Ponovo iskri u američko-turskim odnosima, konkretno – na relaciji službena Ankara – demokratski predsjednički kandidat Joe Biden. Naime, u subotu, 15. kolovoza, iznenada se pojavio video s intervjuom Joe Bidena za medij The New York Times, danom još u prosincu prošle godine, koji je odmah izazvao burne reakcije na društvenim mrežama. U njemu Biden, odgovarajući na upit o turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, istoga naziva „samodršcem“, kritizira njegovu politiku prema Kurdima i izražava potporu turskoj oporbi. Pritom je izjavio i kako SAD moraju promijeniti svoj pristup prema turskom čelniku i ukazao na nužnost „ohrabrenja“ unutarnjopolitičkih suparnika predsjednika Erdogana, kako bi im se pomoglo pobijediti. Biden je pritom precizirao kako se to ne odnosi na državni udar, već na redovite izbore.
Subotnja objava ovoga intervjua izazvala je oštru kritiku turskog Ministarstva vanjskih poslova. U nedjelju, 16. kolovoza, turski šef diplomacije Mevlut Cavushoglu izjavio je kako samo turski narod, a ne Sjedinjene Države, može donijeti odluku o smjeni svoje vlade i predsjednika (info: agencija Anadolu). Pritom je naglasio kako su Bidenove riječi o njegovoj mogućoj potpori turskoj oporbi u slučaju pobjede na predstojećim izborima a s ciljem smjene predsjednika Erdogana, „neprimjerene i ignoriraju tursku naciju“. Cavushoglu je u razgovoru za agenciju Anadolu, održanom nakon njegovog susreta s američkim državnim tajnikom Mike Pompeom, izjavio, kako „mi kategorički odbacujemo nametanja takvoga tipa“. Također je kazao i kako je sa svojim američkim kolegom razgovarao o stanju u Libiji, oko čega su dogovorili nastavak konzultacija na razini stručnjaka.
Iz gore navedenog se na prvi pogled može zaključiti kako je za Ankaru puno bolja opcija pobjeda Donalda Trumpa nego ponovni dolazak demokratskog kandidata na čelo najmoćnije zemlje svijeta. Ali ni u ovom slučaju nije sve tako jednostavno kako se naizgled čini. Neupitno je, naime, kako aktualni američki predsjednik Donald Trump nastoji popraviti američke odnose s Turskom, kao bitnom saveznicom unutar NATO-a, opasno poremećene još od doba pokušaja vojnog udara u Turskoj 15. srpnja 2016. godine. To je, također, u skladu s njegovom predizbornom retorikom iz 2016.g. u kojoj je on najavljivao odustanak od američkog intervencionizma i nametanja demokracije zapadnoga tipa drugim zemljama – bilo poticanjem revolucija bilo pokretanjem otvorenih i skupih vojnih kampanja. Isto tako nije nikakva tajna kako turski politički i sigurnosni vrh za spomenuti kriminalni čin pokušaja puča odgovornima smatra američku tzv. duboku državu i strukture iz tadašnje Obamine administracije, kao i turskog disidenta i klerika Fethullaha Gülena, koji je još ranije, kao veliki Erdoganov protivnik nakon njegovog osvajanja vlasti izbjegao u SAD. Tursko pravosuđe još od završetka istrage oko spomenutog pokušaja puča od SAD-a zahtjeva Gülenovo izručenje ali bezuspješno, a teško je vjerovati kako će do njega ikada i doći.
Međutim, Trump u svojim nastojanjima za pomirbom s Turskom teško uspjeva jer je Kongres jedinstven u osudi turske vanjske i unutarnje politike, a posebno nakon turske nabave ruskih protuzračnih sustava S-400 protiv čega je bio i Trump osobno. Kongres je krajem prošle godine čak usvojio i rezoluciju kojom se osuđuje turski genocid nad Armencima tijekom Prvog svjetskog rata i to jednoglasno, čak i uz glasove Trumpu odanih republikanaca koji su u Senatu prethodno uvijek blokirali takve pokušaje.
Ono što Trump za sada ipak uspjeva je blokiranje oštrih sankcija koje Kongres želi uvesti protiv Turske u sklopu zakona CAATSA („O suprostavljanju protivnicima Amerike, posredstvom sankcija“), te je za sada Turska kažnjena „samo“ izbacivanjem iz američkog programa proizvodnje zrakoplova pete generacije F-35 i zabranom isporuka 8 tih zrakoplova turskim zračnim snagama. Kako bi pridobila Erdogana na svoju stranu Trumpova administracija, koja inače već dugo vremena levitira po pitanju Libije ne znajući što s njom učiniti, održavajući kontakte i s vladom u Tripoliju i s generalom Khalifom Haftarom koji zapovjeda vladi suparničkom Libijskom nacionalnom vojskom (LNA), odnedavno je pružila tihu potporu turskom aktivnom vojnom miješanju u libijski građanski rat na strani vlade premijera Sarraja. Time se američka politika neposredno suprostavila francuskoj, a u mnogome i EU politici u Libiji, ali isto tako i važnim američkim arapskim partnerima UAE i Egiptu, koji, poput Francuske, podupiru generala Haftara. SAD su pritom najviše motivirane povećanom ruskom vojnom i političkom nazočnošću na libijskom tlu, također na strani Haftara, gdje onda Pentagon i State Department Tursku vide kao jamca za sprječavanje širenja ruskog utjecaja na Sjeveru Afrike. Međutim Turska, s druge strane, po pitanju Libije na visokim razinama vrlo intenzivno surađuje i s tom istom Rusijom oko iznalaska trajnog rješenja za završetak dugogodišnjeg libijskog sukoba, pa sve to skupa izgleda prilično kaotično. Poglavito u svjetlu najnovijih napetosti u Istočnom Sredozemlju između Turske i još jedne bitne NATO-ove članice i važne američke saveznice – Grčke, a onda i Cipra i Izraela, vezano uz pomorska razgraničenja i bogata podmorska energetska nalazišta, o čemu smo na ovom portalu već više puta pisali u našim analizama.
Koliko je američka politika po tom pitanju konfuzna svjedoči i otvrena potpora Washingtona Izraelu, Cipru i Grčkoj oko njihovog nastojanja za izgradnjom plinovoda EastMed za europsko tržište (Amerikancima bitno s pozicije dodatnog potiskivanja ruskog plina iz EU), a taj plinovod, kao i vlasništvo nad podzemnim nalazištima sada de facto ometa pa i u pitanje dovodi upravo krajem prošle godine potpisani sporazum o tursko-libijskom razgraničenju na Sredozemnom moru. Naime, ta se granica upravo u pojednim važnim zonama, u kojima se nalaze bogate zalihe plina, sada sječe s proglašenim pomorskim zonama Grčke i Cipra. Atena, kao i Nikozija, Jeruzalem i Kairo (ali i EU i SAD) taj su sporazum Ankare i libijske vlade u Tripoliju proglasile nevažećim, što sada i rezultira rijetko viđenom eskalacijom sigurnosnog stanja ne samo u tom dijelu Mediterana, već i puno šire. Dovoljno je podsjetiti kako je Francuska prošloga tjedna aktivno stala na stranu Grčke (s njom čak održala i zajedničke vojnopomorske vježbe u spornim vodama oko otoka Krete u vrijeme kada je tamo uplovio turski istraživački brod u pratnji nekoliko turskih vojnih brodova), i da Pariz pokrenuo otvorenu protutursku kampanju kako unutar najviših struktura EU (traživši uvođenje protuturskih sankcija) tako i u samom NATO savezu kojega je i Turska članica.
Ali vratimo se temi ovoga teksta. Već je sada jasno kako u slučaju pobjede demokratskog kandidata Joe Bidena na američkim izborima prijeti dodatni raskol američko-turskih odnosa. To je vrlo logično ukoliko čitavu stvar promatramo s pozicije ideološkog razilaženja, gdje je neoliberalnoj koncepciji, koja tradicionalno posebnu pozornost stavlja na stanje ljudskih prava, slobodu medija i političkog djelovanja, a osim toga protežira i različite strane ideologije tipa genderizma i sl., prava „blasfemija“ sve ono što se posljednjih godina događa s turskom politikom i s turskim društvom. Turska je politika temeljena na čistoj suprotnosti navedenim globalističkim pogledima na budući svijet – tj. oslanja se na jačanje islama i njegove uloge u turskom društvu, a cilj joj je osiguranje samostalnog vođenja vanjske politike (posve nespojivo strategijama američkih i europskih globalista) na temeljima neoosmanizma, uz pretvaranje Turske u ključnog regionalnog geoplitičkog igrača bez kojeg se tamo više ništa neće moći rješavati.
Čak i u slučaju Trumpove pobjede američko-turski odnosi ostat će snažno opterećeni, ne samo zbog očekivanog nastavka, pa čak i pogoršanja američkih unutarnjih političkih dubioza (one bi mogle izostati samo eventualnom Trumpovom nadmoćnom pobjedom, što u ovome trenutku ipak izgleda kao znanstvena fantastika), već i činjenice kako će Washington itekako morati voditi računa i o interesima svojih europskih i arapskih saveznika, a naravno – i Izraela. Drugim riječima – ili će Turska krenuti prema nužnim kompromisima i smanjenju napetosti u široj sredozemnoj i bliskoistočnoj regiji kroz smanjenje svojih vanjskopolitičkih ambicija (što je vrlo teško očekivati dok je Erdogan na vlasti), ili američko-turski odnosi dugoročno neće imati dobru perspektivu. To se najbolje vidjelo i prošloga tjedna kroz oštre reakcije Ankare prema Trumpovom bliskoistočnom planu i njegovoj nedavnoj objavi o postizanju „povijesnog“ mirovnog sporazuma između Izraela i UAE, uz osobno posredovanje aktualnog američkog čelnika.
Zbog svega toga će nastavak sadašnje turske politike i ostvarenje njezinih navedenih ciljeva prije svega ovisiti o turskoj gospodarskoj snazi (ona vojna nije upitna), kao i sposobnosti Ankare za diversifikaciju tj. multivektoralni pristup u kreiranju svojih odnosa s ključnim globalnim geopolitičkim centrima (što iziskuje i brojne kompromise, ali i iskusnu diplomaciju i analitiku što Turska nedvojbeno posjeduje), a ne o tome tko će se od iduće godine nalaziti na čelu Sjedinjenih Država i „urbi et orbi“ nastojati diktirati svoje uvjete oko izgleda budućega svijeta.