Čini se kako je „vrag odnio šalu“ u američko-turskim odnosima. Ankara ne popušta niti milimetra u svojim zahtjevima upućenim Washingtonu za njegovim prekidom pomoći postrojbama sirijskih Kurda unutar tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), kao ni u odnosu na njezino protivljenje i samoj primisli stvaranja nekakve kurdske državne tvorevine na sirijskom sjeveru, a kamoli ujedinjenog Kurdistana (u svemu tome Ankara ima otvorenu potporu Teherana i Bagdada).
Naime, nakon nedavnih nerazjašnjenih rušenja dvaju američkih vojnih dronova u svega tri dana razmaka, koji su iz turske zračne baze Incirlik poletjeli kao pomoć postrojbama sirijskih Kurda koje se bore protiv ISIL-ovih snaga u zoni grada Rekke (prva od dvije američke bespilotne letjelice MQ-1B Predator je prema informacijama američkih zračnih snaga srušena u blizini spomenute baze 18. kolovoza, a druga, 21. kolovoza na jugo-istoku Turske. Uzroci još nisu poznati, a pokrenuta je istraga), kao i nakon jučerašnjih oštrih riječi turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana kako Turska nikada neće dozvoliti stvaranje kurdske države, koje je ponovio i danas pred kamerama televizije NTV u svom zrakoplovu pri povratku iz jordanskog glavnog grada Ammana, jučer se zbio još jedan važan događaj.
Američki ministar obrane, James Mattis, boravio je u posjetu glavnom gradu Iračkog Kurdistana, Erbilu, gdje je razgovarao s predsjednikom te iračke autonomne regije, Masudom Barzanijem. Tom prigodom šef Pentagona je pozvao Barzanija na odgodu provedbe referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana, koji se treba održati 25. rujna ove godine! Prema riječima američkog generala i ministra obrane, SAD smatra, kako bi referendum mogao dovesti do još veće političke nestabilnosti u Iraku. Na taj je način šef Pentagona gotovo pa citirao nedavno izrečene riječi zapovjednika iranske vojske, generala Hoseina Bagherija nakon susreta s truskim predsjednikom Erdoganom u Ankari. Podsjetimo: nakon pregovora Ankara i Teheran su objavili zajednički stav o tome, kako će referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana isprovocirati porast napetosti u regiji. „Iran i Turska dijele isti pogled o odluci (vlade Iračkog Kurdistana) za provedbu referenduma“, izjavio je tom prigodom iranski general, dogovorivši s turskim kolegama obavještajnu razmjenu podataka i zajedničku borbu dviju država protiv terorizma.
Riječi generala Mattisa, iako nisu ultimativnog karaktera, predstavljaju snažnu američku poruku iračkim Kurdima. Potpuno je jasno kako nakon njih SAD neće biti u stanju Kurdima pružiti pomoć u slučaju bilo kakvih po njih negativnih posljedica nakon eventualnog proglašenja nezavisnosti.
A sve to onda, kao po tko zna koji put u povijesti, može rezultirati identičnim posljedicama: nakon krvarenja Kurda u borbama za tuđe interese, a u zalog za obećanu slobodu i samostalnost, oni iznova vrlo lako mogu ostati bez ostvarenja svojih vjekovnih težnji za vlastitom državom, te tako i nadalje ostati jedan od najvećih svjetskih naroda bez svoje domovine. Podsjetimo, kurdske postrojbe upravo se sada (već više od tri mjeseca) bore za oslobođenje sirijskog grada Rakke od ISIL-ovih snaga. Grad je to za koji Kurdi uopće nisu zainteresirani u smislu njegovog pripajanja teritoriju pod njihovim nadzorom na sjeveru Sirije i istočno od rijeke Eufrata, jer je golemom većinom nastanjem arapskim stanovništvom, više nego neprijateljski nastrojenom prema Kurdima. To potvrđuje i dugotrajno kurdsko odbijanje za sudjelovanjem u tim vojnim operacijama pokrenutim na inicijativu Washingtona i njegove međunarodne koalicije za borbu protiv „Islamske države“. Kurdi su na to pristali isključivo iz razloga američkih političkih obećanja vezanih uz budući status Kurda i osiguranje njihovih interesa u pregovorima o sirijskoj budućnosti, u kojima njihovi predstavnci za sada uopće niti ne sudjeluju jer se sve ključne strane uključene u tu veliku „igru“ tome protive.
Ali to i nije neko preveliko iznenađenje s obzirom na geopolitičke realitete u regiji i snagu država o kojima sve to umnogome i ovisi (Turska i Iran). Pritom se nikako ne smije podcijeniti uloga i važnost vlade u Bagdadu, iako je Irak de facto razorena i sektaški podjeljena zemlja. Međutim, u okolnostima rastuće borbe na relaciji SAD-Iran za dominantan utjecaj u budućem Iraku, Washington je očigledno procijenio kako, bez za po sebe štetnih posljedica u ovom trenutku ne može pružiti potporu iračkim Kurdima glede njihove želje za proglašenjem nezavisnosti, čemu se Bagdad oštro protivi, smatrajući kako je Erbil već ionako dobio previše kroz široku političku autonomiju u kojoj gotovo samostralno odlučuje o svim najvažnijim pitanjima osim onih iz sfere energetike tj. nafte, o čijem izvozu i raspodjeli dobiti ovisi o Bgdadu (jedina izvozna luka za naftu proizvedenu u Iračkom Kurdistanu je veliki irački naftni terminal u luci Basra, u Perzijskom zaljevu). Osim toga, SAD očito procjenjuje kako više nije u mogućnosti zaoštravati odnose s Ankarom, s obzirom na tursku ključnu ulogu na južnom krilu NATO saveza.
Na taj način Ankara vrlo vjerojatno, s obzirom na dobre odnose s Moskvom i suradnju s Teheranom po pitanju zajedničke borbe protiv međunarodnog terorizma (čitaj: Kurda), može ostvariti pojedine vanjskopolitičke ciljeve od njezinog prioriteta. Ona neće uspjeti ostvariti prethodno zacrtane ciljeve u Siriji, koji su se primarno temeljili na rušenju Asadove vlade od čega više nema ništa, kao niti od pobjede turskoj odanih dijelova sirijskih oporbenih snaga, ali će ih svakako ostvariti s obzirom na ono što je Turskoj zapravo najvažnije – sprječavanje uspostave homogenog i kompaktnog kurdskog teritorija na sirijskom sjeveru pod nadzorom njihovih oružanih snaga, kao preteče buduće jedinstvene, velike kurdske države kroz integriranje s Iračkim Kurdistanom, a kasnije i s Kurdima pretežito naseljenog turskog jugo-istoka i iranskog sjevero-zapada. Ankara je već najavila kako će, prema potrebi, aktivirati operaciju „Mač Eufrata“ kojom će u zoni Afrima presijeći kurdske enkalave i time spriječiti njihovo spajanje.
A ono što je najvažnije – Tursku u tome nitko nije u stanju spriječiti! Teško je vjerovati kako će se sirijska vojska suprostaviti onoj turskoj i pomoći kurdskim snagama, imajući u vidu njihovo oslanjanje na američku vojsku, koja, opet, s druge strane djeluje protiv vlade u Damasku i njezinih oružanih snaga. A Damasku Kurdima naseljeni sjever Sirije ionako nije strateški prioritet i Asadu će služiti jedino u svrhu buduće trgovine u pregovaračkom procesu koji neminovno slijedi nakon brzog slamanja „Islamske države“ i drugih radikalnih islamističkih skupina na sirijskom tlu, a što je upravo u tijeku južno od Rakke prema Deir es-Zouru i uz sirijsku granicu s Libanonom.
Međutim, s Kurdima, osim Amerikanaca, povremeno više-manje koketira i Moskva i permanentno ostvaruje kontakte s njihovim političkim predstavnicima i u Erbilu, gdje Rusija ima konzularno predstavništvo, i u Moskvi, gdje sirijski Kurdi imaju pseudo-konzulat u vidu političkog predstavništva. Naravno, i Rusija i SAD Kurde, svaka u svom interesu, može koristiti prema potrebi, ali je teško vjerovati kako bi se u sadašnjem geopolitičkom trenutku u regiji, koji ide na ruku Moskvi, ona usudila usprotiviti interesima Turske i Irana po kurdskoj problematici. Osim toga, Rusija, Turska i Iran su partneri u okviru Astanskih pregovora o miru u Siriji, pa Rusiji ugrožavati takve odnose zbog interesa Kurda (čiju državu u regiji ne želi nitko) nipošto nije potrebno.
Naravno, ima i onih lakovjernih promatrača koji misle kako Amerikanci mogu naoružavati Kurde do mile volje i pustiti ih da se sami vojno izbore za svoje političke ciljeve. Osim toga, nastali kaos koji bi time neminovno usljedio, prema njihovom mišljenju, išao bi na ruku SAD-u koji se „u lovu u mutnom“ ionako najbolje snalazi, plasirajući nove tone svog naoružanja i svega ostalog, naravno, ne besplatno. Međutim, radi se o lakonskim razmišljanjima, bez nužnog učitavanja novih elemenata geopolitičkog karaktera i u regiji i svijetu u cjelosti, i gdje se gubitak donedavnih vjernih saveznika i partnera vrlo brzo može skupo platiti i obiti o glavu bilo kojoj strani u ovoj velikoj „partiji šaha“ s golemim ulozima u pozadini. Jer ne zaboravimo, na Bliskom istoku se prelamaju interesi na nekoliko velikih razina: globalnoj (između Rusije i SAD-a, unutar kojih i EU i Kine); regionalnoj (između Turske i Saudijske Arabije za dominaciju nad sunitskim svijetom te regije; i Irana i Saudijske Arabije);. i konačno, unutarsirijskoj razini, kroz oružanu borbu za politički nadzor te, jedne od strateški najvažnijih zemlja regije).
A u takvim okolnostima nema prostora za povlačenje nepromišljenih i riskantnih poteza ni za jednu stranu, ukoliko se i dalje želi ostati u sferi nadziranog kaosa kakav on još uvjek jest, neovisno što mi o tome mislili.
Original možete pronaći na geopolitika.news