjehom na licu bio je na usluzi svima koji su se u pisarnici suda zanimali o svojim predmetima. Međutim, nekim odvjetnicima odavao je i više nego što je trebao. U medijima se dugo spekuliralo da je pod istragom sedam zagrebačkih odvjetnika, dvojica iz Pule i jedan iz Zadra, a tužiteljima su postali sumnjivi zbog čestih kontakata s osumnjičenim Rizvićem, čiji je telefonski broj bio pod nadzorom istražitelja. No, u optužnici USKOK-a na kraju su navedena samo tri imena – uz Rizvića optuženi su poznati pulski odvjetnik Predrag Jošanović i njegov kolega iz Zadra Gordan Nižić.
Petrač i ‘Smradaner’
Zbog čega su iz optužnice izostala sedmorica poznatih zagrebačkih odvjetnika, od kojih su dvojica, A.M. i J.U. u međuvremenu umrla, tada se moglo samo nagađati. Kasniji slijed događaja je pokazao da su ti odvjetnici čiji je identitet skrivan u javnosti kao što zmija skriva noge, zapravo postali svojevrsni pouzdanici Uskoka, koji su svoje klijente nagovarali na prokazivanje. Oni su u kasnijim slučajevima i velikim aferama koje su potresali Hrvatsku postali pravi šampioni u nagodbama njihovih klijenata s Uskokom. To su radili na način da su prokazivali i teretili sve one u koje je DORH i USKOK najviše upirao prstom. U najkraćem DORH bi ih, primjerice instruirao koga vrbovati, kako ih zastupati i tko će im biti meta. Od tada i datiraju razni sudski procesi nakon kojih bi bile donesene presude, de facto, bez materijalnih dokaza, kao što je to slučaj sa Sanaderom u procesu Ina – Mol, zbog kojeg je hrvatska izgubila arbitražni spor u Londonu od Mađara, koji će našu zemlju skupo stajati. Dakle, sudilo se bez materijalnih dokaza, a danas nam se sve to kao bumerang vraća. Mnogi se danas sjećaju i spektakularnog uhićenja Hrvoja Petrača u Grčkoj, zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca, kada je Petrač tadašnjeg premijera Ivu Sanadera nazvao ‘Smradaner’ i poručio da je to njegovo političko samoubojstvo. Petrač je tada aludirao da je Sanader u temelju njegova progona i uhićenja, te da se Petraču sudilo, a osudio ga je sudac Ivan Turudić tada Sanaderov prijatelj, po Petračevu mišljenju, bez materijalnih dokaza. A zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u ‘slučaju Glavaš’ osuđen je i osječki poduzetnik Drago Tadić. Iako tijekom suđenja nije otkriveno koji su vrhovni suci trebali primiti novac kao glavna veza između njih i osuđene skupine navedena je bivša pomoćnica ministra pravosuđa Marina Dujmović Vuković. Pokušaj podmićivanja počeo se istraživati kada je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću prijavio da se Tadić raspituje o slučaju Glavaš. Hrvatin je na suđenju rekao da je Tadić “prešao granicu” jer je u razgovoru do kojega je došlo slučajno, sredinom srpnja 2010. u jednom zagrebačkom restoranu, tvrdio da zna kakva se odluka sprema na Vrhovnom sudu.
Bertina, masoni i Kobre
Dakle iz ovih nekoliko slučajeva da se razaznati shema po kojoj su se odvijali neki važni sudski procesi. Primjerice u procesu protiv Ive Sanadera, dovoljno je bilo da optuženik uzme, jednog od petorice poznatih zagrebačkih odvjetnika koji su iz afere ‘Hakija’, prošli lišo, te sukladno tome postali svojevrsni Uskokovi pouzdanici. A to što se danas sve više govori o političkom progonu Ive Sanadera, trebaju snositi posljedice i tadašnja premijerka Jadranka Kosor, tadašnji prvi policajac Tomislav Karamarko, kao i njegovi najbliži suradnici Oliver Grbić. Jer izuzev iskaza optuženika nema niti jednog konkretnog dokaza da je Sanader počinio to kazneno djelo za koje mu se sudio i presudilo. A po novom ZKP-u, kakvog li apsurda, koji je donesen u vrijeme vladavine Ive Sanadera, DORH je mogao sve, što je na svojoj koži najbolje osjetio bivši premijer. Kada ovome svemu dodamo, što se sve događalo pod dirigentskom palicom Zorana Milanovića, koji je obnašđao funkciju premijera, ministra policije Ranka Ostojića i tadašnjeg šefa PNUSKOK-a Maria Bertine, sada uglednog člana jedne masonske lože, normalno naslonjene na bizantsku varijantu, kojoj pripada puno ljudi koji istinski mrze Hrvatsku od datuma njenog priznanja,mnoge će od muke zaboljeti glava. Tu nikako ne mislimo na bivšeg premijera Zorana Milanovića koji se ovih dana između Srba i Albanaca opredjelio za Albance. Istinski masoni su uvrijeđeni osnivanjem te bizantske masonerije, jer to je, kako kažu, loža gdje su svoje utočište našla djeca bivših udbaša i kosovaca i gdje su našli svoj prostor za rastakanje Hrvatske. Ima tu i par egzibicionista koji će se vjerojatno otrijezniti i izaći iz cijele te priče. Pitanje za aktualnog ministra policije Davora Božinovića glasi što još čeka s masonom u policiji, tim prije što Bertina kontrolira elitni operativni dio policijskih snaga pod nazivom Kobre koje je on instalirao.
Perković i Mustač bi to drugačije radili
A što, tek u cijelom tom kolopletu pravosudnih koloslijepa možemo očekivati od DORH-a, ako se zna da su pojedini njegovi kadrovi kada je došla hrvatska država demonstrativno napustili službe da bi se 20 godina kasnije vratili i slavodobitno osvojili Hrvatsku. Dakle, iz svega ovoga se može konstatirati da je pravosuđe došlo na loš glas upravo zbog presuda bez materijalnih dokaza, po principu da dva svjedoka ili pokajnika upru prstom u DORH-ovu metu nakon čega se donosi pravosudna presuda koja nam se kad tad kao bumerang obije o glavu. Možemo imati sumnju, ali tu sumnju možemo isto tako objesiti mačku o rep ako ne postoje čvrsti materijalni dokazi. No, tko mari za dokaze od trenutka kada poznati odvjetnici koji su umjesto da budu osumnjičenici u aferi ‘Hakija’, postaju pouzdanici Uskoka, koji postaju šampioni za nagodbe s USKOK-om. Među takvima, koji nose titulu šampiona nagodbi s Uskokom svakako prednjače i poznati odvjetnici spominjani i u aferi ‘Hakija’, M.M., B.Š. ali i mnogi drugi. A kad se nagode s Uskokom onda prokazuju glavne mete DORH-a, a u tom kontekstu valja podsjetiti na dosdadašnje najpoznatije pokajnike, propalog mesara Stjepana Fiolića i nenadmašnog šampiona u guljenju krumpira Petra Čobankovića – Čobija. Slijedom gore navedenog u nekim kuloarima se već počeo širiti crni humor, u povodu bijega Ivice Todorića u London, da bi izbjegao suđenje u Hrvatskoj u aferi Agrokor, u kojem se između ostalog kaže da je Hrvatska puno pogriješila što je izručila Njemačkoj Perkovića i Mustaća. Jer oni su, bar znali kako obračunati s gospodarskim kriminalom. Dakle i ovo malo crnog humora za kraj ne može biti crnje od stanja koje smo opisali i zbog čega se Hrvatska danas sramoti svakom novom arbitražnom presudom. I sve dok se to ne izmijeni, mladi Hrvati će bježati iz svoje zemlje trbuhom za kruhom, jer ne mogu više živjeti u zemlji nereda, gdje profitiraju lažovi, prevaranti i izdajnici.