Prizemni napad establišmenta na Trumpa uz pomoć „ishlapljelog“ političara

Trump nije imao sreće s odabirom svojih savjetnika za nacionalnu sigurnost. Nakon što je pod golemim pritiskom političkih suparnika i medija bio primoran već u siječnju 2017.g. (Trump je dužnost predsjednika službeno preuzeo 1.1.2017.) smjeniti generala Michaela Flynna nakon skandala oko skrivanja informacije o njegovim kontaktima s ruskim veleposlanikom u SAD-u Sergeyom Kisljakom, na dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost imenovao je generala Herberta McMastera. Radilo se o vrlo kontroverznoj osobi s radikalnim stavovima i političkoj retorici često neprimjerenim izjavama, a poglavito je bio poznat po vrlo grubim proturuskim istupima

O samom sadržaju knjige već je puno toga rečeno i nemam je namjeru prepričavati, već samo kratko reći kako u njoj Bolton grubo omalovažava i ismijava aktualnog američkog predsjednika, kojemu je 17 mjeseci bio savjetnik u jednoj od najosjetljivijih i najutjecajnih političkih sfera – onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost. I u toj činjenici leži najveći problem, koji se sada iz političkih (politikantskih) razloga stavlja u drugi plan zbog nadolazećih predsjedničkih izbora 3. studenog, a do tada je u borbi protiv Trumpa sve dozvoljeno: neometano divljati ulicama američkih gradova, pljačkati trgovine, psihički i fizički maltretirati neistomišljenike, rušiti spomenike iz ionako ne preduge američke povijesti (naravno, sve to bez bilo kakve socijalne distance ili nošenja zaštitnih maski), uz nijemo promatranje policije, koja, ili ne želi ili se boji (ili jedno i drugo) intervenirati protiv huligana i vandala nakon globalno poznate ružne scene s ubojstvom afroamerikanca Georgea Floyda, odakle je sve i počelo.

Boltonova podla literalna smijurija

Boltonov osvetnički „literalni“ napad na Trumpa (koji ga je lani smjenio sa spomenute dužnosti) uslijedio je u pomno tempiranom i politički najosjetljivijem  trenutku po samoga Trumpa, kada, osim izbora, masovnih prosvijeda i teške koronakrize, američko društvo potresa i jedna od najvećih gospodarskih kriza s golemim brojem nezaposlenih, a što je, ukupno gledano, za bilo koga politički teško izdrživo kada je riječ o pokušaju osvajanja pobjede u novim izborima. I dok Bolton, poput neke tračave babe, u spomenutoj knjizi prepričava svoje „anegdote“ s prvim čovjekom Bijele kuće i uživa u osveti i zadobivenih „5 minuta nove slave“ koju su mu omogućile američke institucije (ne zabranivši objavu knjige), postoji i prilično veliki broj ozbiljnih ljudi u SAD-u koji upozoravaju kako je Bolton, moguće, prešao granicu dozvoljenog i da je sam (više od Trumpa, kojega za to u knjizi optužuje) ugrozio nacionalne interese SAD-a objavom povjerljivih informacija. O tome svjedoči i prošlotjedna izjava okružnog suca Roycea Lambertha koji je presudio kako o zabrani izlaska kontroverzne knjige ne može biti govora jer „vlada nije utvrdila da je zabrana objave knjige prikladan potez”, ali protom i kazao slijedeće: „… jednostrano Boltonovo ponašanje potiče zabrinutost kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti. Bolton se kocka s nacionalnom sigurnošću Sjedinjenih Država. Na taj način šteti svojoj domovini, a i sam bi mogao prekršajno i kazneno odgovarati. … Uz stotine tisuća primjeraka knjige, od kojih se veći dio već nalazi u redakcijama širom svijeta, šteta je već počinjena.”

Bolton iz osvetničkih razloga i povrjeđene taštine minoriozira Trumpove  vanjskopolitičke poteze, dio kojih je s njim i osobno sukreirao. Međutim, što je opasnije, on svojom knjigom, zapravo, osim prošlih, „minira“ i sva Trumpova buduća nastojanja za pokretanjem nužnog dijaloga s najvećim američkim globalnim suparnicima – Kinom i Rusijom. A ako je alternativa dijalogu jedino rat (a je), možemo postaviti logično pitanje: je li upravo rat baš ono protiv čega ostarjeli Bolton ne bi imao ništa protiv (što ću objasniti niže u tekstu)? Osim samoga Trumpa, nije malo onih koji baš tako misle, tim prije ako malo dublje zavirimo u Boltonovu dugu političku karijeru:



Hladnoratovski ratnik hladnoga srca

Sedamdesetijednogodišnji Bolton ušao je u američku visoku politiku u vrijeme predsjednika Ronalda Regana, u dobu intenzivnog hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, radeći u State Departmentu kao pomoćnik odnosno zamjenik državnog tajnika. U administraciji Georgea Busha mlađeg 2005.-2006.g. 17 mjeseci radio je kao stalni predstavnik (veleposlanik) SAD-a pri UN-u (to je rang ministarske dužnosti). Kao Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost radio je od kraja ožujka 2018. godine. Bolton je pobornik snažnog američkog intervencionizma, „jastreb“ iz kruga tzv. neokonzervativaca, koji je imao neposredni utjecaj na američku vojnu intervenciju protiv Iraka 2003. g. Također je bio veliki zagovornik snažnog pritiska na Iran, uključno i vojne intervencije, do koje, hvala Bogu nije došlo jer je prevladao razum onih koji su hijerarhijski u odlučivanju bili pozicionirani iznad njega. Poznat je i po krajnje radikalnoj izjavi, da bi na Sjevernu Koreju trebalo baciti atomnsku bombu u slučaju njezinog nepokoravanja, što je izazvalo buru negodovanja u američkim medijima i javnosti.

Zašto je Bolton trebao Trumpu?

Trump nije imao sreće s odabirom svojih savjetnika za nacionalnu sigurnost. Nakon što je pod golemim pritiskom političkih suparnika i medija bio primoran već u siječnju 2017.g. (Trump je dužnost predsjednika službeno preuzeo 1.1.2017.) smjeniti generala Michaela Flynna nakon skandala oko skrivanja informacije o njegovim kontaktima s ruskim veleposlanikom u SAD-u Sergeyom Kislyakom, na dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost imenovao je generala Herberta McMastera. Radilo se o vrlo kontroverznoj osobi s radikalnim stavovima i političkoj retorici često neprimjerenim izjavama, a poglavito je bio poznat po vrlo grubim proturuskim istupima. Pa iako su neki ugledni mediji, poput britanskog BBC-ja spekulirali kako je Trump smjenio neugodnog McMastera početkom 2018. g. navodno samo dan nakon što je telefonski čestitao Vladimiru Putinu na izbornoj pobjedi na ruskim predsjedničkim izborima,  novoimenovani John Bolton, kao što je gore navedeno, nije ni malo blaži političar od svog prethodnika. Klasični „jastreb“, s niti malo “nježnijim” stavom prema Rusiji ali je politički ipak bio puno „potkovanija“ i rafiniranija osoba od McMastera.  Kako ne bi bilo nikakve iluzije tko je Bolton, svjedoči i njegova kolumna u The Wall Street Journalu, u kojoj je izložio temelj preventivnog napada na Sjevernu Koreju, nazvavši ga „potpuno zakonitim“. Trump je bio uvjeren kako će Bolton, poput Mike Pompea (koji je došao s mjesta direktora CIA-e i netom prije zamijenio dotadašnjeg državnog tajnika RexaTillersona) izvršavati sve njegove naredbe. A da je tako trebalo biti, svjedoči i Boltonova izjava za Fox News ubrzo nakon što je objavljena vijest o njegovu imenovanju na novu dužnost u Bijeloj kući. U njoj je Bolton umanjivao važnost svojih prijašnjih „tvrdih“ izjava, kazavši kako će se na novoj funkciji oslanjati na odluke predsjednika Trumpa. Bolton je, tada, na svom tvitu objavio slijedeće: „U sadašnje vrijeme Sjedinjene su se Države suočile sa širokim krugom problema, i ja s nestrpljenjem iščekujem mogućnost rada s predsjednikom Trumpom i njegovim timom oko rješavanja tih složenih zadaća, kako bismo našu zemlju učinili sigurnijom i još jačom na svjetskoj pozornici.“ A upravo to najbolje svjedoči na koju se razinu Boltnon sada spustio, tako prizemno napadajući čovjeka koji ga je pozvao u svoj tim i kojemu je, zauzvrat, obećao vjernost jer Trump ništa drugo od njega nije niti tražio. Tražio je nekoga tko će htjeti i zanti u djelo provoditi njegove ključne zamisli oko kreiranja američke vanjske politike na jedan drugi način od one dotadašnje – koja je srozala ugled SAD-a u svijetu i omogućila gubitak prijašnjih pozicija.

Ali nakon početnog udovoljavanja Trumpu i njegovim strateškim projekcijama Bolton se vrlo brzo vratio svojim starim navikama i pogledima na svijet, omeđenim hladnoratovskim okvirima iz kojih on nikada nije niti izišao. Spremao se ispuniti svoje vizije budućeg svjetskog poretka, u kojemu se SAD moraju ponašati na isti način kako je to bilo krajem XX. stoljeća, kada nasuprot sebe nisu imali niti jednog globalnog geopolitičkog suparnika – Rusija je pod Jeljcinom bila „bačena na koljena“, a Kina je bila samo regionalna država s nekakvim početnim vizijama izlaska na globalnu scenu. SAD su, prema Boltonu, i u budućem svjetskom poretku morale imati mogućnost za pritisak na spomenute dvije zemlje, kao i na nepokorene „despocije“ Iran, Sjevernu Koreju i td. I kada Trump za Boltona sada govori kako je „taj glupan želio samo pokrenuti rat“ (što je ipak preuveličana izjava), u svojoj je biti ipak u pravu. Trumpv je pristup potpuno drukčiji: on želi podizati pritisak na američke suparnike po svim sferama – ali samo s ciljem postizanja sporazuma kojega je odmah spreman proglasiti i pobjedom (čak i kada to nije te je situacija puno više win-win); s druge strane Bolton smatra kako bilo koji pritisak treba završiti kapitualcijom druge strane (promjenom političkog smjera te zemlje tj. padom vlade, razoružanjem i čime sve ne). Drugim riječima, za Boltona, koji vjeruje u bezgranične mogućnosti svoje zemlje, postoje samo SAD i njihovi vazali, dok za Trumpa postoje gospodarski partneri i politički i vojni saveznici (ovi zadnji su, zapravo, pravi američki vazali protiv čega niti Trump nema ništa).

I još nešto važno: Trump je od iskusnog hladnoratovskog ratnika očekivao pomoć u postizanju ključnog globalnog geopolitičkog sporazuma, bez kojega nema mira i stabilnosti – onoga između SAD-a i Rusije. Bolton je prihvatio tu igru i u ime Trumpa se sastao s ruskim tajnikom Vijeća sigurnosti Nikolayem Patrushevom (poslije Putina najmoćnijom osobom u Rusiji kada je u pitanju sigurnost i geopolitika) s kojim je pripremio prvi (i jedini) summit Trump-Putin u Helsinkiju, u lipnju 2018. Taj je summit uistinu bio srdačan i nudio je veliku nadu u konačan uspjeh jer su se dvojica čelnika odlučila na formiranje profesionalnih tijela koji će se sastajati i definirati zajedničke stavove po svim ključnim svjetskim problemima. Nakon toga Bolton i Patrušev su se u kolovozu iste godine sastali u Ženevi i još dva puta iduće godine u Moskvi i Jeruzalemu. Međutim, na tim sastancima Bolton je imao vrlo tvrd pristup prema prijedlozima ruske strane i zapravo nije želio ništa osim isključivog osiguranja američkih interesa bez nužnih većih kompromisa, što nije zadovoljilo rusku stranu te se sve vratilo na početak – preciznije – na nulu.

Sam se Bolton vrlo brzo vratio oštroj proturuskoj retorici, a poglavito je to uslijedilo nakon otvaranja venecuelanske krize početkom 2019. g. i američkog nastojanja za svrgavanjem predsjednika Nicolasa Madura – ruskog i kineskog miljenika, kojega je Rusija (između ostalog i pod utjecajem spomenutih propalih pregovora na vrhu) zakulisno prijetila štititi i vojnom silom. A koliko se tada vratila hladnoratovska retorika kod Boltona (inače Trumpovog kuratora za pitanje Venezuele), najbolje svjedoči njegov govor iz travnja te godine,  povodom 58. godišnjice neslavno završene američke specijalne operacije „Zapata“  u kubanskom zaljevu Svinja  (Bahia de Cochinos), organizirane od strane američke vlade s ciljem svrgavanja nove kubanske revolucionrne vlade na čelu s Fidelom Castrom. U svom govoru pred preživjelim pripadnicima „Brigade 2506“, Bolton je kazao, kako „mi zajedno možemo završiti ono što je počelo na tim plažama“! „Amerika ima dug prema vama“, kazao je tada Bolton i dodao, ma što mu to značilo s obzirom na dob preživjelih ratnika, kako „SAD-u treba vaša pomoć u budućnosti“. Dakle, Bolton je, ni manje ni više, nego najavio novu američku intervenciju i na samu Kubu.

Kome sve treba Boltonova knjiga?

U SAD-u (kao, uostalom, i u mnogim drugim dijelovima svijeta), golema većina običnih ljudi, koji se u politiku ne razumiju niti ih ona zanima, u jednom takvom memoarskom uratku (intrigantnom s obzirom kako je u njoj glavni lik ujedno i najveća medijska „zvijezda“ Donald Trump) itekako može pronaći čitalački interes i iz njega zaključiti upravo ono čemu je ta knjiga i namjenjena: da je Trump nesposoban za obnašanje predsjedničke dužnosti, da je (makar i nesvjesno) sklon utjecaju „deklariranih“ američkih neprijatelja u svijetu i zato vrlo opasan i sl. Drugim riječima, autor (iza kojega, vjerojatno, stoji čvrsto upregnuta mašinerija Demokratske stranke) čitateljima sugerira da na izborima ne zaokruže Trumpa, već njegovog protukandidata Bidena.

„Knjiga tog nenormalnog Johna Boltona je dosadna i sastoji se od laži i izmišljanja povijesti. Dok ga nisam smijenio, on je o meni govorio samo dobro. Ljutiti, dosadni glupan, koji je želio samo jedno – pokrenuti rat. Ništa nije shvaćao, … i sa zadovoljstvom sam ga smjenio“, napisao je američki čelnik u svom tvitu i u svom stilu. A u svom prošlotjednom twittu nakon spomenute pozitivne presude o objavi Boltonove knjige, Trump je ponovio kako će zbog objave osjetljivih informacija iz nacionalne sigurnosti Bolton morati odgovarati poput svih drugih prije njega.

Hoće li do toga ikada doći, jer Bolton je, ne zaboravimo, jedan od najutjecajnijih osoba iz krugova tzv. duboke države, teško je vjerovati, osim, možda, u slučaju Trumpovog reizbora. A Bolton, svakako, nije i jedini unutar američkog establišmenta koji se toga reizbora boji. Odatle i proizlaze sve ove opasne „igre“ kojima proteklih godina svjedočimo u američkom društvu. U njihovoj su pozadini i biti nemilosredne borbe između starih i novih elita (neoliberalnih globalista i američkih suverenista), zaogrnute plaštom ideologije uz pomoć koje se na svoju stranu žele pridobiti mase odnosno elektorat. Zato i je sve više onih analitičara koji ne isključuju niti mogućnost novog američkog građanskog rata, smatrajući kako ni jedna strana nakon završetka izbora neće htjeti priznati poraz. Jer to ne bi bio običan politički poraz nakon kojeg za 4 godine slijedi nova prilika za povratak na vlast. Radit će se o konačnom porazu odnosno pobjedi jedne od dviju potpuno različitih strategija daljnjeg razvoja američkoga društva, koje nemaju mogućnosti niti prostora za međusobno snošljivi suživot te su primorane na borbu na život i smrt, u čemu se neće birati sredstva. Koja god pobjedila imat će velike i dugoročne posljedice po čitavi svijet. Zato nas sve skupa i čeka burna jesen, pričemu pandemija koronavirusa izgleda poput nebitne sitnice.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI