Nakon početka ukrajinskog sukoba 2014. godine, posljedičnog ruskog pripajanja Krimskog poluotoka i isto tako posljedičnog uvođenja snažnih zapadnih sankcija protiv Rusije, ta je zemlja odredila svoj novi strateški razvojni smijer – onaj prema Istoku, prije svega Kini. Naravno, Rusija pritom nije odustala od nastavka suradnje s tim istim Zapadom, prije svega Europskom unijom, ali je ta suradnja, ipak, u uvjetima sankcija i protu-sankcija znatno limitirana i najviše se odnosi na sferu energetike zbog velike europske ovisnosti o ugljikovodicima.
U tim i takvim okolnostima, Moskva je, više nuždom nego li svojom stvarnom voljom, intenzivirala političku, gospodarsku i vojnu suradnju s Pekingom, što je ovaj objeručke prihvatio, nadajući se u tom novom strateškom partnerstvu zauzeti položaj „starijega brata“ u uvjetima dok Kina sama još nije bila izložena snažnim američkim političkim i gospodarskim pritiscima (vrijeme druge Obamine administracije). Kao rezultat te nove ruske strategije Kina je vrlo brzo, umjesto tradicionalno Njemačke, prerasla u glavnog ruskog trgovinskog partnera s kojim je ova prošle godine ostvarila robnu razmjenu u visini od već vrlo respektabilnih 108 milijardi dolara. Prije izbijanja krize u rusko-zapadnim odnosima lider po tom pitanju bila je Njemačka, s kojom je Rusija u vrhuncu međusobne suradnje (do ukrajinske krize) ostvarivala oko 60 milijardi dolara robne razmjene, da bi ona prošle godine pala na svega nešto više od 30 milijardi. Dakle, trend je i više nego razvidan – Rusija je pronašla alternativu – i to još kakvu! Moskva i Peking u međuvremenu su pokrenuli niz velikih infrastrukturnih i energetskih projekata, od istraživanja i eksploatacije ruskih nalazišta u Arktiku kroz izgradnju tamošnjih LNG terminala, do izgradnje klasičnih plinovodnih i naftovodnih sustava.
Ovaj sam uvod učinio kako bi se bolje shvatio uzrok ali i posljedica današnje teme povezane s najvažnijom globalnom vijesti iz svijeta energetike u godini koja se upravo približava svome kraju.
U ponedjeljak, 2. prosinca, ruski i kineski predsjednici Vladimir Putin i Xi Jinping posredstvom telemosta sudjelovali su u svečanosti otvaranja prvog ruskog plinovoda koji prolazi na kineski teritorij – „Sila Sibira“ („Snaga Sibira“). Dvojica su državnika zajednički simbolički pokrenuli rad toga – trenutačno najdužeg plinovoda na svijetu (pogledaj video ispod teksta).
Puštanjem u operativni rad „Sile Sibira“ rusko-kineska suradnja prelazi na novu razinu, a robna razmjena između dviju država do 2024. godine porast će na 200 milijardi dolara, kazao je u ponedjeljak ruski predsjednik. Iste mišljenje izrazio je i kineski čelnik Xi Jinping te potvrdio golemu važnost ovoga projekta i ukazao na njegovu sigurnost i perspektivnost.
Pravno-tehničke karakteristike plinovoda „Sila Sibira“
Plin za plinovod „Sila Sibira“ potječe iz nalazišta „Yakutin“ u ruskoj Irkutskoj regiji, kako za rusko unutarnje tržište tako i za izvoz u Kinu. U svibnju 2014. g., na vrhuncu ukrajinske krize, i kada je Peking u tom sukobu stao na rusku stranu ne želeći se priključiti pozivima Zapada na potpuno uvođenje međunarodnih sankcija protiv Rusije, „Gazprom“ je s kineskim državnim energetskim divom CNPC potpisao ugovor o tzv. istočnoj ruti. Izvozni kapacitet plinovoda, koji je ubrzo nakon toga dobio službeno ime „Sila Sibira“, iznosi 38 milijardi m3 plina godišnje. Kao rezultat pregovora u travnju 2019. godine, predsjednici dviju zemalja Putin i Jinping dogovorili su se o povećanju isporuka kroz taj plinovod za dodatnih 6 milijardi m3. Ugovor je sklopljen na 30 godina.
Dužina plinovoda iznosi oko 3 tisuće kilometara, promjer cijevi je 1420 mm, a radni tlak 9,8 MPa. Trasa plinovoda prolazi kroz tri ruske regije: Irkutsku regiju, Republiku Saha (Yakutia) i Amursku regiju. Plinovod se proteže kroz ekstremne klimatološke uvjete, planinska i seizmološki aktivna područja, s djelovima vječno zamrznutoga terena. Apsolutne najniže temperature zraka na prostorima trase plinovoda iznose do -62°C (Yakutia), a u Amurskoj regiji do -41°C.
Vanjski sloj plinovodnih cijevi obložen je inovacijskim nano-materjalima ruske proizvodnje, koji omogućuju visoku protukorozivnu zaštitu, a na pojedinim dionicama korištene su cijevi s povećanim elastičnim karakteristikama, kao i inovativna riješenja za poslove samoga polaganja cijevi.
Ovaj ruski plinovod ima manji kapacitet od, primjerice, ruskog baltičkog plinovoda „Sjeverni tok“ (za njemačko tržište) koji ima kapacitet od 55 milijardi m3 plina (a isti kapacitet trebao bi imati i istoimeni plinovod koji se paralelno s njim upravo dovršava u Baltičkom moru „Sjeverni tok 2“). Osim toga brojni zapadni analitičari ukazuju kako Rusija od Kine za plin iz toga plinovoda neće dobivati tako visoke cijene kao što ih dobiva na europskom tržištu. Međutim njegova važnost ne ogleda se isključivo u cijeni plina, već u dugoročnom segmentu strateškog promišljanja Moskve (klasični primjer „vaganja“ prioriteta bilo kojeg velikog energetskog projekta – njegove ekonomske tj. tržišne isplativosti i njegovog geopolitičkog značaja). Zato ga prije svega treba promatrati kao ruski strateški zaokret s ciljem samnjenja ruske ovisnosti o izvozu plina u Europu i jačanja geopolitičkih veza s Kinom. Jer kao što je Europa ovisna o ruskom plinu, tako je i ruski plin bio, pa donekle još uvijek i jest, ovisan o europskom tržištu. Zapravo se može reći kako i EU i Rusija, paralelno i odvojeno jedna od druge, rade na diversifikaciji – prva dobave, a druga isporuka energenata – konkretno ugljikovodika.
Pritom je ukrajinska kriza ona „točka prevrata“ nakon koje više ništa nije isto: Rusija je od tada počela diverzifikaciju svog plinskog energetskog sektora (i ne samo njega, ali ovdje je primarno riječ o njemu), okrenula se izgradnji LNG terminala i prilagodila zakonitostima spot tržišta, a ne samo vezanju uz čvrste i dugoročne ugovore koji su sve češće rizični u smislu određivanja fiksnih cijena s obzirom na njihova sve učestalija kolebanja na svjetskim tržištima s obzirom na neizvjesne globalne sigurnosne procese, kao i pojavu sve većeg broja tržišnih „igrača“. Rusija se, zato, izvozno okrenula Aziji, prije svega onim najunosnijim tržištima: kineskom, indijskom, japanskom i južno-korejskom, a prošli je tjedan po prvi put Rusija svoj LNG plin (ukapljeni plin) dostavila i Bangladešu. Osim toga, zbog ukrajinske krize, kao što je već rečeno, Rusija je krenula u izgradnju spomenutog plinovoda „Sila Sibira“, kao, kako se prvotno spominjalo, posljednjeg velikog kopnenog plinovoda kojega ta zemlja namjerava graditi. Jer s povećanjem konkurencije na plinskom tržištu i jačanjem uloge LNG-a u svijetu izgradnja velikih kopnenih plinovoda vjerojatno više neće biti tako isplativa. Ali to bi bilo tako u uvjetima globalne sigurnosti i kontroliranih kriza. Međutim njih nema.
Rađa li se i „Sila Sibira 2“?
Dakle u uvjetima nesigurnosti, kriza i sukoba, plinovodi, prije svega oni direktni između pojedinih zemalja – dobavljača i kupca – i dalje će predstavljati najsigurniji oblik isporuka. Zbog toga nije nikakvo čudo da se jedna Njemačka, kao članica EU i NATO saveza tako zdušno bori za dovršetak plinovoda „Sjeverni tok 2“.
I ono najvažnije: ovih se dana u Moskvi spominje kako se planiraju i dodatne isporuke ruskog plina Kini – zemlji u kojoj potreba za plinom kao energentom raste kao nigdje u svijetu. U njoj je još uvijek dominantna uloga ugljena (pokriva oko 60% kineskih ukupnih energetskih potreba, dok je plin svega na oko 5%), ali je Peking i zbog jeftinoće plina i zbog ekoloških razloga definitivno odlučio preokrenuti navedene pokazatelje u korist plina i pritom računa upravo na Rusiju. Prema najskromnijim predviđanjima, potrebe Kine za plinom će sa sadašnjih 300 milijardi m3 godišnje skočiti do 500 milijardi m3 do 2030. g. Zato nije slučaj kako je prošli tjedan u Moskvi rečeno kako se razmišlja o izgradnji plinovoda „Sila Sibira 2“ i to ne samo zbog Kine, već i zbog Gazpromove diverzifikacije opskrbe s obzirom da je europsko tržište izloženo snažnim američkim pritiscima i njihovim LNG-om i nikada se sa sigurnošću ne može predvidjeti čime će ti pritisci rezultirati tj. u kojem će smijeru Rusija morati prodavati plin. Taj bi novi plinovod imao kapacitet 30 milijardi m3 plina, a koristio bi nalazišta u Zapadnom Sibiru, odakle se sada opskrbljiuje i europsko tržište.
A da Rusi misle ozbiljno svjedoči i informacija od 5. prosinca, kada je ruski predsjednik Putin, u Sočiju, nakon sastanka s predsjednikom Mongolije naložio pripremu tehničke i ekonomske analize projekta izgradnje velikog plinovoda iz Rusije za Kinu preko mongolskoga teritorija. Poručeno je da analizu na stručnoj razini zajednički obave Rusija, Kina i Mongolija. Ona bi trebala biti gotova u sijedećih 6 mijeseci, nakon čega će završna ocijena biti dostavljena vladama triju zemalja. Tu informaciju potvrdio je i Gazprom.
Rizična „igra“ SAD-a
Drugim riječima, Zapad (čitaj: SAD) je Rusiju sam uvukao u čvrsti „zagrljaj“ s Kinom. Koliko je to bila „mudra“ odluka Washingtona pokazat će samo vrijeme. Ali stvaranje kinesko-ruskog saveza (makar se formalno zove partnerstvo), po SAD ne može, sve da to američka politička elita i hoće prikazati drukčije, dugoročno po SAD ne može donijeti ništa dobro. Ukoliko se tome pridoda i činjenica kako Rusija, usprkos svemu – i sankcijama i lošim političkim odnosima sa Zapadom – i dalje jača svoju energetsku suradnju s tom istom EU i da je prošle godine “Gazprom“ u Europu izvezao rekordne količine plina, odbacivanje Rusije, u nastojanju njezine potpune međunarodne izolacije, od strane Washingtona još više izgleda neuvjerljivo. A da i ne govorimo o stanju koje je u tome smislu nastalo na Bliskom istoku.
A tu se javlja i još jedan paradoks, o kojemu smo već pisali na ovome portalu: tvrtke iz Sjedinjenih Država u prvih pola godine 2019. postale su najbrojniji investitori i supartneri s ruskim kompanijama na teritoriju Ruske Federacije, zaobivši pritom i sve europske zemlje i Kinu! Sve to u vrijeme dok Rusija i Sjedinjene Države jedna drugoj demonstriraju moć svojih vojnih potencijala, izlaze iz zajedničkih dugoročnih vojnih sporazuma i pritom razmjenjuju oštru i prijeteću političku retoriku. Svijet je stvarno postao jedna velika „ludnica“ u kojoj se običnim, malim igračima, sve teže snalaziti.