Premda je Slavko Kvaternik, kao Pavelićev zamjenik i zapovjednik cjelokupne ondašnje hrvatske vojne snage, 10. travnja 1941. proglasio NDH, opstanak novoustrojene države ovisio je ponajviše od priznanja velikih onodobnih svjetskih sila Trojnoga pakta: Njemačkog Reicha i Italije, te u znatno manjoj mjeri Japana. Do rečenog priznanja NDH došlo je poslije karlovačkih razgovora 14. lipnja 1941. između dr. Ante Pavelića i predstavnika Njemačke i Italije
Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske (MVP NDH) djelovalo je nešto više od tri godine i deset mjeseci: od svršetka lipnja 1941. do početka svibnja 1945. godine. Tijekom rečenoga razdoblja, MVP NDH neprekidno je diplomatski djelovalo, pod veoma nezahvalnim okolnostima.
Dne 10. travnja 1941., pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske putem valova zagrebačke krugovalne postaje. Spomenuti Proglas u cijelosti glasi: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića te Ustaškog pokreta u domovini i inozemstvu, odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, dočasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni! Pukovnik Slavko Kvaternik.“
MVP NDH u najtežem položaju
Premda je Slavko Kvaternik, kao Pavelićev zamjenik i zapovjednik cjelokupne ondašnje hrvatske vojne snage, 10. travnja 1941. proglasio NDH, opstanak novoustrojene države ovisio je ponajviše od priznanja velikih onodobnih svjetskih sila Trojnoga pakta: Njemačkog Reicha i Italije, te u znatno manjoj mjeri Japana. Do rečenog priznanja NDH došlo je poslije karlovačkih razgovora 14. lipnja 1941. između dr. Ante Pavelića i predstavnika Njemačke i Italije.
U ranu zoru, 15. travnja 1941., dr. Ante Pavelić je s dvjestotinjak ustaša stigao u Zagreb. Sutradan, 16. travanja 1941., Pavelić je imenovao prvu Vladu NDH. Ministarstvo vanjskih poslova Pavelić je odlučio ostaviti u vlastitim rukama do preustrojstva Vlade, do kog je došlo 24. lipnja 1941. godine.
Tada, zapravo, zbiljski počinje djelovanje MVP NDH, na čelu s dr. Mladenom Lorkovićem. Ondašnje MVP NDH nalazilo se na Trgu Stjepana Radića br.3, u Zagrebu, na Gornjemu gradu – današnjemu Markovu trgu. Djelokrug rada onodobnog MVP NDH obuhvaćao je vođenje vanjske politike, zaštitu probitaka hrvatske države i njezinih državljana u inozemstvu, te naravno održavanje političkih, kulturnih, športskih i inih odnošaja s drugim državama.
Djelokrug rada MVP NDH puno lakše je bilo odrediti, nego ustrojiti Ministarstvo. Tako je, primjerice, dr. Lorković onodobno u Hrvatskom državnom saboru istaknuo da ni jedno Ministarstvo NDH nije bilo u težem položaju od MVP NDH, jer nije imalo ustrojstvenih preduvjeta, a teško je bilo ustrojiti i valjan diplomatski sastav, koji bi omogućio jedno prilično djelovanje MVP NDH.
Na raspolaganju MVP NDH, u njegovim začetcima, bio je mali broj osoblja iz diplomacije propale Kraljevine Jugoslavije. To osoblje moglo se izbrojiti prstima lijeve ruke, pa se novoustrojeno Ministarstvo nužno moralo osloniti na diplomatsko-činovničke strukture iz različitih zvanja.
Stožerno mjerilo odabira diplomatskog osoblja MVP NDH bilo je oslanjanje na osobe nacionalno čiste i domoljubno izgrađene, naravno sa širokom intelektualnom izobrazbom i potrebitim životnim iskustvom, koje je predmnijevalo osposobljenost za uočavanje i prosudbu političkih pitanja i odnošaja.
Prva država koja je priznala NDH, bila je Mađarska – 10. travnja 1941. godine. Nakon Pavelićevih razgovora s predstavnicima njemačke i talijanske Vlade, u Karlovcu 14. travnja 1941., već sutradan, uz Slovačku, NDH su, 15. travnja 1941., priznali Njemački Reich i Kraljevina Italija. Dne 20. travnja 1941., Bugarska je priznala NDH, 8. svibnja 1941. Rumunjska, 7. lipnja 1941. Japan, 27. lipnja 1941. Španjolska, 2. srpnja 1941. Finska, 10. srpnja 1941. Danska, 5. srpnja 1941. Nanking (Nacionalna Kina), 2. kolovoza 1941. Mandžurija, 27. travnja 1943. Tajland, 7. kolovoza 1943. Burma, 16. listopada 1943. Filipini i 20. studenoga iste godine, Azad Hind. Uz rečena priznanja, držalo se, da su još tri države de facto priznale NDH, jer su njihova predstavništva u Zagrebu držana za poslanstva, a njihovi predstavnici za članove Diplomatskog zbora. Ti predstavnici su bili: švicarski generalni konzul, francuski konzul i legat Svete Stolice (Vatikana).
Glede Švicarske, valja podvući, da je sklapanjem gospodarskog ugovora s tom državom 10. rujna 1941. držano da je time Švicarska de facto priznala NDH. Isto se odnaša i na Francusku, koja je trgovački ugovor s NDH sklopila 16. ožujka 1942. godine.
Što se tiče Svete Stolice, papinski legat msgr. Giuseppe Ramiro Marcone stigao je u Zagreb 3. kolovoza 1941. godine. Opat Marcone je bio predstavnik kod Hrvatskog episkopata, a ne kod Vlade NDH, i to u razdoblju od kolovoza 1941. do ožujka 1946. godine. Vatikan, sve da je i „htio“, nije mogao de iure priznati NDH, jer Sveta Stolica pune diplomatske sveze je uspostavljala samo s onim državama koje su to izričito željele, ali pod uvjetom da su spomenute države univerzalno priznate u svijetu na temelju općih mirovnih ugovora, što s NDH nije bio slučaj, jer je uspostavljena, poslije Desetotravanjskoga ustanka, u vrtlogu rata i raspada Kraljevine Jugoslavije. Stoga Vatikan nije bio u mogućnosti poslati svoga redovitoga diplomatskog predstavnika pri Vladi NDH, već samo pri Hrvatskom episkopatu, čime je Vatikan onodobno iskazao najviše što je tada mogao, a to je, uz zaštitu vjerskih interesa hrvatskog katoličkog naroda – uspostava formalnih nediplomatskih odnosa s NDH, sa svojim predstavnikom preko Hrvatskog episkopata.
Doneseno ustrojstvo MVP NDH
Od država koje su de iure priznale NDH, osam država je imalo svoja poslanstva u Zagrebu. Tijekom opstojnosti NDH, Pavelić se neslužbeno susreo s papom Piom XII., u vatikanskoj knjižnici.
Premda je Japan priznao NDH 1941., japansko poslanstvo u Budimpešti pokrivalo je Hrvatsku, sve do 11. veljače 1944., od kada je u Zagrebu započelo djelovati japansko poslanstvo. Zanimljivo je pripomenuti kako NDH nije imala svoga diplomatskog predstavništva u Japanu, kao što ga je imala primjerice u Berlinu, i drugdje.
Bilo je pokušaja od strane Vlade NDH za uspostavom diplomatskih odnosa s Turskom. Prvi ozbiljni pregovori između predstavnika hrvatske i turske Vlade odigrali su se u jesen 1941., kada se Fursan Seldžuk, načelnik turskog MVP sastao i razgovaralo u Sofiji s hrvatskim poslanikom dr. Vladimirom Židovcem. Turska je u jesen 1941. bila blagonaklona za spomenute pregovore, jer se tada poraz Sovjetskog Saveza činio veoma izglednim. Tijekom 1941. i 1942., NDH je poslala u Tursku čak tri misije koje su imale stožerni cilj ishoditi tursko priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa između Turske i NDH. Međutim, kako se kasnije ratna situacija mijenjala postupno u korist antihitlerovske koalicije, Turska je pokazivala sve veći otklon od nakane priznavanja NDH.
Dr. Mladen Lorković trsio se uspostaviti diplomatske odnose s onodobnim neutralnim državama, poglavito sa Švedskom. No kako Nijemci nisu blagonaklono gledali na rečena nastojanja MVP NDH, Lorković je spomenute pokušaje obavljao potajno. Razvitak ratnih prilika do svršetka 1942. polučio je utrnuće nastojanja MVP NDH za uspostavu diplomatskih odnošaja s onodobnim neutralnim državama.
Što se tiče strukture MVP NDH, prvi ustroj je napravljen 9. kolovoza 1941. i objavljen je u onodobnim „Narodnim novinama“, dva dana kasnije. Nadstojnik Glavne državne riznice, Rafael Landikušić, tijekom 1942., dogotovio je „Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli NDH“. U priručniku, koji je tiskan uz odobrenje Vlade NDH, autor je donio ustrojstvo MVP NDH, koje je, uz ministra i pomoćnika ministra, imalo slijedeće odjele: Opći, Politički, Pravni, Odjel za novinstvo, tisak i kulturne veze, te Konzularno-gospodarski odjel.
Odjeli su imali različite Odsjeke. Opći odjel je imao Upravni i Računsko-gospodarski odsjek. Na čelu svakog odjela bio je pročelnik. Politički odjel imao je čak šest odsjeka: Opći odsjek, Odsjek za političke odnose s romanskim zemljama, Odsjek za političke odnose s germanskim zemljama, Odsjek za političke odnose s Podunavljem, Odsjek za političke odnose s Balkanom i Odsjek za održavanje granične crte.
Pravni odjel imao je Odsjek za pravnu pomoć. Odjel za novinstvo, tisak i kulturne veze bio je podijeljen u dva odsjeka: Odsjek za novinstvo i Odsjek za kulturne veze.
Konzularno-gospodarski odjel imao je zasebne odsjeke: Konzularni i Gospodarski odsjek. Osim spomenutih pet odjela, pri MVP NDH djelovalo je Računovodstvo državne riznice, Povjerenstvo za razgraničenje između NDH i Kraljevine Italije i Središnje hrvatsko-njemačko povjerenstvo za razgraničenje. Od 1943., pri Političkom odjelu MVP NDH, ustrojen je i Odsjek za Hrvate u inozemstvu.
Što se tiče diplomatskih i konzularnih predstavništva NDH u inozemstvu, ona su postojala jedino u Europi. Djelovalo je 8 poslanstava, 4 generalna konzulata, 5 konzulata, te jedno stalno trgovinsko izaslanstvo i jedna konzularna agencija.
Strana predstavništva u Zagrebu
Poslanstva NDH su bila: u Njemačkoj (Berlin), Slovačkoj (Bratislava), Rumunjskoj (Bukurešt), Mađarskoj (Budimpešta), Finskoj (Helsinki), Španjolskoj (Madrid), Bugarskoj (Sofija) i Italiji (Rim).
Generalni konzulati NDH djelovali su u: Zadru, Pragu, Beču i Milanu. Konzulati NDH bili su u: Rijeci, Mariboru, Ljubljani, Munchenu i Grazu. Konzularna agencija NDH je djelovala u Beogradu, a Stalno trgovačko izaslanstvo (kao konzularno predstavništvo) djelovalo je u Zurichu u Švicarskoj.
U razdoblju od 1942. do rujna 1944. u Lyonu u Francuskoj djelovalo je Kulturno-trgovinsko izaslanstvo NDH, s poslanikom na čelu. Poslije kapitulacije Italije, ustrojen je konzulat NDH u Trstu.
Što se tiče stranih diplomatskih i konzularnih predstavništva u NDH, u Zagrebu se nalazilo: 8 poslanstava i čak 19 konzulata. Poslanstva su bila: talijansko, španjolsko, slovačko, rumunjsko, njemačko, finsko, mađarsko i bugarsko.
Konzulate u Zagrebu imale su slijedeće države: Urugvaj, Švicarska, Švedska, Rumunjska, Peru, Njemačka, Norveška, Meksiko, Mađarska, Letonija, Italija, Nizozemska, Francuska, Finska, Danska, Čile, Belgija, Argentina i Albanija. U „Spomen knjizi Prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske“ stoji da su u NDH postojala 4 generalna konzulata, 5 konzulata, 2 vicekonzulata, jedna konzularna agencija i danski počasni konzulat. Od spomenutih konzulata, Italija je bila zastupljena sa čak 7 generalnih konzulata, jednim konzulatom, jednim vicekonzulatom i s jednom konzularnom agencijom u Crikvenici.
Od međudržavnih ugovora koje je potpisala NDH, najvažniji su slijedeći: Pristup Trojnom paktu (15. lipnja 1941.), Rimski ugovori (18. svibnja 1941.), Trgovinski ugovori sa Švicarskom (10. rujna 1941.), Ugovor s Francukom (Vichyiom) 16. ožujka 1942. i Ugovor s Finskom (28. studenog 1942.). Sve u svemu, do svršetka 1942., NDH je sklopila više od 30 međudržavnih ugovora i konvencija.
Ministri vanjskih poslova NDH su bili: dr. Ante Pavelić od 16. travnja do 9. lipnja 1941., dr. Mladen Lorković od 9. lipnja 1941. do 23 travnja 1943., dr. Mile Budak od 23. travnja 1943. do 5. studenog 1943., dr. Stijepo Perić od 5. studenog 1943. do 29. travnja 1944., dr. Mladen Lorković ponovno od 29. travnja 1944. do 5. svibnja 1944. i naposljetku dr. Mehmed Alajbegović od 5. svibnja 1944. do 5. svibnja 1945. godine.
Osim dr. Pavelića, koji je umro u Španjolskoj, i dr. Stijepe Perića, koji je umro u Argentini, ni jedan od spomenutih ministara vanjskih poslova NDH nije umro naravnom smrću. Osim zagonetne Lorkovićeve smrti, drugi ministri, poslije izručenja jugoslavenskim komunistima, nesmiljeno su pogubljeni.
Poslanici koji su predstavljali NDH u inozemstvu su bili: dr. Branko Benzon u Berlinu, Bukureštu i Budimpešti, dr. Josip Berković u Bratislavi, dr. Ferdo Bošnjaković u Helsinkiju, dr. Mile Budak u Berlinu, dr. Josip Cabas u Zurichu, Ivica Gaj u Budimpešti, Hakija Hadžić također u Budimpešti, Đuro Jakčin u Sofiji, dr. Vladimir Košak u Budimpešti i Berlinu, Vladimir Kokotović u Lyonu, Erwien Labkowitz u Rimu, Blaž Lorković u Bratislavi, dr. Josip Milković u Zurichu, Miroslav Navratil u Bukureštu, dr. Ante Nikšić u Rimu, Petar Pejačević u Madridu, dr. Stijepo Perić u Rimu i Sofiji, dr. Stjepan Ratković u Berlinu, dr. Nikola Rušinović u Rimu i Sofiji, dr. Dragutin Toth u Bratislavi, prof. Dušan Žanko u Francuskoj i dr. Vladimir Židovec u Sofiji.
Smrt na granici ili bijeg u inostranstvo
Generalni konzuli koji su predstavljali NDH u inozemstvu su bili: dr. Mehmed Alajbegović u Munchenu, ing. Marko Ećimović u Pragu, Ivan Gligo u Zadru i Beogradu, dr. Stjepan Gredelj u Beču, dr. Ivo Huhn također u Beču, dr. Eduard Jurčić (Prvi bečki konzul NDH), dr. Andrija Karčić također u Beču, Miho Kisić u Milanu, dr. Stjepan Kraft u Munchenu, Mirko Matković također u Munchenu, dr. Ante Sugja u Rimu, dr. Vicko Svilokos u Milanu i Zadru, dr. Oskar Turina u Beču i dr. Vuk Vučetić u Pragu.
Konzuli koji su predstavljali NDH u inozemstvu su bili: Salih Baljić u Ljubljani i Pragu, dr. Ernest Bauer također u Pragu, Zvonimir Ćaleta u Rijeci, dr. Niko Nadalini Duboković također u Rijeci, dr. Antun Zvonimir Ivančić (prvi ljubljanski konzul NDH), ing. Drago Kostelac u Grazu, dr. Ivo Šupuk u Munchenu, dr. Tomo Turato u Grazu i Vatroslav Wittner u Pragu.
Sve u svemu, NDH u inozemstvu je predstavljalo 18 akreditiranih poslanika, 15 generalnih konzula i 9 konzula. Zadnja sjednica Vlade NDH održana je 5. svibnja 1945., pa s tim nadnevkom prestaje i djelovanje MVP NDH.
Netom iza te sjednice svi ministri Vlade NDH napustili su Zagreb i Hrvatsku u nakani da se domognu Austrije, to jest područja, kojega su zaposjele vojne snage Velike Britanije i SAD-a. Njihova sudbina je manje-više poznata, jer su svi ministri i diplomati NDH, koje su rečene snage izručile partizanima, bili ubrzo pogubljeni. Poslanici, generalni konzuli i konzuli NDH, koji su sretno izbjegli izručenje komunistima i sigurnu smrt, svoja posljednja počivališta našli su u različitim državama, diljem svijeta.