Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Bearbock ovih dana govori kako ćemo se bez ruske nafte i plina morati kretati pješice; mađarski premijer Viktor Orban kaže da bez ruskih energenata staje mađarska ekonomija, Bugarska kaže kako će radije izaći iz EU-a nego ostati bez ruskih energenata s obzirom na to da o njima potpuno ovisi i da za njih nema ama baš nikakvu alternativu – staje industrija, staje grijanje, staju automobili – drugim riječima, staje život!
Iz sličnih razloga protivljenje uvođenju embarga EU-a na uvoz ruskih energenata iskazale su proteklih tjedana Danska, Nizozemska, Francuska i Njemačka – čiji je kancelar Olaf Scholz 7. ožujka rekao kako njegova zemlja ne planira zaustaviti uvoz energenata iz Rusije i dodao:
“Uvoz ruske energije ključan je za svakodnevni život Europljana. Opskrba Europe energijom za proizvodnju topline, mobilnost, električnu energiju i industriju trenutno se ne može osigurati na bilo koji drugi način. Stoga je nužno nastaviti uvoz (ruskih energenata) za pružanje javnih usluga i svakodnevni život naših građana” (info: The Guardian).
Štoviše, kako prošlog tjedna navodi Bloomberg, Njemačka je postala glavna prepreka u pitanju isključivanja najveće ruske banke Sberbank iz međunarodnog platnog sustava SWIFT, a također se protivi zabrani Rusiji pristupa njemačkim lukama. Takve bi sankcije mogle pogoditi trgovinu robom koja nije sankcionirana i o kojoj Njemačka ovisi. Što se zapravo događa?
Prije nego što je američki predsjednik Joe Biden početkom mjeseca potpisao uredbu o zabrani uvoza ruske nafte, plina i naftnih derivata u SAD, to je isto očekivao i od saveznika u EU-u. Jer svima je jasno: bez sudjelovanja EU-a u energetskom embargu protiv Rusije sve to i nema previše smisla. EU je, naime, najveći uvoznik ruskih energenata (ruska nafta zauzima oko 45%, a plin 35% uvoznih potreba EU-a), dok u SAD-u ruska nafta zauzima skroman udio između 5 i 8%.
Međutim, Biden nije mogao uvjeriti ključne članice Unije u ispravnost tog poteza, ali se ipak, pod golemim pritiskom Kongresa, na njega na kraju odlučio, pritom vjerojatno svjestan punine rizika (američkom potezu priključile su se samo V. Britanija i Kanada, od kojih je ova posljednja i sama velika izvoznica nafte), prije svega činjenice da će to automatski dovesti do velikog povećanja cijena nafte i plina na globalnom tržištu, što se i dogodilo, pa je nafta u jednom trenutku skočila i na 140 dolara za barel, a plin se na europskom tržištu počeo kretati na nikad viđenih 3000 dolara za tisuću kubika.
Ali sve je to dodatno generiralo rast ionako za američke prilike već otprije visokih cijena goriva.
Zbog nastalog stanja Biden u posljednje vrijeme napreže američku diplomaciju do krajnjih granica: od OPEC-a traži povećanje proizvodnje nafte, želi po svaku cijenu s Iranom na bečkim pregovorima postići nuklearni sporazum (od čega se Izraelu, Saudijskoj Arabiji i UAE-u “diže kosa na glavi” jer je jasno da u tom slučaju Teheran vjerojatno dobiva gotovo sve što hoće), nakon čega bi Washington Iranu ukinuo embargo na izvoz nafte pa bi on postupno na tržište mogao ubacivati dva milijuna barela nafte dnevno i time pomogao ublažiti naftni cjenovni šok.
Biden nema previše izbora: visoke cijene energenata u SAD-u svode na nulu svaki pokušaj zadržavanja demokratske većine u oba doma Kongresa na izborima ujesen ove godine – a što onda značajno smanjuje i politički prostor za Bidenovu vladavinu u iduće dvije godine i vrlo vjerojatno ga izbacuje iz Bijele kuće na izborima 2023. godine.
Međutim, Bidenove diplomatske “vratolomije” zasad ne idu prema planu. Tako prošlog tjedna The Wall Street Journal senzacionalno objavljuje kako s Bidenom o temi njihova povećanja proizvodnje nafte u odnosu na onu koju su dogovorili s Rusijom u okviru platforme OPEC+ uopće nisu telefonski željeli razgovarati čelnici dviju ključnih arapskih zemalja – Saudijske Arabije i UAE-a.
S druge strane, Reuters je 8. ožujka objavio kako su se čelnici Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) sastali s američkim čelnicima tvrtki koje se bave proizvodnjom nafte iz škriljevca na konferenciji CERAWeek u Houstonu. Glavni tajnik OPEC-a Mohammad Barkindo tom je prigodom jasno rekao kako proizvodnja nafte OPEC-a ne može nadoknaditi eventualnu zabranu one ruske.
“Doprinos Venezuele će ionako biti mali, njezina naftna industrija je uništena”, rekao je istaknuti venezuelanski ekonomist José Toro Hardy komentirajući nagađanja da bi se od Venezuele tražilo da nadoknadi rusku naftu. Procijenio je da bi vraćanje venezuelanske proizvodnje na prijašnju razinu – 1998. zemlja je proizvodila 3,5 milijuna barela dnevno – zahtijevalo oko 250 milijardi dolara ulaganja u sedam do osam godina”, piše Forbes.
Neugodnosti Bidenu stižu i od političkih protivnika u zemlji.
Visoki predstavnik EU-a za vanjske i sigurnosne poslove Josep Borrell prošlog je tjedna rekao kako EU neće slijediti Bidenov primjer uvođenja embarga na rusku naftu. Nešto slično rekao je i potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans prošli tjedan zastupnicima EP-a u francuskom Strasbourgu.
“Stvarnost je da postoji priličan broj naših država članica koje bi zapale u stvarne probleme ako preko noći sva energija više ne bi dolazila iz Rusije”, rekao je Timmermans. On je, međutim, pritom predstavio novi plan EU-a za postupno okončanje njezine ovisnosti o ruskom plinu, za čak dvije trećine do kraja ove godine, a potpuno do 2030., ali pritom i upozorio na oprez s obzirom na svoju ranije spomenutu konstataciju o ovisnosti mnogih članica EU-a o ruskim energentima.
Međutim, oslanjati se na mudrost i dalekovidnost briselskih službenika krajnje je nezahvalno (o čemu svjedoči i donedavno snažno proklamirana zelena energetska tranzicija koja je naglo utihnula, pa su sada opet “u modi” i nuklearna energija i omraženi nafta i ugljen).
Dovoljno je pogledati na što sada sliči EU u odnosu na još samo osam godina ranije (do 2014.), kada je doživljavao svoj trijumf i prosperitet na svim razinama, kada je bio ideal za ljepotu i sklad života i nedosanjani san za mnoge zemlje i narode. Kada nitko ni u mašti nije mogao slutiti bilo kakve migrantske krize, terorističke ugroze, ukrajinske bojišnice, opasni sukob s velikim i moćnim istočnim susjedom Rusijom – a sve to tada gledano iz udobnosti i topline naših domova, grijanih jeftinom i sigurnom energijom i frižiderima krcatim svima dostupnom hranom.
Od nagovještaja skorog ulaska u 4. industrijsku revoluciju, kada ćemo mi samo sjediti kod kuće i klikom miša dostavom dobivati sve što nam treba, dok će naša sretna i zadovoljna tijela grijati čista i zelena energija sunca i vjetra, a u garažama nas čekati raznorazne skupe Nevere i slična futuristička vozila – sada nam ostaju samo krhotine snova i strahovi da ćemo, umjesto u sretnoj budućnosti, završiti u kamenom dobu.
Izgubiti sve to u ovako kratkom vremenu, dovesti EU do granice poluraspada zbog različitih eskaliranih unutarnjih dubioza (političkih, ideoloških), do itekako mogućeg rata više ne samo s islamističkim terorizmom ili opakim covid-19 virusom, već s nuklearnom velesilom Rusijom (zasad se rat odvija “samo” na sankcijskom, tj. ekonomskom bojnom polju) mogu samopotpuni idioti, a ne odgovorni političari.
Danak, ne daj, Bože, krvavi (njega zasad plaća samo jadni i brutalno prevareni ukrajinski narod), ali sigurno onaj ekonomski i socijalni – platit ćemo svi mi. Međutim, ovaj put zajedno s europskim elitama. Jer one se iz stanja u koje su nas dovele više neće moći izvući netaknuto (samo prebacujući svu krivnju za nastalo stanje na omrznutog Putina), jer i njihovi su interesi sada krajnje ugroženi.
Verbalni bunt
Putin ih je već ranije upozoravao do čega može doći ako ga ne budu htjeli čuti. A nisu jer je golemi ego i već gotovo genetski ugrađen osjećaj nedodirljivosti i superiornosti nad svima drugima, hranjen stoljećima (još od doba kolonijalnih carstava), učinio svoje. Zapadnim je elitama odavno uništen osjećaj za stvarnost, a ono željeno uvijek je stavljano ispred realnoga. U tu bi se svrhu redovito pokretale sve moguće sile – političke, ekonomske i vojne, već prema potrebi.
Takav je model razmišljanja i djelovanja bio dugo uspješan, a poglavito se intenzivirao nakon pobjede Zapada u hladnom ratu i raspada SSSR-a. Međutim, uljuljkanost u svoju svemoć i želja da se vidi samo ono što se vidjeti hoće, dovela je do toga da su na svjetsku scenu neočekivano “isplivali” neki novi i stari moćni igrači, koji više ne žele biti samo puki poslušnici Zapada, već traže svoje samostalno mjesto pod suncem i uvažavanje barem dijela njihovih ključnih interesa. I u tome je cijela poanta “slijepog tunela” u kojem se “preko noći” našao svijet.
Misleći da će se Rusija, kao i uvijek ranije nakon raspada SSSR-a i novog kruga verbalnog bunta iz Moskve zbog ovog ili onog neuvažavanja njezinih interesa, ponovo povući u strahu od zapadne svemoći i da će se Zapad nakon toga neometano obrušiti svim silama na Kinu koju moraju pokoriti i “staviti na mjesto koje joj pripada” najkasnije do 2030. (jer će nakon toga ona biti najjača svjetska sila kojoj se više nitko neće moći suprotstaviti) bila je najveća zabluda i greška Zapada, “isklesana” upravo na spomenutoj zamjeni realnog za željeno.
Naime, Rusija ne samo da se nije povukla nego je i udarila bolno (zasad “samo” po Ukrajini) do te mjere da potezi koje Zapad i NATO sada poduzimaju s ciljem kažnjavanja Moskve u vojnom smislu izgledaju smiješno (premještaji snaga po teritorijima svojih istočnih članica, nespretnosti i nespremnost vezane uz najavljene isporuke borbenih zrakoplova Ukrajini, učestale izjave da NATO nikada neće ratovati protiv Rusije u Ukrajini, već će joj pružati samo političku, materijalnu i moralnu potporu i sl.).
Službene prijetnje
Jer Rusija nije Irak, Libija ili Afganistan da je se može bombardirati, ili Iran ili Sjeverna Koreja da je se može izolirati na globalnoj sceni (na zapadu može, ali uz plaćanje velike cijene). Rusija udarce tek počinje uzvraćati.
Pritom čak ne i one energetske prirode koje su joj itekako moćna poluga pa tako i dalje nastavlja isporučivati energente svima onima na zapadu koji to žele (zasad to ne žele samo SAD i njihova vjerna saveznica V. Britanija). Naime, ruska vlada sada poduzima druge mjere, poput otvorenih, službenih prijetnji mogućom konfiskacijom imovine ili, što je puno realnije, privremenog preuzimanja uprave i poslovanja nad stranim tvrtkama na teritoriju Rusije koje su najavile zamrzavanje poslovne aktivnosti zbog uvedenih novih zapadnih sankcija.
Kako je tu riječ o poznatim svjetskim imenima i brendovima iz sfere svih ključnih sektora – od naftne i plinske industrije preko automobilske do prehrambene i uslužne tipa McDonald’sa i Coca-Cole – jasno je o kolikim je tu potencijalnim rizicima i gubicima za te kompanije riječ. Tako su, nakon što su energetski divovi – britanski BP, britansko-nizozemski Shell i američki ExxonMobil – i službeno izvijestili o svom povlačenju s ruskog tržišta, nakon najava uvođenja spomenute mjere ruske vlade stigle potpuno neočekivane reakcije: od povlačenja s ruskog tržišta odustaje moćni francuski energetski div Total koji je suvlasnik golemog ruskog arktičkog projekta za proizvodnju ukapljenog plina Yamal-LNG, od istog odustaju i dvije japanske velike energetske tvrtke koje su suvlasnici udjela na ruskim dalekoistočnim plinskim projektima, na otoku Sahalinu, japanska Toyota i južnokorejski proizvođači automobila odustali su od povlačenja iz Rusije i objavili nastavak svog poslovanja…
Što će se dogoditi
Zapadna proturuska histerija još će trajati određeno vrijeme, sve dok ključni političari budu mogli uvjeravati svoju javnost da je za sve njihove probleme kriv isključivo Putin. Hoće li to trajati nekoliko tjedana ili mjeseci ili čak godina, manje je važno, ali do otrežnjenja će prije ili poslije morati doći, kao i do postavljanja racionalnih pitanja i traženja konkretnih odgovora – nije li se sve ovo ipak nekako moglo izbjeći na sveopću korist?
