Mario Stefanov: UPORNO USPINJANJE NJEMAČKE KA GLOBALNOJ SILI (2)

Odgovor predsjednice njemačkog CDU-a i vjerojatne  buduće kancelarke Anegret Kramp-Karrenbauer na Macronovo pismo, u kojem skicira nekakvu renesansu Europe, jasno iskazuje  da je stvarno središte europske moći u Berlinu. Kramp-Karrenbauer  odbacila je gotovo sve što je francuski predsjednik predložio u svome obraćanju medijima, a prihvatila samo ono što odgovara njemačkim nacionalnim interesima. Njemačka politika procijenila je, zapravo, da je postigla potpunu dominaciju europskom politikom, financijama i gospodarstvom i da je došlo vrijeme igre otvorenih karata. Sada, kada je Njemačka čvrsto na europskom tronu s kojeg je više ništa ne može skinuti, nema više niti previše razloga za nastavak igre skrivača na europskoj političkoj sceni.

Njemačka već gotovo tri desetljeća od ujedinjenja sustavno gradi svoju novu dominantnu moć na europskim prostorima u cilju svog prerastanja u globalnu silu na međunarodnoj pozornici. Stvaranje paradigme o navodnom američkom povlačenju iz europskih poslova nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa i pokretanja njegove agende „America First“, te širenje panike zbog tobožnje velike ugroze za sigurnost Europe, nastale mogućim povlačenjem američkog sigurnosnog kišobrana samo je veliki blef koji treba osigurati alibi za otvoreno jačanje njemačke „meke „ ali i „tvrde“ moći na globalnoj razini, kako bi se u takvom svijetu bez američkog vodstva Europa  tobože zaštitila od kaosa.

Njemačka politika, posebice nakon neugodne Munchenske  sigurnosne konferencije, otvara karte svojih vanjsko-političkih opcija i jasno iskazuje namjeru da u svijetu u kojem se SAD, kako se tumači, povlači u izolacionizam stila 30.-ih godina prošlog stoljeća, nametne kao čimbenik svjetske politike. Njemačka, tako, svoju ekonomsku silu koristeći Europsku uniju kao polugu transformira u geopolitičku moć, a sve pokriva tobožnjim slabljenjem sigurnosnih  jamstava SAD i cijele transatlantske integracije.

Gubitak američkog vodstva navodi se  kao temeljni razlog zbog kojeg je u sadašnjem trenutku potrebno Njemačku i njezinu Europsku uniju uzdignuti do razine globalne moći. U javnosti je prezentirana pojednostavljena paradigma međunarodnih odnosa prema kojoj se SAD povlače iz svjetskih i europskih poslova u sve dublju izolaciju i kako je radi održavanja mirovnog poretka u Europi i osiguranja daljnje projekcije njemačkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa potrebno da njemačka i europska politika aktivno djeluju u dinamici  svjetskih zbivanja i kreiraju ih po mjeri vlastitih interesa.  Prema tom prikazu za vrijeme ranijih američkih administracija, posebice za predsjednikovanja Baracka Obame, vladali su idilični odnosi u transatlantskoj zajednici i samo je eto, dolazak Donalda Trumpa na vlast i radikalna promjena američke politike izazvala promjenu smjera njemačke i europske politike i natjeralo je da se žurno transformira u politiku globalnog raspona moći.

Dakako, tomu nije tako. Niti se američka politika radikalno promijenila,  niti su nakon  Trumpova preuzimanja predsjedništava nastale bilo kakve nove dramatične ugroze za njemačke i europske interese. Preobrazba njemačke pozicije u međunarodnim odnosima počela  je puno prije dolaska Trumpa. Jedino što se promijenilo je skidanje maske s međusobnih odnosa američkog i europskog kraka euroatlanske integracije i jačanje međusobnog nadmetanja na gospodarskom planu,  koje je postojalo i ranije  ali je bilo medijski prigušeno. Amerika se ne povlači iz Europe, nego upravo obrnuto – pokušava ojačati svoj utjecaj i, u konačnici, svoje vodstvo u Europi i cijeloj euroatlanskoj  integraciji. Vodi se zapravo ogorčena bitka za kontrolu europskog  kraka tog najvećeg svjetskog ekonomskog vojnog i političkog kompleksa. Dakako,  uvijek temeljem istih vječnih geopolitičkih postavki ograničavanja kontinentalne moći Njemačke i blokiranja projekcije njezinih ekonomskih i geopolitičkih interesa prema istoku i jugoistoku  Europe,  Bliskom istoku i dalje prema Aziji. SAD se ne povlače iz svjetskih poslova i sve što podsjeća na izolacionizam  samo je dimna zavjesa koja pokriva daleko veći angažman na međunarodnoj sceni nego za ranije američke  administracije.

Suprotno  tvrdnjama da Njemačka tek treba odlučiti o svojoj novoj ulozi, jačanje njemačke moći  zapravo je dugogodišnji, pozorno kreiran i postupno provođen proces, koji nije pokrenut pojavom Donalda Trumpa,  nego je istinska višegodišnja pokretačka snaga njemačke politike,  poticaj ostvarivanju njemačke dominacije nad strukturom EU i postizanja razine njemačke globalne moći.

U prilog takvom zaključku  dovoljno je navesti nekoliko primjera iz kojih se jasno vidi kako obnova njemačke  moći  nije počela pojavom Donalda Trumpa, kako se tvrdi, nego je dugoročni, sustavni projekt. Tako još 2003. godine Werner Weidenfeld, savjetnik bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla i ravnatelj  think-tanka Center for Applied Policy Research  ( CAP) pri munchenskom Ludwig-Maximilians-University izjavljuje da se potencijal Europske unije približava svjetskoj sili SAD-u i navodi pred Bruxellesom odlučna alternativa – „Uspon na razinu svjetske moći ili propast“. Tijekom 2006. godine zaklada German Bertelsmann media group u više navrata u svojim raščlambama iskazuje da je „Unipolarni svijet,  gdje je SAD centar svjetske politike došao svome kraju, a buduće konstalacije međunarodnih odnosa na svjetskoj razini po svemu će podsjećati na borbu vodećih europskih sila tijekom 19. stoljeća“. Pri takvom razvoju događaja  navodi se da Njemačka i EU  moraju redefinirati svoju vanjsku politiku, prihvatiti i elemente tkzv.“tvrde moći“ i oštro krenuti u borbu za vlastite interese na globalnoj pozornici.

U prosincu 2012. godine pokrenut je projekt „Elements of a Foreign Policy Strategy for Germany“, sponzoriran od strane „German Institute for International and Security Affairs“ (Stiftung Wissenschaft und Politik- SWP) i „German Marshall Fund of the United States“ (GMF). Tako stvoreni think-tank  okupio je više od 50 visoko rangiranih dužnosnika njemačkog  političkog i gospodarskog establišmenta  s ciljem definiranja temelja  buduće njemačke vanjske politike. Uključeni su analitičari SWP-a, GMF-a, njemačke analitičke vanjsko-političke mreže s jakim utjecajem na službenu politiku „German Council on Foreign Relations“ (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP), članova Bundestaga, predstavnika zaklada Konrad Adenauer, Fridrich Ebert i Bertelsmann Foundations, više sveučilišnih profesora, predstavnika industrije, među kojima i koncerna Daimler AG, i članove  izvršnog odbora Federation of German Industry (Bundesverband der Deutschen Industrie –BDI). U radu su sudjelovali i  Jochen Bittner iz tjednika “Die ZEIT” i Nikolas Busse, izvjestitelj “Frankfurter Allgemeinen Zeitung” iz institucija Europske unije i NATO-a. Najveći broj okupljenih članova thik-tanka bio je ipak iz ministarstva vanjskih poslova, među kojima i Thomas Berger, čelnik stožera za strateško političko planiranje.

Zaključak projekta, koji je trajao do rujna 2013. godine, bio je da SAD pokazuju znakove slabljenja i da, stoga, Njemačka, čija je moć oblikovanja politike trenutno na čekanju, mora razviti snažnije globalne aktivnosti kako bi postala sila na svjetskoj pozornici. Projekt je utvrdio da njemačka globalna politika mora raspolagati i vojnim sredstvima. Rezultati su uključeni u raščlambu koju su objavili SWP i GMF, a ona se temelji na ocjeni da je današnja Njemačka moćnija i utjecajnija od „bilo koje demokratske  Njemačke u povijesti“. Potvrđeno je ono što se već dugo vremena znalo, da je Njemačka neosporni lider Europske unije. Strateška raščlamba ukazuje da dosegnuta razina njemačke moći otvara vrata novom rastu, te da je, stoga, potrebno redefinirati njemačku poziciju u međunarodnim odnosima. Zaključuje se da Njemačka, kao zemlja koja svoju moć i prosperitet duguje prije svega globalnoj ekonomskoj ekspanziji, mora aktivno djelovati na toj globalnoj razini. Također se navodi da „SAD kao globalni hegemon koji je svjestan smanjenja vlastitih resursa u budućnosti može samo uvjetno jamčiti međunarodni poredak“. S druge strane Europska unija, pogođena krizom i trenutno u sukobu sa samom sobom, nije  spremna niti sposobna preuzeti globalnu ulogu. Stoga Njemačka mora popuniti tu prazninu, upozorava dokument njemačkog strateškog think-tanka. Ona mora umijesto dosadašnjeg selektivnog i neodlučnog djelovanja na međunarodnom planu krenuti u aktivno oblikovanje međunarodnih odnosa.

Autori dokumenta pozivaju na mobilizaciju svih raspoloživih resursa koji mogu poslužiti izgradnji globalne politike Berlina, pa navode kako Njemačka u punom rasponu mora koristiti cijeli spektar instrumenata vanjske politike, počevši od diplomacije, međunarodne kulturne politike, gospodarskog i financijskog utjecaja, sve do korištenja vojne sile.

U pitanjima njemačke vanjske politike nezaobilazni  dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer za “Project Syndicate” još krajem siječnja 2017. godine  u članku “Germany in the Age of Trump” također zagovara redefiniranje pozicije  Njemačke u novom geopolitičkom okružju na europskim prostorima, stvorenom djelovanjem administracije  Donalda Trumpa, i obrazlaže značaj Europske unije za Njemačku i očuvanje europskog mirovnog i sigurnosnog poretka. Prema njemu Njemačka je ovisna o Europskoj uniji jer joj pruža geopolitičku stabilnost i moć. Ona  je zbog složenog europskog političkog krajobraza u takvoj povijesnoj poziciji da za razliku od primjerice Japana, također poraženog u 2. svj. ratu jednostavno još uvijek  ne može u krilo svoje nacionalne politike vratiti puni opseg svoje obrane i sigurnosti. Njemačka ne može “nacionalizirati” svoju obranu, tvrdi Fischer,  nego je mora pozicionirati unutar NATO-a i Europske unije, koji joj s druge strane pružaju  temelje za izgradnju   geopolitičke moći i utjecaja u međunarodnim odnosima.

Stoga Fischer, pozivajući se na mogućnost  slabljenjem interesa američke politike za europska pitanja, zagovara jačanje njemačke kontinentalne i globalne moći i  ubrzanje integracijskih procesa unutar EU pod njemačkim vodstvom  preko  snažnijih europskih obrambenih integracija. On kaže: “Saveznici, multilateralne institucije, garancije sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koje leže u suštini trenutnog  globalnog poretka uskoro se mogu dovesti u pitanje ili u potpunosti biti odbačene. Ako se to dogodi stari “Pax Americana“ bespovratno će uništiti same SAD i neće postojati nikakav jasan okvir koji bi ga zamjenio, a svi indikatori jasno ukazuju na turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti. Dva bivša američka neprijatelja, Njemačka i Japan, biti će među najvećim gubitnicima odrekne li se SAD svoje globalne uloge za Trumpove administracije. Obje države su doživjele potpuni poraz 1945. godine i s tim iskustvom su odbijali sve oblike “Machtstaata” ili “države moći”. Sa sigurnošću koju su im garantirale SAD preobrazile su se u  trgovačke zemlje i postale aktivne sudionice  međunarodnog poretka predvođenog SAD-om. Ukloni li Trump američko okrilje ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemom.”

Fischer dalje opisuje specifičnu  njemačku poziciju u takvom razvoju događaja i zaključuje: “ Za razliku od Japana, Njemačka ne može renacionalizirati svoju sigurnosnu politiku, čak ni teoretski jer bi takav korak potkopao načelo zajedničke obrane u Europi i rastrgao kontinent. Ne smijemo zaboraviti da je svrha globalnog i regionalnog poslijeratnog poretka bila integracija bivših neprijateljskih sila tako da jedna drugoj više ne predstavljaju prijetnju. Suštinski, politički i ekonomski interesi Njemačke ovise o jakoj i uspješnoj EU, posebice u doba Trumpa. Njemačka snaga počiva na njezinoj financijskoj i ekonomskoj moći i sada je mora iskoristiti u ime EU i NATO-a. Na žalost više ne može računati na tzv. mirovnu dividendu, koju je uživala ranije. Štedljivost je nesumnjivo vrlina, ali bi drugi čimbenici trebali imati prednost kada je kuća u plamenu…… Upravo zato Njemačka i sve druge europske države moraju učiniti sve kako bi pojačali svoje doprinose zajedničkoj sigurnosti unutar EU i NATO-a.”

Kao i Fischer, tada je i  Wolfgang Ischinger, utjecajni diplomat i predsjednik Munchenske konferencije o sigurnosti, upozorio na potrebu jačanja diplomatskih i vojnih potencijala Njemačke i EU zbog tobožnjeg  „Trumpovog  vanjskopolitičkog šoka“. Ischinger izjavljuje  kako je krajnji cilj Berlina “održanje EU i sprječavanje daljnje dezintegracije Europe čemu će pridonjeti promicanje zajedničke obrambene politike“. Prema njemu „obrambena integracija odvratiti će članice EU od međusobnih sukoba i ojačati  koheziju unutar Europske unije.“ Ischinger otvoreno poziva: ”Njemačka mora izinstirati da EU postane globalni igrač u nesigurnom svijetu.”

Više je nego očito kako je njemačka vanjska politika u dugoročnom procesu redefiniranja svoje uloge na međunarodnom planu i da želi doseći  globalnu razinu njemačkog utjecaja. U cilju ubrzanja toga procesa poziva se na tobožnje velike i šokantne promjene koje je donjela Trumpova administracija iako se objektivno gledano ne može govoriti ni o kakvom slabljenju američkog utjecaja ni na europskim prostorima, ni na svjetskoj razini. Jedino što se promijenilo je sada otvoreno sučeljavanje SAD-a i Njemačke, kao kontinentalne sile, oko utjecaja na europskim prostorima. Nalazeći alibi u američkom povlačenju iz europskih poslova Njemačka koristi Europsku uniju u kojoj je ostvarila dominantnu poziciju za kreiranje svoje nove  geostrateške pozicije na svjetskoj pozornici.

Prije više od jednog desetljeća, davno prije pojave Trumpa u političkom životu, bivši američki veleposlanik u Njemačkoj John Kornblum primjećuje transformaciju njemačke geopolitičke doktrine i izjavljuje da nova njemačka politika „slijedi vlastite interese s prividnom brigom za europske interese  i transatlantsko jedinstvo.  Merkel stalno govori o prijateljstvu nakon čega se vraća kući i radi na tome da Njemačku učini jačom i dominantnijom u Europi. I sve to čini  sa smješkom“ .

Preobrazba  njemačke politike prema svjetskoj razini i nadmetanje sa SAD-om  očito nije potaknuta  aktualnim Trumpovim potezima nego ima svoju daleku povijest, koja pak  ukazuje, da je riječ o sustavnom, dugoročnom procesu.

Mario Stefanov, dr. sc. Jadranka Polović: USPINJANJE NJEMAČKE KA GLOBALNOJ SILI (1)

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI