Rusija je odlučila, u zajedničkom djelovanju s Kinom operacionalizirati svoj projekt Sjeverni morski put kojim bi se robe i energenti brodskim prijevozom prevozile iz azijskog Dalekog istoka u Europu i obratno, i to u puno kraćem vremenu nego sadašnjim putom uz obale južne i jugozapadne Azije i dalje kroz Sueski kanal
Nastavlja se rast tenzija između SAD-a i Kine i svođenje njihovih odnosa na razinu hladnoratovskih iz razdoblja druge polovice XX. stoljeća, u kojemu su glavu ulogu imale Sjedinjene Države i SSSR. Najnoviji porast tenzija isključivo je posljedica američke protukineske politike i strategije, a ne kineskih htjenja. Međutim, to ne znači kako Peking neće htjeti ili neće imati čime uzvratiti. Jer, niti su globalne geopolitičke postavke sada i u drugoj polovici prošloga stoljeća iste, niti je Kina SSSR, poglavito po pitanju gospodarske snage i utjecaja u svijetu. Zbog toga nas i očekuje nikada veća neizvjesnost i vjerojatno razdoblje pojačane globalne sigurnosne nestabilnosti. Sjedinjene Države u svojoj, upravo otvorenoj, pomno planiranoj fronti prema Kini, u koju nastoje uključiti i što veći broj svojih saveznika i partnera diljem svijeta, imaju jedan veliki problem, o kojemu tamošnji analitičari i mediji nerado govore – ponajviše iz razloga što za nj ne vide moguće rješenje, a mogao bi biti ključan po pitanju određivanja konačnog pobjednika u ratu s Kinom. Radi se o opasno narušenim američko-ruskim odnosima koji traju predugo i koji za Washington nisu imali očekivani epilog – rusko gospodarsko slamanje uslijed snažnih Zapadnih sankcija i posljedična promjena ruskog vanjskopolitičkog smjera sukladno američkim interesima kroz smjenu na njenom političkom vrhu – bilo revolucionarnim prevratom bilo redovitim ili izvanrednim izborima. Kako je sada već posve jasno kako od toga neće biti ništa jer su Rusi nedavno na referendumu podržali Putina i dali mu praktički razriješene ruke za nastavak istog političkog smjera i osigurali mu gotovo doživotnu vladavinu, u Washingtonu raste nervoza, još više podgrijavana stalnim potvrdama jačanja strateškog partnerstva između Moskve i Pekinga. Ali, ne manje važno, i zbog neodustajanja Rusije od normalizacije odnosa s Europskom unijom, ako već ne na institucionalnoj razini – onda barem na osnovi bilateralnih odnosa s njenim najvažnijim članicama.
Ni snage, ni volje
Pa iako se malo tko u svijetu može oteti dojmu da Donald Trump iskreno nastoji Rusiju pridobiti na svoju stranu, ipak ostaje dominantna misao kako za tako nešto u američkom društvu još nema približno dovoljno sluha kako unutar Demokratske stranke, tako i unutar američke tzv. duboke države, u kojoj nemalu ulogu imaju i republikanci. Osim toga u Rusiji se često propituje iskrenost samoga Trumpa kada je riječ o želji za normalizacijom odnosa s Moskvom, pri čemu sve više prevladava mišljenje kako on za to nema snage, ali niti iskrene volje. U tim i takvim okolnostima Rusija ne samo kako neće odustati od svojih vanjskopolitičkih ambicija koje ne idu u korist SAD-a, već će nastaviti i jačanje suradnje s Kinom na svim razinama. Pritom se ona neće formalno svrstavati ni na jednu stranu u pokrenutom američko-kineskom hladnom ratu jer joj takva uloga nije potrebna. Međutim, i takav ruski stav za Peking i više je nego dovoljan i ohrabrujući, a suprotno – za Washington nezadovoljavajući i zabrinjavajući. Najbolji dokaz ruskog nemiješanja u američko-kineski sukob nepristajanje je Moskve da na Trumpovu molbu posreduje između Washingtona i Pekinga te da ovoga de facto primora na uključivanje u budući američko-ruski strateški nuklearni sporazum. Tome se Peking oštro protivi jer po tom segmentu strateškog atomskog naoružanja Kina znatno zaostaje za dvjema nuklearnim supersilama koje zajednički raspolažu s oko devedeset posto ukupnih svjetskih strateških nuklearnih potencijala. Kako se u prošlostoljetnom hladnom ratu ravnoteža snaga temeljila na strahu od međusobnog uništenja, Peking se, dok je god Moskva uz njega, ne mora brinuti o američkom nuklearnom ili bilo kakvom drugom vojnom napadu i uništenju Kine. O tome jednostavno ne može biti riječi jer Rusija to ne bi dopustila znajući kako je u tom slučaju ona na redu za ostati „jedan na jedan“ s najmoćnijom silom svijeta – SAD-om. Konvencionalnog rata s Amerikom Kina se ionako ne boji, a vjerojatno za najviše 10 godina niti onog nuklearnog. Kooperativnost Moskve i Pekinga usložnjava, osim nuklearnog pitanja, i još jedan bitni element američke strategije obuzdavanja Kine: onaj koji se odnosi na njenu blokadu u Južnokineskom moru i sprječavanje kineskog izlaska na Indijski ocean i, još važnije – na prolaz tankera s naftom iz Bliskog istoka prema Kini, jer bez tamošnje nafte kineski vojni stroj u slučaju velikog sukoba sa SAD-om ne može izdržati više od nekoliko (neki govore oko 6) mjeseci. Zašto? Zato jer SAD ne mogu blokirati Kinu i sa sjeverne strane. Tu nastaje problem zbog sljedećeg.
Otvorenje puta
Rusija je odlučila, u zajedničkom djelovanju s Kinom, operacionalizirati svoj projekt Sjeverni morski put kojim bi se robe i energenti brodskim prijevozom prevozile iz azijskog Dalekog istoka u Europu i obratno, i to u puno kraćem vremenu nego sadašnjim putom uz obale južne i jugozapadne Azije i dalje kroz Sueski kanal. Pritom Moskva sve više uključuje i kineske energetske kompanije u svoje arktičke energetske projekte (i ne samo kineske, već i japanske, a Rusija vrlo aktivno radi i s Indijom u mogućim zajedničkim dvostranim energetskim projektima kroz koje Moskva želi smanjiti svoju preveliku ovisnost o Kini kao glavnom kupcu ruske nafte i plina. Zbog toga se Peking ponekad ponaša suprotno dogovorenom oko visine cijena tih energenata smatrajući kako Rusija u sankcijsko doba nema dostojne zamjene Kini za njihov izvoz. Energenata sve više žedna Indija u tom bi smislu Rusiji bila vrlo važna poluga i za „discipliniranje“ Pekinga).
Predugo trajanje potpuno poremećenih američko-ruskih odnosa, po pitanju američke protukineske politike, za Washington ima vrlo neugodan prizvuk. Njemu je te odnose teško normalizirati s „tvrdim“ Putinom jer bi svaki takav pokušaj, a poglavito njihov mogući uspješni rezultat, značio i geopolitičku pobjedu Putina. Rusija bi se definitivno „i službeno“ pozicionirala kao jedan od ključnih globalnih igrača, što je za Washington, kakav je sada, nemoguća opcija s obzirom na njegova višedesetljetna ulaganja u imidž SAD-a – kao najmoćnije svjetske države, koju se jedino pita kada se radi o bilo kojem bitnom problemu. Upravo je taj imidž za Washington često i bitniji od samog osiguranja punine američkih nacionalnih interesa u svijetu, što, naravno, nije moguće. Jer da je to bilo, danas ne bismo niti svjedočili ovoj velikoj borbi trojice geopolitičkih „teškaša“. Postavlja se pitanje što s Arktikom – tim, po Rusiju „životno važnim prostorom“.
Hitan sastanak
O tom pitanju široko je u svom intervju govorio Glenn Duerr, profesor na Međunarodnim studijima na Sveučilištu Cedarville, u Ohiou, za američki medij The Hill. U njemu je, između ostalog, Duerr izjavio kako bi predsjednik SAD-a Donald Trump u sastav sadašnje grupe država G7, osim Rusije, Australije, Južne Koreje i Indije trebao pozvati i sve članice „Arktičke petorke“ jer je ovo prethodno proširenje nedovoljno. Summit G7 treba se održati u SAD-u do kraja ove godine, moguće u rujnu ili listopadu, a prethodno je bio odgođen, navodno zbog pandemije koronavirusa. Međutim, stvarni razlog bio je nedolazak njemačke kancelarke Angele Merkel koja je time javno demonstrirala njemačko nezadovoljstvo politikom službenog Washingtona prema Berlinu. Štoviše, kancelarka je ubrzo nakon toga organizirala i predvodila kinesko-EU preliminarni summit na vrhu s kineskim čelnikom Xi Jinpingom posredstvom videokonferencije, a što je za Trumpa bilo pravo „svetogrđe“. Inače, u tzv. arktičku petoricu, osim SAD-a i Kanade, ulaze još i Rusija, Norveška i Danska. Radi se o zemljama koje imaju izlaz na Arktik tj. Sjeverni ledeni ocean. Duerr u intervjuu navodi sljedeće: „U ovom slučaju ‘Arktičku petoricu’ treba pozvati umjesto Arktičkoga vijeća jer je ovaj posljednji međunarodno tijelo koje predstavlja arktičke države i koji se bavi razvojem suradnje u ekonomskoj, ekološkoj i regionalnoj politici, što znači obvezno i geopolitiku NATO saveza ili obranu polarnog Arktika. Kako je Arktik brzo razvijajuća arena međunarodne suradnje i međunarodnih sporova, oko čega mogu izniknuti važna ekonomska i ekološka pitanja, „Velika sedmorica“ treba aktivnije razmatrati tu regiju. Upravo je za provedbu nadzora u sličnim situacijama i bila utemeljena „Velika sedmorica“.
Nacionalna sigurnost
Podsjetio je kako je Rusija bila članica G8 do ukrajinske krize 2014., te rekao sljedeće: „No, postoje važni, odlučujući problemi, a za njihovo rješavanje Rusija mora imati određeni privremeni pristup klubu – a najvažnije, u svemu što se tiče Arktika. Za stvaranje međunarodnih pravnih propisa u Arktiku nužni su službeni pregovori s ključnim zainteresiranim državama regije.” Međutim, pritom je izjavio i nešto što se Rusiji ne može svidjeti s obzirom na njene nacionalne interese u tom dijelu svijeta, a koji su veliki i tiču se ne samo otvaranja Sjevernog morskog puta kroz ruske teritorijalne vode, već i zato što Rusija Arktik smatra životno važnom zonom iz sfere svoje nacionalne sigurnosti. Naime, ruski vojni stratezi i u vrijeme SSSR-a i posljednjih godina postojano ukazuju kako je u slučaju rata sa SAD-om, najrealniji smjer američkog napada i po putanji najkraći mogući smjer za američke interkontinentalne rakete upravo onaj kroz arktički zračni prostor, za napad na Središnju Rusiju i Sibir gdje je razmještena glavnina ruskih strateških nuklearnih potencijala.
Slika 1: sve češće vojne vježbe na Arktiku
To je bio i najslabije branjeni prostor čiju je važnost detektirao još bivši SSSR i postojano radio na njegovu vojnom osnaživanju. Stoga je Rusija u toj zoni posljednjih desetljeća počela s intenzivnim jačanjem svojih oružanih sustava ne samo kroz modernizaciju postojećih, već još i više kroz razmještaj suvremenih sustava, prije svih protuzračne i proturaketne obrane, strateških nuklearnih podmornica i specijalnih postrojbi razmještenih u novootvorenim arktičkim vojnim bazama.
Slika 2: Rusija na Arktiku razmješta nove sustave PZO S-400
Američki profesor Duerr navodi kako bi se Rusiju, odnosno „Arktičku petoricu“, službeno pozivalo na sastanak G7 možda jednom u dvije godine, radi rasprava i pregovora, čime klub G7 može kontrolirati regiju uz potporu tamošnjih ključnih igrača. „Davanje Rusiji službeni, ali nestalni pristup radu G7 moglo bi poslužiti kao stimulans za diplomatsku normalizaciju i demokratizaciju Rusije i pritom očuvati sankcije uvedene Rusiji u svezi događaja u Ukrajini“, objasnio je svoj prijedlog Duerr.
Cijena prolaza
„Ako ne bude osnovana međunarodna infrastruktura takvoga tipa, arktičke zemlje bit će bačene pred sudbinu i neće im preostati ništa drugo osim kako se pobrinuti za sebe pojedinačno“, zaključio je Duerr. Ovdje bih, kao bitno, želio naglasiti sljedeće: Washington se oštro protivi ruskim planovima da u čitav posao oko realizacije projekta Sjeverni morski put uključi i Kinu koja nije arktička država. Ovaj projekt sve više dobiva na važnosti s obzirom na klimatske promjene i ubrzano topljenje arktičkog ledenog pokrivača, što ostavlja perspektivu njegovog gotovo cjelogodišnjeg korištenja u trgovinske svrhe. To pak smanjuje put i troškove brodarskim, osiguravajućim i ostalim kompanijama koje izvoze svoje proizvode iz istočne Azije u zapadnu Europu za gotovo četrdeset posto. Osim toga Sjedinjene Države traže jednako pravo za neometan prolaz tim putom za sve zemlje. Rusija, sa svoje strane, tvrdi kako uopće nema ništa protiv da se sve zemlje koriste tim morskim putom, štoviše, to joj je u interesu jer bi imala financijsku korist s obzirom kako on prolazi ruskim teritorijalnim vodama i kako je ona ta koja određuje pravila njegovog korištenja i cijenu prolaza. Kako sada stvari stoje i kako je to zamislila Moskva, sve usluge koje trebaju dobiti brodovi koji tuda prolaze pružala bi Rusija, uključno i najvažnije – svoju flotu brodova-ledolomaca u koju posljednje desetljeće ulaže velika financijska sredstva. Tu nastaje spor s Washingtonom koji traži neometani prolaz brodova, a ne plaćanje bilo kakvih taksi za ruske usluge.
Slika 3: Sjeverni morski put
Naravno, čitav je problem puno dublje i u osnovi geopolitičke prirode, i svodi se na činjenicu da Kina na ovaj način, u suradnji s Rusijom, može dobiti sigurni i nesmetani plovidbeni put za svoje trgovačke brodove kojima tim više ne bi bile nužne južne, indo-oceanske pomorske rute nadzirane od strane SAD-a i njegovih saveznika i partnera. To je u geopolitičkom smislu za Kinu nepovoljna situacija i primorava ju na gradnju snažne i skupe vojne pomorske flote za osiguranje sigurne plovidbe u slučaju kriznih situacija.
U svakom slučaju Arktik postaje sve više vruć ne samo zbog klimatskih promjena. Treba biti realan i reći kako se ruska prednost u „arktičkoj geopolitičkoj igri“ svodi prije svega na puku geografiju, ali i sve jače vojne efektive koje Moskva s lakoćom prebacuje u tu zonu. Istodobno, i SAD i NATO savez sve češće izvode vojne vježbe na samim granicama ruskih teritorijalnih voda i ruskog zračnog prostora, prije svega u Barentsovu moru i Beringovu prolazu. Također je vidljivo i sve učestalije rusko protudjelovanje sa svojim vojnim snagama kada su takve vježbe SAD-a u tijeku, pri čemu se i ruski strateški zrakoplovi i nuklearne podmornice sve češće približavaju Aljasci odnosno američkom suverenom morskom i zračnom prostoru. Sve to postaje vrlo opasno u smislu izbijanja nepredvidljivih incidentnih situacija i njihove moguće eskalacije u veliku krizu.
Novi ledolomac
Američko europsko zapovjedništvo – EUCOM, potvrdilo je vijest o strateškoj misiji svojih bombardera B-52-H Stratofortress u čitavoj Europi i Arktiku, izvedenoj 3. lipnja. Zrakoplovi su izvršili zadaću uvjetnog izvođenja napada krstarećim raketama u zračnom prostoru iznad Sjevernog ledenog oceana i Laptevskog mora. Američko zapovjedništvo za Europu naglasilo je kako Ministarstvo obrane SAD-a surađuje s arktičkim državama, vladinim organizacijama i privatnim partnerima oko osiguranja sigurnosti i stabilnosti u Arktiku. Zapovjednik zračnih snaga SAD-a u Europi i Africi, general Jeffrey Harrigian, izjavio je sljedeće: „Arktik je strateška regija s rastućom geopolitičkom i globalnom važnošću. Ove misije grupacija bombardera demonstriraju privrženost našim partnerima i saveznicima, a također i našu sposobnost odvraćanja, osiguranja i zaštite jedni drugih.“ Naveo je kako je „integracija naših bombardera u Europi i Arktiku ključ prema učvršćenju regionalne sigurnosti“. I dok Amerikanci bildaju vojne mišiće, Rusi su pragmatičniji i kreću u nove projekte gospodarske važnosti. Dana 6. srpnja na ruskom je Dalekom istoku počela izgradnja atomskog ledolomca Rossiya, prvog iz novog projekta „Lider“.
Slika 4: ruski ledolomac
Radi se o najsnažnijem atomskom ledolomcu na svijetu koji bi trebao biti kruna ruske arktičke flote kada se završi 2027. godine. Radi se o jedinstvenom brodu izvanrednih tehničkih karakteristika koji bi trebao osigurati cjelogodišnju plovidbu istočnim dijelom Arktika. Parametri su mu impresivni: duljina 209 m, širina 47,5 m, snaga 120 MW, brzina 22 čvora, istisnina cca 70 tisuća tona, a moći će lomiti led do čak 4 metra debljine tj. praktički za njega neće biti neprohodnih zaleđenih voda. Ulaganje u ovaj projekt ukazuje na rusku spremnost za održavanje svoje ukupne nadmoći na Arktiku, ali i na ukupni porast ruskog globalnog utjecaja, poglavito u spomenutom kontekstu ulaska Kine u taj prostor i njezinog povezivanja s Europom znatno kraćom i jeftinijom pomorskom rutom. Naravno, i obratno – europskih roba prema Dalekom istoku. Bilo bi to najlogičnije, najprirodnije i najjeftinije prometno-gospodarsko povezivanje jedinstvenog euroazijskog kopna. Izazov za Sjedinjene Države uistinu je velik jer u tome projektu one više ne bi imale dominantnu sigurnosnu kontrolu, što bi rezultiralo smanjenjem globalnog američkog utjecaja. Zbog navedenog će biti zanimljivo pratiti američki protuodgovor, pri čemu se za sada ne nazire bilo što drugo osim pokazivanja snažnih vojnih mišića. Iako bi nekakvo kompromisno rješenje dugoročno gledano za SAD sigurno imalo veće koristi od „zveckanja oružjem“.