S druge strane, jasno je kako Rusiju očekuju velike teškoće zbog uvedenih, dosad neviđenih sankcija protiv bilo koje zemlje svijeta. Za mnoge se od njih ona počela već ranije pripremati (jer su odavno i najavljivane) i sigurno će pronaći alternativna rješenja. Ali neovisno o tome, čeka je proces bolne i duge tranzicije prema potpunoj, prije svega ekonomskoj samostalnosti i neovisnosti o velikim vanjskim igračima – što je već otprije i službeno objavljeni cilj ruske nacionalne strategije razvoja. Ove će sankcije taj proces samo ubrzati.
Međutim, sankcije su zasad u ruskom društvu postigle još nešto: uništile su i posljednju iluziju Rusa da ih Zapad očekuje u svom “klubu” kao dobrodošlog i ravnopravnog partnera. Čak i oni liberalni, Zapadu vječno skloni ruski političari ovih se tjedana pretvaraju u glasne domoljube, i to ne zbog straha za svoju političku karijeru, kako bi to netko mogao pomisliti.
Ruska javnost potpuno se homogenizirala (početni prosvjedi protiv rata u Ukrajini i slične akcije gotovo su potpuno utihnuli, liberalni mediji su ili službeno zatvoreni ili su samostalno zamrznuli svoj rad poput krajnje oporbene Novaje Gazete), Putinu je popularnost porasla, a ne pala, a jedan od okidača koji je “otvorio oči” i najvećim vjernicima u to da Zapad Rusiji želi dobro bila je nedavna odluka Međunarodnog olimpijskog odbora kojom se samo dan prije odlaska u Peking ruskoj paraolimpijskoj reprezentaciji zabranilo sudjelovanje na Zimskim olimpijskim igrama u glavnom kineskom gradu.
Kameno doba i nedužni Rusi
Što su, zaboga, krivi ti hendikepirani nesretni ljudi, koji s visokom politikom nemaju baš ništa zajedničko, da ih se tako okrutno kažnjava i ruši san za koji su se pripremali godinama – pita se ogorčena ruska javnost. Za ruske oligarhe ili državne službenike malo je koga briga, ali ova je odluka MOO-a izazvala potpuno suprotnu reakciju od one koja se vjerojatno očekivala.
Nakon svega ovoga možemo se samo nadati da će i Zapad i Rusija imati dovoljno mudrosti i razuma za osiguranje međusobnog mirnog razvoda, kao temelja za budući stabilni suživot na ovom planetu, gdje za sve ljude ima mjesta.
U suprotnom, umjesto hladnih zima uzrokovanih manjkom energenata, mogli bismo se zateći u nuklearnoj zimi – odnosno u novom kamenom dobu, gdje će živi zavidjeti mrtvima.
Micanje od Zapada
Rusija sigurno neće “šaptom pasti”. Ona je, zapravo, bila ta koja je,shvativši da ravnopravnog mjesta na Zapadu za nju nema i da će vječno biti izložena ovim ili onim pritiscima političke, ekonomske, sankcijske i vojne prirode (ovo zadnje širenjem NATO-a na njezine granice), prva počela kidati svoje veze sa Zapadom. To je bilo vidljivo na dvije razine:
1. ideološkoj, kada je odbacila tzv. nove zapadne vrijednosti i okrenula se tzv. umjerenom konzervativizmu, tj. tradicionalnim vrijednostima vezanima uz vjeru i poimanja obitelji kao temeljne jezgre društva, što je snažno iritiralo ključne zapadne političare i o čemu je Putin otvoreno govorio na Valdajskom forumu u Sočiju prošle godine);
2. političkoj razini, kada se u ključnim međunarodnim institucijama (prije svega u Vijeću sigurnosti UN-a) zajednički s Kinom odlučila suprotstavljati svim inicijativama Zapada (prije svega SAD-a) koje su primarno polazile od njihovih vanjskopolitičkih interesa. I najnoviji primjer samostalnog “rezanja” od Zapada na političkoj razini je onaj od 10. ožujka, kada je Rusija objavila o svom izlasku iz Vijeća Europe, organizacije koju čini 47 država. Ruski šef diplomacije Lavrov pritom je rekao: “Neka odsad raspravljaju o Rusiji sami među sobom”.