NAŠ ANALITIČAR NE GLEDA BAŠ OPTIMISTIČNO: Direktni sukob NATO-a i Rusije realna je opcija

Foto: Leopard (Heikki Saukkomaa/Guliver Image

Ako ne dođe do radikalnog političkog preokreta, rat će se nastaviti i na kraju svojom logikom dovesti do upravo onakve situacije kakva se pokušala izbjeći – susreta na ukrajinskom ratištu oči u oči Rusije i NATO-a. Jedini osigurač da do toga ne dođe je ukrajinska vojska, ali pitanje je koje su joj granice izdržljivosti

Proklamirano izbjegavanje izravnog vojnog miješanja NATO-a u rat u Ukrajini završit će, na žalost svih građana Europe koji žele samo mirno živjeti ,jednako kao i izbjegavanje zatvaranja protoka ruskog plina prema Europi i potpunog neuspjeha europske politike sankcija prema ruskom energetskom sektoru.

Nakon upornog izbjegavanja zatvaranja dotoka ruskog plina od Europske unije u sklopu vlastitih sankcija protiv Rusije na kraju priče taj plin neće zatvoriti Europska unija, koja je to trebala učiniti odmah nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, nego ga zatvaraju ili prijete zatvaranjem Rusi.

U trenutku zaključenja ovoga teksta plinovod Sjeverni tok 1 je zatvoren zbog održavanja, a Njemačka i cijela Europska unija nisu sigurne hoće li Rusi ponovno pustiti plin.

Što je Europska unija takvom politikom postigla – odgovor je jednostavno ništa, a izgubila je puno u odnosu na situaciju da je odmah zatvorila uvoz ruskog plina. Sada će ionako geniji iz vodstva Europske unije ostati bez plina ili ako ga bude, to će ovisiti o dobroj volji Moskve. Riječ je o neoprostivom strateškom promašaju nesposobnog vodstva Europske unije, prije svega Europske komisije, kao i nove njemačke vlade, u ratu u koji je Europska unija nepodijeljenom voljom vodstva svojih članica i dijela stanovništva uključena.

Masovne orgije

Nažalost, jednako tako će završiti i peting Zapada i NATO-a s Rusijom na ukrajinskom ratištu. Dok se i dalje javno iskazuje da NATO-u ne pada na pamet ući u bilo kakav izravni snošaj s Rusijom, sve će najvjerojatnije ipak, kao i u slučaju plina, završiti ne samo snošajem nego općim i masovnim orgijama rata na europskim prostorima.



Tih nekoliko tisuća luđaka koji vladaju svijetom, uključujući i sulude moskovske mjesečare s Putinom na čelu, ili ne mogu shvatiti kako ratovi imaju svoju logiku nakon što ih se pokrene ili se, što je mnogo vjerojatnije, u interesu održanja svoje vlasti, bez obzira na to što se događalo na ratištima, prave potpuno blesavi i uvjeravaju sve oko sebe da se rat može kontrolirati.

Ali, nažalost, mogućnost kontrole rata je ograničena. Ulazak u rat je kao ulazak u mračnu sobu – dok ne upališ svjetlo, ne znaš u što si ušao. Rat je oduvijek bio nepredvidljiva ljudska djelatnost i ima povratni utjecaj na politiku kada se jednom pokrene. Sada Rusi zbog svojih strateških ratnih neuspjeha, ali i taktičkih i operativnih uspjeha na istoku Ukrajine, koji bi mogli, što god se govorilo u medijima, ipak dovesti do kolapsa ukrajinske obrane i strateških pomaka u njihovu korist, otvoreno prijete da će rat eskalirati ako im se stane na put u klanju Ukrajine tupim nožem svog ratnog stroja. Zapad i dalje tvrdi da je sve u redu i pod kontrolom.

Možda i je u ovom trenutku, ali što će biti u sljedećem trenutku, sljedećeg dana i sljedećeg mjeseca? Nedvojbeno je da će u slučaju kolapsa vojne sile bilo koje sučeljene strane u ratu, ili Ukrajine ili Rusije, neizbježno doći do eskalacije rata. U slučaju da Ukrajina počne gubiti u opsegu koji bi se odrazio na stratešku razinu sukoba, Zapad i NATO će morati vojno reagirati jer im je to jedini preostali instrument djelovanja. Sve ostalo u odnosu prema Rusiji već je iskorišteno, i diplomatska izolacija i politički pritisak, kao i ekonomska blokada. Ostaje samo vojno djelovanje kojim bi se spriječio nastavak eventualnog ruskog vojnog napredovanja.

Povijesna dužnost

Jednako tako, u slučaju ruskog konvencionalnog vojnog kolapsa na ukrajinskom ratištu nitko ne može predvidjeti što bi rusko vodstvo moglo poduzeti. Potpuno je sigurno da se Moskva ne bi pomirila s porazom i da bi poduzela još radikalnije poteze od onih koji su dosad viđeni. U slučaju uporabe taktičkog nuklearnog oružja ili prenošenja ratnih djelovanja na druge prostore u Europi izvan Ukrajine, Zapad i NATO ponovno bi bili uvučeni u izravan vojni sukob s Rusijom.

Da čelnici vodećih sila u Europi, Velike Britanije i SAD-a – Europsku uniju nitko ništa ne pita osim za potvrdu već donesenih odluka – jako dobro znaju što se zbiva i što bi se moglo dogoditi, svjedoče opsežne vojne pripreme za obranu europskih prostora i masivno dovlačenje novih američkih i britanskih snaga. U tom kontekstu, uz notorno sulude izjave ruskog vodstva koje jasno ukazuju da su spremni na sve, treba ponovno podsjetiti i na jasnu i eksplicitnu izjavu britanskog načelnika Glavnog stožera koju je dao uz prethodnu suglasnost britanske politike. General Sir Patrick Sanders sredinom lipnja, po preuzimanju dužnosti načelnika Glavnog stožera, poručio je postrojbama britanske vojske da se “pripreme za borbu i pobjedu nad Putinovom vojskom u europskom kopnenom ratu”. Sadners je naglasio da je ova generacija britanskih vojnika “generacija koja se mora pripremiti da se ponovno bori u Europi” i zaključio: “Moja je povijesna dužnost učiniti našu vojsku smrtonosnom i učinkovitom kako bi mogla voditi kopneni rat u Europi. Nastupilo je vrijeme da iskoristimo priliku koja nam se ukazala”.I eto, lako je moguće da će imati sreće i da će ući u povjesnicu s velikim britanskim vojskovođama koji su ratovali u kontinentalnoj Europi, Arthurom Wellesleyjem, vojvodom od Wellingtona i feldmaršalom Bernardom Montgomeryjem.

Ostaje li uopće išta upitno u vezi s mogućnošću eskalacije rata na europskim prostorima nakon takve izjave?

Klimava priča

Sanders je vojnički jasno i glasno rekao što se može očekivati i izričito potvrdio da je izravni sukob NATO-a s Rusijom realna opcija. Ne postoji ništa nejasno u toj rečenici koju je izrekao britanski general i koja će, lako je moguće, obilježiti, krvavo obilježiti, prva desetljeća 21. stoljeća ako se stvari nastave kretati u smjeru u kojem se kreću.

Zasad se, ipak barem što se tiče javnosti, unatoč takvim eksplicitnim izjavama na službenoj političkoj razini, ostaje na klimavoj priči o nemiješanju NATO-a u ratna zbivanja u Ukrajini.

Pritom je ipak teško skriti nelogičnosti koje indiciraju da je NATO već sada u izvjesnoj mjeri izravno vojno umiješan u ukrajinski rat. Primjerice, ako se tvrdi da NATO nije neposredno fizički umiješan, postavlja se pitanje tko onda provodi terensku tehničku podršku suvremenim oružnim sustavima koje su SAD, Velika Britanija i druge članice NATO-a isporučili Ukrajini. Za svako od tih oružja potrebno je specifično održavanje i specifična tehnička oprema. Ukrajinski vojnici mogu biti obučeni za korištenje oružja, ali tko održava tu tehniku? Ukrajinska strana jednostavno nije imala vremena obučiti potrebne tehničare i organizirati tehničku podršku za te oružne sustave. Tehničari koji ih održavaju moraju biti na terenu i uistinu jesu na terenu, samo je pitanje čiji su to stručnjaci. Tehnička podrška mora biti integrirana u veće postrojbe ili biti što bliže prvim crtama. Ne može sjediti u Lavovu i čekati da se, primjerice, američki višecijevni raketni bacač HIMARS onamo dopremi zbog nekog jednostavnog kvara. Vojna logika govori da je NATO-ovo osoblje već na terenu. Takve stvari često se pokrivaju prevođenjem vojnog tehničkog osoblja u tobožnje civilne stručnjake i savjetnike i predstavlja ih se kao zaposlenike tvrtki iz sustava vojnoindustrijskog kompleksa. No ta priča odavno ne prolazi nigdje na ratištima i samo je pitanje želi li druga sučeljena strana zbog svojih interesa to tolerirati ili ne i proglasiti da se protiv nje bore pripadnici oružanih snaga neke druge države.

Vojna logika

Uglavnom, rat ima svoju logiku, svoju volju koja se iskazala i u slučaju postupanja s ruskim plinom. Vojna logika zahtijevala je zatvaranje plinovoda kojima se ruski plin provozi prema Europi odmah nakon 24. veljače i ruske invazije na Ukrajinu. To nisu učinili ni ukrajinska strana ni europski partneri, čime su usred rata u kojem su Rusi već razorili trećinu Ukrajine omogućili Rusiji dnevnu zaradu od isporuka plina od gotovo milijardu eura, a Ukrajina je nastavila naplaćivati od Rusije provoz njihova plina prema Europi kroz plinovodnu mrežu koja prolazi ukrajinskim teritorijem. To je jedan od paradoksa rata u Ukrajini i rijetko zabilježena pojava u povijesti ratnih sukoba. Takav potez je ne samo u suprotnosti s ratnom logikom nego i sa zdravim razumom, ali je i etički upitan.

Na kraju priče nastavak rata doveo je do situacije da toj ludosti presudi aktivirana volja samoga rata.

Opravdano se može očekivati da će tako završiti i paradigma o izbjegavanju izravnog borbenog kontakta NATO-a i Rusije. Plin će najvjerojatnije stati, a rat će eskalirati.

Vladajuće politike u SAD-u i posebice u državama Europske unije postaju svjesne takvog razvoja događaja pa traže način da svojim građanima objasne kako su uvučeni u slijepu ulicu rata koji više ne mogu izbjeći. Rusija će možda zaglaviti i polomiti zube na Ukrajini, ali jednakoj je opasnosti izložen i Zapad, prije svega Europska unija, koja će uz Ukrajinu platiti najvišu cijenu rata.

Njemačka država, da ne povjerujete, šalje poruku svojim građanima da se kraće tuširaju, iako bi najbolje bilo da se uopće ne tuširaju kako bi vlast i dalje mogla lagodno funkcionirati i ekipa kancelara Scholza ništa pametno ne raditi, a Rusija zbog bojkota tuširanja izgubiti rat. Takav način sagledavanja i rješenja problema u najmanju je ruku neozbiljan i otvara pitanje kakve to političke osobnosti vode Njemačku i cijeli EU. Ako nema ruskih energenata na koje su se Njemačka i Europska unija kao narkomani navukli, postoje i drugi izvori energenata i vlade europskih država dužne su svojim građanima osigurati energent, a ne se izvlačiti na to što radi Moskva.

Žicanje isporuka

Njemačka država, primjerice, nedvojbeno ima dovoljno političke i diplomatske moći kojom bi osigurala gorivo na drugi način, ali i dalje, umjesto aktivnog djelovanja, građane uvjerava da ne može ništa promijeniti iako je evidentno da praktički ne poduzima ništa na planu zamjene ruskih energenata. I dalje su fokusirani na žicanje ruskih isporuka.

Što god plasirali javnosti u cilju očuvanja vlasti, zapadne vlade, posebice one članica Europske unije, vrlo brzo će se naći u mnogo težoj situaciji od ove sadašnje. Vrlo brzo će, naime, i priča o držanju izvan rata, lako je moguće, završiti kao i priča o izbjegavanju blokade isporuke ruskog plina u okviru vlastitih sankcija. Rat će svojom logikom raspršiti sve nelogične političke i ekonomske konstrukcije koje su oko njega postavljene. Slijedom logike pokrenutog rata plin će, lako je moguće, napokon stati, a rat će se proširiti.

Dosadašnje blefiranje o njegovoj kontroli od Zapada krvlju je platilo ukrajinsko stanovništvo, i to ne njegova financijska i politička elita koja ga je stručno izbjegla, nego obični građani. Posljedica je to primarno produljenja rata, čemu su pogodovale neadekvatne mjere Zapada u cilju zaštite Ukrajine koja joj je obećana, ali koje su na kraju ipak prije svega usmjerene na iscrpljivanje Rusije dugotrajnim ratom, a ne u smjeru zaštite Ukrajine kako je prvotno obećano. Preko Ukrajine se vodi proxy rat Zapada s Rusijom i Rusije sa Zapadom. Umjesto energične reakcije Zapada, na djelu je neodlučno petljanje, pogodovanje vlastitim interesima i odugovlačenje rata na štetu Ukrajine.

U konačnici, postavlja se pitanje što bi se tako strašno dogodilo da su NATO-ove trupe ušle na poziv ukrajinske vlade preko zapadne granice na ukrajinski teritorij i nastavile se kretati prema istoku već sljedeći dan nakon ruske invazije ili još bolje, koji dan ranije s obzirom na to da sami govore da su znali kada će Rusi udariti. Ništa, baš ništa gore od ovoga čime sada već rasplamsali rat prijeti ne bi se dogodilo.

Granice izdržljivosti

Ruske snage ne bi imale toliko manevarskog prostora za djelovanje, Moskva bi bila prisiljena drugačije kalkulirati i kalibrirati svoje planove, a rat bi preventivnim ulaskom NATO-ovih trupa u Ukrajinu možda bio spriječen. Ako bi i tada ruske trupe ipak ušle u Ukrajinu, našle bi se u još težem položaju jer bi osim ratovanja s ukrajinskom vojskom, morale procjenjivati neposredne poteze NATO-ovih snaga na terenu i izdvajati dodatne pričuve.

U svakom slučaju, ne bi se dogodilo ništa gore od onoga što sada prijeti kada je krv već pala.

Ako ne dođe do radikalnog političkog preokreta, rat će se nastaviti i na kraju svojom logikom dovesti do upravo onakve situacije kakva se pokušala izbjeći – susreta na ukrajinskom ratištu oči u oči Rusije i NATO-a. Jedini osigurač da do toga ne dođe sada je ukrajinska vojska koja osigurava obranu, ali pitanje je koje su joj granice izdržljivosti.

Ukrajina cijenu rata i javno obznanjenu stratešku odluku, po kojoj Zapad u rat neće upletati NATO, plaća visokom cijenom ljudskih života i materijalne baze. Nastavak rata iscrpljivanja koji bi po toj strategiji trebao iscrpiti i zaustaviti agresiju Rusije, upravo suprotno, dovest će do njegove eskalacije i kao u slučaju ruskoga plina i neuspjelih sankcija oko njega, do onoga što se moralo dogoditi na samom početku rata – uvlačenja NATO-a u izravni sraz s Rusijom. To proizlazi iz samog karaktera i geopolitičkih odrednica rata.

Ako SAD i Velika Britanija koje vode igru – EU tu ništa ne odlučuje – ne pronađu za Zapad izlaznu strategiju iz ovoga rata čije se posljedice svakim danom šire svijetom i ne odrede njegove ciljeve, njegov nastavak i širenje platit će novcem, patnjama i, lako je moguće, krvlju nakon Ukrajine i ostatak Europe.

Dva su uzroka svih nevolja – klimatske promjene i rat u Ukrajini

Kako mogućnost velikog europskog rata raste uz olujne udare ekonomske krize, europska vladajuća elita postupno građane uvodi u ratnu priču i sve nevolje koje se događaju podvodi pod posljedice ruskog rata u Ukrajini. U principu, za razliku od SAD-a i Velike Britanije, koji imaju suptilniji način pristupa javnosti, za vladajuće strukture u Europskoj uniji i većini država članica samo dva su uzroka svih nevolja – klimatske promjene i rat u Ukrajini. To suludo objašnjenje stvarnosti postupno postaje prevladavajuće. Svako suprotno mišljenje će se prema pokrenutim procesima tretirati kao neprijateljska djelatnost.

Dakle, to što nema dovoljno nafte i plina prema vladajućima u Europi nema nikakve veze s vlašću koja je dužna osigurati energente svojim građanima, a za to je očito nesposobna, nego s onim što radi Moskva.

Amerika pokušava smanjiti rusku zaradu

Najveći bliskoistočni izvoznici plina i nafte, Katar i Saudijska Arabija, vezani su dugoročnim vojnim ugovorima s Njemačkom u pogledu održavanja isporučenog i nabavke novog njemačkog naoružanja i vojne opreme. Jednostavno nije moguće da Berlin s njima ništa ne uspijeva dogovoriti, pa čak ni povećanje proizvodnje nafte radi obaranja cijene, dok pola katarske vojske ne može funkcionirati bez Njemačke. Sada se američki predsjednik Biden, predvodnik slobodnog svijeta u proklamiranom velikom ratu demokracija protiv autokracija, odlazi pokloniti klasičnom satrapu, krunskom princu Saudijske Arabije, kako bi izmolio povećanje proizvodnje nafte i obaranje njezine cijene i time ruske zarade.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI