Ustrajavajući tvrdoglavo na projektu detuđmanizacije i zalažući se, navodno, za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, Mesić je kao predsjednik Republike Hrvatske sve učinio, da položaj hrvatskog naroda tamo učini što gorim, djelujući protiv interesa tamošnjih Hrvata, kroz negiranje njihovih prava na dvojno državljanstvo i navlastito protiv njihovih biračkih prava u Republici Hrvatskoj
Iz samog naslova opsežne knjige književnika Ivana Aralice, „Mentalni komunist“ (Zagreb 2012.), razvidan je sadržaj rečenoga djela. U sljedećim rečenicama, parafrazirat ću, zbog prostorne ograničenosti, najupečatljivije fragmente iz Araličine knjige, koji nepobitno govore o Mesićevu jugokomunističkom, a samim time i protuhrvatskom mentalnom sklopu, kojeg je do danas upravo Aralica najcjelovitije prikazao.
Oba Mesićeva predsjednička mandata bili su obilježeni patološkim verbalnim blaćenjima njegovog prethodnika Tuđmana, tiradama o tzv. antifašizmu, kojima je smišljeno nastojao stvoriti duboke podjele u hrvatskom narodu po oprobanom jugoboljševičkom pravilu izmišljanja „ustaške opasnosti“, to jest „neprijatelja koji nikad ne spava“, iz čega politički laik može iščitati staru jugo-mantru, kojom su se nacionalna prava hrvatskog naroda, gotovo pola stoljeća, nesmiljeno gazila u jugokomunističkoj satrapiji, koja je u krvi nastala i nestala.
U vrijeme Mesićeva desetljetnog predsjednikovanja Republikom Hrvatskom, prvenstvo je trajno imao tuđi interes ispred tuzemnoga hrvatskog interesa.
Hrvatsko podaništvo, pred zahtjevima moćnika iz Europske unije, poprimilo je tragikomične razmjere, a okružju političkoga hrvatskog gliba punog trgovaca hrvatskim nacionalnim interesima, pridonijeli su zacijelo njegova „svjedočenja“ na međunarodnom sudu u Haagu i njegovi neslani „vicevi“, koji nisu trebali polučiti smijeh, niti bilo kakvo odobravanje, već hrvatsku zabrinutost, pače gorke hrvatske suze, što se nažalost – nije dogodilo.
Projekt detuđmanizacije
Protuhrvatski komunistički zloduh opsjeo je Mesića već u dječaštvu, kao partizanskog kurira. Tada od partizana nije naučio čestito živjeti, već prekapati džepove poginulih vojnika. Iz Mesićeve „slavne“ prošlosti nepopravljivoga mentalnog komunista, mrzitelja Katoličke crkve i hrvatske države i nacije, te suradnika jugokomunističkih tajnih službi, napose „blistaju“ njegove sljedeće životne epizode: govor za saborskom govornicom protiv Deklaracije o hrvatskom jeziku, na što je komentator Marijačić ukazao, njegov arivizam tijekom Hrvatskog proljeća, zatim višemjesečno robijanje zbog neostvarenih foteljaških ambicija.
Iza Mesićeve mantre o Tuđmanovoj nakani podjele Bosne i Hercegovine između prvoga hrvatskog predsjednika i Slobodana Miloševića, te iza njegova zauzimanja za „nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu“, stoji zapravo Mesićeva protimba hrvatskoj nacionalnoj pomirbi prvotno, a potom dakako neutemeljene i nerealne Mesićeve ambicije, kao i drugih visoko pozicioniranih starih-novih komunista u hrvatskoj vlasti, da vrh te iste vlasti očiste od svih iole nacionalno svjesnih ljudi i da, kad maknu Tuđmana i njegove sumislenike, Republici Hrvatskoj zabiju čavle u njezin mrtvački lijes. Nije se Mesić razišao s Tuđmanom zbog njegove navodne namjere da podijeli Bosnu i Hercegovinu, već zbog Mesićeve patološke mržnje spram Tuđmanove politike, koja je za Mesića u konačnici, zbog Tuđmanove državotvornosti imala, „ustašoidnu“ narav.
Ustrajavajući tvrdoglavo na projektu detuđmanizacije i zalažući se, navodno, za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, Mesić je kao predsjednik Republike Hrvatske sve učinio, da položaj hrvatskog naroda tamo učini što gorim, djelujući protiv interesa tamošnjih Hrvata, kroz negiranje njihovih prava na dvojno državljanstvo i navlastito protiv njihovih biračkih prava u Republici Hrvatskoj. Tijekom desetljetnoga predsjednikovanja Hrvatskom, ispod svake moralne razine, Mesić se susljedno trudio pogoršati ionako težak položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, verbalnim javnim ugrizima, posebice Hrvata iz Hercegovine, ali i svih drugih što u Bosni i Hercegovini hrvatski misle, nastojeći ih ušutkati, ostaviti na nemilost tamošnjim nehrvatskim političarima, ali i međunarodnim protektorima.
Mesićev je veliki i svjesno učinjeni grijeh sadržan u njegovim stalnim nastojanjima, da Hrvate u Bosni i Hercegovini što više obezglavi i otuđi, njihovim udaljavanjem od matične hrvatske države, te otvorenim nastojanjima glede njihove omraze kod hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj.
Mesićevi javni istupi bili su obilježeni: ulizivačkom retorikom, otrovnim ugrizima, neskrivenom mržnjom i zaobilaženjem istine. Bjelodan primjer ulizništva dogodio se prigodom njegova pohoda australskim Hrvatima, na što je Marijačić u komentaru također ukazao. Tada je Mesić izjavio da su „ustaše bili borci za Hrvatsku“, kako bi se svidio tamošnjem slušateljstvu, premda ustaše ne može osobno smisliti. Najočitiji njegov otrovni verbalni ugriz, kojim je ugled predsjednika Republike Hrvatske doveo do dna, sadržan je u Mesićevoj sramotnoj izjavi: „Jedan je pod zemljom (Tuđman), a drugi ne može iz zemlje (Milošević)“. Njegove ugrize patološke mržnje sadrže izjave u kojima je obilježavanje Bleiburškog spomena nazvao „ustaškim dernekom“, te o Hrvatima iz Hercegovine kao „škorpijama“. Od njegovih neistinitih izjava, napose su nesuvisle Mesićeve riječi poslije otkrića grozomorne Hude jame gdje su brojni zarobljenici i civili ugušeni, da je „tu riječ o stradalim vojnicima u bitkama vođenim poslije završetka rata“.
Gorljivi ustašomrzac
Mesićeve „antifašističke“ mantre oslikavaju jednu posve jednoobraznu osobnost, proizašlu iz nekršćanskog i protuhrvatskoga kućnog odgoja, doktriniranog i ideološki ograničenog na skojevske parole i nedodirljive dogme socijalističke revolucije, koja ne broji mrtve i ne drži do moralnih načela, već pod svaku cijenu ima jedan cilj, što je sadržan u apsolutnoj komunističkoj dominaciji na svim društvenim razinama. Zarobljen tim komunističkim zloduhom i zaslijepljen crvenom zastavom sa zvijezdom petokrakom, vlastiti hrvatski narod je u javnosti prikazivao „reakcionarnim“, po uzoru na stanovite revnosne „drugove“ iz redova bivšeg CK SKH, što su desetljećima, tijekom opstojnosti SFRJ, cijelom hrvatskom narodu nastojali nabiti komplekse „genocidnosti i povijesne krivice“.
Tijekom desetogodišnjeg predsjednikovanja Republikom Hrvatskom, upornim „antifašističkim“ mantranjem, Mesić nije zaostao za nekadanjim komunističkim blatiteljima svega hrvatskoga: Vladimirom Bakarićem, Milkom Planinc, Milutinom Baltićem i Jakovom Blaževićem. I to je smišljeno činio, kao predsjednik Republike Hrvatske, kad god mu se ukazala prigoda, jer su mu politički pogledi ostali zacementirani ograničenom, zadanom i nepromijenjivom ideologijom komunizma, koju je zdušno prihvatio još kao partizančić. I prije i poslije toga ništa kvalitativno novoga nije prihvatio na odgojnoj i političkoj razini.
Kao gorljivi ustašomrzac, Mesić se poglavito „proslavio“ izjavom da „bandite“ ubijene na Bleiburgu i tijekom Križnog puta 1945. „ne štite Ženevske konvencije“, zanemarujući pritom činjenicu da je Nezavisna Država Hrvatska bila potpisnica te iste konvencije o čovječnom postupanju s ratnim zarobljenicima, 20. siječnja 1943. godine. Mesić je svojim izjavama uporno „okretao pilu naopako“; simbol njegova „antifašizma“ bio je Josip Broz Tito, inače sudski neprocesuirani megaubojica i višedesetljetni zloglasni tlačitelj hrvatskog naroda. Kao zadrtom komunistu, Mesiću „trn u oku“ nisu bili samo ustaše i Nezavisna Država Hrvatska. Stalno je hranio vlastiti mentalni sklop verbalnom borbom, iz petnih žila, protiv hrvatskih nacionalnih interesa i našega suvereniteta, vjerujući da će Europska unija poništiti uskoro hrvatske nacionalne odrednice državnosti i samostojnosti.
U „antifašističkom“ mantranju, Mesić nije posustao ni početkom svoga drugog mandata, kada je 26. siječnja 2006. izglasana Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima, kao ni kasnije, kada je 30. ožujka 2009. donijeta Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu. Gluhi na obje Rezolucije, dajući time podršku Mesićevu „antifašističkom“ mantranju, ostali su gotovo svi čimbenici lijevoga hrvatskog političkog spektra, kao uglavnom bivši komunisti i sumislenici Mesićeva boljševičkog mentaliteta, to jest – tzv. antifašizma.
‘Antifašističke’ prosudbe
Tijekom oba predsjednička mandata, okružen savjetnicima što su pridošli iz rigidnih komunističkih redova bivših jugodiplomata, oficira tzv. JNA, prokazivača, režimskih piskarala i komunističkih plaćenih ubojica političkih nesumislenika, te zanemarujući europsku savjest i dokumente o zločinačkoj naravi komunizma, a pretvarajući se prividno iz komunista u demokrata; Mesić je sijao mentalnu komunističku pošast u hrvatskom društvu, pokazujući duboku osobnu zarobljenost odgojem što ga je primio u ozračju represivnog komunizma. Cijelo desetljeće, Mesić je narod nastojao „preveslati žedna preko vode“, grubim iskrivljivanjem i politiziranjem povijesnih činjenica, u čemu su mu „vjetar u leđa“ davali: Zoran Pusić, Vesna Teršelič i Eugen Jakovčić kao nepovjesničari, te Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina, kao nazovi-povjesničari.
Posve jednostrano, Mesić se stavio na stranu „osvetnika iz 1945.“, ostajući posve slijep pred ubijanjima bez suđenja brojnih hrvatskih zarobljenika, ali i mnoštva civila, posebice tijekom proljeća te iste godine. Sječu hrvatskih mladića 1945., kojom je hrvatski narod dugoročno demografski prepolovljen, Mesić je „branio“ drskim i krajnje nemoralnim propartizanskim mantrama o „zasluženoj kazni“, pokušavajući opravdati genocidno djelovanje „narodne vlasti“, usmjereno na mladi hrvatski naraštaj navlastito zlosretne 1945., tijekom grozomornih Križnih putova, što su sezali od Bleiburga, preko Slovenije, pa sve do Srbije i Makedonije.
„Antifašističke“ prosudbe, da su likvidirani hrvatski zarobljenici 1945. bili „odmetnici i razbojnici na koje se Ženevske konvencije ne mogu primjenjivati“, Mesić je naučio od „plemenitog mrzitelja“, Milovana Đilasa i od partizanskog generala, Milana Baste, pisca zloglasna po brojnim napisanim lažima i povijesnim podvalama u svezi najveće hrvatske Bleiburške tragedije. Mesić je svjesno, posve zatvarao oči pred činjenicom da su upravo partizani na Bleiburškom polju i u zločinima kasnije, bezočno prekršili međunarodno ratno pravo, u ime vlastitoga „revolucionarnog prava“, što su brojni Hrvati na vlastitoj koži grozomorno osjetili.
Ivica KARAMATIĆ,
književnik i publicist