„Pravila igre su se promijenila“. Iran u Siriji razmješta sustave PZO protiv Izraela

Od američke likvidacije karizmatičnog iranskog generala Qassema Soleimanija u siječnju ove godine – na Bliskom istoku više ništa nije isto. Naivni su bili svi oni koji su očekivali kako će se Iran zadovoljiti svojim protuodgovorom koji je nakon toga uslijedio, a radilo se, podsjetimo, o lansiranju desetak iranskih balističkih raketa na jednu od američkih vojnih baza u susjednom Iraku. One, osim materjalne štete, nisu prouzročile ljudske žrtve jer je iranska odmazda toga tipa bila očekivana s obzirom da je Teheran jednostavno bio primoran odgovoriti na vojni način zbog užarene protuameričke atmosfere u svom društvu nakon spomenutog američkog čina. Naime omiljeni je iranski general imao velike šanse naslijediti svog duhovnog oca i sadašnjeg vrhovnog vođu te zemlje, ajatolaha Alija Hameneija. Osim toga, Sjedinjene Države, usprkos prethodnim javnim upozorenjima  Teheranu da će svim sredstvima uzvratiti ako Iran pokuša napasti bilo koji američki cilj u bliskoistočnoj regiji, nakon tog iranskog napada nisu poduzele ama baš ništa. A zašto i bi? Razmjer između dobivenog i izgubljenog (kad je riječ o spomenutoj američko-iranskoj akciji i reakciji), bio je po Washington višestruko pozitivan tj. likvidacijom Soleimanija SAD su dobile nemjerljivo više nego što su izgubile napadom na jednu bazu, koja, u biti, i nije bila američka – već iračka, i koju su američki vojnici samo koristili. Međutim, već je tada Teheran najavljivao kako prava osveta za ovaj američki čin (nazvao ga je državnim terorizmom), tek slijedi, i da će ona biti sustavna, dugotrajna i bolna.

Drugim riječima, Trumpova administracija „otkopala je ratnu sjekiru“  i zaigrala opasnu igru s nepredvidljivom i nikada nepokorenom bliskoistočnom zemljom Iranom- bivšom velikom Perzijom, za pobjedu nad kojim joj sigurno ne bi bile dostatne sprecijalne tajne operacije, pa čak niti pokretanje masovne klasične vojne kampanje. Iran bi u otvorenom ratu sa SAD-om vjerojatno bio razoren, ali zbog svoje veličine i ljudskog potencijala ne i vojno pokoren, dok bi američki gubici bili preveliki i u ljudstvu i u stacioniranoj vojnoj tehnici u bazama u Perzijskom zaljevu i diljem regije. Drugim riječima, rizici od otvorenog američko-iranskog vojnog sukoba po obje su strane preveliki, pa će se njihov rat nastaviti voditi subverzivnim operacijama, ili (kada je Iran u pitanju), aktivnijom uporabom svojih proxy-snaga u regiji, uključno i terorističkih napada na američke interese i građane diljem svijeta. Sve to, naravno, ne može završiti ničim dobrim, poglavito u kontekstu nadolazećeg završetka roka trajanja međunarodnog emberga na izvoz oružja Iranu, koji istječe u listopadu ove godine, i za čije produljenje su SAD nedavno pokrenule široku političku i diplomatsku kampanju u Vijeću sigurnosti UN-a. Međutim, produljenju toga embarga oštro se protive Rusija i Kina, pa će biti zanimljivo pratiti čime će rezulturati ta nova politička bitka za Iran – presudna, prije svega, za njega samoga i njegove vanjskopolitičke ambicije, ali i za opstanak cjelokupnog iranskog državnog i političkog ustroja, temeljenog na postulatima velike islamske revolucije iz 1979.g. pod vodstvom imama Ruhollaha Homeinija.

A da stvari postaju sve složenije, svjedoči i vijest, objavljena 11. srpnja u iranskom mediju The Teheran Times, prema kojoj je prošloga tjedna potpisan sporazum između Teherana i Damaska, koji Iranu omogućuje razmještaj najmanje dvije vrste svojih raketnih sustava na sirijskom teritoriju. U tekstu se navodi kako se sporazum satoji od vojne i političke komponente. Što se tiče one prve, njegov najvažniji dio je iranska opskrba svog arapskog saveznika „naprednim sustavima protuzračne obrane, poput Bavar-373 (pogledaj video ispod teksta) i Khordad-3“. Prema izvorima na koje se taj medij poziva, Teheran i Damask su zbog neprekinutih izraelskih zrčnih napada na Siriju „odlučili promijeniti pravila vođenja vojnih djelovanja u zračnom prostoru arapske republike“

O navodnoj ruskoj isporuci Iranu, preko Kaspijskoga mora, novih raketa za njegove protuzračne sustave S-300 koje je prije toga dobio od Rusije, spomenuli smo i pojedine – iranske domaće protuzračne sustave srednjega i dugog dometa, između ostaloga i sustav „Bavar“. Bavar-373 ima veliki radijus djelovanja, a službeno je predstavljen 22. kolovoza 2019. godine. Sustav  Khordad-3 ima domet od 50-75 kilometara, a upravo je njega Iran iskoristio 20. lipnja 2019. g. u napadu na američku bespilotnu letjelicu (dron) u zoni Perzijskoga zaljeva, kada je ona bila i uništena. Radilo se o strateškom obavještajnom dronu RQ-4 Global Hawk, koji može letjeti na velikim visinama bez prekida više od 30 sati, i pritom u realnom vremenu prikupljati obavještajne informacije nad morskim i kopnenim prostranstvima.

Ali vratimo se spomenutom iransko-sirijskom sporazumu. On je potpisan s ciljem povećanja vojne suradnje dviju država i povećanja koordinacije u suprostavljanju rastućim izazovima i ugrozama u regiji. Dokument su potpisali zapovjednik Glavnog stožera iranske vojske brigadni general  Mohammad Bagheri i sirijski ministar obrane Ali Abdullah Ayub. Sporazum predviđa i da će Teheran učvrstiti sirijski sustav protuzračne obrane. Libanonski medij „Al-Akbar“ navodi kako je iranski general Bagheri u Damasku razgovarao o „važnosti povlačenja nezakonitih stranih snaga (iz Sirije) i suprostavljanju izraelskim (zračnim) naletima“.



Sve ovo samo još dodatno potvrđuje očekivanja o jačanju eskalacije napetosti i sukoba između Izreala, SAD-a i Irana na tlu Sirije, neovisno o oštrim upozorenjima Teheranu od strane Washingtona i Jeruzalema kako za iransku vojsku nema mjesta u Siriji. A da su njihovi odnosi sve napetiji svjedoči i primjer iz prošlog mjeseca, kada je novi zapovjednik specijalnih postrojbi „Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije general Esmail Qaani (na toj je dužnosti zamjenio ubijenog generala Soleimanija) stigao u sirijski grad Al-Qamal, u regijiI Deir es-Zour, na granici s Irakom. Svega nekoliko sati nakon objave fotografija u iranskim medijima o njegvu dolasku u spomenutu sirijsku regiju, najvjerojatnije izraelski zrakoplovi izvršili su zračni napad na zone u kojima su smještene proiranske vojne postrojbe u tom području. Izrael, naime, tradicionalno ne komentira tj. ne potvrđuje niti demantira izvršenje svojih zračnih napada na ciljeve u Siriji.

A da je Izrael itekako ozbiljan, svjedoči i izjava od 29. travnja, od strane tadašnjeg izraelskog premijera Naftalija Benneta, prema kojoj je Izrael „prešao s politike blokiranja Irana prema njegovom potiskivanju iz Sirije“.

Iran jedini ne pokazuje strah

S druge strane, kada se bolje razmisli, Iran je danas jedina država u svijetu koja se svojim službenim (a ne proxy) vojnim  snagama usuđuje napadati američke vojnike i vojne objekte (neki su spomenuti i u ovoj analizi), što jasno potvrđuje kako je Teheran vrlo teško ustrašiti kada je riječ o zaštiti njegovih nacionalnih interesa. To će još više biti slučaj, sada, kada se na globalnoj razini odvija velika geopolitička bitka između SAD-a, Rusije i Kine, i gdje ove dvije sve otvorenije demonstriraju zajedničko i koordinirano vanjskopolitičko djelovanje s ciljem amortiziranja sve oštrijih vanjskopolitičkih poteza Washingtona prema njima. Obje se zemlje, i Rusija i Kina, pritom sve češće zauzimaju i za zaštitu Irana unutar Vijeća sigurnosti UN-a i unutar drugih međunarodnih političkih tijela i organizacija. Teheran to jako dobro vidi i pritom razumije osjetljivost pozicija Moskve i Pekinga kada je njihova zaštita Irana u pitanju. Zato u svojim vanjskopolitičkim potezima on sigurno neće biti agresivan, kako ne bi otežavao položaj Moskve i Pekinga, ali će sigurno postati još samouvjereniji kada je riječ o njegovom pravu na zaštitu svojih interesa od agresije drugih država. U tom smislu moramo promatrati i ovaj prošlotjedni sporazum sa Sirijom, u kojemu se ipak radi o planiranim iranskim isporukama obrambenih, a ne ofanzivnih oružanih sustava. Koliko su oni i kao takvi prihvatljivi Izraelu (a onda i Trumpovoj administarciji) drugo je pitanje. I o toj (ne)prihvatljivosti, kada je Izrael u pitanju, ovisit će i daljnji razvoj situacije. A ukoliko, u listopadu SAD ne uspiju osigurati produljenje embarga na izvoz oružja Iranu, stvari će postati još puno složenije i kompliciranije: Iran će od tada slobodno moći kupovati najsuvremenije tipove naoružanja: od zrakoplova, do brodova i podmornica, ako mu ih, naravno, netko bude želio prodavati. Za sada su najizgledniji kandidati za to upravo Rusija i Kina (Rusija mu je već sada spremna prodati suvremene protuzračne sustave S-400 ako ih Teheran zatraži, jer oni ne spadaju u trenutačno važeći embargo UN-a), osim ako se nešto dramatično pozitivno ne promijeni u njihovim odnosima sa SAD-om. Ne zaboravimo, svega par tjedana nakon isteka ovog embarga u SAD-u se održavaju nikada neizvjesniji i složeniji predsjednički izbori, koji će odlučivati ne samo o daljnjoj sudbini te zemlje, već u velikoj mjeri i svijeta u cjelini.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI