Hrvati i Srbi dva su različita naroda!

Bizantski car Konstantin VII. prvi je pisac što spominje srpsko ime za njega utvrđujući, da u rimskom jeziku označuje sužnja

Vođen dobrom vjerom u domovinu Hrvatsku i ljubavlju spram istini, Starčević je 1868. onodobno hrvatsko općinstvo obogatio znanstveno-političkom raspravom „Ime Serb“, imajući pri tomu na umu poznate Platonove riječi: „Znati imena, nije mala stvar.“ U sažetom uvodnom slovu rečene rasprave, Starčević upozorava čitatelja: „Ovdje se ne opisuje narod, ni čini, ni događaj, nego se pretresiva samo ime, koje padalo na koga mu drago.“ Ponukan tim Starčevićevim riječima, u idućim redcima, bez podrobnih osobnih raščlambi, iznijet ću djelomičan prikaz ove Starčevićeve rasprave.

U prvom poglavlju rasprave, Starčević se pozivlje na rimskog pisca Pliniusa Secundusa, iz prvog stoljeća po rođenju Kristovu. Spomenuti je rimski pisac zabilježio, da su oko Azovskog mora, to jest oko Jenikalske prevlake, uz druga plemena, živjeli i Srbi. A na temelju stanovitih kamenih natpisa i Katančićevih znanstvenih istraživanja, Starčević ustanovljuje, da se srpsko ime dvojako zapisivalo: kao Serbi ili Servi.

Na temelju spoznaja rimskih jezikoslovaca i pisaca, među koje se ubraja i glasoviti Sv. Augustin, o značenju riječi „servus“, Starčević piše, da su to „oni, koje po bojnom pravu mogahu dobitnici smaknuti, (a) pridržani na životu, postajahu sužnji“.

U raspravi Starčević piše, da je u svim starim narodima bilo sužnjeva, pa spominje, primjerice, „400.000 atenskih sužanja, 460.000 korintskih, a drevna Egina je imala 470.000 sužanjčadi“. U sličnom značenju, u davno doba, Anaxandrid je zapisao da „nema države bez sužanjčadi“. Starčević zaključuje, da je kod starih naroda, „od dvadeset duša njih devetnaest bilo sužanjčad“.

Sužnje starog doba, u ovoj raspravi, Starčević je usporedno opisao, u dvije rečenice: „Danas i u najžešćoj europejskoj despociji svatko može steći kakovo pravo na štogod, danas naprama svakomu čeljadetu imaju drugi kakovu-takovu dužnost: danas je nas svaki osoba. Starinom sužanj biaše stvar, on ne mogaše na nikoga, na ništo dobiti pravo, naprama njemu nitko ne imaše nikakovu dužnost, nikakovo držanstvo: sama volja njegova gospodina biaše mu zakon“.



Perzijanci su sve skitalačke narode, među koje se ubrajaju Srbi, nazivali Sakamima. A kod Perzijanaca Sakami su znamenovani sužnjima. Imena Slav i Serb također znamenuju sužnja. Starinom se Slavi nazivahu i Spori, a obično je Spor znamenovao kopile. Narod skitalačke kopiladi, Slavi, nazivahu se „Serbima“. Starčević ne isključuje mogućnost, da „srbsko ime potječe od težke bolesti s(v)rbeža“. U hrvatskom pismu, iz prve polovice 12. stoljeća, ne zna se za „Serbe“, nego se znade za hrvatsku pokrajinu „Surbiu“.

Riječ „tribale“ u francuskom jeziku označuje prasetinu skuhanu u salu, a Tribali su bili nevaljali i oholi ljudi, samo među sobom složni, dok su svima drugima radili o glavi. Ime Tribal odnosilo se na smeće ilirskih naroda te na označnicu pokvarena naroda, u općenitu smislu. Iz povijesti je poznato, da je 1042. Mihovil, nadstojnik Brača, vojujući protiv Stefana Vojslava, u klancima izgubio 40.000 vojnika, na granici između Tribala i Srba. Nisu bili Tribali i Srbi samo susjedi, nego i pod jednim gospodarom. Naime, oko 1053., Mihovil, sin Stefanov, bio je načelnik Tribala i Srba.

Bizantski car Konstantin VII. prvi je pisac što spominje srpsko ime za njega utvrđujući, da u rimskom jeziku označuje sužnja. Prapostojbina Srba nalazila se u Raškoj, koja se do Starčevićeva doba pouzdano nazivala starinskom Srbijom. Stoga su se tijekom povijesti Srbi nazivali Raščanima. U svojim spisima Konstantin VII. je pogriješio izjednačavajući Srbe i Tribale s lijeve obale Dunava, nazivljući i Tribale Srbima. Kad su se Hrvati pokrstili, u onodobnoj Hrvatskoj, asimilirao se srpski narod, jer su se svi žitelji onodobne Hrvatske u jednu hrvatsku narodnost stopili. Stoga je negdašnje došljake na hrvatsko područje car Konstantin VII. apsolutno pogrješno nazivao Srbima. K tomu je Konstantin VII. neistinito prikazao navodno sužanjstvo cijeloga srpskog naroda u Bugarskoj, a u ono doba nije bilo moguće govoriti o nekakvoj uređenoj srpskoj državi; prije o hrpi pučanstva, nastanjenog na razmjerno malom zemljopisnom području. Koliko je tada srpska snaga bila neznatna, pokazuju hrvatske pobjede nad Bugarima te susljedni srpski porazi od istih „moćnih Bugara“. Srbi su onodobnu, poput Tribala, bili lutalački narod, bez stalnih naseobina; nisu bili narod državno organiziran, već plemenski skupina bizantijskih sužnjeva. Bugarski car Simeon onodobne je Srbe držao za sužanjsku pasminu te je tako s njima i postupao. Po svemu sudeći, Srbi su onovremeno izvan Raške, srpske postojbine, mahom prihvaćali novi identitet te postajali dijelovima grčke, skipetarske, rumunjske, bugarske i hrvatske narodnosti.

Za Starčevića su dakako Srbi i Hrvati dva posve različita naroda. Tzv. Heraklijeve Srbe, što utekoše navodno od Bugara u Hrvatsku, u kontekstu gledišta Konstantina VII., drugi ozbiljni znanstvenici ne spominju. Pak, Junij Palmotić, Dubrovčanin, među tzv. Slovince, ubraja više naroda različitih od Hrvata, ali Srbe ne spominje, kao ni Ignat Gjorgjić, također Dubrovčanin.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI