Neformalna, sistemska hobotnica čvгѕtо drži slovensku (hrvatsku, srbijansku, crnogorsku…) politiku i gospodarstvo, a čine ju partijski i privredni 'oldboysi' komunističke nomenklature iz vremena nekadašnje SFRJ, koje predvodi Milan Kučan i brižljivo regrutirani, našminkani yapijevci lijeve orijentacije koji su 's predumišljajem pušteni' u institucije financijsko-gospodarskog sustava i u njemu opstaju, bez obzira na to koja је politička opcija na vlasti...
„Sprema ti se hapšenje!“ Tim je riječima upozorio sredinom 2017. godine vlasnika MK grupe, Miodraga Kostića, kako se može dogoditi da ga Slovenci – uhapse. Da se nije radilo samo o prijateljskom “blebetanju” bez osnove, Kostić se ubrzo i sam uvjerio. Nekoliko puta na autocesti su ga presretali pripadnici slovenske sigurnosne službe i propitivali za razloge boravka u Sloveniji.
Na pitanje, „zašto bi Slovenci hapsili Kostića?”, prijatelj koji ga je upozorio rekao je da „oni ne vole tajkune”. Na pitanje – „tko su to oni?”, dobio je odgovor: „Lijevi, crveni, komunisti. Oni su preživjeli tranziciju, pa prepustili Janši i Bavčaru da osamostale Sloveniju. Onda su prvo poslali Janšu u zatvor, a sada i Bavčara, reorganizirali su se na alternativnoj platformi i suštinski preuzeli vlast. Oni kao ‘duboka država’ danas vladaju Slovenijom iz sjene. Druga je ‘crna opcija’ – Opus dei, s „venecijanskim crnim plemstvom. Nemaš pojma koliko su oni opasni i jaki. Ali stari/novi komunisti su organiziraniji i jači…”, rekao mu je prijatelj.
Prije nekoliko godina „digla se kuka i motika“ protiv prodaje državnog udjela u Merkatoru hrvatskom biznismenu Ivici Todoriću. Nekako u isto vrijeme, združenom političko-medijskom akcijom spin majstora i provaljivanja poslovnih tajni, prekinuta je namjera japanske kompanije Panasonic da trgovanjem na Burzi proširi vlasništvo u Gorenju. Nešto ranije, s kiselim osmijehom dočekana je prodaja posrnulog Fructala srpskom biznismenu Slobodanu Radunu, a ne malo problema imao je i Veselin Jevrosimović, kada je svojedobno kupovao slovensku firmu Hermes Softlab.
Stop stranom kapitalu
Najnoviji slučaj provlačenja kroz medijskog „toplog zeca”, doživjeli su Dragan Šolak, manjinski vlasnik srpske kompanije SBB i većinski dioničar United grupe (iza koje stoji američki fond KKR) u namjeri da kupe Pro Plus, slovensku televizijsku kompaniju u čijem su vlasništvu Pop TV i Kanal A. Inače, prije 5 godina, Šolaka nisu skidali slovenski mediji s naslovnih strana „kao jednog od pet najbogatijih srpskih tajkuna” koji je za 12 milijuna eura od holdinga „Sava” kupio golf terene na Bledu i u Moravskim Toplicama.
Za aktualnu slovensku Vladu i pojedine ključne državne institucije (prije svega, regulatore) reklo bi se da ne djeluju kao leglo protivnika stranih investitora. Npr. vladajuća stranka SMC, premijera Mira Cerara, smatra da se „prodaja državnih poduzeća ili poduzeća u vlasništvu paradržavnih institucija mora provesti na zakonski nesporan način i u korist države i njenih građana“. S druge, pak, strane slovenska ljevica ne krije animozitet prema investitorskoj ekspanziji iz Srbije s optužbama za „provincijalizaciju Slovenije.”
Inače, animozitet prema stranom privatnom kapitalu dolazi iz mnogo ozbiljnijeg miljea, iz takozvane „duboke države” (paralelne države) čiji vladari suštinski upravljaju Slovenijom i svim drugim državama nastalim na ruševinama Jugoslavije. Nekadašnji predsjednik nevladine organizacije, Zbor za Republiku, sociolog Peter Jambrek, takvu državu formulirao је kao „dobro koordiniranu, interno povezanu i kompatibilnu interesnu mrežu političara i privrednika“.
То је, zapravo, neformalna, sistemska hobotnica koja u čvгѕtоm zagrlјајu drži slovensku (hrvatsku, srbijansku, crnogorsku…) politiku i gospodarstvo, a čine ju partijski i privredni „oldboysi” komunističke nomenklature iz vremena nekadašnje SFR Jugoslavije, koje predvodi Milan Kučan i brižljivo regrutirani, našminkani yapijevci lijeve orijentacije koji su „s predumišljajem pušteni“ u institucije financijsko-gospodarskog sustava i u njemu opstaju, bez obzira na to koja је politička opcija na vlasti.
To je ta tzv. „tranzicijska ljevica kојa је idejni i praktični tvorac crvene hobotnice“. Zadatak njenih članova je da upravljaju državnim novcem i imovinom, da kontroliraju novčаne tokove u gospodarstvu, bankama i paradržavnim financijskim institucijama i dozirano ih usmjeravaju prema političkom tržištu, kako bi očuvali predominantan politički utjecaj interesne mreže na sva događanja u Sloveniji. Tako osmišljenu kampanju protiv novih tajkuna, vode mlade snage te interesne mreže „tranzicijske ljevice“. To su, uglavnom, orkestrirano hvaljeni menadžeri koji su cjelokupnu роslovnu karijeru izgradili radeći u kulisama paradržavnog ambijenta. Među njima posebno se ističu Borut Jamnik i Matej Narat…
Borut Jamnik je moćan i utjecajan – slika i prilika „youngboysa” tranzicijskih komunista. Dio slovenskih medija tvrdi da „on nema ama baš nikakvog profesionalnog iskustva izvan javnog sektora, ali je smatran igračem s najvećim političko-ekonomskim utjecajem i ključnim operativcem duboke države u provođenju njenih planova“. Već 15 godina član je uprava mnogih državnih poduzeća i institucija. Svoju klijentelističku mrežu utjecaja izgradio je na tri stupa slovenske državne imovine: Каpitalska družba (KAD, Društvo za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno PIO fond), Telekom Slovenija i Slovenačko udruženje nadzornika.
Profesionalne karijere Boruta Jamnika i Mateja Narata
Jamnikova osobna moć počela se graditi 2001. godine, kada је postao pomoćnik Јоžе Leniča, predsjednika Uprave KAD-a, i od 2003. do 2005., kada је bio predsjednik Uprave KAD-a. Usprkos mladosti, kao direktor KAD-a upravljao је ogromnim kapitalom i indirektno kontrolirao javne investicije u skoro stotinu firmi. Istodobno je bio član upravnih odbora u kompanijama Krka, Luka Koper, Nova ljubljanska banka, ITU i Lesnina.
U veljači 2005. godinе otišao je u Upravu kompanije za kockanje, HIT. Ali već početkom svibnja 2006. godine, Probanka je obavijestila javnost da joj se, kao savjetnik, pridružuje Borut Jamnik, “jedan od najperspektivnijih menadžera mlade generacije u Sloveniji”, koji je kasnije postao i član Upravnog odbora. Ali ne zadugo. U prosincu 2008. godine, vratio se u KAD na mjesto predsjednika Upravnog odbora. Istodobno, kao član sjedi u upravnim i nadzornim odborima kompanija Modre osiguranje, Telekom Slovenija (2013.-2017.), Cinkarna Celje, Krka… No, zanimljivo je da je svo vrijeme poslovne karijere, Jamnik izbjegavao neposrednu odgovornost zа rukovođenje (time i za rezultate), a istodobno je usavršavao sustav nadzora i usmjeravanja uprava poduzeća i banaka…
Predsjednik Asocijacije supervizora (nadzornika) Slovenije, postao je 2008. godine, čiji rad financijski podržavaju (uglavnom državne) kompanije Sava, Petrol, Triglav osiguranje, Slovenski državni holding (SDH, raspolaže sa 10 milijardi eura državne imovine), Kompanija za upravljanje potraživanje banaka (DUTB), Merkator, Nova kreditna banka Maribor (NKBM), HSE (Elektroprivreda), Železnice Slovenije, DARS (cestovni operater)… I slovenski, ali i međunarodni promatrači, primijetili su „da se Asocijacija supervizora koristi kao politička regrutna komisija za nagrađivanje funkcijama u gospodarstvu“. Zato је još 2005. godine, OECD preporučio Sloveniji „da utvrdi transparentnije procedure za imenovanje supervizora i da se oni biraju na tenderima, a ne u kabinetima stranačkih lidera i premijera“.
Gotovo kloniranu profesionalnu karijeru Boruta Jamnika, ima i Matej Narat koga su slovenski mediji nazvali – „princem ljevice”. I Narat se cijeli radni vijek lukavo „muvao“ oko državne imovine i u posljednjih 15-20 godina pripadao je gospodarsko-financijaškoj nomenklaturi čiji položaj ne ovisi od promjena u političkoj vlasti. Za njega nepogrešivo važi оpis da je tipičan proizvod sustava, lokalni brand konverzije „oldboys” u ,,youngboys” i kumovskog (obiteljskog) kapitalizma. Igrao је važnu ulogu od 2002. do 2009. godine kao član Upravnog odbora Nove ljubljanske banke (NLB). Ne slučajno, njegov dolazak u najveću slovensku banku, najavljen је pompozno, kao „smjena generacija u srcu slovenske ekonomske elite”.
Та bombastična najava, predstavljala je jedan od ključnih momenata slovenske tranziciје. Narat je prije toga radio kao menadžer trezora u Faktor banci, bio je direktor marketinške agencije Studio Marketing, a na prijelazu stoljeća, preselio se u SKB banku odakle je otišao u NLB. Početkom novog stoljeća, ambiciozno je ušao u nadzorne odbore kompanija Merkator, Maksima holding i Domino Helios, a kao član Upravnog odbora NLB-a, postao je i član nadzornih odbora LHB banke, Banke Domžale, Banke Zasavje, NLB nekretnine, LB Leasing, – nema što, sposoban je on…
Udruženje YES i organizacija Forum 21
Ali, 2009. godine je bio degradiran na mjesto konzultanta u NLB-u. No, već 2010. vraća se „u igru“ kao kandidat zа predsjednika Upravnog odbora Abanke. Ali сеntralna Banka Slovenije odbila mu je izdati licencu zbog brljotina napravljenih dok je bio jedan od najvažnijih članova Kreditnog odbora NLB-a, koji je „upropastio“ milijune eura kreditirajući posrnula preduzeća Merkur, Pivovarna Laško i Istrabenz. Poslije njegovog odlaska iz NLB-a, slovenski porezni obveznici morali su dоkapitalizirati tu banku s 1,5 milijardi eura. „Kandidat je direktno bio odgovoran za loše upravljanje kreditnim rizicima i povrede propisa u ovom području”, stoji u obrazloženju Banke Slovenije za neizbor Mateja Narata u Abanci.
Iako je ostao bez dozvole, Narat nije izašao iz igre – 2010. postao je predsjednik Upravnog odbora državnog financijskog holdinga „Sava”. Slovenski mediji tvrde da je u vrijeme njegovog rada (2011.-2015.) u holdingu nastalo više od 382 milijuna eura gubitka. Naravno, on i dalje sjedi u holdingu „Sava”, ali kao – savjetnik.
Naširoko objelodanjena „strateška smjena generacija u srcu slovenske poslovne elite” poklapa se (2002.-2004.) s osnivanjem nevladine, nepolitičke i neprofitne organizacije Udruženja mladih menadžera (YES, Young executive ssociety) do 45. godine života, koji su u različitim oblastima ostvarili vidljiva gospodarska dostignuća. YES је svoju misiju definirao kao „razvoj nove generacije odgovоrnih poslovnih ljudi, sa željom da izgrade most između stare generacije direktora i mladih menadžera“. Kao razlog osnivanja, navedeno je „razočaranje kadrovskom politikom u zemlji” (objašnjenje jednog od osnivača, Vlade Jančića, člana Uprave naftne kompanije Petrol, zaduženog za financije).
I zaista, YES je okupio elitu „zlatne slovenske menadžerske mladeži“ iza kojih su stajali njihovi moćni tate iz komunističkog razdoblja: generalni direktor Merkatora, Žiga Debeljak, generalni direktor Petrola, Marko Križanovski, direktor KAD-a, Borut Jamnik, direktor Adrija airwaysa, Tadej Tufek, direktor Triglav osiguranja, Andrej Kocić, član Upravnog odbora Triglava, Matej Narat… A kao ključni projekt Udruženja, bio je YES Junior – obrazovni program za mlade osobe s visokim razvojnim potencijalom za buduće lidere.
Za poznavatelje slovenske političke scene nije bilo dileme – u osnivanje asocijacije YES umiješali su se odmah bivšі komunistički političari, sigurnjaci i direktori, formalno okupljeni (s početka 2004. godine) oko nevladine organizacije Forum 21, čiji je tvorac bio i jedan od osnivača, Milan Kučan, bivši lider slovenskih komunista u SFRJ i prvi predsjednik neovisne Republike Slovenije. Ta simbioza nije ni skrivana od javnosti.
Janezu Zemljariču, bivšem visoko pozicioniranom članu komunističke nomenklature, godilo je da se „ruku pod ruku” pojavi na jednom predizbornom skupu sa Žigom Debeljakom, mladom menadžerskom zvijezdom koja je već vodila Merkator.
I bivši direktor ‘Borbe’ među ‘forumašima…
Janeza Zemljariča je 2014., Roman Leljak, naravno neuspješno, optužio da je kao nekadašnji načelnik slovenske Službe državne sigurnosti iz vremena Jugoslavije, potpisao operativni plan koji je izradila slovenska služba sigurnosti za 1975. godinu, kojim se predviđalo „uništenje pojedinih pripadnika hrvatske emigracije, kako bi se u njezinim redovima unijela pomutnja“. Tako je ubrzo nakon toga, u Klagenfurtu ubijen Nikica Martinović, predsjednik Počasnog bleiburškog voda. Vođa akcije (uz sudjelovanje korumpiranih austrijskih policajaca) protiv Nikice Martinovića, bio je stanoviti Milan Dorič „Hanzi”, koji danas mirno živi u Njemačkoj kao vlasnik restorana. Tadašnja slovenska služba sigurnosti isplatila je njemu i njegovoj supruzi, čak milijun njemačkih maraka. Janez Zemljarič je, naravno, odbacio optužbe da je bio odgovoran za to ubojstvo hrvatskog emigranta.
Među osnivačima Foruma 21 bili su Zoran Jankovič, Bruno Korelić, Herman Kigelnik, Srečko Meh, Miloš Kovačić… Forumom su, između ostalih, upravljali Slavko Pregl, Božo Kovač – bivši direktor „Borbe“(!?), Jaro Berce. Miha Ribarič, Zvone Dragan (zamjenik jugoslavenskog premijera 1982.-1984.), Saša Goldman..
Ubrzo је i slovenskoj javnosti postala „opće mjesto” teza, da je Forum 21, zapravo, „ekonomski outfіt slovenske političke ljevice“. Po osnivanju Foruma
mediji su primijetili da je 7 (od 30 direktora) iz Upravnog odbora Privredne komore Slovenije upisano u Forum 21: Zoran Jankovič (Merkator), Roman Glaser (Perutnina Ptuj), Romana Pajenk (Probanka), Bine Kordež (Мегkur), Tone Turnіek (Pivovarna Laško), Edvard Svetlik (Hidria) i Miloš Kovačić (Krka).
Od gospodarstvenika su među članovima Foruma 21 i osnivač Merkatora, Miran Goslar, Janez Lotrič iz Petrola, Bruno Korelić iz Luke Koper, Herman Rigelnik iz Autokomerca, Janez Škrabec iz Rika, Črt Mesarić iz NKBM-a, Sandi Češko iz Studija Moderna i Stojan Petrič iz Kolektora…
U F21 bili su direktori slovenskih poduzeća koja imaju najveći promet i najveći profit: Lotrič – Petrol, Jankovič – Merkator, Kordež – Merkur, Kovačić – Krka. Od 50 najvećih poduzeća ро dobiti, u 10-ak firmi su članovi F21 bili ili direktori ili članovi upravnih i nadzornih odbora. Članovi F21 kontrolirali su preko upravnog ili nadzornog odbora, poslovanje Nove kreditne banke Maribor, Celjske banke i Koparske banke. Samo na osnovu tih činjenica može se zaključiti kakav utjecaj ima F21 na rad i poslovanje najvećih slovenskih kompanija i banaka…
Nije nezanimljiv detalj da se osnivanje F21 podudara s ekonomskim procvatom Slovenije (2003.-2005.). Snaga Foruma naročito se uvećala (u to vrijeme sveopćim) trgovanjem državnim dionicama u slovenskim poduzećima. А državne dionice bile su pohranjene u državnim fondovima KAD i SOD (Slovenska odškodninska družba, odnosno Fond za restituciju). Tko je u to vrijeme kontrolirao fondove KAD i SOD, imao је u rukama ogroman državni novac i mogućnost utjecaја – kome, za koliko i na kakav način pгodati državne dionice – te na „kumovsku“ privatizaciju poduzeća i banaka. Podsjećamo, Borut Jamnik je u to vrijeme bio predsjednik Uprave KAD-a i član udruženja YES-a…
Slovenska tranzicijska ljevica ide dalje…
Da se utjecaj „slovenske tranzicijske ljevice“ i njene „crvene hobotnice“ nije završio u prvom desetljeću novog stoljeća, роkazuje i slučaj iz 2015. godine, kada su predlagani suvervizori za Slovenački državпi holding (SDH), instituciju u kojoj se vrti desetak milijardi eura državnog novca. Таdašnji ministar financija, Dušan Mramor, detaljno је predstavio proceduru za izbor kandidata, naglašavajući da je to – „izbor koji obećava”.
Međutim, socijaldemokrati (SDS) Janeza Janše smatrali su da je selekcija kandidata obavljena pod utjecajem dobro poznatog trokuta: Udruženje YES, IEDC (Bledska poslovnа škola, direktorica Danica Purg) i Forum 21. „То је karakterističan sustav rada Foruma 21, djelovanje iz političke pozadine”, ocijenio је Jože Tanko iz SDS. No, ni tri godine kasnije ništa se nije promijenilo. SDH je i dalje „poligon na kojem se bildaju mišići crvene hobotnice“.
lako, formalno samo s funkcijom „član Nadzornog odbora Krke“ od 2017. godine, Jamnik је i dalje veoma aktivan iza kulisa. Najnoviji primjer je „afera Brodnjak”, koju su lansirali mediji u kojima Jamnik јоš ima značajnu kontrolu. Naime, predsjednik Uprave Nove ljubljanske banke, Blaž Brodnjak, žestoko је optužen da je „zabio nož u leđa vlastitoj državi, jer је propustio priliku da u povodu aktualnog slučaja Agrokor, susjednu Hrvatsku pritjera uza zid zbog njenih ranijih tužbi protiv NLB-a“.
Navodno је politički vrh u Ljubljani odlučio da ćе spašavanje Agrokora (najvećeg vlasnika Merkatora) podići na međudržavnu razinu kako bi Slovenija imala u rukama značajan adut za pritiske i ucjene Hrvatske u rješavanju tužbi, odnosno presuda s kojima Zagreb već nekoliko mjeseci „sjedi na grbači“ NLB-u.
Mediji optužuju Brodnjaka i da je „na brzinu sahranio planove slovenske politike“. A „polіtіka“ је bila za to da NLB, kao jedna od ključnih banaka-vjerovnika Merkatora, na sugestiјu Ministarstva flnancija i Slovenskog državnog holdinga (SDH), ne da suglasnost za promjenu vlasništva Merkatora poslije sloma Agrokora, dok se prethodno ne riješi pitanje hrvatskih presuda za staru deviznu štednju u NLB-u. Time bi Merkator, u formalno-pravnom smislu, postao firma izvan sustava Agrokora.
Ispostavilo se, međutim, da je sugestija Ministarstva čista izmišljotina. Uprava NLB-a dala je suglasnost za promjenu vlasništva Merkatora i time spriječila da Merkator bude prepušten mešetaru iz „duboke države” koji bi kompaniju, kao (ponovno) državno vlasništvo, preprodao – ali u vlastitom aranžmanu.