Dugogodišnji suradnik KOS-a ocjenjuje zasluge sudaca!?

Da je ova država po uzoru na Poljsku imala snage provesti lustraciju, u hrvatskim sudnicama danas bi sjedili suci koji bi imali hrabrosti i snage pred lice pravde izvesti sve strvinare koji su gotova pola stoljeća mrcvarili i zatirali pravo ovog naroda da se svojim zove. Umjesto toga u hrvatskim sudnicama sjede ista lica

Gotovo od svog nastanka Hrvatska se muči s odgovorom na pitanje je li u ovoj zemlji nužno bilo provesti lustraciju kako bi se uklonile ili barem ukazalo na osobe iz javnog političkog života koje su surađivale ili na bilo koji način servisirale sistem koji danas običavamo zvati komunistički režim. To je inače mehanizam koji su poznavali stari Rimljani kao obred čišćenja od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenja. U suvremenoj povijesti od tranzicijskih zemalja to je učinila Poljska koja nakon toga doživljava i najveći rast gospodarstva.

Za razliku od Poljske koja nakon toga i pozicionira svoj utjecaj na euro političkoj sceni, Hrvatska nikada nije smogla snage na svjetlo dana iznijeti i iskoristiti priliku koja možda krije odgovore na pitanje zašto u ovoj zemlji postavljanje ploče poginulim braniteljima dovedi u pitanje stabilnost čitave Vlade.

Pravo ozdravljenje sistema moguće je jedino ako se takav proces provede u javno političkom životu i u onome što je s njim najuže povezano. Po naravi stvari to je pravosudni sustav. Živimo u vremenima kada je sloboda govora i sve ono što se gura i prezentira pod pojam demokracije zaštićenije od prava na život, iako su u ne tako davnoj povijesti kaznionice punili ljudi koji su se uopće usudili pomisliti a kamoli polemizirati o nacionalnim pravima Hrvata.

Verbalni delikt

Za to je postojao čak i pravni termin verbalni delikt što je uključivalo bilo kakvu aktivnost ili barem pokušaj da se otvori ili ukaže na pitanje hrvatske samostalnosti. I da ne bude zabune, za razliku od današnjih procesa u kojima javnost gladna pravice, uglavnom ima priliku pratiti sudske postupke s epilozima koji ne odgovaraju njihovim očekivanjima, za takve verbalne ispade nije postojala mogućnost rada za opće dobro, uvjetne kazne, obrane sa slobode, izmišljenih dijagnoza, zastara progona, već je takvim „zločincima“ koji su se usudili dirati temelje sustava bila osigurana robija kakvu danas imamo priliku vidjeti samo u dokumentarcima o Golom Otoku.

Naravno da se u takvom razvoju događaja otvara pitanje moraju li osobe koje su do jučer revno i spremno dokidale najosnovnija ljudska prava, u Hrvatskoj kakvu danas imamo, snositi dio odgovornosti za tisuće Hrvata koji su zbog čistog i naravnog osjećaja da budu svoji na svome završavali u Lepoglavi ili oni s više sreće u dijaspori.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Nedavno se jedan politički zatvorenik na jednoj lokalnoj televiziji usudio javno prozvati sveučilišnog profesora koji ga je njegovim studenskim danima batinao i vezivao za radijator a danas je priznati sveučilišni profesor koji studente poučava demokraciji i svemu što ona sa sobom nosi. U ovoj posljednjoj rečenici najbizarnija je činjenica da je takav prilog objavljen na lokalnoj a ne na državnoj televiziji. Možda zbog toga što je taj nesretnik imenom i prezimenom naveo nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova i visoko pozicioniranog HDZ-ovca koji očinski štiti prozvanog profesora. Takvih je primjera pregršt pa nije za očekivati da takvi i slični prilozi ikada budu dio programskog sadržaja nacionalne televizije.

Gotovo identična je situacija i u hrvatskom pravosuđu. Tu su, istina, postojali nekakvi pokušaji da se kroz institut reizbora sudaca iz sustava izbace oni suci koji su omladinskom predanošću štitili tekovine države u koju su tako vjerovali. Sva su ta nastojanja više-manje neslavno okončana postupcima u kojima su se te osobe uz podršku raznih kako to, plemenito zovu, otvorenih društava vraćena na svoja mjesta i danas neometano čekaju, mora se priznati, i u ovoj i onoj državi „zasluženu“ mirovinu. Eklatantan primjer sutkinja je Marica Šćepanović, Županijskog suda u Splitu. U iole normalnoj državi koja drži do svog dostojanstva kao i onih koji su ginuli za njezinu samostalnost, bilo bi nemoguće da se takva osoba osim u svojstvu okrivljenika ili svjedoka pokajnika, u bilo kom drugom svojstvu pojavi u pravosudnoj instituciji.

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

Pa čak i u ovoj zemlji, koja „kipi“ od svakojakih apsurda, teško je objasniti kako ljudi njezinog i sličnog profila i svjetonazora koji su se do kraja 80-tih iz petnih žila borili da do njezine samostalnosti nikada ne dođe, i dalje mogu imati ikakvo mjesto u pravosudnom sustavu države koja za njih nikada neće biti „Lijepa naša“.

Njezin utjecaj ili kako se to popularno kaže autoritet zapravo se poklapa i odgovara mjesnoj nadležnosti suda koji je ni manje ni više drugi po veličini Županijski sud u državi. Taj se utjecaj nema dvojbe manifestira ne samo kod imenovanja kadrova na tim sudovima, već i u konkretnim uputama u sudskim postupcima koje će kao sutkinja velikog iskustva prepoznati kao predmete od osobite važnosti.

Kadrovski stanovi

U tom kontekstu svakako treba promatrati i skorašnji izbor predsjednika na tim sudovima. Od kandidata koji su se upustili u utrku za to mjesto u oko poslovično upada sudac Bruno Klein. To je inače sudac koji se od samog početka svoje karijere kod svakog natječaja vidi na čelnom mjestu suda, trenutačno je to Županijski sud u kojem vedri i oblači sutkinja koju kolege interno od milja zovu „žena za sva vremena.“ Da je riječ o iznimnom kapacitetu svakako govori i činjenica da je isti, pored Amare Trgo, kao zaslužni građanin još početkom 90-tih bio predložen za dobivanje kadrovskog stana. Ne trebamo sumnjati da je Veljan Radojković kao dugogodišnji suradnik vojne obavještajne službe bio najupućeniji ocijeniti zasluge pravosudnih dužnosnika i pravično odlučio o podjeli obećanih nagrada.

Stambeno zbrinuta sutkinja koristi svaku priliku da javno izrazi svoju privrženost svrgnutom režimu pa je tako svojedobno na izvješen križ u sudnici svog kolege pokazala više zaprepaštenja nego da je na zidu umjesto križa vidjela obješenog čovjeka. Za razliku od kolegice koja pokazuje skojevsku odlučnost njezin uvaženi kolega daleko je umjereniji i suzdržaniji u nastupu. Tako se ovaj narod u čijem je genetskom kodu zaborav, više i ne zamara pitanjem čime je mladi sudac na početku svoje sudačke karijere zaslužio da ga u državi u tijeku rata za svoju samostalnost, stambeno zbrinjava iskusni obavještajac države s kojom je zapravo u ratu.

Pošteno treba priznati da je riječ o dobro organiziranoj družini koja pamti jučer, misli za danas i planira za sutra. Nije isključeno da se naočiti sudac sudačkom pozivu učio još za vrijeme studenskih dana kao i sutkinja Marina Boko, nekadašnja tajnica koja je od mjesta zapisničarke strelovitom brzinom danas postala jednom od ozbiljnijih kandidata za mjesto predsjednika Općinskog suda.

Čipirani kadrovi

Istom brzinom, vješta je sutkinja prošetala kroz hodnike Pravnog fakulteta, na kojem su joj, kako je i za očekivati vrata otvarali i preporuke davali isti oni suci i državni odvjetnici s kojima je paralelno kao daktilografkinja sjedila u sudskim dvoranama. Pri tome se naravno najmanje pita ima li dotična sutkinja kapaciteta za pretendirano mjesto, jer je riječ o dobro obučenoj pionirki koja je savršeno ovladala kurirske vještine kojima s pozicije mjesta voditelja Kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu prenosi želje i pozdrave svojih partijskih drugova s nadležnog suda.

Nije stoga slučaj što se sjedište ovog suda nalazi u Gradu iz kojeg se inače regrutiraju vrsna imena struke, bilo u sudovima tako i u državnom odvjetništvu. Uglavnom riječ je o dobro pripremljenim i „čipiranim“ kadrovima kojima će njihove kolege po svjetonazoru naći mjesto u pažljivo po njihovoj mjeri skrojenom pravosudnom sustavu. Životopisi tih ljudi vrve podacima o znanju i umijeću koje se uglavnom stekli u raznim radionicama i predavanjima, koji osim što su ih poštedili sudačke rabote, istodobno nose i zavidne honorare. Na put prema metropoli na mjesto suca Vrhovnog suda tako se sprema i sutkinja Senija Ledić gdje je objeručke čeka Đuro Sessa, dojučerašnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca a sadašnji predsjednik Vrhovnog suda, kao i njegov kolega, inače, sadašnji predsjednik spomenute udruge sudac Damir Kontrec.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Zanimljivo bi bilo doći do podataka koliko se radnog vijeka tog suca odnosi na obavljanje sudačke dužnosti, a koliko na jačanje utjecajnih kontakata koji su mu u konačnici omogućili dolazak na čelo najvišeg suda u državi. S obzirom na njegove izvan sudske aktivnosti, u kojima ne zaostaje ni njegova glavna uzdanica sutkinja Ledić, slobodni smo za pretpostaviti kako postoji više nego pristojan nerazmjer između sudačke plaće i iznosa koji mu redovito stižu na ime honorara za raznovrsne aktivnosti koje i sada sigurno vrijedno i predano obavlja. U tom smislu zanimljivo bi bilo razmotriti i analizirati povijesni prikaz statističkih rezultata rada suca od kojeg se sada očekuje da osvjetla obraz u javnosti omraženog pravosuđa. Možda tijekom svoj mandata na vidjelo izađu i njegove poduzetničke kvalitete kojima je svojedobno Ivici Todoriću uspio prodati pravo na povrat oduzete imovine. Snalažljivi je sudac za prodanog „mačka u vreći“ kupio stan kojeg je kasnije nespretno propustio prijaviti u imovinskoj kartici. Pa zašto i bi, njemu se ionako vjeruje na riječ?

Za kraj, da se vratimo na početak.

Da je ova država po uzoru na Poljsku imala snage povesti lustraciju, oni koji danas traže skidanje ploča i silno se napinju prikazati kako se iza hrvatskog nacionalizam krije fašizam u najizvornijem obliku, te bi slobodarske duše do danas, barem radi zadovoljštine onih kojih su proganjali, bili prisiljeni javno se ispričati i tražiti oprost.

Da je ova država po uzoru na Poljsku imala snage provesti lustraciju, u hrvatskim sudnicama danas bi sjedili suci koji bi imali hrabrosti i snage pred lice pravde izvesti sve strvinare koji su gotova pola stoljeća mrcvarili i zatirali pravo ovog naroda da se svojim zove. Umjesto toga u hrvatskim sudnicama sjede ista lica. Štoviše, imaju razloga i za likovanje. Došli su na svoje. Pa na koncu, za hrvatsku slobodu zapravo su izginuli oni koje su radišni suci nisu uspjeli likvidirati ili prognati. Ono malo što je ostalo danas predstavlja izdane, iznevjerene tragove nekad silne želje sa samostalnošću.

Dakle, bojimo se da je posrijedi klasični scenarij s ovih prostora o kojem je svojedobno snimljen film „Priča iz Hrvatske“. Kako sada stvari stoje ta je priča „never ending story“. U suštini to znači da su u ovoj i onoj državi uloge pobjednika i gubitnika podijeljene istim ljudima. Pa čak su i inkriminacije slične. Može li itko razuman od sudaca koji su svoj zanat ispekli na verbalnim deliktima očekivati da se stave u zaštitu stvarnih interesa države koju istinski preziru?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI