Samo moralnim slijepcima nije vidljivo da je Rusija agresor, da se njezine trupe nalaze na teritoriju druge međunarodno priznate članice UN-a, da Rusija trpi poraze i da je njezino dosadašnje vojno djelovanje zbog ukrajinskog otpora potpuni debakl. Ruska vlast stoga ima malo preostalog manevarskog prostora. Gubitak rata za Rusiju nije opcija jer u tom slučaju Putin ne bi Kremlj napustio kao umirovljenik, nego kao uhićenik ili kao mrtvac. Rusija će zato nastaviti maltretirati cijeli svijet svojom krvavom i neuspješnom ratnom avanturom, a u slučaju da nastavi gubiti, prije će upotrijebiti nuklearno oružje nego priznati poraz agresije na Ukrajinu.
Stoga je temeljni razlog za tako žurno provedeno priključenje Ruskoj Federaciji okupiranih dijelova Ukrajine njihovo stavljanje pod nuklearni kišobran proglašenjem da su oni sastavni dio Rusije. Kako ruska doktrina predviđa upotrebu nuklearnih snaga u slučaju napada na ruski teritorij koji se ne može zaustaviti konvencionalnim vojnim snagama i u slučaju životne ugroze Rusije, priključenje dijelova ukrajinskoga teritorija koji su trenutno pod ruskom kontrolom poruka je Moskve da će ih braniti, ako je potrebno, i uporabom nuklearnog oružja.
Nema povratka
Nedvojbeno, Kremlj je spreman upotrijebiti nuklearno oružje u slučaju pada svojih vojnih pozicija na ukrajinskom teritoriju, računajući pritom da SAD i Zapad neće odgovoriti nuklearnim oružjem protiv Rusije, a u slučaju i da odgovore, da to ne bi učinile strateškim nuklearnim oružjem, pa bi i takav nuklearni rat ostao ograničen. Riječ je o povratku na scenu stare ideje ograničenoga nuklearnog rata i uporabe taktičkog nuklearnog oružja u cilju tzv. eskalacije radi deeskalacije. Ako Kremlj uistinu računa da bi ruska uporaba taktičkog nuklearnog oružja i eventualni nuklearni uzvrat ostao ograničen, opako se vara. Ne postoji, naime, ograničeni nuklearni rat. Ta činjenica utvrđena je ozbiljnim analizama i američke i sovjetske strane još za hladnoga rata, a konačno je tezu da bi svaka uporaba nuklearnog oružja dovela do općeg nuklearnog rata potvrdila strateška ratna igra iz 1983. godine poznata pod nazivom “Proud Prophet” koja je provedena po zapovijedi tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Provedene analize i činjenice utvrđene ratnom igrom “Proud Prophet” usmjerile su i američku, ali i sovjetsku stranu, koja je također provela slična istraživanja, na međusobne pregovore o ograničenju taktičkog nuklearnog oružja.
Nakon oslobođenja Limana i nastavka ukrajinskih ofenzivnih djelovanja lako je moguć potpuni raspad ruske fronte. Suprotno od očekivanja, ukrajinsko napredovanje ne gubi na zamahu, a Rusi zasad ne uspijevaju stabilizirati pozicije. Plan da to učine ubacivanjem novih svježih snaga i hitnim priključenjem osvojenih dijelova Rusiji kako bi ih se stavilo pod nuklearni kišobran upao je u zastoj zbog problema u provođenju mobilizacije. Ukrajinska strana u naletu, dok ima mogućnosti za napredovanje, ne želi dopustiti konsolidaciju ruskih položaja na okupiranim teritorijima i pokušava povratiti što više teritorija prije nego što dođu ruska pojačanja.
Propali planovi
S druge strane, mobilizacija koja se provodi u Rusiji nedovoljno je brza i učinkovita jer je kompromitirana i otežana klasičnom korupcijom. Povjerenici zaduženi za mobilizaciju dobivaju brojčani razrez koji popunjavaju tako da ne podižu u vojne snage one koje trebaju podignuti, nego one koji nemaju veze i novca. Umjesto povlaštenih, broj popunjavaju kljakastima i bolesnima, pa čak i ženama s djecom. Od takve mobilizacije u kojoj radi novac i veze nema velike pomoći i mogla bi doživjeti kolaps. Ruske vlasti, priznajući i same nedostatke mobilizacije, tvrde da su uspjele mobilizirati oko 200 tisuća ljudi. Putin i njegova središnja vlast očito ne kontroliraju više ogromnu Rusiju u kojoj lokalni gubernatori, novi boljari, preuzimaju svu vlast i vode svoje politike na terenu. To je izravna posljedica gubitka ugleda Putina i nesposobnog vojnog i obavještajnog kruga oko njega.
Nemogućnost konsolidacije ratišta zbog nastavka gubitaka i poraza, kao i zasad klimave mobilizacije koja bi trebala osigurati pojačanja i stabilizaciju stanja u okupiranim područjima Ukrajine potpuno je smanjila ruski manevarski prostor. Kako budale ponovno neće slušati savjete mudrijih od sebe da pokušaju isposlovati pregovore, za što, zahvaljujući posrednicima, kakva je primjerice Turska, još imaju izvjesne mogućnosti, Kremlj bi u težnji očuvanja vlasti postojeće garniture koja je već počela gubiti utjecaj, raspadne li mu se fronta u Ukrajini, mogao lako pribjeći nuklearnom oružju. Umirovljeni američki general Barry Rickard McCaffrey smatra da bi Putin mogao upotrijebiti oružje masovnog uništenja, prije svega nuklearno, u slučaju da Ukrajina nastavi pobjeđivati na jugu i da ukrajinske snage oslobode Herson. McCaffrey tvrdi da bi, ako padne Herson i Putin izgubi 15-20 tisuća vojnika, to bila politička katastrofa koja bi potpuno destabilizirala Rusku Federaciju.
Zabrinuti general
Kremlj stoga u tom slučaju neće moći pronaći drugi izlaz, nego će mu jedini alat ostati taktičko nuklearno oružje, upozorava McCaffrey. U raspravu o američkom odgovoru na takav razvoj događaja u kojoj se ozbiljno spominje i uzvrat nuklearnim oružjem uključio se i nekadašnji glavni zapovjednik američkih i savezničkih snaga u Afganistanu i bivši direktor CIA-e, umirovljeni general David Petraeus. On je, ograđujući se kako nije imao kontakata s vrhom američke administracije niti se konzultirao sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom – što je malo vjerojatno jer je Petraeus potpuno uklopljen u američki vojno-politički establišment – ustvrdio da SAD i NATO uopće ne moraju na rusku uporabu taktičkog nuklearnog oružja odgovarati svojim nuklearnim oružjem jednostavno zato što je američka i NATO konvencionalna vojna moć toliko velika da u kratkom roku, djelujući bez nuklearnog oružja, može potpuno uništiti ruske snage raspoređene u Ukrajini i cijelu crnomorsku flotu. “Samo ću vam hipotetski priopćiti, NATO bi uništio svaki ruski vojni cilj, svako rusko oružje koje bi mogao vidjeti i identificirati na bojnom polju u Ukrajini, na Krimu, ali i svaki ruski ratni brod u Crnome moru”, izjavio je Petraeus.
Njegove riječi odraz su zabrinutosti dijela američke vojne i političke javnosti vezane uz odgovor na moguću rusku uporabu taktičkog nuklearnog oružja. Zapad bi mogao ruski nuklearni udar na Ukrajinu shvatiti kao prijetnju sebi, što bi izazvalo nuklearnu razmjenu. Očito da i na američkoj strani – koja također prihvaća doktrinu ograničenog nuklearnog rata, tj. mogućnost djelovanja taktičkim nuklearnim oružjem ili nuklearnim oružjem male snage na ograničenom prostoru koja ne bi eskalirala u opći nuklearni rat – postupno sazrijeva spoznaja da je nemoguće voditi ograničeni nuklearni rat, a da on ne preraste u uzajamno međusobno uništenje.
Vlada zabrinutost
Prema američkim analizama, ruska doktrina predviđa uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv. konvencionalnog preopterećenja, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga protivnika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom “eskalacije radi deeskalacije” jer Moskva navodno računa da bi zbog mogućnosti eskalacije nuklearnog rata prema totalnom u nastavku pokrenutog ograničenog nuklearnog rata protivničke snage mogle odustati od daljnjeg konvencionalnog vojnog djelovanja prema ruskim snagama.
Sredinom ožujka 2018. pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nuklearnu strategiju predstavio je osobno tadašnji zapovjednik američkog strateškog zapovjedništva (U.S. Strategic Command -USSTRATCOM), general John Hyten.
On je tom prigodom izjavio: “Ruski predsjednik Putin najavio je još u travnju 2000. da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja”. General Hyten je upozorio da to znači da su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage, u kojem slučaju, prema tadašnjem stanju američkog arsenala, Amerikanci praktički ne bi imali čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je prema njemu potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nuklearnih oružja raspoređenih u Europi koji bi se koristili u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja.
Pritom je Hyten ukazao na to da raspoređivanje ruskih nuklearno sposobnih krstarećih raketa srednjeg dometa do četiri tisuće kilometara 3M-54 “Klub” (Kalibr) i balističkih raketa 9K720 “Iskander” kratkog dometa do 500 kilometara šalje signal da su i Rusi u sučeljavanju sa SAD-om i saveznicima spremni na opasan ograničeni nuklearni ratni odgovor koji bi obuhvaćao samo europske prostore i u kojem se ne bi koristilo strateško nuklearno oružje koje može ugroziti američki teritorij i dovesti do globalnog nuklearnog rata.
Strah u Kremlju
Poruka je to američkim europskim saveznicima da je moguća situacija u kojoj će se budući nuklearni rat Rusije i SAD-a voditi isključivo na europskom tlu i da su Rusi za njega spremni. Projektili “Kalibr” i “Iskander” oružja su upravo takvog ograničenog nuklearnog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom, i samo korištenje krstarećih raketa “Kalibr” svojevremeno u sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojnim glavama, bila je gola demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata jer nije postojala nikakva vojna potreba za njihovu uporabu na koju ne bi mogli odgovoriti drugi operativno korišteni ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Svojom porukom ruski predsjednik tada je objavio kako ruska strategija uključuje mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.
Eventualna ruska uporaba taktičkog nuklearnog oružja ne može ostati ograničena. Moskva bi morala biti svjesna poruka “Proud Prophet” koje su sukobljene nuklearne sile, SAD i SSSR, nakon spoznaje da nije moguć ograničeni nuklearni rat dovele pred pregovarački stol i do potpisivanja sporazuma o ograničavanju oružja čijom upotrebom Rusija sada prijeti. Upozorenja da ideja o ograničenoj upotrebi nuklearnog oružja vodi općem uništenju, materijalizirana u ugovorima SAD i SSSR-a o kontroli oružja namijenjenog za vođenje takvog nuklearnog rata, ne zabrinjavaju danas Moskvu. Putin i krug oko njega u slučaju nastavka poraza u ratu u Ukrajini spremni su pribjeći nuklearnom oružju jer vlast u Rusiji se gubi isključivo zbog poraza, a s vlasti u Moskvi rijetko se odlazi u mirovinu, a mnogo češće pred streljački stroj, kako je, uostalom, završio i posljednji stvarni ruski car Nikola II. Kada pogleda sebe u ogledalu, lažni ruski car Putin već nazire lik toga megagubitnika, a kada pogleda svoju vojsku, može vidjeti sliku i priliku Nikoline raspadajuće carske ruske vojske potkraj Prvoga svjetskog rata.