Kinu samo vlastito upuštanje u rat može srušiti s razine globalne sile i jedinog preostalog suparnika SAD-a. Stoga za kineske suparnike, prije svih SAD, jedini način potiskivanja Kine s pozicije globalne moći nije vojno rješenje u klasičnom smislu rata dviju ili više sila, nego promptno i unaprijed pripremljeno iskorištavanje mogućnosti da Kina pogriješi i upusti se u ratnu avanturu oko Tajvana i posljedično postigne slamanje kineske ekonomije.
Ključ nije rat sam po sebi, nego oblikovanje i upravljanje ratom u koji bi se Peking mogao upustiti i njegovo iskorištavanje za rušenje kineske ekonomije. Iako se javno ne iskazuje, nego se medijski barata mogućnošću rata između SAD-a i Kine, ovakvo strateško promišljanje prevladava u krugovima kreatora američke vanjske politike.
Superiorna sila
Ono proizlazi iz prosudbe samog karaktera kineske globalne moći. Dok je američka sazdana na kombinaciji tehnološki i strukturno superiorne vojne sile i ekonomske moći, kineska pozicija globalne moći utemeljena je na gospodarstvu i trgovini. Kinesku snagu stvorila je ekonomski isplativa proizvodnja i masovni izvoz. Kina je trgovačka sila i to je, uz geografske i demografske potencijale, uzdiže na razinu globalne moći koja konkurira Americi. Sama kineska vojna moć nije dovoljna da bi je uzdigla na toliku razinu svjetske moći da bi postala suparnička sila SAD-u, jedinoj svjetskoj supersili.
Nedvojbeno je stoga najučinkovitiji način eliminacije Kine kao globalnog suparnika slamanje njezina gospodarstva iskorištavanjem mogućeg upuštanja Kine u rat. Takav rat morao bi ostati ograničen i kontroliran i ne bi se vodio sa SAD-om, nego s Tajvanom i ostalim kineskim azijskim susjedima, iako je u nekakvom krajnje nepovoljnom razvoju suparništva i kineskog uvlačenja u azijska ratna razračunavanja moguć i sukob s američkim vojnim potencijalom. No i tada bi se rat – ako se nekim čudom ne bi odmah prometnuo u nuklearni obračun – na kraju kao i svaki rat velikih sila sveo na rat industrija i ekonomija i ratovanje iscrpljivanjem.
U svakom slučaju, Kina bi napravila fatalnu grešku upuštanjem u vojno preuzimanje Tajvana. A po svim pokazateljima, nalazi se upravo na tome putu. Kineski predsjednik Xi Jinping zatražio je od kineskog vojnog i političkog vrha dovršenje svih priprema za rat s Tajvanom do 2027. Kineski vojni proračun iz godine u godinu se povećava, a za 2023. uvećan je za sedam posto u odnosu na prošlu godinu. SAD upravo čeka taj krivi potez Kine i ne može se poreći da nekim svojim potezima praktički mami Kinu da to učini i uleti u zamku unaprijed pripremljenih ratnih postavki.
Ograničena moć
Kineska globalna pozicija utemeljena je na trgovini i ako se Kinu želi potisnuti s te pozicije ili barem ograničiti njezin utjecaj, cilj udara je, logično, njezino gospodarstvo i trgovinska mreža koju je stvorila i koju pokušava proširiti i ojačati. A provjereno najučinkovitiji način slamanja gospodarstva bilo koje države, pa tako i kineskog, i eliminacije Kine kao ekonomskog globalnog suparnika je uvlačenje Kine u rat, ali, dakako, ne sa SAD-om, nego s njezinim azijskim susjedima.
Pa ako Kinezi i ne bi slomili zube na Tajvanu i doživjeli katastrofalni vojni poraz te uspjeli izbjeći izravni sukob s američkom vojnom silom, pokretanjem rata za preuzimanje Tajvana ušli bi neizbježno u krug dugotrajnih vojnih napetosti i ratnih razračunavanja sa susjedima koji bi u slučaju rata oko Tajvana i kineske vojne intervencije bili prisiljeni na vojni odgovor radi zaštite vlastitih interesa, na međusobno povezivanje i uvezivanje sa SAD-om. Ratna situacija na Indopacifiku neizbježno bi zahtijevala povezivanje svih kineskih regionalnih susjeda i suparnika i njihovo traženje vojne sigurnosti pod okriljem američke vojne i političke sile.
Oružani sukob multiplicirao bi sadašnje sporove i napetosti između Kine i susjeda i vrlo vjerojatno bi u svojoj eskalaciji i njih uključio u borbe. Rat bi iscrpio gospodarstvo Kine bez obzira na njegove rezultate. On, naime, ne bi ni u kakvoj verziji procjene mogao biti potpuna pobjeda Kine i pretvorio bi se najvjerojatnije u dugotrajno ratno obračunavanje. Osim toga, prema Kini bi se zbog pokretanja rata mogao primijeniti puni opseg ekonomskih sankcija, protjerivanje sa zapadnih tržišta i uvođenje izolacije ili, kako se to u doba kubanske krize nazivalo, karantene. Kineska ekonomska globalna moć u takvoj karanteni bila bi načeta. Kina, za razliku od SAD-a koji nikada s drugim državama nije ratovao na svome tlu, ne može u situaciji rata u vlastitom dvorištu profitirati od njega i proizvodnje ratnog materijala.
Multiplicirani sporovi
Njezina vojna industrija – iako danas proizvodi dosta za izvoz – ne bi od rata zaradila jer bi izvoz u druge države bio onemogućen, a imala bi i dodatnih problema zbog kidanja dobavnih pravaca komponenti prouzročenih uvedenim sankcijama i, s druge strane, zbog ogromnog opsega proizvodnje za potrebe svojih vojnih snaga. Izvoz naoružanja i vojne opreme bio bi, što zbog ogromnog opsega proizvodnje za svoju vojsku, što zbog karantene, minimaliziran, ako ne i potpuno zaustavljen.
No najveći udarac Kini bile bi štete koje bi zbog rata, ako bi ga ona pokrenula, i vjerojatnih sankcija bile nanesene njezinoj trgovini izolacijom ili karantenom. Kina je moć izgradila na proizvodnji i trgovini i one je, a ne vojna moć, zapravo održavaju na poziciji globalne sile i, nakon eliminacije Rusije iz igre, jedinog preostalog suparnika američkoj globalnoj geoekonomskoj i geopolitičkoj sili.
Nitko Kinu stoga neće izravno vojno ugroziti, a najmanje na njezinu kopnu. Loša iskustva američke i savezničkih vojski u borbama s Kinezima tijekom Korejskoga rata, kada je general MacArthur čak tražio odobrenje za upotrebu nuklearnog oružja, dobro su proučena. Na njima se, uostalom, gradi i cijela američka strategija djelovanja prema Kini. Rat bi se ovoga puta vodio na pomorskim prostranstvima Pacifika i na brojnim otočnim skupinama. Bio bi to pomorski rat s iskrcavanjima trupa na mnogim otocima, gdje je važna sposobnost transporta trupa, iskrcavanja na kopno u borbenim uvjetima i njihova logistička podrška. To su oblici ratovanja s kakvima Kinezi nemaju iskustva. Amerikanci su na tom području za njih eksperti jer rat koji bi se vodio bio bi sličan ratu koji su Amerikanci vodili protiv Japana tijekom 2. svjetskog rata. Amerikanci svoja znanja i iskustva ratovanja na pomorskom ratištu i litoralnom pojasu prenose sadašnjim i potencijalnim saveznicima. Vojna oprema američkih i savezničkih snaga prilagođena je borbama s Kinezima na moru, otocima i priobalnom području, a ne na kineskom kopnu.
Ometanje izvoza
Da bi učinci takvog rata djelovali u željenom smjeru slamanja kineskoga gospodarstva i njegove globalne uloge, preduvjet je da taj rat započnu Kinezi. Stoga Kinu nitko neće prvi vojno ugroziti. Moguće ju je u mirnodopskim uvjetima u većoj ili manjoj mjeri gospodarski izolirati, ometati njezinu trgovinu i izvoz te pomorske dobavne pravce energenata, ali vojno na nju djelovati prvi nitko neće. Rat jednostavno ne bi postigao željeni učinak ako ga Kina ne bi prva pokrenula. Tek u tom slučaju mogao bi se primijeniti cijeli asortiman ekonomskih sankcija i izolacijskih mjera uz, dakako, vojni odgovor. Izolacijom gospodarstva i trgovine Kina ne bi mogla više djelovati na globalnoj razini. A rat bi se rastezao i oduljio jer je malo izgledno da bi Kina uspjela nekakvom brzom i čistom vojnom akcijom staviti Tajvan pod svoju kontrolu, osigurati pobjedu i izvući se iz ratnog sukoba. Mala je vjerojatnost za takvo što i rat bi se zacijelo razvukao u vremenu i prostoru. Što bi takav rat dulje trajao, Kina bi dublje tonula. Po već klasičnom scenariju, za to vrijeme bi se američka i europska vojna industrija debljale i masno zarađivale.
Riječ je o provjerenoj strategiji s dokazanim učincima. Činjenica je da u ovom trenutku Kina nema mogućnosti brzom i kratkom vojnom akcijom išta postići na Tajvanu, a eventualni pokušaj iskrcavanja završio bi jednako kao i 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su iskrcane kineske trupe bile desetkovane. Kina je do sporazuma o prekidu vatre uspjela ugrabiti samo dva manja otoka. Kina ne bi uspjela brzim vojnim angažmanom postići slom tajvanske obrane, zaglavila bi u ratu bez vidljivog kraja, vojno ograničenih opcija te moralno difamirana i frustrirana činjenicom da praktički stoji na mjestu, konvencionalni vojni stroj ne osigurava pomak, a ne može upotrijebiti svoj strateški vojni potencijal.
Nema kratkog rata
Kina bi, izbjegavajući izravnu vojnu opciju, mogla pokušati uvesti neki oblik pomorske i zračne blokade Tajvana, no i u tom slučaju upala bi u zamku. Prema Kini je moguće izvršiti mnogo učinkovitiju pomorsku blokadu nego što ona to može učiniti u odnosu na Tajvan. Oko 80 posto energenata koje Kina uvozi transportira se pomorskim putovima, od kojih je najvažnija i najugroženija ruta od Sueskog kanala i Crvenog mora preko Indijskog oceana do kineskog pomorskog pojasa. Na njoj se nalazi za pomorsku blokadu energetskog opskrbljivanja Kine izuzetno važna točka prigušenja pomorskog prometa koja se, zatreba li, može potpuno zatvoriti. Riječ je o Malajskom prolazu, tjesnacu između Malajskog poluotoka i indonezijskog otoka Sumatre koji povezuje Indijski ocean s Tihim oceanom i Južnim kineskim morem.
U slučaju da Kina vojno krene na Tajvan, praktički bi se našla u situaciji da daje kraljevstvo za konja i dovodi vlastitu budućnost u pitanje. Kineska strategija izgradnje globalne moći širenjem trgovine i gospodarskog utjecaja nije ništa novo u povijesti i neodoljivo podsjeća na trgovačku ekspanziju nordijskih naroda u ranom srednjem vijeku. Trebala su proći desetljeća da bi tadašnji Bizant i Zapad shvatili da su njihovim trgovačkim putovima u velikoj mjeri ovladali Vikinzi koji su na temelju toga postupno izgradili i svoju političku moć stvarajući države na prostorima normanskog utjecaja. Na isti način djelovao je i Hanzeatski savez sjevernih njemačkih gradova od 14. do polovice 17. stoljeća na čelu s Lubeckom. Polako i strpljivo generacijama Hanzeatska liga ili Hanza, koja je na vrhuncu moći uključivala 70 gradova, među kojima Hamburg i Koeln, kao i Teutonski viteški red, stvarajući bogatstvo i moć trgovinom s Istokom i Zapadom, polako je izrasla iz trgovačkog saveza u političku silu i gospodara trgovine od Londona do Novgoroda.
Razrađena strategija
Potisnulo ju je tek stvaranje nacionalnih država i jačanje njihove moći. U manjim dimenzijama geopolitičkoga okvira tako je, uostalom, djelovala i Dubrovačka Republika, čiji je tadašnji regionalni i globalni utjecaj, zahvaljujuću trgovini i diplomaciji, daleko prelazio granice njezine stvarne moći. Kontrolori trgovine i trgovačkih pravaca uvijek su u svom kasnijem razvoju dobivali nerazmjernu geopolitičku snagu. Kina danas radi upravo to – svoju trgovačku ekspanziju transformira u utjecaj na globalnoj razini.
Kina ima dugu tradiciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji jamče dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom ostvarene, ekonomske probitke. Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je započela politikom “zou chuqu”, što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije koja je uključivala izravne strane investicije u dva odvojena, ali međusobno povezana stupnja. U prvoj fazi “ulaza” ili “yin jinlai” otvorena su vrata stranim investicijama i stvaran domaći kapital, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija. U sljedećoj fazi “izlaska” ili “zou chuqu” nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva.
Dok na globalnom planu Kina plete nježne svilene niti svoje narasle moći, u neposrednom susjedstvu nimalo nježno, koristeći elemente svoje vojne moći, na području Južnoga kineskog mora uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projicira u svilenim rukavicama ekonomije računajući da će joj to donijeti dugoročne učinke na otočjima, uz svoju obalu stvara bedem vojne sile, a uzduž pravaca buduće i sadašnje trgovine “Novog puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.