Zoran Meter: NAKON KATASTROFE NA IZBORIMA U ISTANBULU ERDOGAN PRIPREMA „PLAN B“

Na u nedjelju, 23. lipnja održanim ponovljenim izborima za gradonačelnika najvećeg i najvažnijeg turskog grada Istanbula ponovo je pobijedio oporbeni kandidat iz turske Republikanske nacionalne stranke Ekrem Imamoglu. Prema podacima središnje izborne komisije te zemlje, nakon pobrojanih 99,37% glasova birača, Imamoglu je osvojio 54, 03%, a njegov protukandidat iz vladajuće Stranke pravde i razvoja Binali Yildirim 45,09% glasova (info: agencija Anadolu). Podsjećam kako je na izborima održanim 31. ožujka Imamoglu pobjedio Yildirima s oko 14 tisuća glasova viška, ali su izbori naknadno poništeni zbog navodnih nepravilnosti vezanih uz sastav članova glasačkih komisija na izbornim mjestima.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u svojoj tviter objavi čestitao je novom-starom pobjedniku, a izbore nazvao voljom naroda, neovisno o tome što je još prošlog tjedna Imamoglua usporedio s u Turskoj omraženim egipatskim predsjednikom Al-Sisiem. Naime, Erdogan je javno retorički pitao građane Istanbula za koga će glasati, „za Sisija ili Binalia Yildirima“ (očito aludiravši na nedavnu smrt svrgnutog egipatskog predsjednika Mursija, vrlo popularnog u Turskoj, za koju mnogi optužuju upravo predsjednika Al-Sisija), iako, zapravo, nije jasno što Imamoglu ima zajedničko s egipatskim čelnikom (u stvarnosti, baš ništa). U nastavku svog spomenutog teksta na Twitteru Erdogan je dodao kako će Turska nastaviti svoj razvoj na načelima demokracije, vladavine prava, jedinstva i solidarnosti.

Ovi ponovljeni izbori vrlo lako bi mogli postati ne samo unutarnjopolitički događaj godine, već, prema mišljenju brojnih komentatora, i svojevrsna prijelomna točka u suvremenoj turskoj povijesti. Binali Yildirim u kampanji se neuvjerljivo nastojao prikazati kao žrtva urote u prethodnim, poništenim izborima, dok je mlađi Ekrem Imamoglu, koji je isto tako mogao još i puno lakše od svog protukandidata „glumiti“ žrtvu visoke politike, odmah nakon objave vijesti da će se izbori ponoviti samo kratko izjavio: „Sve će biti dobro!“. I ta je krilatica ubrzo postala popularna u krugovima turske oporbe i njezinih simpatizera. Zbog loše i „tvrde“ kampanje vladjuće stranke, ali, puno više zbog same odluke o ponavljanju izbora, objašnjene prilično neuvjerljivom argumentacijom, poraz Erdoganovog kandidata ovoga puta nije iznosio i više nego podnošljivih 14 tisuća glasova razlike, već golemih  čak 777 581  glasa na uzorku od spomenutih 99,37% pobrojanih glasova, uz približno isti odaziv na oba izborna „kruga“ (i u ožujku i sada) – oko 84%. To možemo prikazati još slikovitije: broj glasača za Imamoglua porastao je s 4 169 785 na 4 698 782, dok je broj glasača za Yildirima pao s 4 156 026 na 3 921 201.

Dakle, gotovo pa potpuna katastrofa po vladajuću Stranku pravde i razvoja ali i Erdogana osobno (on joj je na čelu), jer je za oporbenog kandidata glasovao gotovo čitav jedan Zagreb više nego za njegovog protukandidata.

Međutim, za scenarij gubitka izbora za Istanbul vladajuća Erdoganova Stranka pravde i razvoja ovoga se puta, nedvojbeno, bolje pripremila nego li je to bilo na prethodnim izborima u ožujku, kada je nakon proglašenja poraza izgledala potpuno rastreseno pa i u stanju svojevrsnog šoka. O tome svjedoči i spomenuta smirena i racionalna reakcija turskog predsjednika nakon novog Yildirimovog poraza. Ali razlika između poraženog i pobjednika je jednostavno toliko velika da bi bilo kakav pokušaj improvizacije i pokušaj smještaja teškog poraza u sferu podnošljivih okvira bio „sizifov posao“, tim prije što je i odaziv birača na izbore bio vrlo velik, neovisno što je upravo u tijeku glavna turistička sezona i što su mnogi zauzeti svojim poslovima, a mnogi na godišnjim odmorima. Dovoljno je spomenuti kako su brojni turski analitički krugovi, a vjerojatno i oni unutar same vladajuće stranke realano procjenjivali i mogući gubitak izbora tj. pobjedu oporbenog kandidata, ali u rasponu od svega 2-3%, ali baš nitko u ovako velikom, od gotovo 10% kakav se i dogodio.

I zato je sve ovo, neovisno o boljoj pripremi, za vladajuću tursku političku vrhušku sigurno veliki psihološki poraz, i obratno, za tursku oporbu velika psihološka pobjeda. Ta je pobjeda dokazala kako oporba može uvjerljivo pobijediti  i u najsloženijim uvjetima, uz potpunu mobilizaciju i istu takvu fokusiranosti vladajućih struktura (naravno, u legalnim, dopuštenim okvirima) da se baš to ne dogodi. A upravo zbog ovoga što se jučer dogodilo, vladajućoj stranci (i predsjedniku Erdoganu) bilo je vrlo riskantno donijeti odluku o ponavljanju izbora. Jer ona je u sebi nosila nemali potencijal mogućih dalekosežnih političkih posljedica, jer se odmah moglo pretpostaviti kako će sve oči, ne samo oporbe, već i široke turske javnosti kao i svijeta biti uprte u jučerašnje izbore i njihovu regularnost čime je u startu bilo jasno kako nikakvih značajnijih manipulacija na biralištima neće moći biti s bilo čije strane. Greška je bila i u tome što nije prepoznato kako mala razlika u broju glasova na izborima s kraja ožujka nije davala mogućnost tadašnjem (i sadašnjem) oporbenom pobjedniku, da u donošenju budućih političkih odluka čini baš sve što hoće i kako hoće bez mogućih posljedica po svoju političku budućnost. Prevladala je, naime, a kako to u politici često i biva, ipak puka pohlepa za očuvanjem vlasti. A od jučer je i ta stvar potpuno promjenjena i to na štetu vladajuće stranke: Imamoglu će moći činiti što i kako hoće (naravno, ne doslovno) – s punim legitimitetom, naslonjenim na i više nego uvjerljivu pobjedu, te donositi odluke za koje smatra da su potrebne, bez da mu zbog toga netko „puše za vratom“.

I još nešto vrlo neugodno po vladajuću stranku i ukupni državni vrh (što je također trebalo imati u vidu pri donošenju odluke o ponavljanju izbora s kraja ožujka): ovaj debakl kandidata vladajućih u najvažnijem i najvećem turskom gradu itekako će se politički i medijski znati iskoristiti na Zapadu, s kojim su turski odnosi upali u veliku krizu, ponajviše oni sa SAD-om (za što, naravno, krivicu ni u kom slučaju ne snosi isključivo Erdogan, štoviše, ona je možda i najviše rezultat loše vanjske politike SAD-a u regiji, vezano uz nedavanje i minimalne pozornosti i na turske nacionalne interese u njoj, a da ne govorimo o pokušaju Erdoganovog vojnog svrgavanja u puču u ljeto 2016.g.!). Zapadne zemlje, koje s Erdoganom imaju nategnute odnose, sada će vjerojatno krenuti u daljnju političku „ofanzivu“ na tursku vladajuću strukturu i intenzivirati potporu oporbi dobro prokušanim metodama – kritikom o manjku demokratskih standarda, kritiziranjem stanja ljudskih  prava i sloboda, medijskih sloboda, državne represije prema političkim neistomišljenicima i još puno toga iz dobro znanog arsenala „magova“ „obojanih revolucija“ diljem svijeta.

A da ambicije Ekrema Imamoglua možda i neće biti zadržane jedino u okviru upravljanja najvećim turskim gradom govori i njegovo, gotovo polusatno obraćanje novinarima i televiziji odmah nakon pobjede, u kojem je poslao i poruku drugim državama, kazavši, kako je Turska upravo pokazala primjer demokracije čitavome svijetu. Osim toga, Imamoglu se obratio neposredno i predsjedniku Erdoganu, zatraživši da ga „uvaženi predsjednik primi“ u audijenciju, kako bi mu mogao predočiti smjernice svoga budućeg rada kao gradonačelnika Istanbula. Zanimljivo je i kako je upozorio oporbu da pretjerano ne slavi njegovu pobjedu, kako to ne bi dodatno utjecalo na osjećaje poražene strane, što je već izjava dostojna šireg uvažavanja – tipičnog za karizmatične političare državničkog kova. U to, svakako, spada i izjava poput one kako  Immoglu „vjeruje u tursku naciju“. Jer što „turska nacija“ ima s lokalnim izborima za gradonačelnika?

Sve su ovo poruke puno šireg političkog potencijala od ambicije jednog gradonačelnika, kako u odnosu na svijet, tako, još i više, u odnosu na samu Tursku i njezine stanovnike, koji, da se odmah razumijemo, i dalje u velikoj većini podupiru smijer vođenja zemlje od strane predsjednika Erdogana (odatle, vjerojatno, i ovakav pomirbeni ton prema Erdoganu u Imamogluovom obraćanju javnosti), i imaju istančan osjećaj za nacionalni ponos i dostojanstvo (o ekonomskom vođenju zemlje još bi se i dalo raspravljati vezano uz široku potporu Erdoganu, ali o onom vanjskopolitičkom sigurno ne).

A upravo je u tome i najveća snaga aktualnog turskog predsjednika: on se uvjek može osloniti na turski narod koji u njemu vidi zaštitnika od „vanjskih i unutarnjih neprijatelja“. Osim toga, u ovako posloženim unutarnjim (problem s kurdskim separatizmom, ekonomijom izloženom carinama i ograničenjima i td.) i vanjskim (prije svega regionalnim) odnosima i problemima, Erdoganu uopće nije problem, prema potrebi, isprovocirati neki novi (geo)politički potres koji će automatizmom dovesti do nove nacionalne homogenizacije turskoga naroda i njegovog zbijanja redova oko Erdogana i državne vlasti. Uostalom, proglasiti izvanredno stanje u zemlji i obračunavati se sa svim oblicima terorizma (kurdskim, islamističkim, Gulenovim FETO) i opasnim političkim  protivnicima Erdoganu uopće nije teško, u što smo se već uvjerili puno puta.

I za kraj treba podsjetiti kako vladajuća turska stranka ima mandat najmanje do 2023.g., kada se održavaju redoviti predsjednički i parlamentarni izbori. Vladajućoj državnoj strukturi do tada definitivno nitko neće smetati u obnašanju vlasti. Strasti oko izbora u Istanbulu vrlo brzo će se smiriti, a jučerašnji  zajednički Erdoganov i Yildirimov pozdrav i čestitke upućene pobjedniku ne znači ništa drugo do li njihov signal za start „plana B“.

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI