SDP-eova ikona Račan na Bleiburgu se poklonio žrtvama komunističkog režima

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

A kako ne bi došlo do novog „bala vampira“ na hrvatskom tlu (što uopće nije isključeno s obzirom na sve agresivniju retoriku i otvoreni govor mržnje na političkoj sceni, a da o društvenim mrežama uopće i ne govorimo), nužno je da te spomenute kreature i moralni otpad (od kojih neki to rade za tuđe, strane interese), koji iz hrvatske prošlosti, pa čak i od svojih partijskih ideologa na koje se tako rado pozivaju ali ih u praksi ne slijede nisu naučili ništa, hrvatski narod i svi dobronamjerni građani ove zemlje jednom zauvijek podsjete gdje im je mjesto i tamo ih stave – u ropotarnicu prošlosti, smetlište – gdje su već odavno trebali završiti i struniti.

Da na ovim našim prostorima upravo nije u tijeku snažna protuhrvatska ofanziva na svim razinama, iz svih smjerova i svih (za sada samo) oruđa, vjerojatno bih se i dalje isključivo bavio najaktualnijim globalnim geopolitičkim temama, ne želeći se i po prirodi posla kojim se bavim na specijaliziranom portalu kojega vodim, ali i zbog svojih osobnih stavova uvlačiti u beskonačnu i neplodnu (po pitanju ičega dobrog) spiralu mržnje i svekolikog nasilja i u Hrvatskoj i u široj regiji. Naime, pojedinci mi u komentarima ispod nekih mojih posljednjih tekstova spočitavaju kako bi bilo dobro da se držim isključivo geopolitičkih tema, jer, kao, o ovim drugim nemam pojma a oni, naravno, za razliku od mene sve to jako dobro znaju. Međutim, geopolitka je vrlo široko polje, koje, onda, naravno, zahvaća i Hrvatsku i ukupan hrvatski nacionalni korpus (kao što je, primjerice, slučaj i s albanskim, srpskim ili bilo čijim drugim) pa za imalo inteligentnije ljude ne bi trebalo biti previše čuđenja zašto reagiram na način kako sam to ovih dana i činio, a odnosilo se na spomendan žrtava Jasenovačkog logora, a prije dva dana i na susjednu BiH i položaj tamošnjih Hrvata i katoličke crkve u kontekstu zlosretnih bleiburških događaja i križnih putova koji su nakon njega uslijedili (vidi link ispod teksta).

Ovom prilikom otići ću i korak dalje i pozabaviti se baš onim što izbjegavam činiti pod svaku cijenu – uvlačiti se u beskonačni vrtlog iscrpljujućih hrvatskih unutarnjopolitičkih borbi i vječitog ideološkog sukoba koji izluđuje ljude i razdire ne samo hrvatsko nacionalno tkivo, već prijeti i opstojnosti same zemlje. A kada je ovo posljednje posrijedi, to je onda već signal za paljenje alarma i aktivno djelovanje na svim institucionalnim razinama, pa tako i onim medijskim. A kada je to tako, svjesno preuzimam rizike i za svoje mentalno zdravlje i hvatam se u koštac s golemim devijacijama u sadašnjem hrvatskom društvu, u ključnom trenutku globalnog geopolitičkog finiša i raspleta, koji bi po mnoge mogao biti vrlo iznenađujući i zbog kojega, prostora za ovako prizemne teme i sukobe više ne smije biti. Zato ne želim dati mira, onima, koji na spomenutoj prljavoj raboti unutar hrvatskog društva toliko ustrajno inzistiraju, da su, zapravo, posljednjih dana, osjećajući opasnost po svoje interese, posve skinuli maske i pokazali svoje pravo lice. U tom smislu, i u ničemu drugom, treba shvatiti i moj slijedeći tekst:

Politika, to već odavno svi znaju, nije ništa drugo negoli „najstariji zanat na svijetu“ (da ipak ostanem pristojan). To, naravno, vrijedi za sve zemlje, i Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak. Međutim, u Hrvatskoj ima i političara i stranaka koje su spomenutu devizu izdigli na puno višu razinu – do te mjere da su se u svojoj pokvarenosti i zloći ne samo pretvorili u moralne nakaze, već u kreature kojima je nužna ozbiljna i žurna psihološka pomoć. Ne samo kako bi im se pokušalo vratiti izgubljeno mentalno zdravlje, već puno više, kako bi se ostalim ljudima i narodu u cjelini osigurao mir i zaštita od njihovog pogubnog djelovanja i utjecaja, odnosno vječnog trovanja hrvatskog društva kroz permanentno širenje iskonske mržnje pod krinkom lažne ljubavi, humanosti, prava i pravde.

Riječ je, u prvom redu, o SDP-u (ostale minorne i radikalne ljevičarske ili desničarske stranke nisu vrijedne spomena), nasljedniku nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske (SKH), kojeg je pokojni  Ivica Račan, postavši njegov predvodnik uoči demokratskih promjena u tadašnjoj SR Hrvatskoj, vizionarski pokušao transformirati u modernu ljevicu europskoga tipa, svjestan trenutka vremena i nužnosti promijena koje neminovno slijede i koje su se, naravno, i dogodile. On je, zato, najprije povukao simbolički potez, preimenovavši jugoslavenski relikt SKH u SKH-SDP (kada je ono „SDP“ značilo Stranka Demokratskih Promjena), što je nakon uspostave slobodne hrvatske države ubrzo preraslo u SDP današnjega nazivlja (Socijal-demokratska partija). Problem bivše komunističke partije zlosutno je bio uočljiv već na samom početku preustroja njezinog naziva: naime, čelništvo se nije moglo riješiti tada nepopularnog slova „P“ (partija) jer, da su kojim slučajem umjesto njega stavili slovo „S“ (stranka), kako je to tada bilo uobičajeno i neformalno predstavljalo otklon od jednostranačkog partijskog režima prema demokratskom višeSTRANAČJU, bili bi imenom jednaki tadašnjoj velikosrpskoj političkoj perjanici u Hrvatskoj i ubrzo terorističkoj stranci koja je, na čelu s psihijatrom Jovanom Raškovićem, povela oružanu pobunu dijela srpskog naroda u većinski srpskim stanovništvom naseljenim tadašnjim hrvatskim općinama –  SDS-u (Srpskoj demokratskoj stranci).



Nakon Račanove promjene nazivlja stranke (koja je, kako sam već spomenuo, bila simbolične ali i nužne prirode), uslijedila je još jedna njegova bitna i, zapravo, jedina Račanova istinska državnička gesta, koja je bila od velike važnosti i iziskivala isto takvu hrabrost. Mogao ju je, a vjerojatno i morao učiniti znatno ranije s ciljem istinske pomirbe hrvatskog nacionalnog korpusa. Međutim, i to što je učinio bilo je i više nego dostojno i samoga čina i sjećanja na njega, s obzirom da se odigralo u vrijeme kada je Račan bio hrvatski premijer tj. osoba koja je na razvalinama Tuđmanove ostavštine (koju je 2000. g. pokrenuo i demontirao tadašnji predsjednik i vicmaher Stjepan Mesić, haški krivokletnik i osoba, najblaže rečeno upitnog morala, koji je zdušno pjevao ustaške pjesme s hrvatskim iseljenicima po Australiji, od njih dobio ček na veliki financijski iznos za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije, a za kojega je, kasnije, kada je bio prozvan jer ga nije iskoristio u svrhu kojoj je bio namjenjen, kazao, kako ga je „izgubio“, i još previše toga), bio najmoćnija osoba na hrvatskoj političkoj sceni tj. čelnik izvršne vlasti. A evo što je Račan učinio, i na što je važno podsjetiti hrvatsku javnost, barem onoliko koliko je to ustašama umjesto brige za napredak zemlje opterećen „predsjednik s karakterom“ Zoran Milanović učinio jučer, podsjećajući na Pavelićevu prodaju Dalmacije Italiji:

tadašnji premijer Republike Hrvatske, Ivica Račan, je 15. svibnja 2002. godine posjetio Bleiburg i kod spomenika na Bleiburškom polju, kleknuvši, položio vijenac i odao počast svim žrtvama Bleiburga. Račan je tada izjavio slijedeće:

„Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin upravo zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma – lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu. Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti. Stoga upravo ovdje želim još jedanput ponoviti kako je važno poštivati ljudska prava, ljudske živote, i ustrajati u razumijevanju, toleranciji i miru.“

Slika 1: Ivica Račan na Bleiburgu odaje počast stradalim žrtvama

Što nakon ovoga još treba dodati? Jer i ovo je i više nego dovoljno da se spomenute kreature više nikada ne pogledaju u zrcalo, kada bi barem malo morala i političke zrelosti imale? Račan je, jednostavno, bio ili postao svjestan (što znači da je bio dobronamjeran) kako je za istinski napredak Hrvatske i njezino izrastanje u modernu i civiliziranu zemlju nužno raščišćavanje svih povijesnih zabluda, priznavanje istine kakva god i koliko god ona teška i opterećujuća bila, kako je nužna unutarnja pomirba kroz odavanje pijeteta svim žrtvama zločina, kao i odbacivanje propalih ideologija – i fašizma i nacizma i komunizma, uključno i njihovih simbola, kako reče – „i crvenih i crnih“.

Slika 2: politički i vjerski predstavnici na Bleiburškomm polju

Međutim, Račanova prerana smrt onemogućila je provedbu u djelo te jedino ispravne stvari za dobrobit Hrvatske (a koju je toliko potencirao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao povjesničar itekako svjestan njezine važnosti i pogubnosti ukoliko do nje ne dođe), nakon čega su na scenu postupno i sve glasnije „iz rupa izlazili oni miševi“ kojima takav scenarij nikako nije bio u interesu s obzirom na njihove političke i ekonomske pozicije, ovu ili onu ulogu koju su ili sami, ili njihovi preci imali u neslavnim događajima i „epopejama“ rata i poraća na tlu Hrvatske i bivše zajedničke države.

I zato je bitno naglasiti i ukazati na slijedeći paradoks: licemjeri iz sadašnjeg čelništva SDP-a, manipulatori i moralne nakaze s početka moga teksta, uzdižu upravo pokojnog Ivicu Račana za svoju „ikonu“ i svoga „duhovnog oca“, ne usuđujući se, valjda, zbog bojazni od gubitka glasova birača javno reći, tko je to, zapravo, njihova jedina i istinska ikona i „ljubičica bijela“ kojoj se „kunu“ i mole u skrivenu kutku doma svoga. Ti podlaci, koji i od sebe i od onih koji ih podržavaju rade ruglo, nemaju niti moralne niti duhovne snage pogledati istini u oči i reći popu pop, bobu bob“, kako je to, svojedobno, kazao još jedan iz plejade njihovih ljubimaca Stipe Šuvar u vrijeme Miloševićevog „jogurt-revolucionarnog“ udara na SFRJ i tadašnje institucije vlasti. Znamo, naravno, kako je i čime na kraju završila  ta Šuvarova sintagma, koja je ulijevala tračak nade mnogim zadojenim komunistima u Hrvatskoj ali i diljem bivše države, da će uspjeti sprječiti „bal vampira“ koji je u režiji Slobodana Miloševića uslijedio vrlo brzo i u svojoj biti bio nezaustavljiv upravo zbog manipulacije „pravovjernim“ komunizmom od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana.

A kako ne bi došlo do novog „bala vampira“ na hrvatskom tlu (što uopće nije isključeno s obzirom na sve agresivniju retoriku i otvoreni govor mržnje na političkoj sceni, a da o društvenim mrežama uopće i ne govorimo), nužno je da te spomenute kreature i moralni otpad (od kojih neki to rade za tuđe, strane interese), koji iz hrvatske prošlosti, pa čak i od svojih partijskih ideologa na koje se tako rado pozivaju ali ih u praksi ne slijede nisu naučili ništa, hrvatski narod i svi dobronamjerni građani ove zemlje jednom zauvijek podsjete gdje im je mjesto i tamo ih stave – u ropotarnicu prošlosti, smetlište – gdje su već odavno trebali završiti i struniti.

Zlo se, možda, proždire samo ali mu se nekada u tom procesu ipak treba i pripomoći. A za to je najbrža i najjednostavnija šansa upravo na predstojećim izborima. I nitko poslije njih neće imati pravo reći kako za to nije bilo prilike. Jer sve su maske sada pale i svatko je, konačno, pokazao svoje pravo lice. Zato i neuki ljudi, kojima se politički uvijek olako manipuliralo, upravo sada mogu razlučiti „žito od kukolja“ i reći onu „bobu bob“ – s puno većom šansom za uspjeh nego li je to imao Šuvar.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI