Još jedna važna vijest koja se u „igrama velikih“ odvija u sjeni sveopće svjetske „hipnoze“ oko COVIDa-19. Ruska vodeća i jedna od najvećih svjetskih tvrtki – proizvođača nafte, „Rosneft“, prije nekoliko dana objavila je kako je prodala svih 100% udjela koje ima u poslovima naftne eksploatacije u Venecueli i da se upotpunosti povukla iz te zemlje. Ovu vijest ističem jer je i Trump u ponedjeljak, najavljujući na televiziji Fox News razgovor s Putinom, izjavio kako će njih dvojica razgovarati i o toj zemlji.
Trgovinski i sankcijski ratovi, globalne „igre“ s koronavirusom, eskalacije kriznih žarišta, sveopća recesija, …. Svijet je, čini se, i konačno ušao u fazu potpunog kaosa. Nestali su mehanizmi koji su koliko-toliko desetljećima osiguravali globalni mir i stabilnost, a humanost i međunarodnu solidarnost zamijenila je ratnička retorika i optužbe međusobno suprostavljenih geopolitičkih „teškaša“, pričemu se sve manje biraju riječi i sredstva a incidenata je svakim danom sve više. I ono najgore – došlo je do sveopće degradacije intelekta i morala kako unutar tzv. običnih ljudi, tako i unutar društvenih elita koje su primarno usmjerene na novac i svoje užitke, a ne na rješavanje zajedničkih problema koje na svojoj koži najviše osjećaju „mali“ ljudi. Pogledajmo samo jednu Veliku Britaniju koja je „pala“ s Churchilla na Johnsona, Francusku s de Gaullea na Macrona, Njemačku s Adenauera i Kohla na Merkel, Hrvatsku s Tuđmana na Milanovića, … Istinski državnici nestaju a pojavljuju se identični obrasci amorfnih v.d. državnika, koji niti mogu niti žele učiniti bilo što korisno za svoje narode ako to primarno nije na njihovu osobnu korist. I upravo u tome leži opasnost, a ne u koronavirusu koji će prije ili kasnije proći, ako ne zbog pronalaska cjepiva i lijeka, onda sam od sebe.
Međutim, u ponedjeljak, 30. ožujka, dogodilo se nešto što bi se moglo označiti „svjetlom u tunelu“ u kojemu se zaustavio današnji svijet i iz kojega on više ne vidi izlaz. Radi se o održanom telefonskom razgovoru između ruskog i američkog predsjednika Vladimira Putina i Donalda Trumpa, održanog na inicijativu onog drugog, kojega je Trump prethodno najavio u programu televizije Fox News. Dvojica dužnosnika upoznali su jedan drugoga o mjerama koje poduzimaju u suprostavljanju epidemiji COVID-a 19, a razgovarali su i o složenom stanju na svjetskom tržištu nafte te se dogovorili o početku konzultacija na razini ministara energetike dviju zemalja. Osim toga usuglasili su se oko nastavka njihovih osobnih kontakata.
Ovaj razgovor svakako je relaksirajući po sadašnje, izuzetno loše američko-ruske odnose ali i čitavi svijet koji zbog toga živi u neizvjesnosti. Ali telefonskim se putom ipak ne mogu riješiti globalni problemi niti ključni problemi u međusobnim odnosima. A oni su i više nego veliki, i to i Putin i Trump jako dobro znaju, kao što znaju da niti jedna od dviju strana onoj drugoj ne može silom nametnuti rješenja koja idu u korist samo njihovih nacionalnih interesa. Iz toga proizlaze samo dvije solucije: ili daljnje „zakopavanje u svoje rovove“ i međusobno iscrpljivanje do uništenja (što je dugotrajan i visokorizičan proces i u sigurnosnom i u gospodarskom smislu po obje zemlje, a koristiti može samo ostalim globalnim igračima, prije svega Kini); ili pokušaj intenziviranja dijaloga i pronalazak odgovora na najbitnija pitanja oko kojih bi se morala pronaći kompromisna riješenja.
Jedna je tema u razgovoru Putin-Trump ipak bila dominantna. Nije to koronavirus, kako bi se na prvi pogled moglo činiti s obzirom na složeno stanje s tom bolešću u SAD-u ili na današnje slanje ruskog zrakoplova s medicinskom pomoći u tu zemlju), već je riječ, kao što to najčešće biva kada se razmatra pozadina globalnih geopolitičkih procesa još od kraja 19. stoljeća – o nafti.
Taj „čarobni“ proizvod prirode, koji desetljećima ima dominantan utjecaj na globalnu ekonomiju i finacije, sada je opet u njihovom fokusu, možda više nego ikada prije. Jer u tijeku je prijelomna „bitka titana“ između dominantnih zemalja Istoka i Zapada koja će uskoro dokinuti stara i odrediti nova dugoročna pravila igre u međunarodnim odnosima, pričemu je upravo nafta, uz popratnu vojnu silu, ona ključna poluga posredstvom koje će se ona formirati.
U tom smislu, najvažniji problem koji sada tišti svijet (ako izuzmemo COVID-19 u čijoj se sjeni, sada, između velikih igrača odvijaju krupne – javnosti malo poznate stvari) i nedvojbeno će ostaviti goleme posljedice je nedavno pokrenuti rusko-saudijski „naftni rat“, u kojemu, za sada, najviše stradavaju američke nezavisne energetske tvrtke koje naftu proizvode skupom „fracking“ tehnologijom, kao i one banke i financijske institucije koje ih desetljećima kreditno prate, dobro znajući gdje leži golemi potencijal i zarada. Naravno, ukoliko se u međuvremenu ne zaustavi, „naftni rat“ dugoročno će štetiti i Rusiji i Saudijskoj Arabiji koje su za sada sigurne zbog svojih velikih finacijskih i zlatnih rezervi, kao i niske proizvodne cijene nafte zbog tradicionalnog načina njezine proizvodnje.
A kada je to tako, a je, Trump – kao donedavni biznismen i sadašnji politički pokrovitelj američkog energetskog sektora (uz onaj vojno-industrijski, koji, uostalom, uvijek idu „ruku uz ruku“ jer snažne vojne industrije nema bez snažne vojske, a ove pak nema bez jeftine nafte koju vojske nemilice „gutaju“) toga je itekako svjestan. Međutim, osim vani, Trump sada po tom pitanju ima i veliki problem i kod kuće, a riješiti mu ga, paradoksalno, može pomoći samo Vladimir Putin. To je, naravno, malo vjerojatno – barem ne bez velikih ustupaka s američke strane. Evo o čemu se radi:
Kongres odbio Trumpove prijedloge za spas posrnulih naftaša
U vrijeme nakon potpisivanja sporazuma članica OPEC (prije svega Saudijske Arabije) i Rusije iz 2017. i formiranja tzv. formata OPEC+ kroz koji se dogovorilo o smanjenju kvota za proizvodnju nafte radi stabilizacije tržišta tj. uravnoteženja ponude i potražnje (čime se cijena nafte kretala uglavnom između 60 i 70 dolara za barel i čime su bili zadovoljni i proizvođači i kupci), tu su činjnicu iskoristili američki proizvođači nafte iz škriljevca jer se na SAD taj sporazum nije odnosio. Osim što im je cijena odgovorala s obzirom na njihove visoke troškove proizvodnje koji iznose 50-ak dolara po barelu (za razliku od saudijskih i ruskih koje su ispod pet odnosno 10 dolara), Amerikanci su neometano mogli povećavati proizvodnju te su vrlo brzo svijet preplavili američkom naftom a SAD pretvorili u najvećeg svjetskog proizvođača nafte, koji je preskočio Saudijsku Arabiju i Rusiju, ali, što je po ove dvije puno gore, zaprijetio i otimanjem njihovih tradicionalnih tržišta. Međutim, pokrenuti „naftni rat“ sve je promijenio: iz temelja je uzdrmao američke naftaše ali i njihove financijere, opasno potresao tamošnje i svjetske burze, pa je Trump morao nešto žurno učiniti.
I učinio je: osim brojnih mjera političkog karaktera, poput imenovanja pregovarača po pitanju energetike koji će početi dijalog sa saudijskom stranom, odlučio je i da država kupi 77 milijuna tona nafte posrnulih nezavisnih tvrtki i tako rastereti njihove prepune spremnike, A njima, zbog nedostatka kupaca usljed recesije i smanjene potražnje zbog pandemije koronavirusa, kao i niske cijene nafte, prijeti potpuna obustava proizvodnje ali i bankroti koji su već počeli. Trumpova pomoć prije svega je usmjerena na male i srednje proizvođače koji su i najviše stradali padom cijena nafte za čak 61% od početka godine. Međutim, taj se Trumpov paket pomoći nije svidio Kongresu, koji je odbio Ministarstvu energetike dodijeliti sredstva za otkup spomenute količine nafte od posrnulog naftnog sektora i njegov smještaj u Strateške naftne rezerve.Tu su odluku pojedini senatori-demokrati odmah proglasili svojom pobjedom (Chuck Schumer).
Upravo o takvom mogućem scenariju pisao sam u analizi za tjednik „7Dnevno“ od 20. ožujka 2020.g., na temu nepostizanja rusko-saudijskog sporazuma o novom smanjenju proizvodnje nafte koje je zatržio Rijad na sastanku OPEC+ u Beču početkom ožujka, a Moskva ga nije prihvatila. Tada sam naveo slijedeće: „Pa iako američki naftni sektor čini svega oko 7% državnog proračuna i do 5% zaposlenih, Trumpova administracija vrlo vjerojatno će mu nastojati pomoći državnim intervencijama. Jer taj je sektor u potpunosti vezan uz Republikansku stranku pa je Trumpov interes za njegov spas a time i sanaciju gubitaka bankarskog sektora razumljiv, tim više što se radi o izbornoj godini. Međutim, u praksi to neće biti jednostavno provesti jer sve takve mjere mora odobriti Kongres. A u njemu većinu imaju demokrati, koji nemaju baš nikakvog interesa spašavati posrnule naftaše. Štoviše, njih bi rado vidjeli u ropotarnici povijesti s obzirom na svoje planove vezane uz razvoj „zelene ekonomije“. Osim toga državne financijske intervencije trebat će i ostali gospodarski sektori, poput trgovine i turizma, koji posrću od posljedica koronavirusa, trgovinskih ratova i td. Donald Trump je za nastalo stanje optužio Rusiju i Saudijsku Arabiju: „Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i Fake News su razlozi zašto je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti“, napisao je Trump na svom tvitu. Međutim, jasno je kako se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Texsasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogla izvojevati čak i establišmentska „mumija“ – Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ukoliko bi se natjecao za drugi mandat.“
Dakle, to se i dogodilo, ali vratimo se opet novonastalom stanju. Iako Kongres Trumpu ne želi odobriti nova sredstva za spas naftaša, postoji mogućnost da to samostalno učini Ministarstvo energetike u sklopu svog proračuna jer Kongres lako odobrava transfere koji se kreću unutar sredstava kojima raspolažu federalne agencije, navodi američki Bloomberg.
Međutim, čak i u takvom scenariju otkupa 80-ak milijuna tona nafte, državu će to, usprkos sadašnjim niskim cijenama nafte, koštati oko 2,6 milijardi dolara. Drugim riječima Trump će, s ciljem spašavanja privatnih naftaša, naftu koju su oni proizveli opet vratiti u zemlju (u podzemna skladišta) i to novcem poreznih obveznika.
Američki energetski analitičar Justin Jacobs smatra kako odluka predsjednika ne može pomoći ovm segmentu naftnog sektora SAD-a. „U usporedbi s izgubljenim narudžbama količina zakupa je nevelika. Zato je jako sumnjivo da će to dovesti do rasta cijena nafte. Osim toga ne razumijem kako kupnja nafte po cijeni nižoj od proizvodne može pomoći“, izjavio je Jacobs.
Hoće li Putin pomoći Trumpu?
Vraćam se na svoje pitanje s početka teksta glede telefonskog razgovora između Trumpa i Putina: hoće li Putin pomoći Trumpu i dogovoriti se sa Saudijskom Arabijom oko nastavka suradnje i iznalaženja sporazuma koji bi opet povećao cijene nafte na po SAD zadovoljavajuću razinu? Odmah ću i odgovoriti: teško – barem ne bez neke velike političke trgovine u kojoj bi se Rusiji pogodovalo po pitanju pojedinih, po nju bitnih geopolitičkih žarišta, ili možda ukidanjem snažnih gospodarskih sankcija. I jedno i drugo za sada je malo vjerojatno, barem dok Trump ne osvoji novi predsjednički mandat u studenom o.g. Jer dok su god američko-ruski odnosi na dnu (Washington Rusiju službeno i doktrinarno definira kao najveću ugrozu američkim nacionalnim interesima, pored Kine pa čak i ispred nje), Moskva nema nikakvog razloga Trumpu olakšavati situaciju kod kuće i spašavati američke kompanije, koje su, k tome, i neposredna konkurencija ruskim naftašima i kojima one prijete oduzimanjem dijela njihovog tradicionalnog naftnog tržišta. Naravno, Moskva će pozorno pratiti što se događa u američko-saudijskim pregovorima, ali je isto tako jasno kako je ona ta, koja, neovisno što Rijad i Washington na kraju dogovore, samostalno donosi odluku hoće li ili ne nastaviti povećavati svoju naftnu proizvodnju.
Ali i ovdje neizostavni koronavirus može odigrati svoju „ekonomsku ulogu“: ukoliko bi došlo do dramatičnog zastoja ruskog gospodarstva niti Moskva ne bi mogla dugo izdržati niske cijene nafte, koje bi, prema vlastitim projekcijama, formiranim prema gospodarskim i financijskim okolostima uoči epidemije, inače izdržala od 6-10 godina pri cijeni nafte od oko 25 dolara za barel.
Dakle, „velika igra“ još nije nipošto gotova!
„Rosneft“ se povukao iz Venecuele! Ali…
I za kraj još jedna važna vijest koja se u „igrama velikih“ odvijala u sjeni sveopće svjetske „hipnoze“ oko COVIDa-19. Ruska vodeća i jedna od najvećih svjetskih tvrtki – proizvođača nafte, „Rosneft“, prije nekoliko dana objavila je kako je prodala svih 100% udjela koje ima u poslovima naftne eksploatacije u Venecueli i da se upotpunosti povukla iz te zemlje. Ovu vijest ističem jer je i Trump u ponedjeljak, najavljujući na televiziji Fox News razgovor s Putinom, izjavio kako će njih dvojica razgovarati i o toj zemlji. Ali kako ne bi bilo nikakve zabune i pomoslilo se da Moskva napušta Madura i venecuelansku naftu (a ta zemlja ima najveće rezerve nafte na svijetu), odmah ću razjasniti čitavu stvar koja najbolje ukazuje koliko je Rusija, za razliku od bivšeg SSSR-a koji se nije snašao u složenoj i gruboj „igri“ zapadnih krupnih kapitalista (zbog čega je i propao), savladala njihovu poslovnu „tehnologiju“, kao i metodologiju njihovih političkih zaštitnika. Ali prije toga ipak treba podsjetiti kako je Rosneft (naravno, to nikada nije javno priznao) prodavao na tržištu venecuelansku naftu (koja se nalazi pod sankcijama SAD-a) kao svoju, i time Madura održavao na životu. Međutim, početkom ožujka Washington je zaprijetio Rosneftu uvođenjem sankcija prema logici „vi prodajete naftu koja je pod sankcijama i zato ćete i sami doći pod sankcije“. A kako SAD nisu u mogućnosti uvesti sankcije protiv čitavog Rosnefta jer on predstavlja oko polovice ukupnih ruskih proizvedenih količina nafte a time, zapravo, i samu Rusiju kao državu bez čijih bi isporuka nafte u svjetu nastao kaos, Washington je sankcijama udario na pojedine tvrtke-kćeri Rosnefta, poput one u Švedskoj (Rosneft na zapadu ima brojne tvrtke-kćeri radi lakšeg međusobnog poslovanja). A kako bi sva ta nastojanja Washingtona obezvrijedio, Rosneft je sve dionice iz poslova koje je vodio u Venecueli „prodao“ ruskoj vladi. Zapravo tvrtci „Rosneftgaz“ koja je u potpunosti u vlasništvu države i koja je, ne manje važno, većinski vlasnik samoga Rosnefta koji, opet, nije u apsolutnom vlasništvu države! Ova, naizgled vrlo složena shema, ne služi ničemu drugom nego ruskom igranju na „prljav“ način, kako to igraju i Amerikanci. Je li učenik u ovom slučaju nadmašio učitelja još ćemo vidjeti. Ali da je vrlo blizu tome ne treba previše dvojiti. Jer, uostalom, Trump sada traži dogovor s Putinom s obzirom kako američke sankcije protiv Venecuele (ali i protiv Rusije) daju preslab i prespor učinak da bi se na njih i dalje primarno mogli oslanjati u provedbi američke strategije. Jer Rusija ne namjerava napustiti Venecuelu. Njezine akvizicije u tamošnji naftni sektor sada su neisplative zbog složene proizvodnje i takozvane teške nafte koju ta zemlja posjeduje i koju je ranije gotovo u cjelosti isporučivala SAD-u (oko 80%). Ali Moskva, kako je to Rosneft već ranije govorio obrazlažući svoje poslovne aktivnosti u Venecueli, po tom planu igra dugoročno i očekuje velike benefite u budućnosti. Može li po tom pitanju doći do nekog sporzuma izumeđu Putina i Trumpa? Možda i može, ali, kako sam već ranije rekao, uz veliku cijenu koji bi Washington zauzvrat Moskvi morao platiti i u nekim potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima nego što su ove sadašnje.