Libija kao „europski Vijetnam“: SAD od NATO-a traži ulazak u opasni libijski sukob

Nova američka vojna doktrina razmatra Rusiju i Kinu ne samo kao „izdvojene ugroze“, već ih razmatra i u vidu njihovog eventualnog savezništva, sposobnog ozbiljno ugroziti vojnu dominaciju Sjedinjenih Država na globalnoj razini. Te dvije zemlje sve češće izvode zajedničke vojne vježbe, čak i one strateškoga karaktera, a krajem prošle godine održale su i prve zajedničke vojne vježbe s glavnim američkim bliskoistočnim supranikom – Iranom, u Indijskom oceanu. Vrlo je važno spomenuti i kako je prošloga tjedna u Vijeću sigurnosti UN-a, u vrijeme kada Washington otvoreno staje na stranu Turske i njezinih planova u sirijskoj regiji Idlib kroz vojni sukob Ankare sa snagama sirijske vojske, Peking otvoreno stao na stranu Rusije i njezinih aktivnosti u Idlibu i Siriji uopće, demonstrativno pokazujući svoje još snažnije zbližavanje s Moskvom na vojno-političkoj fronti borbe s međunarodnim terorizmom.

Naravno, ovakav razvoj stanja bolje poznavatelje globalnih geopolitičkih prilika niti malo ne iznenađuje. Washington je potpuno svjestan ozbiljnosti prijetnje gubitka svoje višedesetljetne globalne vojne i svekolike dominacije nakon pobjede u hladnom ratu i s dolaskom Trumpove administracije vuče poteze usmjerene prema obuzdavanju Kine i Rusije. Jedan od njih je i globalna predislokacija prenapregnutih američkih vojnih snaga, njihovo preusmjeravanje s jednih na druge strateške smjerove djelovanja, što je vidljivo kroz ponovo aktiviranje odavno pasivizirane američke vojne grupacije (2. flote) na sjevernom Atlantiku s namjerom nadzora povećanih aktivnosti Rusije u toj regiji posljednjih godina, ali i lakšeg re-pozicioniranja svojih snaga u zonu energentima bogatog hladnoga Arktika, u kojemu Rusija proteklih godina snažno pojačava svoju vojnu nazočnost i oružane efektive, i zajedno s Kinom radi na uspostavi nadzora nad Sjevernim morskim putom, kao najkraćom poveznicom između azijskog Dalekog istoka i Zapadne Europe, što u vrijeme klimatskog zatopljenja i ubrzanog otapanja leda sve više dobiva na važnosti u odnosu na druge trgovačke putove poput onog južno-azijskog kroz Crveno more i Sueski kanal, pa čak i u odnosu na toliko spominjani kineski infrastrukturni projekt „Jedan pojas, jedan put“ (kolokvijalno zvan „Put svile) tj. njegovu pomorsku komponentu. Isto tako Washington želi smanjiti svoju vojnu nazočnost na tlu Južne Amerike, dijelom kroz povratak vojnika u domovinu, a dijelom kroz njihovo prebacivanje u ostale ključne svjetske regije, prije svega na Daleki istok.

Sjedinjene Države upravo sada iz Afrike povlače nekoliko pješačkih brigada i vraćaju ih u SAD, kao „prvi od niza poteza“ s ciljem osmišljavanja  nove američke strategije na „crnom kontinentu“, koja više nije fokusirana na borbu protiv terorizma, već na sve snažniju nazočnost Kine i Rusije u toj regiji. Pentagon je u srijedu, 12. veljače, objavio kako će ta mjera SAD-u omogućiti „uspješnu konkurenciju s Kinom i Rusijom u Africi“. Već idućih tjedana počet će povlačenje iz Afrike američke 101. zračno-desantne divizije, a umjesto nje u Afriku će biti poslani vojnici iz sastava 1. brigade za pomoć sigurnosnim snagama američke vojske (SFAB), koje će surađivati s vojskama po SAD ključnih zemalja u toj regiji. Radi se o snagama osposobljenim i opremljenim za instruktorske zadaće, savjetništvo i pružanje pomoći vojnim misijama, navedeno je u Pentagonu. 1. Brigada SFAB-a ranije je obnašala zadaće u Afganistanu. Zbog novog preustroja američke strategije, u Africi će broj američkih vojnika biti smanjen za oko 6 tisuća, smatra Pentagon. Zapovjedništvo američkih afričkih snaga (AFRICOM) već je reagiralo na zabrinutost američkih regionalnih saveznika da ih SAD napuštaju u vrijeme rastućih terorističkih prijetnji, kazavši, kako nije riječ o tome, i da američki vojnici ne odlaze te da su još uvijek uključeni u vojna djelovanja na afričkom tlu.

Američka vojna obavještajna služba zabrinuta je aktivnošću Kine koja brojnim afričkim državama pruža tehničku pomoć i šalje svoje instruktore, kao dopunu isporukama naoružanja.  Naravno, pritom nije potrebno posebno naglašavati i kineske gospodarske investicije i ulaganja u izgradnju afričke infrastrukture. Pentagonovi stratezi sada predlažu zamjenu (barem djelomičnu) američke vojne pomoći Africi onom političko-diplomatskom, gospodarskom i humanitarnom, pričemu pozivaju svoje europske partnere iz NATO saveza da povećaju svoju ulogu u borbi protiv terorizma u Africi. Drugim riječima, zemlje-članice NATO saveza iz Europe morale bi povećati broj svojih vojnika na „crnom kontinentu“ za borbu protiv terorista, a sve bi trebalo krenuti iz Libije, iz koje dolazi i najveća prijetnja ilegalne migracije na europsko kopno.

Međutim, rizična je to strategija po EU s obzirom kako je Libija, sa svojim velikim brojem različitih i radikalnih oružanih organizacija i međusobno suprostvaljenim interesima, usprkos embargu na uvoz oružja ipak „do zuba“ naoružana zemlja. Osim toga na tamošnjem terenu već postoje snage raznih vanjskih igrača, od onih arapskih, preko francuskih, ruskih i od nedavno turskih, pa je pravo pitanje, kakav je stvarni interes mogućeg slanja vojnih snaga iz EU u tu zemlju? Naravno, Bruxelles, vjerojatno, uočava prijetnju da bi libijskim vojnim, a onda i političkim procesima u budućnosti mogle ovladati neke druge vanjske sile (Turska, Rusija, …) što je po EU teško prihvatljivo s obzirom na važnost Libije po nju, kako po pitanju nafte tako i sigurnosti – ilegalnoj migraciji i terorizmu.



Međutim, ovdje treba biti realan i postaviti ključno pitanje – tko se to danas od europskih vojnika želi boriti na užarenom libijskom pijesku s različitim fanaticima i bandama ne samo iz Libije, već i iz „duboke Afrike“, također financiranih iz različitih središta moći? Europski vojnici iz NATO saveza gotovo da nikada (ili samo vrlo rijetko i s vrlo ograničenim kapacitetima), ne sudjeluju u bilo kakvim neposrednim vojnim akcijama – od Afganistana i Iraka svih ovih 20-ak godina pa dalje – već taj „prljavi“ posao redovito prepuštaju američkim vojnicima. Washingtonu je do sada takva podjela uloga odgovarala, jer mu je služila za očuvanje imidža i značila sredstvo  s  kojim je svijetu i domaćoj javnosti mogao dokazati kako u pokretanju i sudjelovanju u tim vojnim operacijama (sve češće jednostrano pokrenutih, izvan okvira Vijeća sigurnosti UN-a) on ne djeluje samostalno, već u dogovoru sa svojim saveznicima i partnerima. S druge strane njihova vojna pasivnost konstantno mu osigurava primat u nametanju svojih interesa i donošenju ključnih političkih odluka koje ostale članice NATO-a u pravilu aklamacijski prihvaćaju.

Libija bi, u takvom scenariju, zbog posvemašnjeg kaosa i mnoštva snažnih vanjskih igrača uključenih u tamošnja zbivanja, vrlo lako mogla postati „EU Vijetnam“ i toga su mnogi svjesni. Ali vidjet ćemo što će se na kraju dogoditi i za što će se EU uopće odlučiti. Za sada o tome službenih razgovora u Bruxellesu nema (ima ih na individualnoj razini), a trebat će sačekati i vidjeti što to Washington od svojih europskih saveznika konkretno traži i očekuje kada govori o povećanju njihove pomoći Africi, prije svega u borbi protiv terorizma. Ali ipak je očito kako pritom ne misli samo na financijsku pomoć, tim prije što i sam smanjuje brojnost svojih oružanih snaga u toj regiji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI