Karakter moguće američke reakcije na nedavni napad na dvije najveće saudijske i svjetske rafinerije nafte vjerojatno je najiščekivanija vijest, kako brojnih svjetskih medijia tako i cjeloukupne svjetske javnosti. Naravno, najviše iz razloga što je Washington za napade okrivio Iran – veliku i nepredvidljivu zemlju, s golemim utjecajem na bliskoistočnom prostoru, pa je svima jako dobro znano kako eventualni rat s tom zemljom ne bi mogao biti kontroliran i zadržan isključivo na lokalnoj razini. Upravo zbog toga i rastu strah i neizvjesnost. Zato će Geopolitka News opet biti slobodna, kao i često puta do sada u kritičnim globalnim situacijama (npr. u vrijeme kulminacije američko-sjevernokorejske krize početkom prošle godine, ili američko-venecuelanske krize početkom ove godine) odaslati umirujuće poruke i kazati kako od američko-iranskog rata neće biti ništa.
To se, ponajprije, iščitava iz ipak ne toliko ratobornih poruka iz samoga Rijada (a kako bi se to u protivnom trebalo očekivati), već i iz izjava same Bijele kuće, gdje je, usprkos optužbama i tradicionalno „tvrdim“ riječima protiv Irana ipak naglašeno kako istraga o tome tko stoji iza napada na Saudijsku Arabiju još uvijek nije u potpunosti završila. Osim toga i Saudijska Arabija je jučer priznala kako istraga do sada nije utvrdila mjesto odakle su lansirane krstareće rakete i odaslani dronovi koji su spomenuti napad i izvršili, već je jedino konstatirala da ostaci pronađenog oružja ukazuju na njegovo iransko porijeklo (a to je, pravno gledano, nešto sasvim drugo, jer oružje je moglo biti i kinesko, rusko, europsko pa to ne bi značilo da su napad izvršile te zemlje). Istraga se također nastavlja, priopćeno je jučer iz saudijskog MO. Osim toga, u čitavu se stvar oko istražnih radnji sada uključuje i UN.
Pa iako je ova tema još uvijek dovoljno „vruća“ i sukladno tome vrlo povoljna za pokretanje vojnih operacija protiv utvrđenoga krivca, ovakav razvoj stanja ipak puno prije ukazuje na suprotno: da do američke odmazde na Iran neće doći sada, a vjerojatno ni u buduće. Razlog tome leži u više elemenata, a sada ću spomenuti samo jedan: američke predsjedničke izbore koji se održavaju slijedeće godine. Naime, niti jedan američki predsjednik uoči izbora, ukoliko se želio ponovo kandidirati, nije pokretao ratove jer bi to sigurno značilo i njegov politički kraj. Ako bi se i išlo u ratove to se u pravilu činilo vrlo brzo nakon sjedanja u predsjedničku fotelju u Bijeloj kući (dok još ima puno vremena za popravke ukoliko bi stvari pošle u nekom neželjenom smijeru), a i tada su neprijatelji birani vrlo pažljivo (s izuzetkom Vijetnama na kojemu su se SAD snažno opekle i izvukle snažnu pouku). A sadašnje stanje u SAD-u je ovakvo: izbori su pred vratima, dok je Iran sve prije nego li pažljivo odabran i poželjan ratni cilj za popravljanje vanjskopolitičkog imidža vladajuće američke administracije.
Upravo se sada vode intenzivni razgovori između Rijada, Washingtona i Abu Dhabija vezano za moguće protuodgovore. Niti jedna od triju strana ne želi eskalaciju oružanog sukoba s Iranom, a težište na kojem će se temeljiti njihov (čitaj američki) protuodgovor trebao bi biti diplomatsko-ekonomskog karaktera – kroz jačanje ionako velikih pritisaka na Teheran. Hoće li se SAD eventualno usuditi krenuti u neku ograničenu (prije svega zračnu) akciju protiv proiranskih snaga u Jemenu ili Iraku (ako bi spomenuta istraga na kraju dovela do njih kao krivaca za napad) ostaje tek za vidjeti (iako niti u nju ne vjerujem osim da u nekim zakulisnim i vrlo malo vjerojatnim scenarijima na to pristane sam Teheran da bi Washingtonu omogućio „očuvanje obraza“), jer Iranu su te šijtske organizacije itekako važne u projiciranju svoga utjecaja u regiji a da bi ih prepustio uništenju bez „ispaljenoga metka“. One će mu još itekako trebati. Osim toga američki „obraz“ u ovoj situaciji nije toliko niti u pitanju jer ipak je napadnut cilj u drugoj državi, ma o kojoj da se radilo. Zašto bi Trump sada vojno reagirao na napade na saudijske rafinerije (i to još od neutvrđenih napadača), u kojima nije stradao niti jedan jedini Amerikanac? To nije učinio niti nakon iranskog rušenja američkog drona.
A stanje smiruje i osobno predsjednik Donald Trump, koji je u srijedu, 18. rujna, pred novinarima u San Diegu izjavio kako SAD „zauzimaju vrlo snažan stav prem Iranu, ali ne razgovaraju o ratu“. „Postoji mnogo varijanti, pogledat ćemo. Postoji krajnja varijanta i druge (manje ozbiljne) varijante. Mi sada zauzimamo vrlo snažnu poziciju. Ja nisam kazao kako krajnja varijanta podrazumijeva rat. … Vrlo je lako udariti (američka je vojska najjača na svijetu). Pogledat ćemo što će se dalje događati.“ … Sjedinjene Države uvele su vrlo značajne sankcije (protiv Irana) posljednjih 48 sati.“ A dodat će se i nove tijekom idućih 48 sati, kazao je američki čelnik.
Osim toga Sjedinjene su Države ovih dana uspjele priključiti Saudijsku Arabiju i UAE u međunarodnu koaliciju pod svojim vodstvom, koja bi osiguravala slobodu plovidbe u zoni Perzijskog zaljeva i Hormuškog tjesnaca, čime su, navodno, primirile strahove tih zemalja od otmica njihovih tankera sa strane Irana i čime bi se, valjda, trebale kompenzirati težnje Rijada da netko umjesto njega pozove Teheran na red.
A ukoliko upravo ovo bude i konačan epilog (a najvjerojatnije će biti) nakon do usijanja podignute razine napetosti zbog napada na saudijsku naftnu infrastrukturu (iza koje u svakom slučaju, bilo posredno bilo neposredno stoji Iran, a o razlozima zašto to Teheran čini više možete pročitati u analizi na linku ispod ovoga teksta), teško će se moći oteti dojmu, da se „strašni“ Trump, negdje u labirintima globalnih geopolitičkih igara, u međuvremenu pretvorio u običnog „tigra od papira“. Jer, podsjetimo, Iran je prije cca dva mjeseca oborio i jedan američki vojni dron, gotovo bez ikakvih posljedica osim uvođenja nekih dodatnih sankcija od strane Washingtona. Jer i Trump je, iako nedvojbeno politički osobenjak ali i vrhunski taktičar, ipak ponajprije samo racionalan čovjek, s golemim poslovnim i životnim iskustvom kojeg nastoji iskoristiti za što bolje pozicioniranje SAD-a u budućem svijetu ali ne „udaranjem glave kroz zid“ već kroz postupno i pažljivo tkanje niti u sklopu svoje strategije „America First“. A za njezino ostvarenje visokorizični ratovi sigurno mu ne bi pomogli. Trump to jako dobro zna, ali problem po njega je u tome što to znaju i njegovi globalni protivnici.