Znanstvenik Ivan Güttler: Klimatske promjene između politike, mitova, poslovnih interesa i znanosti

Potaknut košmarom medijskih objava o temi klimatskih promjena, došao sam u priliku razgovarati s dr. sc. Ivanom Güttlerom, voditeljem Odjela za klimatsko modeliranje, praćenje klimatskih promjena i biometeorologiju unutar Službe za klimatologiju, Sektora za meteorološka istraživanja i razvoj Državnog hidrometeorološkog zavoda.

Dr. Güttler mladi je znanstvenik i obiteljski čovjek s osobinama posebno pogodnim za popularizaciju znanosti. Pažljivo i obzirno suočava znanstvene argumente s pretpostavkama i predrasudama sugovornika. Čim nasluti mogućnost verbalnog sukoba mijenja temu, tražeći priliku da se u mirnijoj atmosferi vrati na sporna objašnjenja i time sugovorniku omogući razumijevanje ključnih argumenata. Iz razgovora bi se moglo zaključiti da je snažno motiviran zdravom znanstvenom radoznalošću, ali i humanističkim sustavom vrijednosti, važnim da se zajednica okupi uz zajedničke ciljeve i interese.

Izloženi neujednačenom medijskom pristupu, ali i zbog sve prisutnijeg interesa za klimatske promjene u svakodnevnoj komunikaciji ljudi, razgovoru o temi klimatskih promjena ćemo pristupiti s nekim važnim polazištima.

Prvo polazište je uočeni problem neodgovornog rada medija. Neki sadržaji očito se prezentiraju da šire paniku, dok drugi potpuno negiraju čovjekov utjecaj na klimatske promjene, ili čak i same promjene. Treći brigu o klimatskim promjenama predstavljaju kao utješnu i neozbiljnu zanimaciju pojedinca: pokupite vrećicu s plaže, ne bacajte opuške, manje putujte automobilom i sve će biti u redu. U nekim sadržajima koji vode do ruba genocidnosti ili tupavog ludila aktivista, savjetuje se mladima da odustanu od potomstva i jedenja mesa.

Takav medijski nastup problematičan je iz vrlo jednostavnog razloga. Za ozbiljno suočavanje s klimatskim promjenama potreban je širok vrijednosni i činjenični konsenzus među ljudima, pravi društveni dogovor, koji mora dovesti do društveno – političkih promjena suštine funkcioniranja današnje tehnološke civilizacije. Provedba promjena se ne može očekivati od “elite”, poslovne, političke pa ni znanstvene, jer će promjene morati provesti široki slojevi globalne populacije. Do rješenja ne vodi ni neinformirana javnost koja bez razumijevanja uzroka i posljedica klimatskih promjena, kao i bez razumijevanja svojih interesa, na slobodnim izborima bezglavo odlučuje o svojim političkim predstavnicima.



Drugo polazište je činjenica da je najbolji izvor informacija tamo gdje se za opažanje i projekciju klimatskih promjena koristi znanstvena metoda istraživanja. Na žalost, taj se izvor informacija nalazi pod jakim pritiscima pa se za potrebe raznih lobija financijski podupiru “povoljni” znanstveni nalazi, “kooperativni” pojedinci i interesno povezane institucije. Posljedice takvih pritisaka ne možemo nazvati znanstvenim rezultatima već dezinformacijama, jer nalazi nisu nastali dosljednom primjenom znanstvene metode.

Kao i uvijek i u svakoj ljudskoj djelatnosti u povijesti civilizacije, i među znanstvenicima ima dosljednih profesionalaca i potkupljivih osoba niskog morala. U uvjetima globalizirane komunikacije i svima dostupnog interneta, ogromni porast javne komunikacije otežava razlikovanje i pravilnu procjenu kvalitete izvora informacija, čime dolazimo do našeg trećeg polazišta. Po tom polazištu, odrasli građani su u stanju vlastitim snagama procijeniti i uvažiti relevantnost izvora podataka koje će smatrati pouzdanima i točnima.

Znanstvena zajednica predstavlja dio društvene infrastrukture izuzetno važne za našu civiliziran svakodnevicu, i za naš opstanak. Infrastrukturu gradimo zajedno, čak i kad toga nismo svjesni: obrazovni i zdravstveni sustav, prometna mreža i znanstvene institucije, sve su to rezultati našeg rada. Da bismo ih mogli koristiti moramo ih upoznati kao korisnici odgovorni za uspješno korištenje vlastite “imovine”, bez da ulazimo u duboka ekspertna znanja i stručne detalje. Kako gradimo povjerenje prema zubarima i automehaničarima, liječnicima i nastavnicima naše djece, tako moramo izgraditi i pravilan odnos prema relevantnim izvorima nepristranih informacija o klimatskim promjenama. Razgovor s dr. Güttlerom u tome može puno pomoći.

Molim Vas, doktore Güttler, recite nam za početak nekoliko podataka o promjenama temperature atmosfere.

Podaci o temperaturi atmosfere počeli su se redovito prikupljati još u 19. stoljeću. Konkretno u Zagrebu početak mjerenja datira iz 1862. godine. Postaja na Griču možda danas i nije reprezentativna zbog središta grada, ali se lokacija cijelo vrijeme nije mijenjala pa ja u tom smislu vrlo konzistentna. Za sada bilježimo srednju promjenu povećanja temperature od 1,1 stupanj na stotinu godina. Prošla, 2018. godina bila je najtoplija u povijesti mjerenja u Zagrebu, no globalno nije bila najtoplija. Uz postojeći trend zagrijavanja, unutar Hrvatske godišnji prosjeci “skaču” od godine do godine.

Koliko je od 1862. do danas razvijena mreža mjernih stanica?

U Hrvatskoj je u međuvremenu nastalo pedesetak lokacija s više klimatskih podataka, uključujući količinu oborina, što je za hidrologe i građevinare bitnije. Toplinski se ekstremi mogu dobro pratiti i prognozirati jer su spori ali se nagle oborinske promjene poput pljuskova ne mogu saznati ponekad do par sati prije nastanka. Za neke od tih prognoza je bitnija prostorna gustoća mjernih točaka. Za praćenje i prognozu oborina i vjetra trebali bismo imati gušći raspored mjernih stanica.

Kakvo je stanje s globalnim mjerenjima?

Direktna mjerenja su moguća uglavnom samo na kopnu. Na cijelome svijetu postoji oko 10.000 mjernih stanica usporedivih po kriterijima mjerenja. Na visokim geografskim širinama i iznad oceana mjerenja se provode satelitima koji mjere posredno, detekcijom zračenja, iz čega se može rekonstruirati površinska temperatura .

Za more postoji mobilna mreža mjernih stanica sustava “Argo” (http://www.argo.ucsd.edu) na kojima se nalazi mnogo različitih senzora. Stanice nemaju sustav za kretanje nego ih nose morske struje. Stanice međutim mogu putovati po vertikali i spustiti se duboko pod more. Nekada su za mjerenja temperatura korišteni parni brodovi, jer je za njihove strojeve bila važna ulazna temperatura mora. Tako smo za neke dijelove oceana imali preciznije podatke pred 200 godina nego što imamo danas.

Općenito gledano, podaci iz prošlosti su veliki izvor nepoznanica. Razumna procjena s manje nepoznatih elemenata mjerenja datira iz 19. stoljeća. Ti podaci su nedostatni, ali za Hrvatsku dosta dobro bilježeni.

U kojoj mjeri su satelitska mjerenja poboljšala poznavanje stanja atmosfere i bez zemaljskih stanica?

Satelitska meteorološka mjerenja po spektru elektromagnetskog zračenja, odnosno po različitim dijelovima spektra, krenula su sedamdesetih godina 20. stoljeća. Neizravno se mjerila i brzina vjetra, mjerenjem kretanja oblaka. Osamdesetih i devedesetih godina postaju aktivna satelitska mjerenja radarskim odrazom, čime se mjeri visina oblaka u atmosferi i neki drugi parametri. Tako smo od kraja sedamdesetih dobili trodimenzionalne slike atmosferskog stanja, s dobrim predviđanjima za tri ili sedam dana. Nakon desetljeća mjerenja može se rekonstruirati i srednje stanje.

Jesmo li time dobili i prave podatke o efektu staklenika?

Pravi sustavi za mjerenje količine stakleničkih plinova razvijeni su tek u posljednjih desetak godina. Kao jedna od ključnih mjera zračenja u atmosferi mjeri se albedo. Albedo je omjer između radijacije koja se vraća u svemir, i radijacije koja pada na Zemlju iz svemira. Albedo je mnogo više ovisan o boji površine Zemlje nego o količini stakleničkih plinova.

Glavninu toplinske energije apsorbira vodena para, no u spektru elektromagnetskih zračenja postoji nekoliko “rupa” koje apsorbiraju drugi staklenički plinovi, poput ugljičnog dioksida i metana.

Staklenički efekt je prvi puta definiran od strane jedne znanstvenice, Eunice Foote, još u 19. stoljeću. Tada je utvrđeno samo to da zraka dugovalnog zračenja, puštena kroz cijev s ugljičnim dioksidom, do izlaska iz cijevi gubi dio energije, odnosno, zagrijava unutrašnjost cijevi. Švedski fizičar Svante Arrhenius (https://en.wikipedia.org/wiki/Svante_Arrhenius) prvi je izračunao u kojoj mjeri bi zasićenje ugljičnim dioksidom moglo utjecati na temperaturu atmosfere.

Procjena je provedena prilično jednostavnim, primitivnim metodama, ali su rezultati procjene ostali slični do danas. Ukratko, dvostruko veća količina ugljičnog dioksida povisiti će temperaturu atmosfere za oko 1-2 stupnja globalno. U vrijeme Arrheniusa imali smo udio ugljičnog dioksida (CO2) od 280 na milijun čestica zraka, odnosno 280 molarnih udjela. Nedavno smo prešli  410 molarnih udjela. Prva kontinuirana mjerenja udjela CO2 u atmosferi su počela nakon 2. svjetskog rata, od strane Amerikanaca. Procjene postoje i za ranije doba, na primjer iz mjehurića zraka zarobljenih u antarktičkom ledu. Stalna koncentracija od oko 280 čestica na milijun vrijedila je posljednjih pet milijuna godina. U daljoj prošlosti, koncentracija je znala biti i viša od današnje.

Kako izgleda stanje emisije ugljičnog dioksida gledano po svim izvorima?

Ugljični dioksid je vrlo zanimljiv za promatranje jer je dosta inertan, prosječni vijek boravka u atmosferi mu je oko 100 godina. Dobro se miješa i vertikalno i horizontalno. Prirodno kretanje CO2 se može promatrati kroz dva glavna ciklusa: brzi i spori.

Brzi ciklus se odnosi na promjene godišnjih doba i biljke, kako oceanske tako i šume. Šume preko ljetnog dijela godine apsobiraju u lišću ogromne količine ugljičnog dioksida, koji se padanjem lišća i truljenjem vraća u atmosferu.

Postoji i spori ciklus, povezan s kišom. Kapi kiše otapaju CO2 u atmosferi i prenose na podlogu. Voda ide u tlo, rijeke i oceane, gdje CO2 ulazi u kemijske procese. Vezan u dubljim geološkim slojevima, CO2 se u atmosferu može vratiti djelovanjem vulkana. Ono što je posebno dojmljivo je da smo mi, ljudi, svojim djelovanjem emitirali oko stotinu puta više ugljičnog dioksida u atmosferu nego što su emitirali vulkani. Godišnje u atmosferu emitiramo oko 40 milijardi tona, no oko 20 milijardi tona apsorbiraju biljke i oceani. Oko 20 milijardi tona ostane u atmosferi.

Kako bi izgledala optimalna borba protiv tolike emisije stakleničkih plinova?

Za početak, morali bismo u prostoru odrediti točke s kojih dolazi najveća emisija ugljičnog dioksida. Izvori se kroz godinu mijenjaju. Za metan već postoje takvi alati za detekciju, na primjer neke se napuštene bušotine mogu prepoznati i sanirati. Metan je međutim reaktivniji i za neko vrijeme će kemijskim reakcijama prijeći u ugljični dioksid. Kad bismo pronašli najproblematičnije lokacije s emisijama, recimo unutar područja od 100 kvadratnih kilometara, mogli bismo poduzeti i konkretnije mjere. Za to još nemamo dovoljno kvalitetne informacije.

U svakom slučaju, morali bismo poraditi na obnovljivim izvorima i strateškoj raspodjeli energije, zajedničkoj cijelim kontinentima ili čak cijelom svijetu.

Možemo li definitivno zaključiti da je čovjekov utjecaj na očito globalno zatopljenje presudan?

Čovjekov utjecaj je siguran i značajan, ali klimatologija je aktivna znanost jer su atmosferske pojave i općenito, utjecaji na klimu, izuzetno složeni. Evo samo nekoliko podataka. Kad bismo odmah prestali emitirati ugljični dioksid i postigli nepromijenjenu količinu plinova u atmosferi, uz stabilno zračenje sunca, opet ne bismo imali svake godine istu temperaturu.

Važne su dugoročne statistike. Možda ukupna godišnja temperatura ne poraste mnogo, ali se može promijeniti broj dana s većim hladnoćama, ili broj dana ekstremnih toplina. Nekada je tokom zime bilo 6-7 jako hladnih dana, danas ih je 3-4. Promjene mogu nastati i u broju takvih događaja, u trajanju i prostornom obuhvatu.

Što se same temperature tiče, postoji mnogo nezavisnih proračuna koji redom pokazuju trend zatopljenja. Proračuni se rade i za povećanje, stagnaciju i smanjenje emisije. Po svim tim procjenama nas čeka zatopljenje. Za sjevernu Evropu predviđa se uglavnom povećanje oborina, za Sredozemlje pad oborina, naročito ljeti. Nije sasvim jasno koja su prijelazna područja, gdje su granice u Italiji ili kod nas. Za porast temperature mogu čvrsto tvrditi da nas očekuje, ali nisam siguran što će biti s oborinama u bližoj budućnosti.

Koliko nade polažete u proteste i štrajkove za zaštitu klime, odnosno, koliko vjerujete da političari uvažavaju poruke prenijete s takvih događanja?

Same manifestacije su folklor bez mnogo koristi. Imati će dvije funkcije: ako budu masovne imati će utjecaj na izborni inženjering, ali i iz perspektive klimatske pozadine. Ako svi s protesta odu savjesno primjenjujući neke principe u svakodnevnom životu, to može imati pozitivan utjecaj na klimu. Prosvjed Grete Thunberg je zanimljiv u mjeri u kojoj se ona drži svojih principa, pa na primjer putuje ekološki prihvatljivim prijevozom. Pojedinac nije bespomoćan. U Americi je na žalost rasprava uglavnom ideološka: želite li imati veliki auto i malu državu, ili mali auto i veliku državu?

Ima li mjesta panici i pripisivanjima sadašnjeg stanja klime velikim društvenim promjenama? Svojevremeno su aktivističkim krugovima krenule dezinformacije da je i uzrok rata u Siriji velika suša.

U Siriji je zabilježena određena meteorološka promjena ali u stručnoj literaturi to nitko nije povezivao s društvenim “potresima”. Jako toplo ljeto ili jako hladna zima, na primjer, ne govore ništa o klimatskim promjenama, no izvrsno služe za zloupotrebe i stvaranje senzacija u medijima. Potrebno je analizirati trend i statistiku takvih meteoroloških i klimatskih događaja. Kad kompleksnosti klimatskih modela dodamo kompleksnost društvenog ponašanja, jasno je da nema mjesta ni razloga za panične reakcije ni izazivanje straha u društvu, jer su takvi poticaji proizvoljni, a ne zasnovani na realnim podacima i znanstvenim činjenicama. Senzacionalizam i preuveličavanje klimatskih promjena su jednako problematični kao i negiranje klimatskih promjena.

S obzirom da je ipak premoćna većina površine Zemlje pod morem, postoje li institucije koje se bave utjecajem oceana, naročito biljnog planktona, na promjene stanja ugljičnog dioksida u atmosferi? Procjene koje sam čitao govore da oko 70% kisika generira morski plankton, a oko 30% šume na kopnu.

Ne samo to, nego oceani apsorbiraju i oko 90% zagrijavanja, jer je toplinski kapacitet mora mnogo veći od toplinskog kapaciteta zraka. Ocean apsorbira i ugljični dioksid i time mijenja svoju kiselost. Koliko apsorbira biosfera, uključujući biosferu mora, velika je nepoznanica. Što se tiče detaljnijeg istraživanja morskog fitoplanktona, time se bave stručnjaci Instituta Ruđer Bošković, u svojim centrima u Splitu i Rovinju.

Doktore Güttler, u ime Sekcije za ekološku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva, srdačno Vam zahvaljujem na razgovoru i vremenu koje ste razgovoru posvetili.

Drago mi je da za ove teme razvijate interes. Želim Vam mnogo uspjeha u radu Sekcije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI