Samo dan nakon što je u Dohi, poslije godinu dana teških pregovora, postignut načelni američko-talibanski sporazum o mirnom riješenju afganistanskog sukoba, kojega je potpisom još samo trebao „amenovati“ američki predsjednik Donald Trump (u što nije bilo sumnje jer je njegov osobni izaslanik za Afganistan Zalmay Khalilzad bio i glavni pregovarač s američke strane), došlo je do pravoga šoka. Trump je, u znak prosvijeda zbog pogibije jednog američkog vojnika 5. rujna u eksploziji u Kabulu (koja je usmrtila 12 osoba i za što su odgovornost preuzeli talibani) ljutito odbio potpisati sporazum i najavio daljnju borbu protiv te, sada opet službeno proglašene terorističke organizacije (pred početak pregovora „prekrštene“ u radikalni islamistički pokret).
Međutim, nisu u pravu oni koji smatraju kako je sve ovo bila samo neka američka „igra“ i da Washington, zapravo, nikada nije niti želio napustiti Afganistan ili barem radikalno smanjiti broj svojih vojnika na tamošnjem tlu. Evo i zašto nisu u pravu:
Kao prvo, uzaludno tratiti mjesece i mjesece pregovora s prije toga zakletim neprijateljima i teroristima, zbog čega je i sam ugled Sjedinjenih Država u očima „slobodarskog“ i demokratskog svijeta pretrpio udarac s obzirom na poznati čvrsti američki stav o tome kako pregovora s teroristima nema i neće ih nikada biti (naravno, ta je fraza vrijedila isključivo prema „van“, dok su zakulisni pregovori s njima – daleko od očiju javnosti, itekako učestala pojava, prema onoj mojoj – „kurvini sinovi ali naši kurvini sinovi“). Ovo je, zapravo, bio prvi put da je jedna američka administracija potpuno otvoreno (preko noći) – od talibana terorista „stvorila“ radikalni islamistički pokret i s njihovim predstavnicima počela službene razgovore (naravno, iza čvrsto zatvorenih vrata ali s povremenim propuštanjem signala o tijeku i napretku samih razgovora). Raditi tako nešto, a da se pritom ne računa na korist po američke interese (bilo po nekom konkretnom strateškom pitanju ili samo onom, usmjerenom na izvlačenje iz preskupog i dubokog afganistanskog gliba uz očuvanje obraza) bilo bi uistinu nerealno, da ne kažem neku grublju riječ. Osim toga, poznavajući američku vanjskopolitičku pragmatičnost („jučer si mi trebao, danas više ne“, i obratno) razgovore s talibanima itekako treba promatrati i u tom kontekstu;
kao drugo, već u nedjelju, svega dan nakon potpisanog preliminarnog sporazuma s talibanima u Dohi, prema osobnoj Trumpovoj inicijativi u SAD su trebali stići predsjednik Afganistana Ashraf Ghani i predstavnici talibana (vlada u Kabulu inače nikada nije s posebnim simpatijama gledala na pregovore SAD-a i talibana (iako je u njih u drugoj fazi i sama bila uključena), svjesna kako će taj sporazum značiti i njihovu inkorporaciju u buduću vladu te zemlje, ali i s obzirom da je talibani smatraju svojim zakletim neprijateljem i tuđinskim slugom). Oni su se s Trumpom trebali naći u poznatom zimovalištu američkih predsjednika u Camp Davidu (najpoznatijem kao mjestu potpisivanja egipatsko-izraelskog sporazuma 1978. g. u nazočnosti predsjednika J. Cartera). Simbolika sigurno nije bila slučajna: sukobljene afganistanske snage, pod okriljem Donalda Trumpa, trebale su i službeno potpisati taj dokument i proglasiti početak „nove povijesti“ ne samo za Afganistan i njegov narod, već i za širu regiju. A Trump je taj susret otkazao, doslovno, svega nekoliko sati prije njegovog početka;
i treće, možda i najvažnije: tijekom čitavog trajanja pregovaračkog procesa u Dohi talibani i afganistanska vojska, potpomognuta Amerikancima, na terenu nikada nisu zaustavljali svoje vojne operacije (a talibani niti one terorističke), pričemu je bilo i poginulih američkih vojnika a da to nikada nije bio razlog za dovođenje u pitanje nastavka pregovaračkog procesa), a da bi sada, dok sporazum još nije bio formalno ni potpisan, pogibija jednog američkog vojnika bila nekakav ključni „okidač“ za odbacivanje svega onoga što je do tada mukotrpno stvarano. I ljutita reakcija samih talibana nakon Trumpovog odbacivanja sporazuma potvrđuje koliko su oni imali čvrstu namjeru za njegovo potpisivanje: naime, odmah su poručili Trumpu kako će ga „ova greška skupo stajati“.
Prije daljnje raščlambe o tome što se nakon toga dogodilo, podsjetio bih na neke detalje iz sadržaja postignutih sporazuma s talibanima – organizacije, zbog koje su SAD 2001. godine i pokrenule vojnu kampanju:
Sjedinjene Države iz Afganistana će povući 5 tisuća (od 14 000) svojih vojnika s tamošnjih pet vojnih baza tijekom 135 dana od trenutka potpisivanja sporazuma; te će baze biti predane afganistanskoj vladi; nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između SAD-a i talibana mora uslijediti unutar-afganistanski dijalog, za čiju realizaciju mnoge zemlje nude svoje usluge i platforme (Katar, Norveška, Njemačka, zemlje Srednje Azije, Indonezija). Spomenuti Zalmay Khalilzad je kazao kako SAD „nikada nisu izjavljivale o želji za stalnom vojnom nazočnošću (u Afganistanu)“ . (https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-sad-povlace-5000-vojnika-iz-afganistana-u-135-dana-od-postizanja-sporazuma-s-talibanima/)
U tom kontekstu treba podsjetiti i kako je jedan od posljednjih uvjeta talibana, izrečen američkoj strani pred samo zaključenje prijedloga sporazuma u Dohi bio taj, da će talibani proglasiti primirje nakon što se sporazum i službeno potpiše samo pod uvjetom da vlada u Kabulu ne krene sa žurnom provedbom novih izbora i time sprječi kvalitetnu pripremu talibanske strane za sudjelovanje u njima. Talibani su, naime, na pregovorima zahtjevali da se prije izbora formira prijelazna vlada u Kabulu, koja bi jamčila njihovu pravednu provedbu, jer talibani sadašnjoj vladi ne samo da ništa ne vjeruju nego je smatraju i marionetom stranih gospodara i svojim otvorenim neprijateljima.
Razlozi odbacivanja sporazuma puno su dublji
Prema navodima The Washington Posta od 8. rujna (https://www.washingtonpost.com/national-security/collapse-of-afghanistan-peace-talks-spotlights-internal-trump-administration-divisions/2019/09/08/c7d57412-d24b-11e9-86ac-0f250cc91758_story.html), istinski razlozi propasti sporazuma leže u samoj američkoj administraciji – konkretno, u sporu između državnog tajnika Mikea Pompea (kao pobornika sporazuma) i „tvrdolinijaša“ Johna Boltona (koji se kategorički protivio bilo kakvim sporazumima s teroristima). Međutim, s takvom se tezom teško složiti jer to je od ranije znana činjenica koja Trumpu očito nije pretjerano smetala. Naime, zbog svojih oprečnih stavova Bolton već dugo nije niti sudjelovao na sastancima u Bijeloj kući kada se razgovaralo o toj temi. A prošlotjedna Boltonova smjena ima potpuno druge razloge.
Pravi razlozi nagle propasti pregovora s talibanima leže u nečemu posve drugom: u političkom trenutku u kojemu se Sjedinjene Države upravo nalaze. Naime, ta je zemlja ušla u aktivnu predizbornu kampanju za predsjedničke izbore iduće godine. Trump je inzistirao na sporazumu s talibanima jer bi mu oni omogućili barem djelomično povlačenje američkih vojnika iz Afganistana, što bi značilo i barem djelomično ispunjenje njegovog najvažnijeg vanjskopolitičkog obećanja američkim biračima – onom o povlačenju vojske iz te zemlje. Međutim njegov je stručni stožer očito prosudio kako je s tim procesom bolje pričekati zbog narasle histerije iz demokratskog tabora ili „jastrebova“ iz redova republikanaca – jednih i drugih uvijek spremnih ratovati, naravno, uz uvijet da na ratišta diljem svijeta ne odlaze i njihovi sinovi. Upravo su takvi, sada, (a što je bilo za očekivati) nanjušili dobru priliku za udar na Trumpa i to na način kojega bi on teško mogao amortizirati da je ustrajao na potpisivanju sporzuma. Jer njegovo potpisivanje u ozračju obilježavanja 18. obljetnice velikih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. g., kojeg Amerikanci tako emotivno proživljavaju (podsjećam: upravo je taj krvavi čin i bio razlog američke vojne kampanje protiv talibanskog režima u Afganistanu), bilo bi ipak previše i za jednog Trumpa. A da je upravo tako, svjedoči i izjava zastupnice iz Predstavničkog doma američkog kongresa Liz Cheney (kćer bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneya koji je na toj funkciji boravio upravo u vrijeme napada na SAD), koja je izjavila slijedeće: „Niti jedan pripadnik talibana ne smije ovdje (nogom) stupiti. Nikada!“ A pri takvoj retorici, kada se u političke svrhe itekako koriste osjećaji običnih ljudi, u svom protivljenju sporazumu s talibanima Amerikanci bi (makar i na kratko) bili spremni zaboraviti i na gorku istinu – pogibiju oko 2 i pol tisuće američkih vojnika i još tko zna koliko onih iz redova tamošnjih privatnih vojski u ratu na afganistanskom tlu, kao i na njegove goleme troškove.
A kako nitko u američkom državnom vrhu niti u dijelu malo bolje vanjskopolitički osvještenih običnih Amerikanaca ne sumnja kako je sporazum s talibanima zapravo i „dozvola“ za njihovu potpunu uspostavu vlasti u toj zemlji do koje bi prije ili kasnije došlo, Trumpu takav „uspijeh“ sada ne treba. Međutim, svi oni istodobno i shvaćaju kako Amerikanci od tamo jednostavno moraju izići – ne samo zbog Trumpovog predizbornog obećanja. Jer da to nije bilo goruće pitanje američke vanjske politike Trump ga se u kampanji ne bi niti doticao.
Nova Trumpova doktrina u sudaru sa starom doktrinom globalne dominacije
Trumpova vanjskopolitička doktrina, koja polazi od teze da se SAD svojom vojskom nemaju što boriti protiv terorizma na sebi dalekim prostorima i time štititi interese Americi suprostavljenih igrača, prije svih Rusije i Kine, osim geopolitičkih itekako ima i svoje ekonomske razloge, uokvirene u Trumpov program „America First“. Trump, kao biznismen, dobro zna izračunati ukupne troškove i procijeniti njihov daljnji smisao za njegove planove, usmjerene jačanju SAD-a. Upravo se tom logikom Trump rukovodio i pri donošenju odluke o povlačenju američkih vojnika iz Sirije (neka se Rusi sami bore protiv terorista „na svojim južnim granicama“), a slična strategija upravo se ogleda i po pitanju Irana, gdje SAD nudi stvaranje međunarodne koalicije kojoj će pružiti svu logističku i obavještajnu potporu ali pri tom američki vojnici za saudijske ili bilo čije druge interese ne namjeravaju ginuti u ratu protiv snažnog i nepredvidljivog Irana, ali će svakako znati (o)čuvati svoje ključne interese kroz zaštitu svojih vojnih baza i infrastrukture. Najnoviji napadi dronovima na saudijska naftna postrojenja (za koje Washington odmah optužuje Iran) upravo imaju za cilj provociranje širega rata, želeći dovesti Rijad do one granice od koje mu ništa drugo osim rata s Iranom više neće ni preostati. Trump navodi kako će SAD reagirati protiv Irana ako to zatraži Rijad, a pitanje je hoće li to ovaj i tražiti (on vojno muči i s jemenskim hutima), kao što je pitanje kakvoga bi tipa bio Trumpov „udar“ na Iran s obzirom da je u SAD-u startala predsjednička kampanja? Uvlačenje u dugotrajan rat sigurno ne.
Upravo je navedenu Trumpovu doktrinu, potpuno suprostavljenu dotadašnjoj doktrini o američkoj punoj globalnoj dominaciji ako treba i kroz pokretanje vojnih intervencija (koje su provodile prethodne administracije), dugo pokušavao „spariti“ netom smjenjeni „jastreb“ John Bolton. Naravno – to je bilo nemoguće. Trump je pokušavao reanimirati projekt „Arapski NATO“, čije bi postrojbe uspostavljale poredak u regiji po američkim i interesima ključnih arapskih monarhija Perzijskog zaljeva, a Amerikanci bi im pomagali logistički – najviše prodajom suvremenog oružja i obavještajnim informacijama. Slično je i s uspostavom koalicije u Perzijskom zaljevu, gdje bi glavnu ulogu morale imati flote tamošnjih arapskih zemalja u osiguranju slobodne plovidbe. Ali sve je to propalo jer su i unutar-arapski interesi često međusobno vrlo suprostavljeni ali i zbog arapske lukavosti i želje da mir prema njihovim interesima izbori netko drugi u zamjenu za pravo na „slatki kolač“ od tamošnjega „crnoga zlata“ (nafte) i svega onoga što uz to ide. Ali Amerikancima arapska nafta više ne treba, oni je već i sami izvoze i zapravo im predstavlja konkurenciju. Zato Trump počinje drugu igru: provocira rat kojeg niti Rijad niti Teheran neće moći izbjeći, a koji će i na žalost Bliskog istoka i Europe, dovesti do potpunog kaosa u kojem se Amerikanci tradicionalno najbolje snalaze.
Zato se može zaključiti slijedeće: u opisanoj konstelaciji američko-arapskih odnosa, temeljenih na „partnerstvu iz interesa“, nadmudrivanju i ničemu više, Washingtonu nikako nije cilj radikalizacija stanja u Afganistanu gdje se on osjeća prilično izolirano, okružen neugodnim državama (Iran, Pakistan, Kina, srednjoazijske države s velikim utjecajem Moskve), već samo njegova kontrola. A jeli ona moguća nakon najnovijeg „povratka“ na staro neprijateljstvo s najsnažnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom u toj zemlji – talibanima, tek ostaje za vidjeti. Možda i hoće, ali tada će to iziskivati upravo suprotne metode od onih planiranih Trumpovih: jačanje, a ne smanjivanje američke vojne nazočnosti.
Dakle, u američkoj politici oko Afganistana se sve nekako vrti u krug (i hoće se i neće van, a kada hoće ne zna se kako), dok dva snažna globalna igrača sa strane sve to više-manje mirno promatraju. Riječ je, naravno, o Rusiji i Kini. Ova prva već se i sama opekla na vrućem afganistanskom tlu u doba SSSR-a i više je nego dobro svjesna kroz što sada prolaze Amerikanci – u rat se lako uvući ali se iz njega teško izvući uzdignute glave. Slično je i s Kinom, kojoj je puno udobnije promatrati američke „muke po Afganistanu“ i samo sprječavati eventualnu opasnost od prelijevanja toga sukoba na njezin zapadni teritorij – većinski nastanjen ujgurskim muslimanima.