Mario Stefanov: Summit EU-arapski svijet: PIROMANI KAO VATROGASCI I STVARANJE „EURABIE“

Screenshot

Najbolji sažetak i zaključak skupa EU – Arapski svijet održanog u Ateni 29. i 30. listopada pod nazivom „Strateško partnerstvo“ dao je sam glavni tajnik Arapske lige i predstavnik arapskoga svijeta na tom summitu, egipatski diplomat Ahmed Aboul Gheit, kazavši: „Molim vas, maknite se iz arapskoga svijeta. Dosta smo patili.“

Njegova poruka upućena je, kako je sam naglasio „svima koji pokušavaju intervenirati u arapskom svijetu“, pozivajući ih da „to prestanu činiti jer ne pomažu  nego samo pogoršavaju ionako lošu situaciju“.

Da ne bi bilo dvojbe koga drži odgovornim za seriju krvavih ratova u arapskom svijetu i pokretanje tzv. migracijske krize, europskim partnerima pred nos je gurnuo smrad  tzv. arapskog proljeća, od europske politike podržavanog i uzdignutog do razine mitološkog demokratskog pokreta. Bez imalo obzira prema vrhunaravnim demokratskim standardima i istančanim osjećajima Europljana prema demokratskoj političkoj praksi,  tobože prodemokratske revolucije tzv. arapskog proljeća nazvao je napokon pravim imenom.

„Arapsko proljeće nije bilo nikakvo proljeće nego arapsko uništenje“, kazao je Gheit .

Prigoda i način na koji je to izrekao ne ostavlja nimalo sumnje da upravo svoje europske sugovornike  i njihove američke saveznike drži odgovornim za nastale posljedice i da inducirane revolucije u arapskom svijetu smatra njihovim djelom i pokušajem izvoza zapadnog tipa demokracije na arapske prostore koji su za tamošnje stanovništvo završili  općim pokoljem koji i danas traje. Uzgred rečeno predstavnici Europske unije zabrinuto su na skupu raspravljali o stanju u arapskom svijetu i načinima reguliranja tobože nekontroliranih migracijskih kretanja s toga područja prema Europi, nudeći suradnju i pomoć arapskim državama, licemjerno prikrivajući vlastitu ulogu u pokretanju kaosa na prostorima MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika).



Nakon iskazivanja dirljive brige Europske unije za stanje demokracije u arapskim državama i nebuloznih pokušaja definiranja utjecaja na tzv. izvore migracijske krize, u cilju kontrole migracijskih kretanja iskrena i gotovo nediplomatski  jasna izjava glavnog tajnika Lige arapskih država na izvjestan je način ohladila skup i praktički ga zaključila raskrinkavši licemjerje i posredno ukazujući na skrivene motive europskih predstavnika. Skup nije donio ništa konkretno jednostavno zato što je riječ o predstavi u kojoj piromani pokušavaju igrati uloge vatrogasaca.

Pokušaj djelovanja na izvore migracije u cilju njezine kontrole ili je čista diluzija europskih političara, ili je, što je daleko izglednije, samo novi perfidni oblik projekcije  europskih geoekonomskih i geopolitičkih utjecaja na sredozemni bazen, na MENA-u i na cijeli Arapski svijet. Riječ je, zapravo, o već klasičnoj igri zakuhavanja  problema i kasnijeg stvaranja kriznog menadžmenta pod vodstvom najmoćnijih europskih država i SAD-a, tobože, radi njegova rješavanja, što se cinički naziva „politikom kontrole sigurnosnih rizika“.

Da priča o kontroli migracijskih kretanja djelovanjem na samom njihovom izvoru nema veze sa zdravim razumom jasno pokazuje primjer Afganistana. Američke i europske trupe tamo aktivno vojno djeluju, instaliran je cjeloviti obavještajni i sigurnosni sustav, a djeluje aktivno i diplomatski i politički kompleks neposrednog i posrednog utjecaja na afganistanske vlasti, afganistansku unutarnju politiku, uključujući i zakonodavstvo. Praktički Afganistan se nalazi pod američkom i europskom vojnom, sigurnosnom i političkom kontrolom, pa bi slijedom toga Afganistan kao izvor migracija trebao biti eliminiran.  No činjenica je da se migrantskom masom, koja se uporno kreće prema Europi, nalazi veliki broj imigranata iz Afganistana. Kako bi to vodeće države Europske unije i njihovi američki saveznici  djelovali na izvore migracija  na drugim prostorima Bliskog istoka i Afrike, ako to ne uspjevaju ni u Afganistanu, izvoru koji je pod njihovim punim nadzorom? Odgovor na pitanje zašto je tomu tako može ići samo u dva smjera: ili afganistanski migranti bježe od europskih i američkih trupa, njihovih vojnih, diplomatskih i sigurnosnih savjetnika i instruktora ,koji eto, ne uspjevaju uspostaviti kontrolu migracije na samom izvorištu u Afganistanu, iako su za to stvoreni idealni uvijeti,  ili je riječ o sasvim drugoj igri – velikoj strategiji promicanja vlastitih ekonomskih i geopolitičkih interesa, zakrabuljenoj brigom za demokraciju u arapskom svijetu i pružanjem pomoći  u procesima demokratske transformacije.

Neporeciva je činjenica da su vodeće države Europske unije u suradnji s američkim partnerima, neke uz direktnu uporabu vojne sile, a neke, kao što je Njemačka, uz jaku diplomatsku aktivnost u cilju realizacije svojih geoekonosmkih i geopolitičkih interesima na prostorima MENA-e pokrenule uz pomoć posrednika, među kojima su bili i najekstremniji dijelovi holdinga islamističkog terora, nasilnu transformaciju cijele regije. Izvršena je disolucija svih arapskih država koje su im se pri tome našle na putu i u konačnici pokrenuti veliki migracijski pokreti koje lažno nazivaju „migrantskom krizom“,  iako je, zapravo, riječ o planiranim i vođenim procesima. Stoga, nikakva dodatna kontrola migracija nije potrebna jer se one već sada nalaze pod punom kontrolom njihovih pokretača.

Riječ je o dugoročnoj geopolitičkoj agendi Europske unije i američkih partnera, što je glavnom tajniku Arapske lige zacijelo vrlo dobro poznato, pa je njegova zamolba na skupu u Ateni bila više demostrativni prikaz  stanja stvari na koje ne može utjecati nego rezultat njegova uvjerenja da su promjene moguće.

Jednostavno rečeno, velika europska i američka strategija prekrajanja Blisikog istoka i Sjeverne Afrike u cilju stvaranja preduvijeta za punu realizaciju strateških, ekonomskih i političkih interesa prikriveno tobožnjom brigom za prosperitet arapskog svijeta, nastavit će se punom silinom bez obzira kakve primjedbe imao čelnik Arapske lige ili bilo tko iz arapskoga svijeta.

Neumoljiva geostrateška i  geoekonomska logika uvijek iznova projekciju moći europskih naroda i njihovih različitih povijesnih integracija usmjerava prema prostorima na kojima se stoljećima prostiralo Rimsko carstvo, kao sirovinskim, energetskim i demografskim izvorištima i pravcima tržišne ekspanzije. Sve silnice europske i američke politike vode prema postupnoj integraciji Europske unije i MENA-e u jedinstvenu geopolitičku cjelinu.

Kao nekada  rimskoj oligarhiji i njezinim carevima tako i današnjoj vladajućoj eliti najmoćnijih europskih država oličenoj u Europskoj uniji  i njihovim američkim partnerima nije stalo do političkih i kulturoloških posljedica koje će takve integracije imati na njihove narode, pa ni za konačnu povijesnu bilancu. Hoće li se EU za nekoliko desetljeća ili za nekoliko stotina godina raspasti ili ne najmanje je bitno u trenucima gomilanja moći i bogatstva.

A cijena planiranog  geopolitičkog inžinjeringa za europske građane bit će ogromna jer uključuje ne samo političku ,vojnu i gospodarsku integraciju prostora nego i kulturološku. Dvosmislena izjava  njemačke kancelarke Angele Merkel o kraju multikulturalnosti zapravo je označila početak integracije imigranata u njemačko i europsko društvo i uređenje integrativnog  sustava, kako bi se izbjeglo francusko anarhično postojanje paralenih svijetova na državnom teritoriju i tako stvorili preduvjeti za otvaranje novog vala imigracije, što su potvrdili i kasniji događaji.

Planirana integracija europskih, afričkih i bliskoistočnih prostora po mjeri geostrateških interesa s alibijem neizbježnih globalizacijskih procesa, pokrenut će i olakšati migracijska  kretanja ne samo iz tih novih imperijalnih pokrajina prema europskoj matici nego i obrnuto, kratanje europskog stanovništva prema Africi i Bliskom istoku.

U obrnutom smjeru kretati će se europski  financijski, gospodarski, tehnološki, upravni, sigurnosni i vojni stručnjaci i druga kvalificirana radna snaga, ali i masa europskih radnika s niskotarifnih poslova koji su zbog dolaska jeftinije radne  snage s afričkih i bliskoistočnih prostora prisliljeni u potrazi za poslom krenuti na izvorišta migracija koja je uništila njihove živote.To će biti oni za koje je američki milijarder Warren Buffett početkom 2016. godine prilično jasno izrekao pravce njihove društvene promocije: “Postoje ljudi koji ne posjeduju sposobnosti za opstanak u modernom tržišnom gospodarstvu, ali su pristojni građani. Što s njima? Poslat ćemo ih u Afganistan, iako ni tamo neće postići neke velike učinke.“ Takva razmjena stanovništva je upravo ono što gospodari svijeta i europska oligarhija  žele vidjeti jer će osigurati konačno razbijanje europskih vjerskih, nacionalnih, kulturoloških i obiteljskih vrijednosti, svega što Europu čini Europom, što povezuje europske narode i pojedince i što sada još uvijek ograničava vladavinu neobuzdanog društvenog i gospodarskog liberalizma. Stoga se unifikacijom Europe i mediteranskog bazena, Sjeverne Afrike, Srednjeg istoka i cijelog arapskog svijeta želi stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala roba i usluga, ali i radne snage. Povezivanjem  tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om preko transatlantskih integracija  ona će daleko  nadmašiti  Hadrijanove zidove i limese nekadašnjeg Rimskog carstva i s američkim partnerima stvoriti najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti.

Europski čelnici ni slučajno ne iskazuju izričito planove integracije Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u jedinstvenu geopolitičku cjelinu, ali se iz njihovih istupa na manje više opskurnim skupovima o kojima se šira javnost izvještava unaprijed  pripremljenim kratkim priopćenjima može iščitati o čemu je zapravo riječ. Tako je u studenom 2015. godine Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku  Federica Mogherini na sveučilištu u Kairu održala govor koji je na svome blogu predstavila pod naslovom „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“. Na samom vrhuncu imigracijske navale na Europu i pratećeg islamističkog terora Mogherini u Kairu prvi put otvoreno govori o „našoj regiji“, kao jedinstvenoj regiji Europe i arapskog svijeta. Europa se tako prvi put nakon izbijanja bliskoistočnih islamskih revolucija tkzv. arapskog proljeća  i to baš izrijekom najvišeg dužnosnika Europske unije za vanjsku politiku i baš u Kairu, srcu arapskog svijeta pozicionira u istu regiju kao i Bliski istok. Mogherini nakon pozdrava na arapskom i uvoda  kaže: “Ovo nisu laka vremena za ovu regiju – za našu regiju -i za svijet. Još jednom smo suočeni sa snagama koje nas pokušavaju podijeliti. Neki nam govore da traje rat između islama i ostatka svijeta. Oni govore da su Europa, Rim ili tkzv. Zapad neprijatelji islama i Arapa. A isti ljudi govore i da su islam i Arapi neprijatelji u Europi i ostatku svijeta. Oni lažu svima nama. Oni lažu Arapima i Europljanima jednako…..Europa i arapski svijet imaju isti interes. Želimo miran Bliski istok. Želimo okončati užas i živjeti bez straha. Imamo iste noćne more i iste snove. Imamo prave razloge stati rame uz rame i zajedno se suočiti s trenutnom krizom, jer od Libije, preko Jemena do Sirije opasna vremena vladaju Srednjim istokim, Sjevernom Afrikom i Sredozemljem, našom regijom.“ Federica Mogherini je u naizgled dobronamjernom i mirotvornom govoru više puta izrekla termin „naša regija“ i time nedvojbeno potpuno svjesno naznačila  smjer politike Europske unije. Pri tom nema dvojbe da „naša regija“ u kontekstu govora ne predstavlja samo zemljopisni pojam, jer Mogherini je politički dužnosnik, a obraćanje prisutnim na kairskom Sveučilištu imalo je  politički sadržaj i ciljeve. Riječ je o geostrateškoj viziji Europske unije  i njenih američkih saveznika na stvaranju nove regije s Europom i MENA-om (Sjeverna Afrika i Srednji istok), radi dugoročnog osiguranja europskih i zapadnih interesa na prostorima s ogromnim tržišnim i demografskim potencijalom, energetskim izvorima i pogodnim pravcima njihova transporta prema Europskoj uniji.

Cijela ta agenda geopolitičkog povezivanja Europe i Bliskog istoka ima dugačku povijest, a javno je reaktivirana nedugo nakon formalnog stvaranja EU ugovorom iz Maastrichta 1993. godine. Politički zametak strategije je pokretanje tkzv. Euromediteranskog  partnerstva (EUROMED) ili Barcelonskog procesa  na sastanku ministara vanjskih  poslova Europske unije i Alžira, Egipta, Izraela, Jordana, Libanona, Libije, Maroka, Mauritanije, Palestinske samoprave, Sirije ,Tunisa, Turske i Albanije  u Barceloni 1995. godine. Barcelonski proces, koji je za ciljeve deklarirao „zajedničko djelovanje u interesu mira i stabilnosti kroz jačanje dijaloga o političkim i sigurnosnim pitanjima, izgradnja zone zajedničkog prosperiteta kroz ekonomsko i finansijsko partnerstvo i uspostavu zone slobodne trgovine te zbližavanje među ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva kulminirao je  stvaranjem Sredozemne unije u srpnju 2008. godine na summitu u Parizu. No stvaranju unije odmah se usprotivila Libija procijenivši da će ona biti udar na  Afričku uniju kroz koju je libijska politika pokušavala ostvariti svoje ambicije vodeće afričke države. Dio europske javnosti posumnjao je u prave motive Barcelonskog procesa i intregracija koje iz njega proizlaze. Na otvoreno pismo danskog političkog publiciste Andersa Bruuna Laursena, u kojem je 2006. godine tražio  objašnjenje  razloga stvaranja Euromediteranskog partnerstva i posebno sudjelovanja Danske  u njemu, tadašnji danski premijer, a kasniji glavni tajnik NATO Anders Fogh Rasmussen je odgovorio: “Cilj  uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumjeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju u proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti  četiri  temeljne EU slobode, slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme.“

Ostalo je povijest – željene političke i gospodarske reforme bliskoistočnog arapskog svijeta kako bi se on mogao uklopiti u „prošireno europsko tržište“ zapele su u samom startu, pa  su pokrenute prodemokratske revolucije arapskog proljeća i serije kanibaliziranih ratova. “Arapsko proljeće promijeniti će krajobraz Bliskog istoka“ oduševljeno je tada na CNN-u najavio George Soros. Usporedno nastavak i  migracijske navale prema Europi, posljedice bliskoistočnih ratova i eskalacija islamističkog terorizma i njegovo prenošenje na europske prostore promijenili su krajobraz Europe i bolje je pripremili za uključivanje u novu geopolitičku konstrukciju.Tako da više ne bude glupih pitanja u stilu Laursena, zašto jednoj Danskoj treba Euromediteransko partnerstvo.

Stidljivo  spominjanje „naše regije“, a to je ništa novo nego famozno Euromediteransko partnerstvo i Sredozemna unija, u govoru same  šefice europske diplomacije,nigdje drugdje nego u Kairu, vjerskom i kulturološkom središtu arapskog svijeta i arapskog dijela Sredozemlja naznaka je da agenda ide dalje i da su revolucije i ratovi uglavnom slomili otpore i politički i fizički  likvidirali najžešće protivnike u Sjevernoj Africi i Srednjem istoku.

To lomljenje kostiju otpora  i preslagivanje bliskoistočnih prostora ostvareno je primjenom američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formuliranoj u agendi Velikog Bliskog istoka, kasnije preimenovanoj u inicijativu  Šireg  Bliskog istoka, koju su Amerikanci  u lipnju 2008. godine uspjeli progurati  kao zaključak  summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih  država svijeta, među kojima i Rusije, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost  Regije šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” koji  je predviđao  „redovita izvješća o stanju ljudskih prava, vladavine prava i razvoja demokratskih institucija, redovite sastanke na ministarskoj razini s tematikom političkih i gospodarskih reformi uz usporedne sjednice organizacija civilnog društva i poslovnih lidera“.

Bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak agendu je nazvao čistom “deluzijom koja će  pokušajem vanjskog nametanja reformi dovesti do anarhije na Bliskom istoku“, a tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac  proročanski je 9. lipnja 2008. godine ustvrdio da usvojena agenda „provocira promjene koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija“.

Razvoj zbivanja pokazao je da su bili u pravu.

Geopolitički planirana i u biti nasilna integracija Europe i bliskoistočnih prostora, u potpunoj suprotnosti s prirodnim tijekovima roba, ljudi i kulturnih utjecaja, na europskim bi prostorima mogla ostaviti posljedice na koje je upozorila pokojna talijanska novinarka Oriana Fallaci, kada  je još početkom ovog stoljeća kazala: “Europa više nije Europa, to je Eurabija… U trenutku kada se odreknete svojih načela i svojih vrijednosti vi ste mrtvi, vaša kultura je mrtva, vaša civilzacija je mrtva.“ Fallaci je još tada ukazivala na sve snažniji pritisak arapske migracije i kapitala na europske prostore, potpuno svjesna kako je riječ o tajnovitoj geostrateškoj agendi najmoćnijih europskih država.

Ono što bi danas vidjela na geopolitičkom gradilištu jedinstvene europske i bliskoistočne tvorevine ostavilo bi je bez daha – masovna organizirana migracija prema Europi, razbijene i ratom poharane arapske države, divljanje islamističkog ekstremizma diljem Bliskog ostoka i Europe i europski i američki inspiratori  i pokretači  toga kaosa u ulozi mirovnih posrednika. Mračna je to slika stvaranja onoga što je nazvala  „Eurabijom“.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI