Pod svjetlom plamena globalne zdrastvene krize izazvane pandemijom virusa COVID-19 jasno se uočavaju konture nove velike geoekonomske i geopolitičke igre.
Rađa se bipolarni svijet stuktuiran oko SAD-a i Kine i njihovog sve žešćeg sučeljavanja.
Zdravstvena kriza nije samo učinila jasno vidljivom smjenu geopolitičkih epoha i pozicioniranje na vrhu globalne moći dvije suprostavljene sile nego je i direktno utjecala na ubrzanje ranije započetih globalnih repozicioniranja u borbi za svjetske resurse i transformaciju liberalnog poretka. Kina je brzim zatvaranjem epidemije na svome tlu dokazala svoju moć i sposobnost preživljavanja i nimalo skromno je pokazuje ostatku svijeta. Peking šalje pomoć europskim državama, prije svih najteže ugroženoj Italiji, kroz donacije zdravstvene opreme i slanje timova liječnika i drugog zdravstvenog osoblja. Koliko god se udar epidemije koronavirusa na SAD činio strašan u stvarnosti je to za najmoćniju državu svijeta i za njezinu ekonomiju problem koji neće nimalo ugroziti američku globalnu ekonomsku, političku i vojnu dominaciju. SAD nakon krize koronavirusa, potpuno je sigurno, zadržat će svoji poziciju, a na vrhu će joj se pridružiti ojačali kineski suparnik. Sadašnji primarni i budući sekundarni učinci pandemije svojim opsegom i snagom razorno će djelovati na globalno gospodarstvo i pridružiti se sinergijskim učinkom ranije pokrenutim instrumentima transformacije svjetskog geopolitičkog poretka. Ubrzat će ono što se dugo već zbiva – uspon Kine na razinu svoga američkoga suparnika.
U tijeku je nova velika igra na „svjetskoj šahovskoj ploči“ , kako je u svojoj glasovitoj knjizi „The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives“ globalno nadmetanje za premoć nazvao američki diplomat i geopolitičar, savjetnik za nacionalnu sigurnost za predsjedničkog mandata Jimmyja Cartera – Zbigniew Brzezinski. Nastavljač tradicije velikih američkih geopolitičara, koji su u povijesti oblikovali američku vanjskopolitičku doktrinu Halforda Mackindera i Nicholasa Spykmana, među prvima je prepoznao novu veliku igru na „svojoj“ šahovskoj ploči obilježenoj usponom Kine. U vrijeme kada su mnogi izražavali sumnju u njegove zaključke Brzezinski, koji nikada nije prestao biti dio američkog establišmenta i kreatora američke vanjske politike ostao je pri svojim procjenama do kraja života. Nova velika igra uspona Kine i stvaranja bipolarnoga svijeta s dvije dominante sile Kinom i SAD-om i partnerima s njima uvezanim manje ili više čvrstim vezama – odvija se gotovo potpuno suglasno njegovim davno postavljenim postavkama.
Izrasta nova blokovska podjela svijeta ili sustav G2 kako ga je duhovito u svojim kasnim radovima nazvao Brzezinski, pokušavajući ga slikovito i jednoznačno opisati.
Novu veliku igru pokreću procesi transformacije liberalnog poretka, sada u smijeru deglobalizacije, dakle potpuno suprotnom od sada dominirajućih procesa globalizacije.
Cijeli proces deglobalizacije, u koji svijet, slučajno ili možda ipak ne, ulazi upravo u plamenu pandemijske krize, odvija se usporedno s težnjom mnogih država ili integracija država za izgradnjom svojim imperijalnih struktura ili obnovom svojih nekadašnjih carstava u obliku prilagođenom sadašnjem povijesnom trenutku. Teško je ne vidjeti kako se, primjerice, i ruska i britanska i turska politika gotovo otvoreno oslanjaju na prispodobe svojih nekadašnjih carstava. Ni francuska geopolitička doktrina nikada nije odustala od kontrole bivših subsaharskih afričkih kolonija kroz sustav tzv. „Françafrique“. Globalizacija je odradila svoje i u novoj velikoj igri bipolarnog svijeta sada je potrebno otkloniti nagomilane posljedice neoliberalne agende koje umanjuju moć država i slabe vanjski nastup ključnih aktera geopolitičke igre. U cilju obnove moći starih globalnih aktera i jačanja moći novih pretendenata, kao što je Europska unija, u borbi za pozicije globalnoga svjetskog utjecaja potrebno je ponovno vraćanje kvalitetnih radnih mjesta, prije svega u industrijskom sektoru natrag u matične države, matičnom stanovništvu. Za stjecanjem nove moći i slabljenje protivnika kao što je Kina, potrebno je stvoriti nove dostavne pravce industrijskog kompleksa i srezati one povezane s Kinom i azijskim dijelom nove velike igre. Pojednostavljeno rečeno, dok su se u fazi globalizacije radna mjesta izvozila tamo gdje je jeftinija radna snaga sada se odvija obrnuti proces vraćanja proizvodnih radnih mjesta u SAD i Europu. Globalizacijski procesi u svojoj završnoj fazi stvorili su preveliku ovisnost o industrijskim proizvodima i komponentama uvezenim iz Kine, čime se jačao konkurent, a slabila vlastita pozicija u globalnom nadmetanju.
Zdravstvena kriza izazvana pandemijom koronavirusa iskazuje se sada kao moćni katalizator pokrenutih promjena jer već u ovim trenucima djeluje kao multiplikator brzine razvoja događaja, a u budućnosti će neizbježnim ekonomskim potresima oblikovati novi deglobalizirani poredak.
U toj velikoj smjeni geopolitičkih epoha moć se ne koncentrira samo oko dominirajućih SAD-a i Kine nego se raspodjeljuje na dva moćna bloka koja se oko vodećih globalnih igrača okupljaju, te se stvara nova blokovska podjela svijeta. Umjesto nekadašnjeg zapadnog demokratskog i komunističkoga bloka predvođenog SSSR-om stvaraju se dva nova bloka oko SAD-a i Kine motivirana prije svega ekonomskim probitcima i kontrolom svjetskih bogatsava gotovo bez ikakvih u praktičnom djelovanju značajnih ideoloških odrednica. No, američka politika u nadmetanju s Pekingom sve češće kroz istupe vodećih političara naglašava komunistički karakter kineske vlasti, iako to prethodnih godina nije bio tako čest slučaj, iz jednostavne potrebe da se novoj velikoj blokovskoj igri na šahovskoj ploči svijeta ponovo da ideološki oblik.
Dinamika cijelog procesa deglobalizacije nije tako jedostavna kako na prvi pogled izgleda jer svi koji imaju snage pokušavaju se ponovo repozicionirati na međunarodnoj sceni i proširiti svoj utjecaj. Oni se tuku u sjeni najmoćnijih globalnih igrača čas pod zaštitom jedne, čas druge strane, pokušavajući pobrati što više mrvica s velike šahovske ploče.
U najtežoj situaciji je Europa i njena Europska unija koja, kako su mnogi i predviđali, sve više upada u procjep između dviju globalnih sila.
Dok će SAD i Kina – iz čijih trgovačkih ratova i opakih geoekonomskih i geopolitičkih nadmetanja se na ovaj ili onaj način izrodio koronavirus – u konačnici imati najmanje posljedica po svoja masivna, ali i elastična i prilagodljiva gospodarstva, uloga najveće žrtve cijeloga kompleksa zbivanja mogla bi pripasti upravo Europskoj uniji. I do krize koronavirusa europski stratezi upozoravali su na opasnost ulaska u škripac sučeljenih sila SAD-a i Kine, ali, sada, nakon pošasti koronavirusa izvjesno je da će ta opasnost biti višestruko pojačana. Planovi EU, proklamirani od Europske komisije, o stvaranju globalne Europske unije i ulasku u nadmetanje za poziciju globalne moći ionako su u startu bile na klimavim nogama, prije svega zbog slabe unutarnje kohezije paradržavne strukture Europske unije, a sada imaju sve manje šanse za ostvarenjem.
U oluji zaraze koronavirusa, koja razara gospodarstva, SAD i Kina definitivno su učvrstili svoje pozicije i postupcima na međunarodnoj sceni jasno navješćuju novi bipolarni poredak svijeta. On će funkcionirati u atmosferi njihova sve oštrijeg nadmetanja na samome vrhu, što jednostavno znači da će se svi ostali morati prilagođavati novoj paradigmi svijeta koju će onu postaviti.
Jedina šansa održanja Europske unije u dramatičnim novim okolnostima promjene geopolitičkih epoha je međusobna solidarnost unutar Europske unije i solidarnost moćnijih članica s ekomoski slabijim članica europske integracije, poglavito s onima koje su najteže pogođene zdravstvenom krizom. Ako Europska unija u prvim ključnim trenucima pandemijske krize nije bila od velike pomoći ugroženim državama članicama ona sada mora biti predvodnica rješavanja ekonomskih problema koje će iza sebe ostaviti kaos izazvan zarazom koronavirusa. Jedini način održanja minimalne unutarnje kohezije, samog opstanka Europske unije i kakvog takvog održavanja na razini konkurentnosti s novim moćnicima svjetskog poretka, su, dugoročno gledano, financijski transferi iz fondova Europske unije članicama kojima je to potrebno. Ne bude li te naknadne ekonomske solidarnosti u potpuno izvjesnoj gospodarskoj krizi Europska unija će se uistinu naći u procjepu sučeljavanja novih divova blokovskog svijeta i neće imati nikakve šanse sudjelovati u nadmetanjima na svjetskoj razini.
Čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen, svjesna ovih činjenica i podržana od hrvatskog predsjedništva Vijeća Europske unije, u govoru u Europskom parlamentu pozvala je na unutarnje jedinstvo svih članica u sučeljavanju sa zdravstvenom krizom i započetom ekonomskom krizom. „Kada je u Europi uistinu trebao vladati duh svi za jednoga – jedan za sve, odgovor mnogih u početku je bio- samo za mene….. Povijest nas gleda. Učinimo pravu stvar zajedno s jednim velikim srcem, a ne s 27 malih“- pozvala je Ursula von der Leyen. Izlaganje je završila citirajući velikog Konrada Adenauera, prvog njemačkog poslijeratnog kancelara u čije doba je Njemačka iz ruševina izrasla u moćnu gospodarsku silu. Citirajući Adenauerovu konstataciju da je „povijest zbroj svega što se moglo izbjeći“ pozvala je na izbjegavanje scenarija neusklađenog i pojedinačnog kriznog djelovanja država članica EU što bi moglo izazvati urušavanje integracije u budućnosti. Europska unija ne bi trebala dati doprinos povijsti još jednim scenarijem koji se mogao izbjeći.
Europsko Vijeće, odnosno šefovi država i vlada članica EU potom su podržali prijedlog Europske komisije da se iz kohezijskih fondova izdvoji 37 milijardi eura za investicijsku aktivnost u gospodarstva država članica radi izbjegavanja posljedica zdravstvene i gospodarske krize. No, oko čvrsto definirane i jedinstvene EU financijske strategije prevladavanja krize, koja ugrožava i sam opstanak Europske unije još uvijek nije postignuta puna suglasnost.
U novoj velikoj geopolitičkoj igri Europska unija jednostavno mora odigrati svoju veliku igru kako bi se održala na površini i u konačnici osigurala svoju opstojnost na međunarodnoj sceni.