7Dnevno otkriva kako su udbaši zavladali Hrvatskom i kada je krenulo njihovo besramno bogaćenje!

Vodeći UDBI-ni djelatnici i danas vode ukupno hrvatsko gospodarstvo, a njihovi ljudi nalaze se u svim porama društva – pravosuđu, medijima, policiji, Saboru, Vladi, najvećim hrvatskim političkim strankama. Bogatstvo koje su stekli u posljednjih 70-tak godina danas se mjeri u milijardama, a vrlo malo se govori o tome kako su ga i na koji način počeli stjecati

Bogaćenje UDBA-ških dužnosnika i organizirana pljačka na ovim prostorima započinje 60-tih godina prošloga stoljeća. Uz bok vodećim europskim kriminalcima, pripadnici jugoslavenske tajne službe donose odluku da se započne sa švercom nafte, narkotika, cigareta, zlata i kave. Odluka je donesena 1961. godine od strane čovjeka koji je u to doba bio desna ruka Rankoviću, pa je sasvim izvjesno kako je iza svega stajala Komunistička partija i istaknuti partizanski rukovoditelji.

Jugoslavenski su tajni agenti zapravo samo nastavili put droge koji je još tijekom drugoga svjetskoga rata uspostavio Don Vito Genovese, koji je preko tadašnje Jugoslavije iz Italije slao heroin u Njemačku, među ostalim i Hitleru, koji je posljednjih nekoliko godina života bio teški ovisnik. Već 1946. godine OZNA surađuje s talijanskom mafijom, što je dokazao i slovenski povjesničar Rade Pezdir, otkrivajući dokument iz kojeg je vidljivo kako je tadašnji ministar za vanjsku trgovinu Jugoslavije u Napulju kupio 46 tona sjemena kanabisa. Kako je trgovanje opijatima u Italiji bili strogo zabranjeno, za pretpostaviti je kako je kanabis nabavljen od mafije, a kako jugoslavenska tajna služba nije imala novaca za platiti tu narudžbu, odlučili su švercati 40 milijuna cigareta koje su prebacili u Trst i prodavali na crnom tržištu.

Trst je bio i ostao glavna ulazna luka za narkotike iz središnje Azije, a put do Europe vodio je od Turske pa sve do Jugoslavije, točnije luke Rijeka. Tone i tone heroina po danu i po noći istovarivali su zatvorenici Gologa otoka, koji su upravo za te potrebe služili za besplatna radna snaga. Odluke o njihovom puštanju i posuđivanju potpisivao je otac od Duška Ljuštine, nekadašnji zloglasni preodgajatelj na Golom otoku, a taj dio biografije svoje obitelj ravnatelj Kerempuha brižno krije od javnosti. Nakon uspješno započetog posla šverca heroinom, UDBA se prebacuje na šverc zlata, kave, alkohola i kave. Glavna veza za sve te poslove je talijanski mafijaš Ettore Ciccarelli, jedan od najpoznatijih europskih švercera i kriminalaca, koji je za potrebe distribuje osnovao i tvrtku za prijevoz. Njegovi kamioni su tako bili paravan za prebacivanje cigareta, kave, zlata od Bejruta do Grčke, a potom bi UDBA-ši čekali njegove kamione sparkirane u luci Rijeka. Preko noći bi se kamioni punili i praznili, neki prema Europi a neki prema Grčkoj s brodom Punat, koji je imao svoj vez u Bakru, koji je ujedno bio i sjedište ilegalnog poslovanja u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Upravo za te potrebe UDBA osniva tvrtku Velebit a sve odobrava Edo Brajnik, tadašnja desna ruka Aleksandra Rankovića. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata pa sve do 1964. godine UDBA je samo na švercu cigareta i kave zaradila četvrt milijuna američkih dolara, nevjerojatan iznos novca za te prilike, a jedan dio je svakako završavao na računima dužnosnika zloglasne jugoslavenske tajne službe, sve do trenutka kada se balkanska ruta naglo prekida zbog intenzivne istrage austrijske i talijanske policije.

Ne može UDBA može SDS

Nakon pada Rankovića pojavljuju se na i novi likovi na UDBA-škoj sceni, koja mijenja naziv u Službu državne sigurnosti. Produbljuju se veze s talijanskom mafijom koja počinje raditi ne samo za jugoslavensku tajnu službu nego i za KOS. Interes je dakako financijski, ideologija niti društveno uređenje nemaju prevelike razloge za neslaganje, a neki od talijanskih mafijaša dobivaju i jugoslavenske dokumente, dok se pak u te redove polako uvlače i sitni kriminalci i šverceri s naših prostora, a sve kako bi što lakše i bezbolnije provodili organizirani put krijumčarenja, pranja novca i slanja narkotika u Europu. UDBA je tako imala posebno razrađene sustave švercanja te je u vodećim tadašnjim lukama poput Pirana i Portoroža imala posebna skladišta za robu, a cijelu priču je osiguravala dojavama iz policije. Roba se tako bez ikakvog problema istovarivala i utovarivala na Jadranu, a sve pod patronatom tajnih službi, koji su stjecali milijune dolara upravo na tim poslovima.



Kockarnice i hoteli u to vrijeme bili su mjesta na kojima su se ugovarali poslovi i raspačavala droga, a najčešće su za direktore bili birani provjereni srpski kadrovi koji su dobro surađivali s tajnom službom. Tako iz jednog izvještaja Službe državne bezbezdnosti iz 1969. godine se isčitava kako je direktor tadašnjeg hotela Jugoslavija itekako bio dobro upoznat s čime se bave organi gonjenja i UDBA-ši te im pomagao u prikupljanju informacija i logistici kako bi se posao nastavio nesmetano odvijati. Sličan modus operandi prisutan je i u svim drugim kockarnicama po Jugoslaviji, koje je UDBA obilato otvarala i raskošno uređivala kao idealan paravan za nezakonite radnje i mutna poslovanja. Direktori tih kockarnica i hotela uvijek su bili isključivo odani tajnim službama, bez čijeg odobrenja ne bi mogli ni dobiti tako značajan posao u tadašnjoj državi. Gotovo sve jugoslavenske kockarnice bile su mjesto gdje se mogla kupiti droga, preprodati roba, a u njih su zalazili vodeći kriminalci europskih prestolnica, znajući kako su na sigurnom jer cijeli posao osigurava državni vrh. Posebno su im bile važne kockarnice u Istri i Sloveniji zbog blizine europskih gradova te jadranskih luka, u koje je dolazilo sve i svašta, ovisno dakako o dogovoru i cijeni koju su pojedini bili spremni platiti.

Kuda s novcem?

Kockarnice su osiguravale bogat priljev gotovog novca kojeg UDBA-ši nisu željeli slati u središnju banku u Beograd, pa su se tako dosjetili osnovati internu banku u kojoj je bilo moguće posuditi novac uz kamatu od 30 posto. Novac koji su prikupljali nosio se u Tršćansku kreditnu banku pa danas ne čudi da je upravo i bivši ministar financija Slavko Linić upravo tamo imao inozemne račune. Svatko tko je bio netko i bio umješan u posao šverca droge imao je račun u Trstu jer je to bio jedini način da se novac iznese iz Jugoslavije i spremi na sigurno. Poznato je kako je Tršćansku središnju banku držala upravo UDBA, odakle se u off shore kompanije na Panami i preko Švicarske vraćao njih opran novac spreman za potrošnju. Kako je posao rastao, tako su UDBA-ši u razdoblju 70-tih godina prošloga stoljeća poslovno surađivali s vodećim sicilijanskim mafijašima s kojima su se družili i raditi, a te veze nisu prekinute ni do današnjih dana. Prema dokumentaciji pronađenoj u arhivu Slovenije, talijanska mafija investirala je u izgradnju dalmatinskih marina te brojnih hotela na obali. Jedan od dragulja njihove poslovne suradnje je i marina u Novom Vinodolskom, koja je u vlasništvu Vanje Špiljka, čiji je otac bio predsjednik predsjedništva SFRJ. Upravo je njegovo ime bilo često spominjano tijekom suđenja u Minhenu Stjepanu Đurekoviću, koji je ubijen zbog informacija koje je imao o krađi novca i nafte u vodećoj hrvatskoj kompaniji INA. Cijeli projekt odobrio je tadašnji gradonačelnik Novog Vinodolskog a današnji ministar prometa Oleg Butković, koji je obilno nagrađen za izgradnju marine u samom centru tog nekadašnjeg ribarskog mjestašca. Odakle Špiljku novac za gradnju velebne marine do danas nije postavio niti jedan ministar financija niti poreznik a počeci tog ogromnog bogatstva sežu upravo iz poslova šverca heroinom od strane UDBE i jugoslavenskog režima.

Hrvatski tajkuni milijune stjecali još u Jugoslaviji

Priča o hrvatskim tajkunima u potpunosti je izmišljena – tvrdi slovenski povjesničar. UDBA je stvorila hrvatske tajkune poput Tedeschija, kojem je komunistička partija još u Jugoslaviji otvarala tvrtke i slala državni novac na privatne račune. Tim novcem je radio što je htio, a postoje i dokazi kako je uzimao novac za nabavu hrane i stvari koji nikada nisu došli u Jugoslaviji. U pretvorbi hrvatskih poduzeća opljačkani su milijuni a banke i vodeće tvrtke i dalje su u rukama upravo UDBA-ša, koji čvrsto drže uzde u svojim rukama. Tako politički aktivist Paško Kačinari tvrdi kako Zagrebačka banka nikada nije privatizirana, za što ima i dokaze, a sumnjiva je i prodaja Privredne banke talijanima za deseterostruko manji iznos od stvarne vrijednosti. Komunistički jugoslavenski vrh još se 80-tih godina dogovorio sa službama bivše države kako opljačkati Hrvatsku i kome će što pripasti, a dok smo mi ginuli na ratištima diljem zemlje, oni su se bogatili i krali društvenu imovinu.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Da ništa nije slučajno potvrđuje i tvrdnje određenih političkih analitičari koji smatraju kako se u politici u proteklih 27 godina nije nitko provukao slučajno – s UDBOM slučajnosti nema i oni određuju tko će biti novi predsjednici stranaka, građanski aktivisti, bankari, profesori, suci, državni odvjetnici, medijski urednici. Ta pažljivo stvorena mreža isprepletenih interesa i danas radi kao švicarski sat, a činjenica da su upravo te strukture neokrznute svih ovih godina te da nitko od njih nije odgovarao za stanje u zemlji – potvrđuje upravo te stavove. Uostalom, sama činjenica kako je Njemačka osudila ubojice Stjepana Đurekovića na doživotne zatvorske kazne dok su u Hrvatskoj obojica dva puta oslobođeni od bilo kakve odgovornosti, jasno daje do znanja tko su stvarni vladari ove zemlje. Njihova ideologija nema veze s hrvatstvom niti domoljubljem nego isključivo interesima i novcem, a zbog zaštite svojih interesa u stanju su surađivati i sa zakletim neprijateljima. Uostalom, taj privid neslaganja i netrpeljivosti također je jedna od većih floskula, budući da se većina ljudi koji su kreirali hrvatsku politiku zadnjih godina privatno redovno druži i posjećuje.

Ključ rješenja problema svakako je INA, koja je zapravo kruna pljačke deviza u Jugoslaviji i obrazac kako se pljačkalo državu i njezine resurse. Fiktivna poduzeća koja je osnivala kako bi prebacivala novac na te račune, devize koje su se slale u London, tajni računi u švicarskim bankama – za sve to postoji dokumentacija s kojom se sve ove godine nitko ozbiljno nije pozabavio. Štoviše, svatko tko se i pokušao baviti ovom temom vrlo brzo bi izletio iz INE, poput Vesne Balenović, a istina o poduzećima u Linhenštajnu, Karibima, Panami i diljem off shore kompanija javna su tajna vodećih financijera u zemlji i nikakava nepoznanica za većinu hrvatskih političara u izvršnoj vlasti. Stoga nije slučajno ni da je bivši premijer Milanović kredit dobio upravo od Ljubljanske banke, još jedne UDBA-ške filijale u Jugoslaviji koja je uspješno prala njihov prljavi novac po naputku vodećih agenata tajnih službi. Samo je 1985. godine iz INE nestalo 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a niti da se ne zna gdje je taj novac završio niti je pokrenuta bilo kakva istraga o toj pljački.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Emil i Svetozar Tedeschi – priča o holivudskom uspjehu

Jedan od tajkuna koji se spominje u arhivima je i današnji vlasnik Atlantica Emil Tedeschi. On je 1988. godine osnovao tvrtku i od komunističke partije dobio 50 tisuća švicarskih franaka. Tako piše u dokumentaciji koja se nalazi u Sloveniji i koja je vjerodostojna, ako imamo na umu da je prošlo više od dvije godine kako je ta informacija objavljena a nitko je iz obitelji Tedeschi nije demantirao. Uspjeh hrvatskih gospodarstvenika nije nikakva holivudska priča o malom dječaku iz Zagreba koji je uspio u životu uvozeći žvakaće gume iz Europe nego je isključivo stvar partije i UDBE. Ilegalna trgovina UDBA-ša potvrđuje se uostalom i putem tajnih računa koje su sami otvarali u Švicarskoj i Austriji, ako se dogodi rat ili im zatreba hitno novac za njihove potrebe. Do danas nitko nije demantirao postojanje tajnih računa hrvatskih građana u RBA podružnicama u iznosim većima od pola milijarde eura, a sama činjenica kako je austrijska državna agencija istraživala odakle Hrvatima taj novac dovoljno govori kako je riječ o prljavom novcu zarađenom na nepošten način.

Rat nije ništa riješio – isti ljudi su i dalje na vlasti!

Slovenski povjesničar Rade Pezdir ustvrdio je u jednom od rijetkih intervjua koje je dao hrvatskim medijima kako se ništa nije promijenilo od osamostaljenja jugoslavenskih republika 90-tih godina prošloga stoljeća. I dalje vladaju isti ljudi s kapitalom koji je nezakonito stečen u Jugoslaviji, a sve zahvaljujući partijskim i komunističkim strukturama koje su u svakom poslu gledale priliku za krađu i bogaćenje. Taj isti prljavi novac i danas vlade i postavlja poslušnike na sva rukovodeća mjesta te donosi sve bitne odluke u životu hrvatskoga naroda. Nedodirljivi, prebogati i zaštićeni – upravo su se takvim pokazali vodeći jugoslavenski kriminalci, usko povezani s političkim miljeom i establišmentom koji drži sva ključna mjesta u zemlji. Do danas nitko nije proveo niti jednu suvislu istragu o krađi novca još u Jugoslaviji niti pokrenuo pitanje otvaranja dosjea i otkrivanja informacija tko je i u čije ime otvarao tvrtke za inozemstvu, koje su služile za pranje novca komunističkih dužnosnika. UDBA-ši koji i danas vode ovu zemlju itekako dobro paze da se ove teme ne otvaraju u javnosti, budući da bi trag novca doveo upravo do njih, a slijedom toga i potvrda tko je opljačkao ovu zemlju i zašto se ne mičemo s mjesta. UDBA-ška močvara, kako dobri poznavantelji prilika nazivaju Hrvatsku, i dalje je duboko u rukama istih ljudi i istih struktura, a koliko su aktualni i bivši premijeri podložni njihovim odlukama najbolje se pokazuje na primjeru Lex Perković i imenovanjima u Vladi. Isti ljudi i dalje nakon svih ovih godina vode ovu zemlji i ključni su za sve odluke koje se tiču dobrobiti društva i zemlje. Ujedno su i razlog iseljavanja stotina tisuća ljudi, raspada cjelokupnog sustava i potpunost odsustva vjere u pravnu državu. Obračun s njima postao je nemoguća misija jer nitko nema ni snage ni volje za tako nešto, a jalovi pokušaje s takozvane desnice u vidu Hasanbegovića i Esihice najbolje su raskrinkani na primjeru Zagreba, gdje se vlast takvih ljudi odražava upravo glasovima velikih domoljuba. Nove prijevare novih Mesija koje upravo te iste sturkture promoviraju svakih nekoliko godina još uvijek su mamac za većinu naivnih građana, koji nestrpljivo očekuju konačni obračun s onima koji su ovu zemlju opljačkali. Za sada je tako nešto nemoguće budući da UDBA jako dobro pazi da im se nitko ne provuče ispod radara i preuzme političku scenu ili povede narod na ulicu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI