Zoran Meter: (Video) RUSKO-KINESKI, A NE NJEMAČKO-RUSKI SAVEZ STVARNA JE UGROZA PO INTERESE SAD-A

Mnogi domaći i svjetski analitičari, uključno i oni iz vrlo uglednih analitičkih centara i različitih think tank-ova koji aktivno sudjeluju u kreiranju današnje američke vanjske politike, vrlo često ukazuju na pogubnost njemačko-ruskog savezništva po anglo—američke interese (o tome je 2015. g., na čikaškoj konferenciji o sigurnosti otvoreno govorio i George Friedman, utemeljitelj privatne analitičko-obavještajne tvrtke Stratfor – tzv. CIA-e u sjeni, čijim se uslugama koriste i američke administracije. Friedman je tom prilikom čak ponudio i „recept“, pa tako kaže kako će Europa ponovo morati krvariti u međusobnim ratovima (ne nužno velikog intenziteta kao u onom Drugom svjetskom), kako bi SAD mogle očuvati svoje globalno vodstvo). Naime, simbioza njemačkog znanja i tehnike s ruskim prirodnim i ljudskim resursima i vojnom moći, ono je što izaziva paniku unutar spomenutih krugova i što oni pod svaku cijenu nastoje spriječiti. To i čine, već gotovo cijelo jedno stoljeće, i mora se priznati – vrlo uspješno. Kada bi god približavanje Berlina i Moskve došlo do, prema mišljenju anglo-amerikanaca kritične faze, u kojoj je nužno početi aktivno djelovati, vrlo brzo bi se pokazalo kako iznenada niče velika opasnost s Istoka, koja prijeti zapadnoj demokraciji i njezinim vrijednostima, i zbog koje je tom istom Zapadu nužno iznova zbiti redove, podići bedeme ili iskopati rovove preko kojih više nema prolaza.

Međutim ove teze, iako još vrlo aktualne, zapravo su zastarjele i u praksi više ne vrijede. Niti je njemačko-rusko savezništvo koje bi ugrožavalo Zapad moguće, niti te dvije zemlje njemu teže (pod nekakvim zajedničkim nazivnikom suprostavljanja zapadnoj demokraciji i vrijednostima, iako su te vrijednosti posljednjih godina toliko erodirale da više nitko ne zna što one zapravo predstavljaju, čak niti oni koji ih frazeološki i dalje obilato koriste za svoje interese). Njemačka i Rusija, istina, i danas aktivno surađuju, ali, kao i ranije, isključivo na gospodarskom, kulturnom i drugim planovima, a ta suradnja samo ponekad iskače iz tih okvira i ulazi u sferu geopolitike, kada su u pitanju strateški projekti od obostranog interesa, poput onih energetskih – npr. plinovoda „Sjeverni tok 2“. Ali i tu treba podsjetiti kako su SR Njemačka i SSSR po pitanju energetike tj. izvoza ruskog plina neprekidno i bez ikakvih zastoja ili prijetnji obustavom isporuka surađivale svo vrijeme hladnog rata, a što se danas često namjerno zaboravlja. Ali se zato često nameće strah od prevelike europske ovisnosti o „zlom“ i „agresivnom“ ruskom plinu, kojeg je potrebno zamijeniti, istina skupljim ali ipak „savezničkim“ i „dobrim“ američkim plinom.

Pogrešna paradigma ustaljenog straha od njemačko-ruskog savezništva u stvari zasjenjuje nešto znatno važnije – što bi po SAD trebalo predstavljati puno veću zabrinutost od spomenutog  saveza. Riječ je o rusko-kineskom savezništvu, preciznije – strateškom partnerstvu, koje ima golem, i u odnosu na njemačko-rusko savezništvo uistinu zastrašujući potencijal: demografski, vojni, gospodarski, tehnološki i svaki drugi. O njemu mi, na analitičkom portalu Geopolitika News, govorimo još od izbijanja ukrajinskog sukoba i posljedičnog pokušaja izolacije Rusije na međunarodnoj sceni ali i uspješnog izbacvanja iste iz Europske unije. Okretanje Rusije na Istok, u zagrljaj Kini, ono je što se jednostavnoi nametalo kao jedina ali po ustroj budućeg svijeta možda i presudna opcija Moskve, koja nije bila njezin primarni izbor već puka nužda. Danas, pet godina, kasnije, Moskva i Peking, kao nikada ranije, usklađuju svoje vanjsko-političke poteze, zajednički nastupaju u ključnim međunarodnim organizacijama i tijelima, gospodarsku razmjenu u 2018. g.  dovele su na razinu od 100 milijardi dolara, a vojna i vojno-tehnička suradnja dosegnula je točku u kojoj dvije zemlje izvode zajedničke vojne vježbe, Rusija Kini izvozi svoje najsuvremenije tipove naoružanja, prije svega zrakoplove i proturaketne sustave, a intenzivirana je suradnja i u sferi aero-nautike i svemirskog istraživanja.

Međutim, čini se kako su i u Washingtonu počeli shvaćati svu razinu svojih zabluda. Zabluda –  temeljenih na željama da se nešto što ti ne odgovara, u praksi ne može i dogoditi, što posjeća na „obranu“ nojeva, koji pred opasnošću zabijaju glavu u pijesak, misleći da ako je oni ne vide onda neće niti postojati. A da se nešto u SAD-u, vezano uz njihove spoznaje ipak polako mijenja, svjedoči i analitički uradak iz tampšnjeg The Wall Street Journal-a, potpisan od strane dvojice poznatih američkih analitičara  Grahama T. Allisona i Dimitria K. Simesa, upravo na temu rusko-kineskih odnosa u konktekstu američkih nacionalnih interesa (https://www.wsj.com/articles/a-sino-russian-entente-again-threatens-america-11548806978).

U članku se, tako, navodi, kako je bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski još 1997.g., upozorio, kako najveća ugroza po interese SAD-a u dugoročnoj perspektivi dolazi od „velike koalicije“ Kine i Rusije, koje „ujedinjuje ne ideologija, već zajedničko nezadovoljstvo“. Ta će koalicija „podsjećati na golemi problem sovjetsko-kineskog bloka, iako će sada Kina, najvjerojatnije, biti predvodnik, a Rusija njezin sljedbenik“.

Upozorenje Brzezinskog malo je njih čulo. Međutim, zbližavanje „nezadovoljnih“ može uskoro iz prostora hipoteze prijeći u geopolitički fakt, jer Peking i Moskva sve više usuglašavaju svoje poteze s obzirom na „američku ugrozu“. Ideja o Antanti dviju najvećih država Euroazije washingtonskim se elitama toliko nije svidjela da ju nisu željele niti ozbiljno razmatrati. Bivši ministar obrane u Trumpovoj administraciji James Mattis prošle je godine izjavio kako se interesi Moskve i Pekinga „ne podudaraju zbog prirodnih razloga“. Naime, nema nikakve sumnje da su njihove vrjednosti i kultura jako različiti.

Međutim, navodi dalje WSJ, praksa u međunarodnim odnosima govori o tome, da je neprijatelj mog neprijatelja – moj prijatelj. Povijesni znalci shvaćaju koliko su se često sklapali neprincipijelni savezi, između ostalih Molotov-Ribbentrop, pa dalje, između SAD-a i SSSR-a u vrijeme Drugog svjetskog rata…

Današnji odnosi između SAD-a i Rusije zaoštrili su se u mnogim regijama, od Bliskog istoka, do Istočne Europe. Pri tom se vanjskopolitičke elite u Washingtonu sve više slažu u mišljenju kako je Kina glavni strateški protivnik SAD-u, jer se Peking i Washington međusobno suprostavljaju u sferi trgovine, kao i Južnokineskom moru. Zato bi, navodi WSJ, bilo čudno da stratezi u Pekingu i Moskvi ne bi shvatili kako oni (Rusija i Kina) imaju zajedničkog neprijatelja.

Bivši predsjednik Barack Obama pokazivao je vidljivi „prijezir“ prema Vladimiru Putinu, a Donald Trump tvrdi kako Kina „siluje Ameriku“. Istodobno je svoj prvi inozemni posjet u svojstvu kineskog predsjednika Xi Jinping obavio upravo u Moskvu, a nedavno je izjavio kako je ruski čelnik – njegov „najbolji i najbliskiji prijatelj“. Kako Xi Jinping, tako i Vladimir Putin smatra kako SAD žele  „potkopati autoritarne režime“ i posljedično, njihov legitimitet kao vođa.

U kineskoj i ruskoj dokumentaciji suradnja Moskve i Pekinga naziva se „sveobuhvatnim strateškim partnerstvom“. U 2013. g. Xi Jinping je izjavio kako su „rusko-kineski odnosi – najvažniji bilateralni odnosi u svijetu“. Kina i Rusija usuglašavaju svoje stavove u Vijeću sigurnosti UN-a, a također i u okviru BRIKS i Šangajske organizacije (za suradnju) – ŠO(S). Kina je glavni ruski trgovinski partner i glavni kupac njezine nafte. Nakon završetka izgradnje plinovoda „Sila Sibira“ ove godine, Kina će postati za Rusiju drugo po veličini plinsko tržište, odmah iza onog njemačkog.

Američki analitičari podcjenjuju rusko-kinesku vojnu suradnju. Međutim, jedan je ruski službenik nju opisao kao „funkcionalni vojni savez“, jer je Rusija počela Kini prodavati svoju naprednu vojnu tehnologiju, uključno i PZO i PRO sustave S-400. Moskva i Peking razmjenjuju obavještajne i analitičke informacije, a aktivno surađuju i u sferi razrade raketnih motora.

Ruske elite uistinu se, kao i ranije, orijentiraju na Zapad u smislu tradicije, kulture i povijesti, a bogati Rusi kupuju nekretnine u Londonu i New Yorku (ta se tendencija posljednjih godina s dubokom mijenja, op. ZM.), a ne u Pekingu, navodi WSJ. Međutim, kako se njihove nade za integraciju sa Zapadom postupno tope, broj Rusa koji uče kineski jezik i putuju na Istok sve više raste.

Prije pola stoljeća, uvidjevši ugrozu u rusko-kineskoj veličini i sanazi, Henry Kissinger i Richard Nixon normalizirali su odnose s Kinom Mao Zedunga, povećavši time raskol između dviju (komunističkih) država (SSSR-a i Kine, op. a.). S vremenom je taj potez pomogao SAD-u potkopati temelj sovjetskog carstva i pobijediti u hladnom ratu. Međutim Kina je iz toga izvukla pouku i sada privlači Rusiju u svoju orbitu za dugoročni sukob sa SAD-om.

„Ako je glavni izazov za nacionalne interese SAD-a u XXI. stoljeću razvoj Kine, onda sprječavanje osnivanja rusko-kineske Antante mora biti prioritetna zadaća Washingtona. Kako bi vratio Rusiju na američku stranu, američke vođe morat će ozbiljno iznova razmotriti svoj strateški pristup u odnosima s Moskvom. Makar je u okviru sadašnje manijakalne politike Washingtona tako nešto teško zamisliti, početna točka za dijalog mora postati jasno razumijevanje razloga i posljedica, navodi WSJ. Drugim riječima, kada SAD nastoje kazniti Putina za njegovo neprihvatljivo ponašanje – neovisno o njegovim ciljevima – to u potpunosti predvidljivo gura Rusiju prema „neprirodnom savezu s Kinom“.

„Pravilna globalna strategija SAD-a mora biti više realistična, i učitavati opasnost saveza Moskve i Pekinga, a isto tako s većim umijećem prilaziti osnivanju koalicije država za odgovor na tu ugrozu“, zaključuje američki analitički dvojac u svom uratku u WSJ.

Zaključimo: s mnogim tezama iz ovog uratka američkog analitičkog dvojca možemo se složiti. Međutim i iz njega je (poglavito iz zadnje rečenice) iznova vidljivo, koliko je i u ovakvim okolnostima žilava paradigma o američkoj „isključivosti“ i „svetoj misiji“ predvodništva čitavoga svijeta. I u njemu se, opet, po tko zna koji put, umjesto iznalaženja putova dijaloga iznova traže neke nove koalicije i svezi protiv one druge – zle strane. I ovi autori, na žalost, ne mogu ili ne žele uvidjeti kako u svijetu postoje i drugi veliki narodi i države koje traže svoje mjesto pod suncem, bez da ih drugi uče kako trebaju živjeti. A dok je god tako, istinskog mira u svijetu ne može biti. Ali to je ionako nekome u interesu, jer dok je voda mutna – oni najbolje love.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI