Saudijska Arabija optužila Tursku za potporu ekstremistima u Siriji i Libiji!

Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Adel al-Jubeir izjavio je sinoć kako Rijad istupa „protiv turske vojne intervencije u Siriji“ i „protiv potpore Ankare ekstremističkim organizacijama u Siriji, Libiji i Somaliji“. Šef saudijske diplomacije to je izjavio na medijskoj konferenciji u Bukureštu, tijekom svog posjeta Rumunjskoj. Al-Jubeir je izrazio zabrinutost Rijada i zbog turskog prebacivanja boraca iz Sirije u Libiju, naglasivši, kako će to imati posljedice po Europu.

Podsjećam kako Turska posljednjih dana prebacuje veliki broj svoje vojne tehnike u sirijsku sjevero-zapadnu regiju Idlib. Također, od početka godine Ankara na bojišnice oko libijskog glavnog grada Tripolija šalje islamističke borce iz tog istog Idliba, kao potporu snagama međunarodno priznate vlade premijera Fayeza Sarraya koje se nalaze u nezavidnom položaju, izložene trenutačno zamrznutoj ofanzivi Libijske nacionalne vojske maršala Khalife Haftara iza kojega u osnovi stoje Egipat, Rusija, UAE i Francuska. Sarrajevu vladu podupiru Turska, Katar i Alžir, a od zemalja EU otvoreno samo Italija (naravno, te europske zemlje svoju simpatiju prema ovoj ili onoj strani u libijskom sukobu gledaju isključivo kroz prizmu koja će im od njih omogućiti najbolje dividende po pitanju nadzora eksploatacije libijske nafte). Zanimljivo u svemu ovome je i da je spomenuta Haftarova ofanziva zaustavljena nakon razgovora Putin-Erdogan u Istanbulu 8. siječnja, kada su dvojica državnika razgovarali o krizi u Idlibu i Libiji. U međuvremenu je vojno stanje u Idlibu između turske i sirijske vojske eskaliralo do razmjera koje prijeti u ljeto 2016.g. uspostavljenom krhkom rusko-turskom partnerstvu po pitanju riješenja sirijskoga sukoba.

Najnovije izjave saudijskog šefa diplomacije podudaraju se s mojim prosudbama koje sam iznio u analizi s početka veljače (koju možete pročitati ispod teksta), kada sam napisao kako je sadašnje stanje u Idlibu neodrživo, ali i da se turska vojska ne želi uvlačiti u opasni ratni sukob sa sirijskom vojskom na njezinom tlu (bez obzira što sada sve izgleda drukčije, pa i potpuno suprotno, to je još uvijek, barem do kraja veljače, itekako pod nadzorom), ne samo zbog ruske i (manje važno) iranske potpore vladi u Damasku, „već i zbog negativne reakcije čitavog arapskog svijeta koji ne gleda s odobravanjem na vojne avanture Ankare u arapske nacionalne prostore, neovisno o njihovom ovom ili onom stavu o sirijskom predsjedniku Basharu el-Assadu“.

Dakle, Rijad, iako se svih ovih godina oštro protivio ostanku sirijskog predsjednika Assada na čelu države (štoviše, pomagao je što financijski što kadrovski, ili oboje, i različlite radikalne islamističke organizacije koje su se borile protiv sirijskih snaga i njihovih šijtskih i proiranskih saveznika na terenu), ne želi da Turska svojevoljno i samoinicijativno okupira arapske prostore, što je itekako i refleks povijesno uvjetovan iz vremena Osmanlijskog carstva i njegovog sukoba s domicilnim arapskim stanovništvom.

Osim toga Saudijska Arabija i Turska su veliki antagonisti po pitanju želje za liderstvom u muslimanskom sunitskom svijetu, a dovoljno je podsjetiti i s kolikim je žarom službena Ankara kritizirala Rijad zbog ubojstva saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu početkom listopada 2018.g., u vrijeme kada to tako otvoreno nisu željele činiti niti Sjedinjene Države, kalkulirajući s važnošću američkog strateškog partnerstva s Rijadom u ukupnoj bliskoistočnoj problematici, i njegovim utjecajem u toj regiji koji je puno veći od turskog, kako politički tako i financijski. Rijad je, na kraju, usprkos turskoj spremnosti za dostavu svih potrebitih dokaza o tome da saudijski državni vrh stoji iza spomenutoga ubojstva, s gledišta oštre međunarodne osude (barem kada je riječ o njezinim ključnim igračima: SAD-u, Rusiji i Kini) ostao gotovo neokrznut.



Navedene kritičke riječi saudijskog šefa diplomacije u odnosu na Ankaru i njezine poteze u Siriji sigurno neće ostati bez odjeka u Moskvi, gdje se očekuje dolazak ključnih turskih ministara vanjskih i obrambenih poslova, kao i šefova obavještajnih službi s ciljem iznalaska riješenja opasnog stanja na sjevero-zapadu Sirije. Moskva, što je važno primjetiti, u čitavoj ovoj eskalaciji krize reagira prilično hladno i mirno, samo uz povremene izjave iz njezinih MVP i MO koje pozivaju na snižavanje turske proturuske retorike, dok ruski predsjednik Vladimir Putin o svemu više-manje šuti i, sasvim sigurno, čeka rezultat spomenutih pregovora, a onda će itekako imati što za reći a što će svijet uskoro i čuti. U međuvremenu se bavi predstojećim ustavnim promjenama u Ruskoj Federaciji, ignorirajući rastuću histeriju oko sirijske krize.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI