SNAŽNA VOLJA ZA OTPOROM NIJE DOVOLJNA! Žrtvujemo se za zemlju koju nije moguće spasiti: Što dulje traje rat, to gore po Ukrajinu i Europu

Foto: Guliver/John MacDougall/Pool via REUTERS

Ono što je u sadašnjem konfuznom svijetu dobro jest to što su konačno “pale sve maske” u odnosima između globalnih geopolitičkih igrača, što više nema “škakljivih tema”, pompoznih susreta njihovih političara i diplomata u kojima iza lažno namještenih osmijeha jedni drugima nastoje “zabiti nož u leđa”, što se interesi napokon iskazuju posve otvoreno, ma koliko kontroverzni bili i s motrišta važećeg međunarodnog prava itd.

Dobro je i što tzv. nebitne zemlje sve hrabrije iskazuju svoje stavove i poglede na svijet i što se, zapravo, ukupno gledano, odvija svojevrsna globalna katarza od višedesetljetnog stvaranja privida stabilnosti i pravednosti – a zapravo samo prigušene mržnje i gole sebičnosti.

Ono što je pritom loše i opasno jest to što se na suparnika sve češće “ide đonom” i što je sve manje političkog prostora za odstupanje od umjetnog jačanja napetosti za koju se pogrešno smatra da je se do beskonačnosti može držati pod kontrolom – jer bi se ono vrlo lako moglo protumačiti kao poraz. A to ne želi nitko.

Drugim riječima, svijet je ušao u terminalnu fazu procesa svog preustroja u kojoj će moćnicima, ako se ne žele međusobno poubijati, preostati jedino da sjednu za pregovarački stol i konstatiraju nove granice svojih interesnih sfera za koje se do jučer službeno tvrdilo da su arhaični atavizam prošlosti i da u globaliziranom svijetu željnom integracija i tolerancije prema svemu i svakomu to više ne vrijedi. Te će se granice temeljiti na načelu “gdje je moja vojna čizma, to je moje”, dok će za ostali upražnjeni prostor svijeta biti dopuštena međusobna bitka svim mogućim oruđima utjecaja i moći – osim onih vojnih, jer bi to vodilo u kataklizmu.

Slabe nade

Taj novi veliki “mirovni summit”, koji će možda doći i prije nego što bi se moglo očekivati s obzirom na sadašnje krajnje neprijateljsko ozračje – poništit će sve dosad važeće ključne sporazume koji su definirali poslijeratni ustroj svijeta i odrediti nova dugotrajna pravila igre. Vjerojatno će se raditi o ekonomskoj, tehnološkoj i valutnoj blokovskoj podjeli svijeta, što uključuje i dedolarizaciju. Ona će sadržavati i pojedine elemente klasičnog hladnog rata iz XX. stoljeća s obzirom na to da će Washington pokušati ustrajavati na mantri o ideološkoj borbi između “demokracija i diktatura” odnosno “dobra i zla”. Washington je vratio ideologiju i postavio je prioritetom svog vanjskopolitičkog djelovanja, a Sjedinjene se Države sada više fokusiraju na takozvani “sustav vrijednosti” nego na globalizirano tržište, od čega odustaju – prije svega kada je riječ o Kini.



O Rusiji da i ne govorimo: s njom su bilo kakvi američki odnosi dugoročno pokopani. Još funkcionira jedino telefonska linija između zapovjednika dviju vojski, više kao psihološki čimbenik, da se valjda ipak može izbjeći međusobno uništenje ako što pođe po nepredviđenom scenariju – a itekako može.

Međutim, ideologija temeljena na sukobu “demokracija i diktatura”, koju je Bidenova administracija vrlo ambiciozno osmislila, ni približno nije polučila potporu izvan kruga tzv. kolektivnog Zapada kakva se očekivala i zbog čega će Washington biti prisiljen žurno mijenjati strategiju ako želi spriječiti za sebe opasnije posljedice.

Upravo je to smisao i uredničkog teksta američkog Bloomberga u kojem otvoreno piše o neuspjehu da se zapadnim sankcijama protiv Rusije priključe druge zemlje izvan “bogatog svijeta koji se ujedinio u suprotstavljanju invaziji Rusije”, da se “SAD i njihovi saveznici moraju zapitati zašto”, da je “zanemarivanje koje je omogućilo da se to dogodi bila ozbiljna pogreška”, i da bi “njezino ispravljanje trebalo biti visoki prioritet”.

Medij podsjeća na suzdržanost čak 35 država da osude rusku vojnu invaziju na Ukrajinu u UN-u i da to “nisu bile samo Kina i druge diktature poput Kube i Nikaragve, nego i Indija, Južna Afrika i Senegal… Maroko, Etiopija”.

 

Bloomberg ukazuje i na probleme SAD-a s američkim summitom koji se održava u Los Angelesu, koji je umjesto popravljanja dojma iz doba Trumpove administracije “postao još jedan izvor trvenja, s čelnicima regije koji se protive naporima SAD-a da upravljaju popisom gostiju”.

Na njega nisu pozvani predsjednici Kube, Venezuele i Nikaragve, zbog čega je dolazak na summit otkazao i meksički predsjednik Obrador iako je upravo Meksiko jedina prava latinskoamerička demokracija po američkim kriterijima. Naizgled kontroverzno, ali zapravo s jasnom porukom: Meksiku je od ideoloških igrarija važnija međusobna solidarnost latinskoameričkih zemalja. Problema je Biden imao i s brazilskim predsjednikom Bolsonarom koji je promišljao hoće li doći u LA i postavljao svoje preduvjete. Na kraju je došao, ali je samo dan ranije izjavio, ni manje ni više, nego da su prošli američki izbori bili namješteni.

Time je ne samo podsjetio na svoje prijateljstvo s Trumpom nego gotovo otvoreno rekao kako Bidena ne smatra legalnim predsjednikom.

 

Američki medij u svom članku dalje piše i o problemima SAD-a u Aziji, pa tako piše kako je “u svibnju summit između SAD-a i ASEAN-a u Washingtonu propao” i dalje kaže: “Bidenova administracija sada razmatra svoj Indo-pacifički ekonomski okvir za prosperitet — inicijativu koja je značajna po nedostatku ambicija, zbog čega su mnogi potencijalni američki partneri ostali izrazito neimpresionirani. Prošlogodišnje obećanje o summitu s afričkim čelnicima kako bi se suprotstavilo kineskom trogodišnjem okupljanju Foruma o kinesko-afričkoj suradnji nigdje nije prošlo”.

Zanimljiv je i recept koji Bloomberg nudi Bidenu za rješenje nastalog problema sa zemljama u razvoju i njihova okretanja protiv Rusije te drugih pitanja. On se sastoji u tome da bi “… zapadne vlade, za početak, trebale biti manje brze u davanju opomena i apeliranju na liberalne vrijednosti”.

Promjena plana

Ne znam kako ovo drukčije protumačiti osim kao poziv na odustajanje od tradicionalne vanjske politike demokrata, koja se, između ostalog, oslanja i na tzv. izvoz revolucija u nepokorene zemlje koje se službeno se nazivaju diktaturama. Ako je to tako, to bi zapravo bio povratak Trumpovoj politici America First, tj. američkom nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja i odustajanju od uloge “svjetskog policajca”, što je gotovo nemoguće.

Što učiniti s Ukrajinom ipak je pitanje svih pitanja.

Međutim, za Washington je sada ključni problem Ukrajina. Zemlja, kako otvoreno navode mnogi američki analitičari, nebitna za američke nacionalne interese koji su primarno usmjereni na borbu protiv Kine kao glavnog globalnog ekonomskog, ali i vojnog suparnika SAD-a u 21. stoljeću. Nastavak i eskalacija ukrajinskog sukoba usporava i otežava ambicije Washingtona da sve svoje kapacitete i fokus interesa prebaci u istočnu Aziju, a da EU-u prepusti blokiranje Rusije i njezinih interesa na zapadu. Jer ruska vojna intervencija promijenila je sve. Washington nije želio rusku vojnu penetraciju u tu zemlju i s razlogom je otvoreno preventivno prijetio Moskvi kako će u tom slučaju biti suočena s nikad viđenim sankcijama koje će rusko gospodarstvo brzo “baciti na koljena”.

Zato je Washington nakon ruske invazije bio prisiljen pokrenuti “plan B”, također moćan, ali ipak ne primaran i u konačnici rizičan i neizvjestan po ishodu, iskoristivši novonastale okolnosti najbolje što je mogao: za “discipliniranje EU-a” i zbacivanje njegove ekonomske konkurentnosti, uništenje njegovih planova o sigurnosnoj autonomiji, i, naravno, za pokušaj potpunog ekonomskog slamanja Rusije i njezine političke izolacije. Američki “plan A” bio je stvaranje od Ukrajine “platforme” za trajnu destabilizaciju i iscrpljivanje Rusije koja bi morala biti stalno fokusirana na svoju zapadnu granicu s neprijateljski nastrojenim susjedom koji ne odustaje od povrata od Rusije otetog Krima i stavljanja pod nadzor separatističkih regija u Donbasu. U tu je svrhu Washington, prema pojedinim analitičarima, dosad uložio više od 5 milijardi dolara – od reforme ukrajinskog obrazovnog sustava, u kojem se “raskrstilo” s njezinim povijesnim vezama s Rusijom, do vojno-sigurnosne reforme prema NATO-ovim standardima.

Zapravo, rusko-ukrajinski sukob – da u njega nisu inkorporirane zapadne sankcije – imao bi ograničen utjecaj na međunarodni poredak jer bi de facto bio lokalni. Ali upravo ga sankcije bez presedana pretvaraju u globalni jer je njihov negativni utjecaj sve veći i na globalnoj razini i već je sada sigurno da će imati dugotrajne posljedice.

Ukrajinu nije moguće spasiti

Aktivno se uključivši u rat na ukrajinskom tlu slanjem oružja i svojim političkim, diplomatskim i ekonomskim pritiskom na Moskvu, Sjedinjene Države Rusiji de facto nisu osigurale odstupnicu i ona je, stiješnjena uza zid, prisiljena ići do kraja u ratu koji ne može izgubiti i u tu će svrhu učiniti sve što joj je na raspolaganju. Drugim riječima, ako Rusija pobijedi Ukrajinu, pobjeđuje i cijeli Zapad, a on se sam doveo u takvu situaciju. EU se zapravo samožrtvuje za zemlju koju je nemoguće spasiti, čak ni približno u obliku kakvom je bila, a o njezinu članstvu u EU-u ili NATO-savezu još se govori samo u propagandne svrhe.

Zato nije čudno što se posljednjih dana sve više primjećuje ozbiljna promjena tona pristupu ukrajinskom problemu – zasad samo u medijskom prostoru, ali još ne i na političkoj razini. Ovo drugo je i razumljivo jer bi predstavljalo očito reteriranje i de facto priznavanje poraza, što si političke elite ne mogu priuštiti. Zato je nužno “prepariranje” javnosti u smislu prihvaćanja nužnosti promjene modaliteta rješenja ukrajinskog problema. I to znaju i na tome aktivno rade ključni zapadni stratezi SAD i Velika Britanija, dok je EU u tom smislu postao posve nebitan.

Oni pritom polaze od dva ključna aspekta: onog sigurnosnog – prema kojem postaje jasno kako nikakvog vojnog poraza Rusije neće i ne može biti i da je daljnje oslanjanje na izvoz oružja Kijevu “Sizifov posao” koji ne samo što produljuje agoniju Ukrajine i njezina naroda, nego sve više iscrpljuje i sam Zapad i dovodi ga u sigurnosno krajnje opasnu situaciju otvorenog sukoba s Rusijom. Jasno je, naime, da je jedini razlog što Kijev grozničavo traži nove isporuke oružja taj što je ono ukrajinsko u dosadašnjem tijeku rata uvelike devastirano, sve ga više nedostaje, a želja za otporom, ako i je snažna – nikako nije dovoljna.

Time Zapad biva prisiljen na dovlačenje sve modernijeg i opasnijeg oružja Kijevu, što može dramatično utjecati na eskalaciju sukoba, na što Moskva otvoreno upozorava i prijeti udarom na centre donošenja odluka “istog trena” u slučaju gađanja tim oružjima ciljeva na tlu Rusije, kako je to prošlog tjedna izjavio ruski veleposlanik u Beču. Može li bilo tko sa sigurnošću znati gdje će koja granata ispaljena iz NATO-ova oružja isporučenog ukrajinskoj vojsci završiti, odgovor se nameće sam po sebi.

“Političko-ideološki” produžetak ukrajinskog rata i opasnost od njegove eskalacije sve više prijeti i toliko proklamiranoj uspostavi dugoiščekivanog potpunog jedinstva Zapada na proturuskoj platformi, za što si zasluge ubire Bidenova administracija.

Strah od izbora

Jedan je to od bitnih aduta na koje Biden računa na jesenskim predizborima za Kongres, u kojima, prema svim prognozama, demokrati stoje krajnje loše. Opasne pukotine u zapadnom jedinstvu iz ruku Bidena izbile bi i taj važni adut. A one se sve više uočavaju: u Europi je sve više onih zemalja koje ne žele produžetak rata i njegovu eskalaciju – svjesni onoga što “ukrajinska zamka” znači prije svega za samu Europu.

Britanski The Guardian 9. lipnja objavio je autorski članak Christophera Chivvisa – direktora programa vlade SAD-a u Carnegie Endowmentu i bivšeg pripadnika nacionalne obavještajne službe – u kojem on daje krajnje zanimljiv pogled na Ukrajinu i njezinu budućnost. Tekst, naslovljen “U najboljem je interesu Ukrajine i Zapada da se ovaj rat završi što prije” počinje riječima:

“Jastrebovi u Washingtonu nastavljaju pritiskati Joea Bidena da se još dublje uključi u rat u Ukrajini. Oni žele više vojne opreme za Kijev i maksimalističke vojne i političke ciljeve, koji se kreću od potpunog potiskivanja Rusije iz Ukrajine, cijepanja Rusije, do smjene samog predsjednika Putina. U pravu su da Rusija treba izgubiti rat i da ga Ukrajina treba dobiti. Ali griješe kako do toga doći”.

Autor, koji u tekstu inače oštro kritizira rusku agresiju na tu zemlju, očito uviđa nemogućnost izbjegavanja ukrajinskog vojnog poraza i nudi recept za spas onoga što se spasiti može, a očito sugerira na nužnost pregovora. Tako kaže da “Ukrajina neće pobijediti na bojnom polju”, već će “pobijediti izgradnjom zdrave i prosperitetne demokracije nakon završetka sukoba”.

Dalje navodi kako bi volio vidjeti ukrajinsku pobjedu, povratak svih njezinih teritorija, ali “bivši obavještajni analitičar u meni vidi rizike svuda okolo”. “To bi zahtijevalo dugotrajnu borbu. Rizik od eskalacije bio bi uvijek prisutan. Troškovi za Ameriku i Europu će rasti.”

Podsjeća na golemu i “izvanrednu” potporu Zapada Kijevu, ali dodaje i sljedeće: “… Današnje visoke razine potpore neće trajati vječno. Troškovi hrane i goriva diljem svijeta rastu. NATO je ujedinjen u prvih 100 dana rata, ali s vremenom će se pojaviti podjele. … Ali što se rat više odulji, to je veći rizik da će njegova moralna čistoća izblijedjeti. Ukrajina bi trebala radije utrošiti dobru volju, koju sada uživa, na obnovu svoga gospodarstva, infrastrukture i demokracije, umjesto na više oružja”.

Izražene sumnje

Autor dalje iznosi vrlo zanimljive teze i kaže: “Što dulje traje rat, Ukrajina će biti više uništena i sve skuplja. Dugotrajni rat u međuvremenu povećava rizik od produbljivanja korupcije i veće centralizacije i personalizacije vlasti u Kijevu, što je oboje u prošlosti mučilo Ukrajinu… Naravno, de facto prihvaćanje podijeljene Ukrajine, čak i ako ne de jure, znači neprijateljsku, potencijalno remetilačku Rusiju na granici. To očito predstavlja izazove za obnovu Ukrajine, poglavito ako Rusija kontrolira ukrajinski pristup Crnom moru. Ali ruska prisutnost na ukrajinskoj granici je neizbježna bez puča u Moskvi ili šireg rata; prijelaz na obnovu sada predstavlja manje izazova od beskonačnog rata…”

U tekstu The Guardiana dalje se navodi kako će zbog velikih stradanja ukrajinskog naroda od ruske invazije biti teško uvjeriti ukrajinske čelnike “da je to njihova najbolja opcija” pa autor kaže sljedeće: “Predsjednik Volodimir Zelenski vjerojatno neće vidjeti dugoročni interes svoje nacije za prosperitetnu europsku budućnost osim ako Sjedinjene Države i Europa ne iskoriste utjecaj koji imaju kao ukrajinski ekonomski i vojni spasitelji kako bi ga potaknuli na to”.

Britanski medij The Independent prošlog je tjedna pisao o izvješću koje je navodno vidio ali ono nije objavljeno javno, da su prema britanskim obavještajnim podacima ukrajinske snage 20 puta slabije u topništvu i 40 puta slabije u streljivu od ruskih. Također navodi da su ukrajinske snage ograničene na domet svog topništva od 41 km, dok njihov neprijatelj može napadati s 12 puta veće udaljenosti. U zraku potpunu kontrolu ima rusko zrakoplovstvo, navodi se dalje, oštra bitka u istočnoj Ukrajini ima “ozbiljno demoralizirajući učinak na ukrajinske snage, kao i vrlo stvaran materijalni učinak; broj slučajeva dezerterstva raste svakim tjednom”, piše u izvješću na koje se poziva britanski medij.

Velike razlike

Jasno je da se ovakva obavještajna izvješća ne gube na kolodvorima i ne dolaze u ruke novinara tek tako. Osim toga, ni jedan britanski ili bilo čiji drugi medij ne bi se na ovaj način “igrao vatrom” i svojim ugledom. Teško se oteti dojmu da obavještajni dokument ovakvog karaktera nije ciljano propušten i da, samim time, itekako ima svoju svrhu i ulogu.

Ni Nijemci očito ne žele previše zaostajati za svojim britanskim saveznicima pa Der Spiegel piše: “Njemačka vanjska obavještajna agencija (BND) vjeruje da bi ukrajinski otpor mogao čak biti slomljen u sljedećih četiri do pet tjedana. U nizu tajnih brifinga posljednjih dana, analitičari BND-a su primijetili da su Rusi sposobni svaki dan osvajati male dijelove teritorija. BND vjeruje kako ruske trupe mogu preuzeti cijeli Donbas pod svoju kontrolu do kolovoza”.

The New York Times 8. lipnja piše kako obavještajne službe SAD-a posjeduju puno više informacija o ruskoj vojsci nego o ukrajinskoj, neovisno o tome što SAD dostavlja Ukrajini oružje vrijedno milijarde dolara. “Ukrajinska vlada ne želi dijeliti informacije koje mogu svjedočiti o slabljenju odlučnosti ukrajinske vojske i stvoriti predodžbu da ona može izgubiti rat. Ukrajinski službenici ne žele dostaviti informacije koje bi potaknule SAD i druge zapadne saveznike na usporavanje isporuka oružja. Službene američke osobe izjavljuju kako im ukrajinska vlada dostavlja nedovoljno tajnih informacija o operativnom stanju i planiranju”, navodi se u tekstu.

Nije se teško složiti da je još samo prije nekoliko tjedana tekstove navedenih sadržaja bilo nemoguće pronaći u zapadnim medijima – najmanje onim srednjostrujaškim. No ni to nije najzanimljivije kad je riječ o promjenama tona na zapadu koje je do jučer bilo nemoguće čuti zbog dominantnog narativa o nadolazećem ruskom porazu, krahu Putinova režima i sl.

Sve lošije gospodarsko stanje u SAD-u i EU-u, između ostalog akcelerirano i snažnim proturuskim sankcijama koje imaju sve veći efekt bumeranga, dovelo je do gotovo šokantnih izjava.

Promjena narativa

Počet ću od uglednog američkog medija Foreign Policy i njegova teksta od 8. lipnja pod naslovom “Uskoro se pripremite za 150 dolara po barelu nafte”. U njemu se upozorava kako se u kontekstu pandemije covida-19 i ruske invazije na Ukrajinu svijet suočava “s povijesnom energetskom krizom”, da je cijena benzina u SAD-u 5 dolara po galonu, da je cijena energenata u Europi i dalje previsoka, a da je Bidenova administracija “povukla sve mjere koje je mogla”, od puštanja američkih naftnih rezervi u optjecaj do uvjeravanja Saudijske Arabije u nužnost povećanja proizvodnje nafte.

Međutim, to je “hladna utjeha za potrošače”, navodi se dalje u tekstu, s obzirom na to da cijena nafte i dalje raste i da će do kraja rujna “najvjerojatnije premašiti i 150 dolara po barelu”.

U tekstu se dalje navodi i kako je “još gori šok u opskrbi zbog zapadnih sankcija Rusiji, uključujući zabranu EU-a i SAD-a na uvoz ruske nafte”. “Američka uprava za energetiku procjenjuje da će do dva milijuna barela pasti s tržišta jer Rusija smanjuje proizvodnju, više nego što SAD i OPEC zajedno mogu pokriti”.

Američki medij POLITICO piše kako je američka ministrica financija Janet Yellen između ostalog izjavila:

“Ono što želimo učiniti jest zadržati rusku naftu da teče na globalno tržište kako bismo zadržali globalne cijene i pokušali izbjeći skok koji uzrokuje svjetsku recesiju i diže cijene nafte”, rekla je. “Ali apsolutno, cilj je ograničiti prihode koji idu Rusiji.” Njezini komentari naglašavaju poteškoće s kojima se i Bidenova administracija i njezini saveznici susreću u pokušaju osakaćivanja ruske vojske dok ona nastavlja invaziju na Ukrajinu, a da to ne dovede do pretjeranih troškova za potrošače. Rastuće cijene na benzinskim crpkama već su pridonijele najvišoj američkoj inflaciji u više od četiri desetljeća, navodi se u tekstu medija POLITICO.

Energetska kriza

Dakle, dok EU uvodi embargo na rusku naftu, ona bi mogla slobodno teći ostatkom svijeta, makar i po shemi zamišljenoj u Washingtonu, a o kojoj Moskvu nitko ništa nije pitao, i prema kojoj bi ona očito morala naftu svima prodavati ispod cijene. To ona sada čini prema Indiji i Kini, ali te zemlje protiv Rusije nisu uvele sankcije.

Sve ovo ukazuje na potpunu konfuziju koja je nastala uvođenjem proturuskih sankcija i nesnalaženje u istom čak i onih koji su sve to pokrenuli ili preciznije – podcijenili njihov udar na globalnoj razini.

Europska diplomacija ne gleda na dulje staze

Europska analitička misao je zamrla, a njezina intelektualna elita nakon početka ukrajinske agonije 24. veljače nema ni hrabrosti ni želje dublje pronicati u etimologiju ne samo vojnog sukoba u toj zemlji i njegovih uzroka i posljedica nego i globalnih procesa koji se nikako ne kreću u smjeru interesa samog EU-a. Štoviše, prijete ne samo njegovim daljnjim slabljenjem nego i nestankom s globalne geopolitičke scene kao bitnog i utjecajnog čimbenika.

I dok se s jedne strane može razumjeti oportunistički stav onih koji se zbog mainstream politike boje za svoj posao, svoju egzistenciju, karijere i sl., ne može se shvatiti one analitičare koji u svemu ovom mutnome što se događa sada nastoje ostvariti neke svoje interese i propale ambicije poput pristupa medijima gdje će onda “prosipati svoje znanje” zbunjenoj javnosti – koja vidi jedino da sve ovo što se događa vodi u propast.

Tim više što su takvi analitičari u istu svrhu sada spremni zatvarati oči pred katastrofom koja prijeti Europi po mnogim aspektima – sigurnosnim, ekonomskim, socijalnim, demografskim – kao da im nije važno da će se sa svim tim, umjesto dosadašnjeg komfornog života kakav je bio, barem iz perspektive prije 24. veljače morati nositi i njihova djeca, unuci…Zar im je svejedno hoće li benzin plaćati 30 kuna po litri, da cijela europska industrija može biti uništena ili postati nekonkurentna, da nestašica hrane može brzo prijeći u glad i prouzročiti valove izbjeglica iz Afrike u Europu – i konačno, da nam, kao najgora varijanta – iznad glava mogu početi letjeti konvencionalne ili nuklearne rakete?

Oni jednostavno ne žele ili nisu u stanju sagledati probleme s gledišta svih strana uključenih u ovu globalnu “veliku igru”, pa tako i onog ruskog – koji je, sasvim sigurno, uz američki, za Europu daleko najvažniji. To je ne samo neprofesionalno i neodgovorno, nego i krajnje opasno. Uostalom, niti je Rusija apsolutno zlo niti je Amerika apsolutno dobro. Ratova je, još i puno gorih i krvavijih, bilo i prije ovog ukrajinskog. Osim toga, Amerika će uvijek pronaći odstupnicu, a i geografski je daleko.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI