Propast radnih migracija, ili kako bliskoistočni migranti moraju doma

Propast dosadašnjeg globalizacijskog modela ekonomije istovremeno je i propast organiziranih masovnih migracija prema Europi s bliskoistočnih i afričkih prostora pokrenutih s namjerom radnog korištenja migrantske mase.

Sada je potpuno jasno kako od radnog angažmana migranata u najmoćnijim ekonomijama Europe nema ništa. Pokrenute migracijske procese Europska unija i najmoćnije države članice, prije svih Njemačka, sada pokušavaju zaustaviti, a pristigle imigrante rasporediti po državama članicama, pa i onima koji su od samih početaka implementacije te tragične migracijske geoekonomske strategije odbijale u njoj sudjelovati, upozoravajući s pravom do čega će poticana i organizirana masivna imigracija na kraju dovesti.

Planirane koristi za industriju i gospodarstvo uvozom radne snage s bliskoistočnih i afričkih prostora nisu ostvarene ni u simboličkim razmjerima, europski građani uskraćuju izbornu potporu političkim snagama koje su provodile i podržavale imigraciju, dok se društveni i politički život sasvim očekivano radikalizira. Jednostavno rečeno, prevladava bijes i prijezir prema etabliranim političkim strukturama. Socijaldemokrati, koji, čini se, nisu imali pametnijeg posla nego ideološki opsluživati migrante i alternativne društvene pokrete, dok su svoje nacionalno radništvo pustili niz vodu, da tonu sve dublje i pokušavaju pronaći novi identitet. Desni centar, poglavito u Njemačkoj, održava se koristeći instrumente vlasti koju još ima, i provodi strategiju zaborava javnosti, praveći se kako nema ništa s uzrocima nastalog stanja i samo se  eto trudi umanjiti posljedice migracije koju prikazuje kao elementarnu nepogodu, a ne kao svoje djelo. Jačaju, dakako,nove ljevičarske snage stare ideologije,  kao svojevrsni povratak povijesnim izvorima, kao i snage nacionalnih suverenosti koje vladajuće strukture pogrdno nazivaju desnim populistima. Već samo iz tih razloga vladajuće financijske, gospodarske i političke elite europskih država prisiljene su izvršiti zaokret i zaustaviti svoju migracijsku agendu.

Kada se u kalkulaciju unese i činjenica potpunog izostanka radne integracije migranata i očita propast dosadašnjeg modela globalizacije, koje su migracije sastavni dio, postaje potpuno razvidno kako je nastupila i propast velike europske strategije radnih migracija i uvoza radne snage.

Propala agresivna pro-migracijska agenda, provođena u djelo posljednjeg desetljeća na europskim prostorima, tek je posljednja u nizu stoljetnih pokušaja najmoćnijih europskih sila da na različite načine osiguraju isplativi radni korpus za svoje gospodarstvo, posebice za snažnu industriju. Prva industrijska revolucija dala je početni impuls europskoj potrazi za radnom snagom izvan matičnih država. Nakon  razdoblja od prosječno 30-ak godina, od početka industrijske revolucije, koja je različite europske države zahvatila u različitim razdobljima 19. stoljeća u rasponu od 30-ih godina u Velikoj Britaniji do 60-ih godina tog stoljeća u Švicarskoj i Švedskoj, iskazala se potreba za novom i po mogućnosti jeftinijom radnom snagom. Ta potreba za novim i novim radnicima traje i dalje, a ideja o uvozu jeftine radne snage nastavit će živjeti i nakon kolapsa posljednjeg pokušaja imigracijskog blitzkriega. Europske industrijske sile od uvoza radne snage neće nikada odustati, ali će se za dulje vremena ostaviti ideja masovnog uvoza i pokušati će potrebe zadovoljiti  internom migracijom unutar Europske unije od siromašnijih prema bogatim državama, kao i s europskih prostora koje se nalaze izvan Europske unije.



Potraga velikih europskih sila za jeftinom radnom snagom izvan vlastitih država zahuktala se posebice nakon 1. svj. rata kada više nije bilo moguće provođenje dotadašnje politike brutalnog radnog iskorištavanja vlastitih građana, uključujući i maloljetnike i djecu i kada je do kraja provedena kodifikacija radnih odnosa kroz propise radnog prava. Nakon Velikog rata, koji je u pozadini bojišnica razorio stara carstva i promjenio socijalnu strukturu europskih društava, dotadašnji pravni režimi radnih odnosa postali su neodrživi. Podanici europskih industrijskih i gospodarskih sila, koji su višegodišnjim ratovanjem ostavili psihičko i fizičko zdravlje u rovovima imperijalnog obračuna, više nisu mogli biti ponižavajuće tretirani kao ranije. Pored toga nastale su i na scenu stupile nove ideologije koje su radikalno mijenjale društvenu stratifikaciju i status do tada etabliranih socijalnih grupa. Komunizam, dočepavši se vlasti u Rusiji i stvorivši novo sovjetsko carstvo razarao je društveni ustroj i za sebe, uzgred rečeno, stvorio bazen besplatne radne snage kroz sustav radnih logora – gulaga, počeo je pipke opasno pružati  prema Srednjoj i Zapadnoj Europi. Istovremeno fašizam, koji je trijumfirao u Italiji, iznuđivao je nimalo nježno društveni dogovor rada i kapitala jamčeći njegovo održavanje državnom silom kojom je ovladao i snagom političke i faktičke terenske moći svoga pokreta. Na sličan način djelovao je i nacionalsocijalizam u Njemačkoj. Europske elite su, htjele ili ne, bile prisiljene otvoriti socijalni dijalog, a cijena rada je rasla pa je i jeftinija radna snaga, koliko je god u sustavima preostalih europskih – nominalno demokratskih država to bilo moguće, u sve većoj mjeri tražena izvan matičnih država.  Drugi svjetski rat donio je na europske prostore masovno korištenje prisilnih migracija i prisilnog rada, a njegovo okončanje pokrenulo je nove do tada neviđene pokrete stanovništva na europskim prostorima. Time je obnovljen i dodatno potaknut proces korištenja migracija u gospodarske svrhe i uvoz strane radne snage. Izvorišta su sada postala siromašne zemlje Južne Europe. No, već sredinom 60.-ih godina prošloga stoljeća radna snaga iz siromašnih dijelova Europe postala je nedostatna za ubrzani industrijski rast pa je ponovo otvoren proces uvoza radne snage iz Afrike i Bliskog istoka, najprije iz bivših kolonija a potom iz cijelog tzv. Trećeg svijeta.

Kroz cijelu drugu polovicu prošlog stoljeća strani migranti na niskotarifnim radnim mjestima i s minimalnim nadnicama bez ikakvih radnih prava, pa često i zdravstvene zaštite osiguravali su održavanje industrijskih pogona najmoćnijih europskih država.

Pored toga, u hladnoratovskom nadmetanju s komunističkim silama, koje je uslijedilo, zapadne demokracije, poglavito europske, na prvim crtama sučeljavanja morale su osigurati pristojan životni standard vlastitog radništva i stanovništva u cjelini kako bi spriječile prodor komunističke ideologije na vlastiti politički teren. Morale su osigurati ono što je u politici Europe nakon svjetskih ratova ustanovljeno kao veliki socijalni dogovor rada i kapitala, kasnije poznat kao socijalna država. Sa suzama u očima i uz škrgut zubi europske gospodarske i financijske elite morale su radništvu i o radu ovisnom stanovništvu osigurati kakve takve startne pozicije za normalan život bez oskudica. Uostalom, to je s druge strane tražila i gospodarska logika povijesnoga trenutka. Domaće stanovništvo temelj je unutarnje potražnje koja je jedina u ratom razorenim europskih državama mogla ponovo pokrenuti industrijske pogone. Proizvodnja za domaće tržište bila je početak europske industrijske obnove. Ona je bila temelj posljeratnog industrijskog i gospodarskog oporavka Italije i drugih europskih država. Malo kome su europske države u prvim posljeratnim godinama mogle išta izvoziti. Jedino raspoloživo tržište u to vrijeme bilo je domaće, a za njega je pak bilo potrebno stanovništvo koje ima kupovnu moć iznad razine golog preživljavanja.

No, kada se europska industrija zahuktala, posebice u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, socijalna država i domaće radništvo postali su skupi i kvantitativno nedostatni za industriju nabujalu izvozom po europskim, bliskoistočnim i azijskim prostorima i sve većim prodorom na ogromno američko tržište.

Velike europske sile izlaz su vidjele u novom  uvozu jeftine radne snage koja će djelovati na obaranje cijene rada i funkcionirati bez suvišnih pozivanja na radna prava. Neke države su, prije svega Velika Britanija, Nizozemska i Francuska, izvor osigurale preko svojih prekomorskih teritorija ili bivših kolonija u kojima su i dalje imale dominantan politički i gospodarski utjecaj, a neke, kao što je Njemačka, u siromašnim europskim državama. Raskorak između potreba industrijskog rasta i raspoložive radne snage na domaćem tržištu rada tako je privremeno prevladan. Imigranti su radili uglavnom niskotarifne poslove, a domaćim radnicima osigurana su radna mjesta više stručne razine i daleko bolje plaćena. Europska industrija je 60.-ih i 70.-ih godina prošlog stoljeća cvjetala  i masovno izvozila, a vladajuće elite mogle su osigurati socijalnu državu. Ponosni njemački i francuski „plavi ovratnici“ mogli su temeljem svojih primanja vlastitim vozilima odlaziti na odmore, na europske izvore svoje radne snage kao što su bile Španjolska i Grčka.

No idila nije dugo trajala jer je i ta radna snaga postala preskupa, a industrija je zahtjevala sve više i više novih radnika i niže cijene rada.

Padom komunističkih režima i sovjetskog carstva opasnost od prodora komunističkih ideja i utjecaja ostataka ostalih ideologija nastalih nakon 1. svj. rata postala je zanemariva, pa su ekonomska i politička središta moći procjenila da ni socijalna država više nije toliko potrebna i da se domaće radništvo može snažnije pritegnuti. Nastupilo je zlatno doba već započete neoliberalne gospodarske i socijalne ere i globalizacije. Američki znanstvenik Francis Fukuyama u svojoj knjizi iz 1992. godine „The End of History and the Last Man“ piše o kraju povijesti koja se zaustavila na savršenstvu liberalne demokracije.

Usporedno, potpuno u skladu s neoliberalnom ideologijom, počelo je u okviru procesa proširene globalizacijske agende premještanje proizvodnih radnih mjesta uglavnom iz sektora industrije i gospodarstva s velikim štetnim utjecajem na okoliš iz matičnih europskih industrijskih država u siromašne zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike – na same izvore jeftine radne snage, niskih poreza i minimalnih dodatnih troškova povezanih s uvjetima rada i sigurnosti radnih procesa.

No, globalizacija je kroz slijedeća desetljeća otišla predaleko i postala preskupa. Dio država primatelja tehnologije, prije svih Kina, uspio je iskoristiti pruženu priliku i na temeljima uvezene tehnologije izgraditi vlastitu tehnološku i gospodarsku moć, koja je vrlo brzo ušla u otvoreno konkurentsko nadmetanje sa starim industrijskim europskim silama. Stvorena je čak i ovisnost o uvoznim, uglavnom kineskim komponentama za preostalu europsku industriju.

Početkom novog tisućljeća postalo je jasno da izvoz „prljavih“ radnih mjesta i tehnologije neizbježno za sobom povlači i prenošenje složenije tehnologije i bolje plaćenih radnih mjesta u Kinu i zemlje u razvoju. Pored gubitka radnih mjesta u svojim državama, europske sile dobile su na vlastitoj tehnologiji izrasle sve brojnije konkurente. Uslijedio je proces povrata proizvodnje natrag u europske zemlje, ali za to je pak, bila potrebna brojnija i po mogućnosti još jeftinija radna snaga.

Stoga se europske industrijske i gospodarske elite okreću novom masovnom uvozu radne snage s Bliskog istoka i Afrike, koja, za razliku od prošlih generacija migranata iz Europe i bivših kolonija, nema baš nikakve kultuloroške poveznice s državama uvoznicama radne snage.

Organizirani masovni transfer takve radne snage s bliskoistočnih prostora u Europu pokrenuo je socijalni i politički kaos u europskim državama i unutar strukture Europske unije gdje se razvio sukob između država koje potiču migraciju i onih koje se tomu suprostavljaju. U tome trenutku sve je puklo. Velika strategija europskih moćnika o brzom masovnom uvozu imigranata za potrebe rada u industriji, u svega nekoliko godina doživjela je kolaps, a europska politika još uvijek se pokušava izvući iz nastalog meteža.

Neporecivo, nastala je propast strategije korištenja imigracijske radne snage na europskim prostorima. I to iz više razloga, od kojih su najvažniji gotovo nepodjeljeni otpor cijelog društva većine europskih država prema onome što se sve očitije iskazuje kao propali socijalni eksperiment, a  s druge strane zbog potpune radne indolencije uvezenih nesuđenih radnika koji su iz nekog razloga zaključili da je njihovo prirodno pravo ležati na socijalnim transferima zemalja domaćina.

Sve je pretvoreno u bizarni nesporazum povijesnih razmjera, proistekao iz nasilno potaknutog sudara kultura i civilizacija.

U svojoj biti cijela migracijska agenda najmoćnijih europskih država, kao i redovito kroz povijest, ponovo je pokazala svu raskoš svoje neljudskosti, bezdušnosti, bezobzirnosti i licemjerja. Prirodne migracije stanovništva  uvijek su  postojale i postajati će, ali ono što su europske sile učinile u posljednjem desetljeću u biti je nasilno preseljenje stanovništva, provedeno uz korištenje ratnih djelovanja na prostorima Bliskog istoka i uporabu instrumenata  obavještajnih sustava. Objektivno i racionalno gledano, takvo nešto u ovome povijesnom trenutku se nije ni moglo drugačije okončati nego kaosom, sukobima i slomom takve politike.

No propašću radnih migracija i dosadašnjeg oblika globalizacije otvara se potreba za masivnim ekonomskim preustrojem u kojem će se ponovo definirati odnosi rada i kapitala i u kojim će mnoge nasljeđene beneficije biti dokinute. Sasvim je jasno da se takvo što ne može provesti bez nekog oblika veće i manje prisile. Nema nikakve dvojbe da će se ekonomsko preslagivanje provesti bez obzira na otpore i da će se prisila primijeniti u mjeri u kojoj će biti potrebna u različitim europskim državama.

I gle čuda, upravo u tome prijelomnom trenutku na scenu stupa virus SARS-CoV-2 i pandemija bolesti Covida-19. Ad hoc formirana paradržavna tijela  u ime borbe protiv zaraze u mogućnosti su donijeti bilo kakvu odluku koja ograničava prava građana, i to potpuno u skladu s ustavnim odredbama europskih država. Pa tako teoretski, a to u pravnom poretku znači potencijalno i praktički, može primjerice odrediti i da svi građani kao danas maske, moraju od sutra nositi pelene ako to netko ustvrdi da je potrebno. I svi će nositi pelene i točka. Koronakriza pokretanjem instrumenata državne prisile prema  građanima temeljem potpuno nepredvidivih pravnih osnova i arbitrarnih procjena  savršeno se uklapa u procese ekonomskog preoblikovanja koji su u tijeku i koji zahtijevaju primjenu prisile, a da europski građani toga još nisu niti svijesni.

U svakom slučaju na pragu smo nove geoekonomske epohe. Zatvara se globalizacijska agenda ili se barem temeljito transformira, a s njom i masovne migracije koje su oduvijek bile njen sastavni dio. Na poprištu ostati će europski građani, koji će živjeti u novom režimu čija učinkovitost je uspješno testirana tijekom koronakrize, a u svojim životnim sredinama biti će opkoljeni besposlenim migrantima priključenim na socijalne fondove izvorno namjenjenima njima, a ne imigrantima. Ukoliko budu zaposleni to će biti temeljem bizarnih i gotovo perveznih oblika rada uključujući i famozni rad od kuće za koji se već sada može predvidjeti da će se za desetak godina svima obiti o glavu i postati veliki socijalni problem. Europska unija i države članice gledati će kako zaustaviti neodgovorno pokrenutu imigracijsku navalu na Europu i iscrpljivati se u međusobnim svađama oko raspodjele i smještaja imigranata, primjerice onih iz prijateljskog i demokratskog Afganistana u kojem je američka i europska politička i vojna sila kroz desetljeća ratnog djelovanja uspostavila demokracija koju upravo predaje u pouzdane ruke talibanskih ekstremista koji su se popravili u svakom pogledu. Tako se bar može zaključiti iz izvješća vodećih europskih medija.

Propala europska imigracijska strategija obilježila je žalosni put od ponosnih radnika i građana Zapadne Europe hladnoga rata do spodoba s maskama na licu i tko zna, možda jednoga dana i pelenama na stražnjicama.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI