Macronovo nametanje francuske politike EU
Francuski predsjednik Emmanuel Macron tijekom ove godine postupno je ušao u žestoke sukobe s više ozbiljnih igrača.
Nadmeće se s njemačkom politikom pokušavajući nametnuti francuske političke stavove cijeloj Europskoj uniji, a s druge strane istovremeno je otvorio sukob sa transatlanskim partnerom SAD-om proglašavajući NATO, predvođen Washingtonom, umirućim organizmom koji je pretrpio moždani udar. U javnim nastupima tvrdi kako je američka politika napustila Europu i ostavila je na nemilost kaosu svjetskih zbivanja, i sve to kako bi pokrenuo vojnu integraciju unutar EU, dakako, po francuskom programu u skladu s geostrateškim planovima i interesima Francuske. U pokušaju približavanja Rusiji izazvao je otpor Poljske i drugih istočnoeuropskih članica EU koji nemaju povjerenja prema stvarnim motivima Moskve, zaoštravajući time već postojeću odbojnost istočnoeuropskih članica EU prema Parizu i Macronovoj politici, koja se od samog početka mandata okomila na tzv. populizam, koji, tobože, vlada u tim članicama i ugrožava europski liberalni poredak. Pored toga promovirajući agendu razvoja Europske unije u više brzina, novoprimljene i ekonomski slabije članice EU pokušao je potisnuti na margine europske politike. Blokirajući početak pristupnih pregovora Albanije i Sjeverne Makedonije s EU, na francusku politiku navukao je otpor ne samo onih članica EU koji podupiru nastavak proširenja, nego i europskih država koje nisu članice Europske unije, a pretendiraju na pristupanje europskoj integraciji.
Macronova hiperaktivna politika, vrlo često nezgrapna i neučinkovita, koja uz ciljane učinke postiže i po Pariz neugodne kolateralne posljedice, u kontekstu je velike bitke za kontrolu Europe ili, preciznije rečeno, europske komponente transatlantskog integracijskog kompleksa. Ona se vodi usporedno na dva kolosijeka. Na jednome se odvija nadmetanje europskih država s Washingtonom oko utjecaja u Europi i Europskoj uniji, a na drugom kolosjeku odvija se žestoka borba za utjecaj u samoj Europskoj uniji između najmoćnijih država članica, prije svih Francuske i Njemačke.
Macronovi nastupi i potezi koje poduzima francuska politika, u direktnoj su vezi s ovom unutarnjom europskom borbom za utjecaj i sve žešćeg nadmetanja s Njemačkom. Nedvojbeno, u pozadini serije kritika francuskog predsjednika Macrona, usmjerenih prema stanju Europske unije, širenju panike oko opstanka EU i teatralne objave tobožnje kliničke smrti NATO-a, kojega na europskim prostorima treba zamijeniti europska vojna sila, nije ništa drugo do odraz dugotrajnog prigušenog sukoba Francuske s Njemačkom oko otjecaja u Europskoj uniji, koji sve više izbija na površinu i pred oči javnosti.
Francuski predsjednik Macron od početka svoga mandata svjesno širi paniku o raspadu i smrti Europske unije ukoliko se ona hitno ne transformira po načelima kakve je formulirala njegova administracija. Pariz bi htio, prije svega, potpunu ekonomsku i fiskalnu integraciju eurozone na način da bi ona imala jedinstveni zajednički proračun i ministra financija. To bi, prema mišljenju Pariza, stvorilo uvjete za smanjenje nejednakosti unutar valutnog područja i s vremenom stabiliziralo krizne države. Berlin to izričito odbija jer bi takvi razvoj strukture EU direktno ugrozio dominantan njemački ekonomski položaj u Europskoj uniji i išao u korist članicama koje imaju gospodarskih problema kao što je i sama Francuska, pa bi na kraju priče, prema procjeni njemačke politike, zapravo Njemačka financirala oporavak ekonomski nestabilnih članica EU.
Macron uporno traži i čvršću integraciju članica Europske unije na vojnome planu prema francuskom programu militarizacije EU tzv. European Intervention Initiative, no odgovor Berlina je bio promocija i stavljanje u funkciju ne interventnog, nego dugoročnog projekta tzv. PESCO, koji ne odgovara francuskim interesima za brzo stvaranje operativno sposobnih intervencijskih snaga, što im je posebno važno za operacije u Africi radi održavanja neokolonijalne strukture tzv. Françafrique – zone isključivo francuskog političkog i ekonomskog utjecaja u bivšim kolonijama subsaharske Afrike. Ona je u posljednje vrijeme uzdrmana ulaskom drugih sila na te prostore, prije svih SAD-a i Kine, a potom i unutarnjim napetostima i sukobima izazvanih jačanjem islamskog radikalizma. Pariz je uvijek obavještajnim i vojnim operacijama spašavao glave poslušnika koje je desetljećima održavao na vlasti u afričkim državama, ali nova zbivanja sve više umjesto diplomatskog i prikrivenog obavještajnog djelovanja u tom cilju zahtjevaju provođenje većih vojnih operacija. Francuska je u više navrata vojno intervenirala u Maliu pri čemu se pokazao nedostatak kapaciteta francuske oružane sile za brzo prebacivanje većih vojnih formacija iz Europe u Afriku, pa su francuski generali i političari bili prisiljeni tražiti američku asistenciju.
Berlin pak, drži, da bi stvaranje europske vojne sile po francuskom modelu isključivo išlo u korist francuskih interesa, a da bi Njemačka ponovo, kao i u slučaju duboke integracije eurozone, na kraju plaćala cijenu. Nasuprot francuskim zahtjevima, Njemačka gura postupno jačanje vojne suradnje unutar Europske unije, pažljivo balansirajući između koristi takvog projekta u uvjetima postojanja i djelovanja NATO-a i cijene koju bi za to morala platiti. Prema njemačkim stručnjacima NATO je i dalje učinkovit vojni savez, pa nema nikakvoga smisla stvaranjem europske oružane sile njega isključivati iz funkcije nego upravo obrnuto – europskim obrambenim integracijama jačati i sam NATO. Istodobno s iskazivanjem čvrstoće u tome stavu Njemačka najavljuje i jačanje svojih obrambenih sposobnosti, velika ulaganja u Bundeswehr, uvođenje u naoružanje novih oružanih sustava i kvantitativno povećavanje postojeće tehničke baze. Prema najavama, njemačke oružane snage će se tehnički modernizirati, kadrovski obnoviti, ali i znatno povećati. Tako je, primjerice, ovih dana od njemačke vojne industrije za početak naručena isporuka nešto manje od sto najmodernijih njemačkih tenkova Leopard 2A7 za potrebe Bundeswehra.
Predsjednik Macron „moždanu smrt“ NATO-a, kako je kvalificirao stanje tog saveza u nedavnom intervjuu „The Economistu“, objašnjava „napuštanjem Europe od strane SAD-a“. Naglašava da sumnja u održivost NATO-ove klauzule o uzajamnoj obrani rekavši: „NATO djeluje samo ako je američki jamac pouzdan. Ja bih ustvrdio da bismo trbali preispitati realnost uloge NATO-a u svjetlu aktualne politike SAD-a.“ Zamjenica glavnog direktora International Institute For Strategic Studies (IISS) i profesorica na King’s College London War Studies Department,Kori Schake, za „The Atlantic“ procjenjuje Macronove stvarne namjere i izjavljuje: “Ono što on želi za Europu je povratak njezinog vojnog suvereniteta iz ruku SAD-a, to je u najmanju ruku preambiciozno jer najniža cijena koja bi vojnu pomoć SAD-a pruženu preko NATO-a zamijenila europskom vojnom moći iznosi 347 milijardi dolara. Za podmirenje toga troška, prema procjeni Međunarodnog Instituta za strateške studije (IISS), europskim državama trebalo bi barem 20 godina. Stoga Macronovi planovi nisu samo preambiciozni – oni su neostvarivi.“
Predsjednik Macron nije slučajno upravo sada krenuo u ofanzivno nametanje francuske politike Europskoj uniji. S jedne strane motiviran je dosadašnjim neuspjesima i čvrstim odbijanjem Njemačke francuskih prijedloga, a s druge strane računa da bi njegova politička inicijativa mogla lakše proći u mogućem vakuumu njemačke političke strukture u trenucima kada se njemačka kancelarka Angela Merkel povlači s političke scene i kada se Ujedinjeno Kraljevstvo izvlači iz Europske unije, a Trumpova administracija pritiska Europu trgovinskim ratovima, pritiskom na europske partnere za kupnju američkog oružja i ugljikovodika te nimalo nježnim zahtjevima za jače financiranje NATO-a, odnosno, prema američkom gledištu, realnom financijskom valorizacijom američkog vojnog kišobrana nad Europom.
Macron u tome vidi političku priliku računajući da će ga pridržati i ekonomski nestabilne države Južne Europe, prije svih Španjolska i Italija. Pri tom mu na ruku ide okolnost da nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU u Uniji više neće postojati tzv. strukuralni manjinski veto, usmjeren protiv onih država Europske unije koje se protive njemačkoj politici fiskalne štednje. London je, naime, po tim pitanjima uvijek bio uz Berlin i nadglasavanjem anulirao glasove ekonomski slabijih država Unije. Parizu, zato, Brexit u velikoj mjeri odgovara jer otvara širi manevarski prostor francuskoj politici koja postaje ne više treća najmoćnija članica EU, nego druga, odmah nakon Njemačke.
Teško je i nabrojati čime se sve od početka ove godine francuski predsjednik u svojoj hiperaktivnoj politici promoviranja francuskog utjecaja poslužio. U veljači je, tako, iznenada povukao potporu njemačkom projektu plinovoda „Sjeverni tok 2“, a njemačka vlada je samo snažnim prtiskom uspjela zadržati opstojnost projekta. Sredinom travnja Pariz je glasao protiv formalnih pregovora o trgovinskom sporazumu EU sa SAD-om, koji su, prema francuskoj procjeni, prije svega u interesu Berlina. Washington, naime, prijeti nametanjem viših carina europskim automobilima pri uvozu na američko tržište zbog njemačkog trgovinskog suficita sa SAD-om. Kako glavninu izvoza europske autoindustrije na američko tržište čine njemački proizvodi, najveća opasnost prijetnje je usmjerena prema njemačkoj industriji pa je, stoga, i sklapanje povoljnog sporazuma s američkom stranom poglavito u njemačkom interesu.
Istovremeno, Macron je u svoj program resetiranja eurozone, pored zahtjeva za financijskom integracijom uključio i zahtjev za smanjenje njemačke izvozne ekspanzije i smanjenje njemačkog vanjskotrgovinskog suficita, koji, prema francuskim procjenama, nanosi štetu ne samo američkim nego i europskim partnerima. Nakon Macronove najave da će i to pitanje uključiti u političku komunikaciju s Njemačkom, pariški Institut za međunarodne odnose i strategiju („Institut de relations internationales et stratégiques“ -IRIS) u svojoj studiji promptno objavljuje: „Njemačka izvozna fiksacija, koja se oslanja na velike trgovinske viškove, ide na štetu partnerskih država unutar EU i ne može se dugoročno održati.“ Na političkoj razini, francuski ministar ekonomije i financija Bruno Le Maire počeo je otvoreno inzistirati u Berlinu na kontroliranom odmaku od jednostrane izvozne ekspanzije. IRIS u svojoj analizi zaključuje, potpuno u suglasju sa smijerom francuske službene politike, da će se Pariz „u sljedećim mjesecima vjerojatno ponovo morati manje-više eksplicitno pozabaviti pitanjem njemačkog trgovinskog suficita“. Studija IRIS-a izričito naglašava štete od takve njemačke politike kada navodi: „ Zaključno, nekontrolirani njemački trgovinski suficit ima ozbiljniji učinak na njemačke europske partnere nego na sam SAD, čiji je predsjednik raspravu o prekomjernom suficitu njemačkog izvoza uspio postaviti na međunarodnu razinu. Francuska ima dovoljno razloga da učini isto, i, očito, u kritici njemačke izvozne politike nije usamljena.“
No pravi problemi, izazvani francuskom politikom pod palicom Macrona, nastat će u trenutku kada on ne uspije u nadmetanju s Njemačkom ostvariti svoje hiperambiciozne planove jačanja francuske uloge unutar Europske unije i uspostavi ravnoteže po njegovoj mjeri s Njemačkom. Macron već sada drži da Njemačka pokušava europeizirati francusko članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i status nuklearne sile. Francuska politika procjenjuje kako Njemačka u tome i uspijeva i da na teret Francuske, kroz zajedničku EU multiplicira svoju moć i tako praktički koristi Francusku za uspinjanje Europske unije na globalnu razinu pod njemačkom hegemonijom i bez odgovarajuće nagrade Francuskoj. Macron i njegova administracija to žele promjeniti na bilo koji način i započete procese u tom smijeru zaustaviti. Kada on i francuska politika u tome ne uspiju, postojeći sukob između Francuske i Njemačke dodatno će se produbiti i dobiti na žestini, iako su obje države usko interesno vezane – kako na vanjskopolitičkom tako i na ekonomskom i vojnom planu.
Posebno je pitanje kakvu će ulogu tada odigrati Ujedinjeno Kraljevstvo, koje će, sasvim je izgledno, uskoro napustiti EU. Ono je, kao članica NATO-a i dalje utjecajno u Europi, a stoljećima se njegova politika prema kontinentalnoj Europi svodila na manipuliranje europskim silama, pri čemu se uvijek povezivala sa drugom najjačom europskom silom kako bi pod kontrolom držala i ograničavala utjecaj najmoćnije europske države na europske i svjetske poslove. Posljednje stoljeće, uvijek je u pitanju bila Njemačka kao najmoćnija sila i Francuska kao druga moćna europska kontinentalna sila. Stoga je britansko povezivanje bilo usmjereno prema Francuskoj kako bi se kontrolirala Njemačka. Situacija s kraja 19. i početka 20.-og stoljeća mogla bi se ponoviti sa svim demonima koje u sebi nosi.
Britanskoj agendi stvaranja tzv. Globalne Velike Britanije ne odgovara nastavak uzdizanja Europske unije i Njemačke na pozicije globalne moći. Gotovo su predvidljivi pokušaji povezivanja s Parizom koji će samo pridonjeti jačanju sukoba i nadmetanja između Francuske i Njemačke.
No Macronov sukob sa svima i isticanje važnosti Francuske u Europi i na svjetskoj razini ipak ima ograničene domete. Niti je on Charles de Gaulle koji je mogao kontrolirati sustav “ françafrique“ i po svojoj volji povezivati se i prekidati odnose sa NATO-om, a niti je Francuska ono što je bila za de Gaullea i na ekonomskom i na vojnom planu. Pored toga nadmetanje Pariza i Berlina ne treba drastično shvaćati. To je, u sadašnjem rasporedu odnosa moći svjetskih sila, samo borba unutar obitelji, međusobno naguravanje za bolji položaj u zajedničkom franko-njemačkom carstvu, kao modernom utjelovljenju moćnog carstva Karla Velikoga prije njegove podjele na dva dijela iz kojeg su kasnije nastale Francuska i njemačke zemlje.
Europska unija, u biti je upravo to – probuđeni duh karolinške Europe. Pariz i Berlin, ukoliko ne dođe do tektontonskih preslagivanja na europskoj sceni, bez obzira na svoja nadmetanja uvijek će biti na dobitku, a ostalima, koji nisu u njihovom najužem interesnom krugu, biti će onako kako odrede gospodari Europske unije koji se upravo otimaju za svoje pozicije.