6. travnja završeno je javno savjetovanje o Uredbi o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije i kogeneracije. U Uredbi se predlaže poticanje novih obnovljivih izvora energije ukupne snage preko 2000 MW – poglavito vjetroelektrana i sunčanih elektrana. S druge strane, hrvatski elektroenergetski sustav ima trenutno oko 4.800 MW u proizvodnim jedinicama, od toga 2.800 MW u hidroelektranama i ostalim obnovljivim izvorima. Pritom vršno opterećenje hrvatskog elektroenergetskog sustava rijetko kada je prešlo 3.000 MW. Toliko o racionalnosti planiranja izgradnje obnovljivih izvora! Model poticanja određen je u Zakonu o obnovljivim izvorima i visokoučinkovitoj kogeneraciji, a zasniva se na poticanju tržišnom premijom, što znači da će razliku od burzovnih cijena do referentne (ekonomski opravdane) cijene koju će izračunati HROTE, platiti građani ove države kao i hrabri poduzetnici, naravno ako prežive korona virus prvo a onda dizanje cijena električne energije putem naknada drugo.
Republika Hrvatska se prije više od deset godina ambiciozno priključila europskim trendovima u cilju promocije i primjene obnovljivih izvora energije (OIE). Znakovito je kako je ondašnja državna administracija ubrzano donijela niz podzakonskih akata kojima se uglavnom zacrtala hrvatska energetska i okolišna politika za dugi niz godina. Posljedice trpimo i danas. Potrebno je napomenuti kako se nepotrebna žurba usvajanja tih podzakonskih akata događala punih šest godina prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Rezultat toga procesa očitovao se u vrlo visokim poticajnim tarifama za obvezni otkup električne energije iz svih tehnologija obnovljivih izvora: vjetar, sunce, male hidroelektrane, bioplin, biomasa, kogeneracijska postrojenja i geotermalne elektrane. Da se na zaboravi napomenuti, otkup energije iz gore navedenih izvora financira se putom posebne naknade temeljem Odluka o naknadi za obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju (Vlada RH), koju plaćaju svi potrošači električne energije (kućanstva i poduzetništvo).
Važno je znati kako je Hrvatska pri samom vrhu u pogledu visine tarifa za obvezni otkup električne energije iz OIE (a s druge strane je i europski lider u pogledu udjela obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji energije), na trenutno osmom mjestu u Europskoj uniji. Da ironija bude veća u cijeloj gore opisanoj i brzinski zamišljenoj operaciji hrljenja prema zelenim resursima, Hrvatska elektroprivreda nije uspjela steći lokaciju niti za jedan jedini megawat vjetroelektrana, od 744 MW koji se financijski potiču. Je li to urađeno namjerno, treba postaviti pitanje nadležnim državnim institucijama. U svakom slučaju model prema kojemu su se dodjeljivale koncesije, uglavnom za vjetroelektrane, bio je temeljen na principu „first come first served“ odnosno pravo prvog korištenja. Taj princip, koji se proslavio u SAD-u tijekom osvajanja divljeg zapada, bio je ideja eminentnih energetičara onoga vremena. U praksi se to odvijalo na način da su oni snalažljiviji zauzeli najbolje lokacije, uglavnom dobrim vezama s lokalnom zajednicom. Nažalost HEP-ovi djelatnici nisu bili snalažljivi pa je HEP ostao bez dragocjenih, zlata vrijednih lokacija.
Međutim u svijetu i poglavito Europi se događa, možemo slobodno reći, epidemija virusa Covid-19 kakva se nije predviđala niti u najgorim prognozama. Posljedica je drastičan pad potrošnje električne energije a posljedično i cijena električne energije na burzama energije općenito. Europske zemlje na razne načine pokušavaju sanirati postojeće stanje. Informacije se mogu naći i na web stranicama Eurelectric-a – udruženja elektroprivredne industrije na europskoj platformi.
U hrvatskim se medijima pojavljuju ideje da se zbog niskih cijena na veletržištu energije smanje cijene kućanstvima i poduzetništvo. Međutim, zanemaruje se činjenica da se s druge strane naknada za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora koja iznosi 10,5 lipa po kWh mora povisiti jer će ulaskom novih povlaštenih proizvođača (koji su to pravo ostvarili ranijih godina temeljem navedenih podzakonskih akata) tijekom 2020. godine Hrvatski operator tržišta električne energije (HROTE) ostati bez dovoljno novca za otkup njihove električne energije.
Nadalje, 6. travnja završeno je javno savjetovanje o Uredbi o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije i kogeneracije. U Uredbi se predlaže poticanje novih obnovljivih izvora energije ukupne snage preko 2000 MW – poglavito vjetroelektrana i sunčanih elektrana. S druge strane, hrvatski elektroenergetski sustav ima trenutno oko 4.800 MW u proizvodnim jedinicama, od toga 2.800 MW u hidroelektranama i ostalim obnovljivim izvorima. Pritom vršno opterećenje hrvatskog elektroenergetskog sustava rijetko kada je prešlo 3.000 MW. Toliko o racionalnosti planiranja izgradnje obnovljivih izvora! Model poticanja određen je u Zakonu o obnovljivim izvorima i visokoučinkovitoj kogeneraciji, a zasniva se na poticanju tržišnom premijom, što znači da će razliku od burzovnih cijena do referentne (ekonomski opravdane) cijene koju će izračunati HROTE, platiti građani ove države kao i hrabri poduzetnici, naravno ako prežive korona virus prvo, a onda dizanje cijena električne energije putem naknada drugo. Ovdje je potrebno podsjetiti kako se zbog podizanja naknade za obnovljive izvore prije tri godina porez na dodanu vrijednost za opskrbu električnom energijom smanjio sa 25 na 13 posto. Time je izbjegnuto poskupljenje cijene električne energije za kućanstva ali je država ostala bez oko milijarde kuna u proračunu. Ovakvu mjeru su donijele još samo četiri europske zemlje.
Radi se o scenariju kakav niti čuvena Greta Thunberg ne bi smislila, naravno s bankarskim lobijima u pozadini. Naime, banke ”vole” projekte izgradnje obnovljivih izvora energije (poglavito sunce i vjetar) jer takvi projekti izbjegavaju rizik promjenjivih cijena ulaznih energenata (ugljen prirodni plin..). Čak se koristi termin – ”bankabilni” projekti. A sunce i vjetar Bogom dani izvori, iako je njihova ekonomičnost više nego dvojbena, pogotovo sunca. Dakle, opet nam banke kroje sudbinu.
Nadalje, u Europskoj uniji upravo traje bitka za pozicije odnosno prostore na kojima će se izgraditi takva postrojenja, kojima je „gorivo“ besplatno. Iza ove činjenice se krije djelovanje cijele propagandna mašinerije oko obnovljivih izvora. Hrvatska je u tome specifična jer ima vjerojatno najmanje naknade za korištenje prostora u Europskoj uniji, otprilike tri puta manje od Francuske ili Belgije. Dakle Hrvatska je pravi raj za investitore, jer osim što ima obilje vjetra i sunca, prostor je bagatelan a mogu se dobiti i potpore u vidu tržišnih premija. To možda lijepo zvuči, ali radi se o proizvodnim objektima čija proizvodnja (električne energije) traži poticaje koje plaćaju svi građani (kućanstva i poduzetnici) a profit uglavnom ide stranim vlasnicima. Angažman domaće industrije je vrlo malen, a isto tako broj novih radnih mjesta.
Analize i promišljanja o zauzimanju ogromnih površina koje će zauzeti vjetroelektrane i sunčane elektrane, a koje su stoljećima služila domicilnom stanovništvu da se prehrani baveći se poljoprivredom ili stočarstvom, malo koga zanimaju a najmanje vrsne energetičare koji gledaju u daleku budućnost i tumače gotovo svakodnevno građanstvu kakve nam zadatke šalje briselska administracija. Prema nekim proračunima oko 1000 kvadratnih kilometara će se naći pod obnovljivim izvorima, uglavnom u područjima uz Jadransko more. Tamošnje stanovništvo će biti sretno da Hrvatska koja sudjeluje u emisijama ugljičnog dioksida oko 0,5 posto europskih količina, spašava zemaljsku kuglu. Za to vrijeme će Kina i SAD dalje sudjelovati s preko 40 posto na globalnoj razini.
Da se ne zavaramo, zelena je energija preplavila cijeli svijet ali Europa je po tome specifična barem po stavu Europske komisije koja do kraja štiti Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Poznato je kako su se SAD iz njega povukle poglavito iz ekonomskih razloga (a neki naši pobornici zelene energije tvrde kako ekonomski princip nije presudan kada se radi o OIE!). Ne samo to, nego Europska komisija želi povećti ambicije sa zelenom energijom 2030. godine, što će predstavljati u ovim uvjetima novi financijski teret potrošačima. Na žalost, Hrvatska je posebna priča u toj europskoj strateškoj politici jer brojke, a to su cijene zelene energije, koje se kod nas primjenjuju nisu ni izdaleka takve kakve se primjenjuju diljem Europske unije. Naime prosječna cijena takozvanog miksa obnovljivih izvora u Hrvatskoj je 123 eura/MWh (izraženo u eurima zbog lakše usporedbe sa burzama električne energije) a to je četiri puta više od trenutačne cijene na europskim burzama. Očito je kako su obnovljivi izvori u Hrvatskoj, a to su grijesi ondašnje državne administracije, izdašno i preko svake mjere valorizirani, a to, opet ponavljam, snosimo svi mi.
Kako bismo se u trenutačnoj situaciji usporedili sa zemljama u susjedstvu potrebno je istaknuti da su Slovenija i Srbija privremeno obustavile plaćanje naknade za obnovljive izvore, ova prva za kućanstva i malo poduzetništvo. Za sada se ta mjera niti izdaleka ne vidi u Hrvatskoj jer je država zaokupljena korona virusom. Ali taj će trenutak zasigurno doći.
Interesantno je primijetiti kako se zagovornici takozvane zelene akcije protive i primjeni nuklearne energije iako je poznato da nuklearne elektrane ne emitiraju stakleničke plinove baš kao ni vjetroelektrane ili solarne elektrane. Također je poznato kako nuklearna tehnologija rezultira daleko najmanjim brojem smrtnih posljedica. Tako su zeleni lobisti prisilili njemačku kancelarku Angelu Merkel na zatvaranje nuklearnih elektrana u Saveznoj Republici Njemačkoj. Slijedeći potez je bio zadržavanje elektrana na ugljen u pogonu do 2038. godine, jer je potrebno ipak uspostaviti pričuvu njemačkog sustava, kada ne puše vjetar ili nema sunca na horizontu. Izračunato je da će zbog produženog rada ugljenara u Njemačkoj umrijeti svake godine 1100 ljudi. Takva njemačka politika je stvarno duboko kontradiktorna.
U nedavnom intervjuu je naš poznati znanstvenik Miroslav Radman govorio o cirkusantima na vlasti, lažnim znanstvenicima i industriji gluposti. Područje energetike i zaštite okoliša je tema koja je upravo raj za sve moguće manipulacije kojima se akademska zajednica služi kako bi prije svega stekla materijalne koristi za sebe a onda i za naručitelje kojima je cilj jasan, ali to nije klima zasigurno.
Na kraju bih primijetio kako se nedavno usvojena Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske bavila nizom scenarija i pogleda u budućnost, osim jednom – izuzetno važnom temom, a to je sigurnost opskrbe hrvatskog elektroenergetskog sustava. Odnosno, prema strategiji, sigurnost je osigurana visokim prekograničnim kapacitetima koje Hrvatska zasigurno posjeduje, dakle uvozom energije (Hrvatska je drugi najveći uvoznik električne energije u Europi, izraženo u relativnim omjerima). Međutim nisu u dovoljnoj mjeri razmatrani slučajevi kada nema vjetra ili sunca, odnosno, što ako se pojavi manjak električne energije u okruženju, kakva nas u tom slučaju sudbina čeka? Pokazat će budućnost.