Ambiciozni ciljevi europskog zelenog plana (A European Green Deal) kojeg je krajem 2019. godine usvojio Europski parlament, ovih su dana preplavili medije. Na udaru nove „zelene“ ideologije kao novog Svetog pisma EU-a vrlo skoro će se naći brojne industrije i sektor usluga. Ipak, projekt Europe kao „klimatski neutralnog kontinenta“ ili usvojena strategija borbe protiv klimatskih promjena ostaje na tragu omiljene prakse političke korektnosti, stoga u potpunosti izostavlja raspravu o vojnoj industriji i vojnoj tehnologiji kao o izrazito prljavoj industriji koja emitira goleme količine CO2 s kojima se ne može usporediti ni jedan „civilni“ proizvođač, osobito ne građani (vidjeti – Mario Stefanov, „Europa kao bizarno carstvo naoružanja i zelene ideologije“, 7dnevno, siječanj 2019.). Europska vojna industrija, kao što navodi kolega Stefanov, „čini lavovski i nezamjenjivi dio ukupnog BDP-a najmoćnijih država članica EU-a“, te, zapravo, u Europi trenutno ne postoji grana industrije koja može zamijeniti udio vojne industrije u vanjskotrgovinskoj bilanci EU-a. Osobito sada kada su otvorene rasprave o potrebi intenzivnog jačanja europskih obrambenih snaga, ovaj će proizvodni sektor dobiti i neviđenu političku potporu, iako je opće poznato da je vojna industrija definitivno najveći i najopasniji zagađivač okoliša koja, uz to, temeljito prikriva svoj katastrofalni utjecaj na okoliš i klimu.
Kako bilo, prema dostupnim podatcima, američki vojno – industrijski kompleks je najveći pojedinačni svjetski potrošač fosilnih goriva, ujedno i najveći svjetski zagađivač. Međutim, pored ove očigledne činjenice, postoji daleko opasnije područje djelovanja unutar kojeg američka vojska može (ili već to radi) koristiti klimu kao instrument modernog ratovanja. U članku objavljenom na GlobalResearchu (Does the Military „Own the Weather“? „Weaponizing the Weather“? as an instrument of Modern Warfare“; January 15, 2020), nagrađivani autor, Michel Chossudovsky, inače ugledni profesor ekonomije na Sveučilištu Ottawa, Kanada, aktivist, te urednik spomenutog portala, pozivajući se na javno dostupne dokumente američke vojske, piše o tehnikama modifikacije klime i okoliša koje su američkoj vojsci dostupne više od pola stoljeća. To nije nepoznata činjenica, ta je problematika sasvim dostatno dokumentirana u svjetskoj, pa i hrvatskoj javnosti, te bi, svakako, trebala biti dio rasprave o klimatskim promjenama, međutim, ona to nije.
Izraz “okoliš” (environment) u posljednjim se desetljećima 20. stoljeća počeo upotrebljavati u sigurnosnom diskursu i to na tri razine. Na prvoj se našlo pitanje uništavanja i neograničenog iscrpljivanja prirodnih i obnovljivih resursa, te „uznemiravanja“ ekosustava ljudskim djelovanjem što je, nesumnjivo, doprinijelo degradaciji okoliša i globalnim klimatskim promjenama. Druga razina je otvorila problematiku odnosa okoliša i rata, budući da su regionalni sukobi, kao i pripreme za rat, osobito korištenje nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje nanijele maksimalnu štetu prirodnom okolišu, stanovništvu, materijalnim dobrima i kulturnoj baštini. I treća razina, koja je za sada ostala na razini teorija zavjere (iako je značajan dio obrambenih planova velikih sila) odnosi se na pitanje samog okoliša koji se koristi kao potencijalno (ili stvarno) geofizičko oružje rata.
Ratovanje tehnikama modifikacije okoliša ili vremenskih uvjeta načelno je zabranjeno ENMOD-om – Konvencijom o zabrani vojne ili bilo koje druge uporabe tehnika modifikacije okoliša (The Convention on the Prohibition of Military or any other use of Environmental Modification Techniques) koja je stupila na snagu još daleke 1978. godine. Naime, manipulativne „igrice“ s okolišom, osobito njegove umjetne / nasilne izmjene, našle su se u fokusu međunarodne javnosti početkom 1970-ih, kada su Sjedinjene Države pozvale, prvenstveno Sovjetski Savez na potpisivanje međunarodnog sporazuma koji bi zabranio uporabu bilo kakvih geofizičkih modifikacijskih aktivnosti u okolišu kao oružju rata.
Sporazumom postignutim unutar UN-a propisano je da se države stranke neće baviti vojnom ili drugom neprijateljskom uporabom tehnika modifikacije okoliša, uz napomenu da su ga tada potpisale sve velike sile. Međutim, iako ih ENMOD zabranjuje, geofizičke tehnike modifikacije okoliša poput pokretanja klizišta ili cunamija, potresa, poplava i manipulacije klimom postale su oružje modernog ratovanja, zbog čega i dalje privlače pozornost, svakako i zabrinutost sigurnosnih stručnjaka i analitičara. Strahove i sumnje sve češće izazivaju učestale, uz to i vrlo intenzivne prirodne katastrofe koje su posljednjih godina pogodile zemlje širom svijeta.
U članku Geophysical Threats and ENMOD, objavljenom još 2008. godine na portalu Institute for Defence Studies and Analyses, autor P.K. Gautam, navodi da je Indija izložena prijetnji tzv. „vodenih bombi“ na rijeci Parechu (pritok rijeke Satluj koja potječe iz Tibeta), a koje dovode do presahlih rijeka i nestanka prirodnih jezera, uzrokujući pri tom zastrašujuće poplave. Unatoč kineskim jamstvima danim na službenoj i neslužbenoj razini, sigurnosni analitičari i dalje se boje kineske diverzije oko skretanja toka rijeke Brahmaputre. I Pakistanci godinama umiru od straha, vjerujući da Indija zahvaljujući kontroli rijeka koje se slijevaju na pakistanski teritorij, može manipulirati sigurnosnom situacijom u zemlji, izazivajući po volji biblijske poplave i suše. Objavljeni članci u vodećim sigurnosnim časopisima u Indiji kontinuirano ističu ovu prijetnju. Neki izvještaji i članci čak spominju da se u tu svrhu mogu upotrijebiti i „mirne“ nuklearne eksplozije, što dodatno podiže strah od onečišćenja okoliša. Australija ekspementira sa zasijavanjem oblaka još od 1940-tih, a program „sjetve“ oblaka s ciljem izazivanja umjetne kiše provodi i Kina, koja je ipak otišla i korak dalje, pa je raketama za „razbacivanje“ kišnih oblaka osigurala savršeno vrijeme tijekom Olimpijskih igara, 2008. godine. Riječ je o izrazito manipulativnim tehnikama koje se potencijalno mogu u nekom trenutku transformirati u geofizičko oružje budućnosti.
Instrumenti ratovanja klimom dio su američkog arsenala oružja za masovno uništenje (WMD), a javno dostupni dokumenti američkog ratnog zrakoplovstva iz 1996. pružaju dokaze o korištenju tehnika modifikacije okoliša, što znači da su prijetnje stvarne (činjenica koju trenutna rasprava, bolje rečeno klimatska histerija izostavlja). Kako navodi Chossudovsky, Sjedinjenje su Države započele s istraživanjem vremenskih promjena ili promjena klime još kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća, dakle, na vrhuncu hladnog rata. Ovaj oblika „klimatskog ratovanja“ svoju je prvu praktičnu primjenu doživio tijekom rata u Vijetnamu (operacija Popeye) kada je američka vojska s ciljem nanošenja vojne i političke štete neprijatelju koristila tehnike „zasijavanja oblaka“ srebrnim jodidom s ciljem produžavanja sezone monsuna i blokiranja neprijateljske opskrbne rute duž Ho Chi Minha.
Američka je vojska tijekom vremena razvila vrlo napredne i sofisticirane oblike tehnike modifikacije okolišem i vremenskim uvjetima koje joj omogućuju selektivno mijenjanje klimatskih obrazaca. Kao integralni dio programa Strateške odbrambene inicijative (Rata zvijezda) koju je 1983. godine pokrenuo američki predsjednik Ronald Reagan, razvijen je početkom devedesetih program HAARP (High Frequency Active Auroral Research Program), tajnoviti, ali vrlo važan američki vojni projekt koji je stvorio prilično kontroverze oko njegovih navodnih mogućnosti vremenske kontrole, ali i sposobnosti „proizvodnje“ potresa, uragana, cunamija, poremećaja globalnih komunikacijskih sustava itd. HAARP pokrenut kao istraživački program ionosfere koji zajednički financiraju američko zrakoplovstvo, američka mornarica, sveučilište Aljaske Fairbanks i Agencija za napredne istraživačke projekte u obrani (DARPA), na meti je teoretičara zavjere koji ga smatraju oružjem masovnog uništenja budući da djeluje iz vanjske atmosfere i može destabilizirati poljoprivredne i ekološke sustave širom svijeta. HAARP je 1999. godine izazvao i zabrinutost Europske unije koja je program, zbog svog dalekosežnog utjecaja na okoliš, nazvala globalnim problemom, te pozvala međunarodno neovisno tijelo da njegove pravne, ekološke i etičke implikacije na ljudsku zajednicu i okoliš, istraži prije bilo kakvih daljnjih istraživanja i ispitivanja.
Program HAARP je službeno ugašen 2014., a vlasništvo nad objektom i opremom prenijeto je na Sveučilište Fairbanks, Aljaska. Ipak, mnogi smatraju da se tehnologija modifikacije vremenskih uvjeta u tajnosti ipak koristi. Dokumenti HAARP potvrđuju da je tehnologija bila u potpunosti operativna sredinom 1990-ih, a dokumentarci televizijske kuće CBC TV (15 min), kao i History Channel (45 min) potvrđuju sumnje da je objekt HAARP na Aljasci (i dalje pod pokroviteljstvom zračnih snaga SAD-a) imao značajne mogućnost izazivanja tajfuna, potresa, poplava i suša. Riječ je o tehnologiji zagrijavanje ionosfere koja bi se u budućnosti mogla koristiti kao moćno oružje ratovanja. Holivudski su filmovi već odavno elaborirali ovu temu, tako da nam nije teško zamisliti umjetno izazvanu poplavu koja uništava milijunski megapolis ili tornado koji desetkuje neprijateljsku vojsku koja se približava američkim snagama. Međutim, 2017. godine je tadašnji gradonačelnik Ankare, Melik Gockek, upozorio svjetsku javnost da izvanjske neprijateljske sile (?) ciljaju izazvati umjetni potres kako bi nanijele velike gospodarske štete zemlji, te time destabilizirale političku vlast.
Američka je vojska inače provela ogromna istraživanja o mogućnostima modifikacije vremenskih uvjeta, te razvila koncept borbenog djelovanja. Temeljni cilj s vojnog stajališta je “ovladavanje vremenskim uvjetima”, budući da odgovarajuća primjena tehnika modifikacije klime može osigurati dominaciju nad borbenim prostorom, a u budućnosti bi takve operacije mogle osigurati superiornost u zraku i svemiru. Modifikacija vremenskim uvjetima postat će tako u bliskoj budućnosti dio nacionalne i međunarodne sigurnosti s izrazitim utjecajem na obrambene strategije. Sposobnost stvaranja oborina, magle ili oluja, sve su češće dio integriranog skupa vojnih tehnologija, ne samo Amerikanaca, već i drugih globalno snažnih aktera. Naime. modifikacija vremenskih uvjeta postala je sada veliki biznis, snažna poslovna industrija, pa otprilike 34 privatne tvrtke širom svijeta ostvaruju neviđene prihode od „prodaje vremena“. Najveća na svijetu Weather Modification Incorporated, osnovana 1961. radi pružanja usluga (atmosferske i meteorološke procjene, sjetva oblaka, vremenski radarski sustavi i monitoring okoliša) provela je višemilijunske istraživačke projekte za vlade Kanade, Australije, Grčke, Indonezije, Malija, Meksika, Maroka, Saudijske Arabije, Španjolske, Tajlanda, Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).
Opće je poznato da modifikacija vremenskih uvjeta može proizvesti ubojite ili vrlo negativne posljedice za mnoge ljude, civile, ali i pripadnike vojske. U ekstremnim slučajevima to bi moglo uključivati strategije stvaranja potpuno novih vremenskih obrazaca, namjernu proizvodnju ili kontrolu jakih oluja ili čak izmjenu globalne klime s dalekosežnim i / ili dugotrajnim posljedicama i razmjerima. Tehnologije modifikacije vremena mogu uključivati tehnike koje će povećati latentno oslobađanje topline u atmosferi, osigurati dodatnu vodenu paru za razvoj oblaka i osigurati površinsko zagrijavanje atmosfere kako bi se povećala atmosferska nestabilnost. Sve to zahtijeva jasan znanstveni temelj koji će sadržavati etičke, pravne i političke rasprave o klimatskom geoinžinjeringu. Ako toga nema (po svemu sudeći neće ga ni biti), kako onda da se borimo protiv galopirajućih klimatskih promjena?
Tehnike modifikacije okolišem i klimom predstavljaju „puzajuću“ prijetnju, koja je u ovoj masovnoj histeriji oko klimatskih promjena, potpuno zanemarena. Rasprava o vojnoj uporabi tehnika modifikacije vremena od strane SAD-a je tabu tema koja se podvodi pod teorije zavjere ili lažnu propagandu. Idemo u budućnost u kojoj će klimu i okoliš kontrolirati jedna ili nekolicina velikih sila koje ove tehnike mogu iskoristiti protiv čovječanstva. Ako su SAD prije sedam desetljeća imale sposobnost razvijanja tropske oluje, može se samo nagađati kakvu bi naprednu tehnologiju mogao imati u desetljećima koja slijede.