Iznenadni ruski vojni pokreti, kao posljedica opasne armensko-azerbajdžanske krize?

Reakcija operativnog zapovjedništva ruskih oružanih snaga bila je promptna. Sukladno izjavi ministra obrane Sergeya Shoygu, provjera je pokrenuta nad gotovo 150 000 vojnika, oko 27 tisuća komada vojne tehnike, preko 400 letjelica zračnih snaga, više od 100 brodova, kao i desetaka kopnenih i morskih poligona u akvatoriju Crnog i Kaspijskog mora, ali i zračnih desantnih snaga i morskog pješaštva Sjeverne i Tihooceanske flote. Rusko Ministarstvo obrane danas je objavilo snimke iste provjere (pogledaj video ispod teksta), koja je počela istoga trenutka kada je i stigla naredba vrhovnog zapovjednika, a završit će 21. srpnja.

Pa iako je ovaj neočekivani masovni vojni manevar formalno pokrenut s ciljem provjere ukupne spremnosti ruske vojske pred velikim strateškim vojnim vježbama „Kavkaz-2020“, planiranih za rujan ove godine, ima i onih komentatora koji u prvi plan ističu njegovu vremensku podudarnost s izbijanjem nove velike krize na Južnom Kavkazu – između Armenije i Azerbejdžana, nakon prošlotjednog velikog vojnog okršaja u pograničnom dijelu između dviju tradicionalno neprijateljskih država.

Naime, poznato je kako Rusija ima svoju veliku stratešku zrakoplovnu bazu na teritoriju Armenije, glavnu, kada je u pitanju ruski južni geostrateški smjer djelovanja (prema Bliskom istoku). A prije nekoliko dana zapovjednik zračnih snaga azerbajdžanske vojske stigao je u Ankaru, gdje je razgovarao s turskim vojnim vrhom odnosno ministrom obrane te zemlje Hulusijem Akarom. Glavna tema je, naravno, bila opasna eskalacija armensko-azerbajdžanskih odnosa (podsjetimo, u jednom je danu u akciji armenskih snaga ubijen jedan general i više visokih časnika azerbajdžanske vojske), pričemu dio azerbajdžanske javnosti i oporbe niti ne skriva želju za vojnim protuodgovorom i osvetom,  odnosno konačnim vojnim rješenjem ukupnih međusobnih teritorijalnih sporova (prije svega vezanih uz Nagorno Karabah) zbog čega su u glavnom gradu Bakuu nedavno i izbili veliki prosvijedi kojima se predsjednika Ilhama Aliyeva i vojni vrh te zemlje pozivalo na opću mobilizaciju.

U prilog onih analitičara, koji spomenute izvanredne masovne vojne pokrete ruske vojske tumače kao upozorenje Moskve Bakuu i Ankari da se ne upuštaju u nikakve visokorizične vojne avanture s Erevanom, svjedoči i činjenica da je jučer održan telefonski razgovor između ruskog i azerbajdžanskog ministra obrane, na zahtjev azerbajdžanske strane. U kratkom priopćenju ruskog MO kazano je kako se tom prigodom razgovaralo o provedbi vojnih igara u Bakuu i daljnjem razvoju međusobnih odnosa, i da je (kao usput, op. ZM.) ruski šef obrane svom kolegi kazao kako iznenadne provjere bojne spremnosti ruske vojske u Južnom vojnom okrugu niti u kom slučaju nisu povezane s novonastalim stanjem u odnosima Aremenije i Azerbajdžana.

Što god u svemu ovome bila istina, nepobitna je slijedeća činjenica: samo Rusija ima dostatnu političku snagu i utjecaj koji može stabilizirajuće djelovati na smirivanje eskalacije krize u Južnom Kavkazu s obzirom kako ima strateške i savezničke odnose s Armenijom (gdje ova, zbog potpune sigurnosne ovisnosti o Rusiji, niti u primislima ne smije samostalno kretati ni u kakve široke vojne operacije prema Azerbajdžanu bez dozvole Moskve), ali isto tako i zbog stabilnih ruskih odnosa sa samim Azerbajdžanom, koje Moskva želi i dalje razvijati u svim smjerovima (i u čemu joj je, zapravo, najveće prepreka upravo otvoreno neprijateljstvo Armenije i Azerbajdžana).



S druge strane Turska niti približno nema takav utjecaj na stabilizaciju stanja u kavkaškoj regiji. Ona ga, jedino (što isto tako nije nebitno), ukoliko to želi, može destabilizirati. Ankara je, naime, otvoreni saveznik Bakuu i s azerbajdžanskim narodom razvija u doslovnom smislu te riječi bratske odnose, a u potpunosti ga politički podržava kada je riječ o sporovima koje ima s Armenijom. Suprotno tomu, Turska s Armenijom ima velikih, povijesno uvjetovanih međusobnih problema i golemo nepovjerenje još iz vremena Prvog svjetskog rata i masovnog protjerivanja armenskog stanovništva s turskog teritorija uz počinjene brojne zločine (te nemile događaje pojedine zemlje i pravno tretiraju kao turski genocid nad Armencima, dok druge to izbjegavaju činiti, vodeći primarno računa o zadržavanju stabilnih odnosa s današnjom Turskom). Sami Azerbajdžanci dobrim se dijelom smatraju žrtvom tih tursko-armenskih povijesnih prijepora s kojima oni nemaju ama baš ništa, koje su, kako smatraju, Armenci iskoristili za svoje širenje na njihove povijesne prostore nakon izgona Armenaca s turskih prostora kao posljedice  raspada Otomanskog carstva. To su učinili, kako smatraju, uz obilatu pomoć Rusije odnosno SSSR-a, kojima je na kavkaškom prostoru dobro došao još jedan kršćanski (pravoslavni) saveznik u inače većinski muslimanskoj regiji.

I kao što sam naglasio u spomenutoj analizi koju možete pročitati u priloženoj poveznici, razvoj stanja i ukupni procesi međusobnih armensko-azerbajdžanskih odnosa zbog svega ovoga ovisit će najviše o rusko-turskim stavovima, njihovim zajedničkim odlukama, ili pak njihovom potpunom razilaženju, koje bi, onda, posve otvorilo put novom armensko-azerbajdžanskom ratu – ovoga puta s puno većim rizicima prelijvanja u opasan geopolitički sukob ne samo po pitanju te regije.

Mislim kako je ovo posljednje za sada najmanje vjerojatno, jer to u ovom trenutku nije u interesu niti Ankare niti Moskve. Putin i Erdogan, tko god o njima što mislio, izvrsno važu stvari i malo što prepuštaju slučaju čak i kada se naizgled čini da je stigao čas nakakvog „konačnog rusko-turskog obračuna“. Do njega sigurno neće doći, barem ne još prilično dugo vremena.

A tomu, možda, iako neposredno nevezano uz ovu temu, najbolje svjedoči i primjer da je Erdogan, nakon potpisivanja odluke o preinaci crkve Svete Sofije u Istanbulu iz muzeja u džamiju, telefonski nazvao i o tome razgovarao od svih svjetskih državnika jedino s Vladimirom Putinom. Očito je za to imao razloga i na neki se način smatrao dužnim opravdati. A Rusija je, slučajno ili ne, po tom pitanju Turskoj dala pravo činiti što hoće, izjavivši kroz usta svog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeya Vershinina, kako je preinaka crkve Svete Sofije unutarnja stvar Turske, u koju se nitko nema pravo miješati. Naravno, Rusija je zatražila i dobila turska jamstva, kako će, sada već opet džamija Aja Sofija, i dalje biti otvorena za posjete kršćana iz svih dijelova svijeta, k tomu, još, za razliku kada je bila muzej, od sada i besplatno, kao i to, da će se i dalje očuvati njezina kršćanska sakralna baština i ikonografija (prekrivat će se samo prigodom vršenja islamskih vjerskih obreda).

Hoće li sve to biti dovoljno i za stabilizaciju najnovijeg uzavrelog stanja na Južnom Kavkazu vidjet ćemo vrlo brzo.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI