Trump odlučno ustrajava na svojoj političkoj strategiji i s njom povezanim vizijama budućnosti američkoga društva. On dobro zna kako ni o kakvoj pomirbi ne može biti riječi jer bi se ona protumačila kao znak njegove slabosti i na kraju bi vjerojatno završio kao bivši ukrajinski čelnik Janukovič
U tom ću kontekstu napraviti jednu usporedbu kako bih lakše obrazložio ono za što smatram da će se Trump na kraju i odlučiti – kao za njega jedini mogući smjer političkog djelovanja ako želi ostati na čelu najmoćnije zemlje svijeta i u iduće četiri godine. A riječ je o usporedbi, ni manje ni više, nego s bivšim i u revolucionarnim previranjima 2014. detroniziranim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem. Evo i zašto.
Kriza državnosti
Iako su složene unutarnjopolitičke prilike u SAD-u danas i u Ukrajini tada potpuno drukčije etimologije, one imaju i cijeli niz dodirnih elemenata.
Sjedinjene Države sada se nalaze, ne više u državnoj krizi (kroz koju, prije ili poslije, prolaze gotovo sve zemlje), već u krizi same državnosti (slično kao i Ukrajina). Podjele – političke i ideološke, toliko su duboke, dok je istodobno vrlo malo ili nimalo onih elemenata (iz relativno kratke povijesti te velike zemlje) koji bi na simboličkoj razini predstavljali ono uporište, stožerni kamen ili zajednički nazivnik oko kojega bi se onda počelo graditi jedno novo i zdravo američko nacionalno jedinstvo. Zapravo, u duhovnom smislu, atmosfera u današnjem američkom društvu itekako podjseća na predrevolucionarnu Ukrajinu s kraja 2013. godine, kada su se tamošnje društvene elite između sebe raskolile po pitanju čvršćeg okretanja zemlje prema Zapadu, odnosno prema Rusiji. Naravno, u pozadini takvih podjela, kao ni inače, nisu stajale nikakve ideološke netrpeljivosti (iako su se upravo one, kao i sada u SAD-u, isticale u prvi plan jer je mase na taj način najlakše mobilizirati i njima upravljati), već isključivo borba za nadzor nacionalnog bogatstva i političkog utjecaja ključnih oligarha i s njima vezanih korporacija na središnju vlast u Kijevu.
A borbe ideološke prirode u tim dvjema zemljama služe jednoj te istoj svrsi – osvajanju ili zadržavanju vlasti za postojeće društvene elite. U SAD-u se one ogledaju u sukobu između američkih suverenista i neoliberalnih globalista, dok je u Ukrajini taj sukob bio između ukrajinskih suverenista i prozapadnih snaga s jedne, i “globalista“ koji su težili čvršćoj integraciji s Rusijom s druge strane. Osim ideološkog, u pozadini imamo i snažan sukob gospodarskih i financijskih elita (on je u stvari primaran) za nadzor takvog novca i kapitala, kao i politički i svekoliki utjecaj u društvu. U Americi se on ogleda kroz sukob multinacionalnih kompanija, životno zainteresiranih za očuvanje globalnog tržišta s jedne, i predstavnika američkog krupnog biznisa koji preferiraju američki kapital i primarno okrenutih američkom tržištu (mogli bismo ih zvati i pobornicima novog američkog izolacionizma) s druge strane. U Ukrajini je to bila (i u velikoj mjeri ostala) borba između vlasnika krupnog kapitala u vidu svemoćnih i po regionalnim osnovama posloženih oligarha, koji su snažno utjecali na središnju vlast u Kijevu (a da o onim lokalnima i ne govorimo), koja je o njima potpuno ovisila i koja se, onda, i primarno brinula za njihove, a ne za interese samoga stanovništva.
Eksplozivna smjesa
Sve ovo nabrojano predstavlja idealnu osnovu, više ne isključivo za klasičnu revoluciju poput onih “obojenih“ koje dovode do smjena režima ili vlada, nego i za stvarni građanski rat u SAD-u (on se u Ukrajini i dogodio i još traje na istoku te zemlje, makar i u trenutačno “zamrznutoj“ formi). S geostrateškog gledišta, u SAD-u sada imamo vrlo precizno determinirane i pravilno posložene ključne elemente koji su za građanski rat potrebni.
- Jasno definirana teritorijalna podjela po saveznim državama koje podupiru Trumpa i onih drugih koje mu se oštro protive.
- Jasno definirane duboke ideološke razlike u stanovništvu, s vrlo malo dodirnih elemenata koje bi u skorije vrijeme omogućavale snošljivi suživot.
- Duboke, rasno motivirane podjele, kao dodatni destabilizirajući element.
- Službena vojska, sigurnosne i obavještajne službe s neizvjesnom odanošću središnjoj vladi njihovih zapovjednih struktura, što jača neizvjesnost i nepovjerenje u ulogu koje one imaju u društvu.
- I konačno, naoružano stanovništvo (od kojih je dio itekako spreman na fizičko nasilje) koje, u skladu s ustavom, smije nabaviti gotovo sve što smatra nužnim za samoobranu – od pištolja preko poluautomatskog i automatskog oružja, vojnih vozila različite namjene, gotovo do samih tenkova (ima i takvih slučajeva u privatnom kolekcijama).
Kada u nekom društvu imamo ovako posložene ključne eksplozivne elemente, treba još samo “zapaliti fitilj“ da “vatromet“ počne, a to je najmanji problem. Njega, kada god to poželi, može zapaliti bilo koja sukobljena politička strana. Ali, što je puno gore, “fitilj“ se može zapaliti i nekontrolirano, može ga zapaliti politika, što onda cijeli kaos prebacuje u sferu neupravljivoga. A i u jednom i u drugom slučaju, takav crni američki scenarij imao bi goleme posljedice i za cijeli svijet. Jer SAD je, uz Rusiju, najveća globalna nuklearna velesila, pa je mogućnost da se u unutarnjem kaosu netko dočepa takvog oružja masovnog uništenja s pravom zastrašujuća (na tu je temu, uostalom, snimljeno i podosta holivudskih filmova pa inspiracije raznoraznim luđacima sigurno ne bi nedostajalo).
Nastavak usporedbe
Donald Trump, za razliku od bivšega ukrajinskog čelnika Viktora Janukoviča, vrlo dobro poznaje instrumentarij koji koristi američka “duboka država“ u pokretanju revolucija u zemljama s nepokornim vladama i “krivim“ državnim sustavima. Trump zna da one redovito završavaju krvlju do koljena i padom nositelja vlasti, a da je njihov pokušaj pronalaska kompromisa i mirnog rješenja sukoba s političkim suparnicima za organizatore kaosa samo znak slabosti, nakon čega redovito slijedi glavni udar – nasilno svrgavanje, s čestim epilogom uličnoga linča. Linč je potreban kako, jednom, na površinu ne bi izašle prljave i neugodne stvari za same organizatore pobuna, koji zato ništa ne žele prepustiti slučaju (primjeri: Saddam Hussein – Irak, Muammar Gaddafi – Libija).
Janukovič je pod pritiskom dugotrajnih i nasilnih prosvjeda na glavnom kijevskom trgu 2014., ali još više zbog pismenog obećanja ključnih europskih političkih čelnika da će oni svojim autoritetom jamčiti za provedbu njegova sporazuma s prozapadnom oporbom, taj sporazum na kraju svečano (s oporbenim čelnicima i u nazočnosti “jamaca“ EU-a) pred kamerama i potpisao. Ali samo nekoliko sati poslije, pojavio se onaj čuveni “Fuck EU“ američke kuratorice za Ukrajinu Victorije Nuland, nakon kojega je masa prosvjednika krenula u otvoreni napad na institucije državne vlasti, dok je sam Janukovič jedva spasio živu glavu, i to uz pomoć Rusa, koji su ga helikopterom iz njegova doma prebacili u ruski grad Rostov na Donu. Ondje on i danas razmišlja gdje je to pogriješio i što je sve pošlo po zlu da je od potpisanog sporazuma o provedbi novih ukrajinskih izbora pod nadzorom međunarodne zajednice ostalo samo jedno veliko “ništa“. Sve što se nakon toga dogodilo u Ukrajini je povijest, i to nimalo lijepa ni ugodna.
Truli kompromisi
I baš je zato Trump, za razliku od Janukoviča spremnog na kompromise, odlučio krenuti suprotnim putem. On odlučno ustrajava na svojoj političkoj strategiji i s njom povezanim vizijama budućnosti američkoga društva. Trump dobro zna kako u sadašnjem američkom trenutku ni o kakvoj pomirbi ne može biti riječi jer bi se ona, automatski, u glavama njegovih suparnika protumačila kao znak njegove slabosti i straha i on bi, na kraju, vjerojatno i završio kao Janukovič. Pitanje je samo gdje bi se, za razliku od bivšeg ukrajinskog čelnika iza kojega je stajala Moskva, on uopće mogao skloniti. A vjerojatno mu se ne da napuštati svoj njujorški “Trump Tower“ ili raskošno floridsko imanje u zamjenu za nekakav hipotetski Rostov na Donu u bližem ili daljem američkom susjedstvu.
A da je Trump odbacio trule kompromise i odlučno zaigrao na jačanje podjela do konačne pobjede (ili poraza), svjedoče i njegove riječi na praznik Dan nezavisnosti, 4. srpnja, koje su, zapravo, maksimalno agresivna varijanta što definitivno produbljuje razdor između njega i njegovih protivnika. Trump u obraćanju Amerikancima uopće nije pokušavao skrivati ili umanjivati razmjere toga razdora. Ukazao je na činjenicu kako Amerika (onakva kakvu je on i njegovi birači vide) može biti uništena iznutra s obzirom na nove generacije ljudi, radikalno ljevičarske provenijencije – koji, kako kaže, svoju naciju i zemlju mrze (bilo s obzirom na njezinu turbulentnu prošlost zbog koje se sada razračunavaju sa spomenicima ili po rasnoj osnovi), ili zbog političkih sukoba u kojima, osim za vlastite egoistične interese, njih nizašto drugo i nije briga, a najmanje za domoljublje koje smatraju retrogradnim i rezerviranim isključivo za primitivce (sličnost sa stanjem u Hrvatskoj itekako je vidljiva).
Ali i uz oštre riječi koje ukazuju na svu dubinu problema, Trump je ipak pred javnošću morao biti i optimističan – jer na pesimizmu se ne dobivaju izbori. On je zato i obećao potpunu pobjedu nad onima koji žele uništiti SAD iznutra.
Međutim, realno, tko god u SAD-u ostvario pobjedu 2. studenoga, ona će biti Pirova i gorka. Iza nje će, vjerojatno, doći do još većih unutarnjih podjela i sukoba, jer ulozi su u ovom američkom “ratu” golemi i teško je očekivati da će se bilo koja od dviju suprotstavljenih strana povući ili predati bez borbe. U oba slučaja, pobijedio Trump ili Biden, nastavit će se snažna politička i medijska prepucavanja koja će dodatno rastakati američko društvo. Zapravo, za opstojnost i stabilnost SAD-a bilo bi najbolje kada bi bilo koja od dviju suprotstavljenih opcija polučila uvjerljivu pobjedu (koja ne bi ostavljala sumnje ni u kakve izborne makinacije), koja bi svjedočila jednom novom unutarnjem zajedništvu. Ali to je iluzija do koje u stvarnosti neće doći i zbog čega nas čeka burna, neizvjesna američka, ali i svjetska jesen, u kojoj nekakve koronakrize drugog i tko zna kojega vala zapravo ne predstavljaju ništa osim skretanja pozornosti od globalne geopolitičke borbe (koju predvodi upravo Washington), i koja se, na tako bolan i potpuno neočekivan način, najviše manifestira upravo na tlu Sjedinjenih Država. Donedavno vjerojatno najstabilnije zemlje svijeta, u kojoj je baš sve bilo pod kontrolom. Ili se, očito, nama samo tako činilo.