IDEOLOŠKI DELIRIUM TREMENS U EUROPI?

Screenshot

Sex tape i ruski performer odlučuju o izboru gradonačelnika Pariza

Francuska, 21. stoljeće. Neoliberalno jednoumlje  priječi bilo kakav ago-antagonsitički dijalog (kombiniranje jedne stvari i njene suprotnosti) koji bi, prema prirodnim zakonitostima, iznjedrio ideološke pomake i politike kojima bi dobitnike i gubitnike globalizacije bilo moguće povući s ruba ponora na kojem nesigurno balansiraju. Raspoređeni unutar jedne iste političke stranke (Macronov LaREM), jednako kao kada su raspoređeni između dvije tradicionalne  desne i lijeve  progresivističke stranke (Socijalisti i Republikanci), lijevi i desni neoliberalni bigoti, neovisno da li su ujedinjeni ili razjedinjeni, nisu u stanju pronaći « treći put » ; jednostavno jer u jednoumlju ne postoje niti dva.

Kako tvrde neokonzervativci – kritičari neoliberalizma, među kojima Orwellijanka Natacha Polony : « makronistički ‘novi svijet’, to je cinizam onog starog kojem je dodat amaterizam » (RTL). Jer, baš je Macron sublimirao neoliberalnu doxu, dekompleksirano primijenio njenu najciničniju ideju prema kojoj : što su bogati bogatiji, to je veća šansa da i one na dnu društvene piramide dopadnu kapi njihova bogatstva – one koje im preteknu. Na kraju je ispalo je da se radi o računu bez konobara. Niti francuski dobitnici globalizacije žele da njihov sustav « prokišnjava» ; niti su gubitnici spremni « hvatati » zalutale kapi.  Ispalo je da se iza Macronovog cinizma i provokacija ne kriju samo kompleksna misao i inovativni upravljački sustav, nego i dobra doza amaterizma. Za što račune plaćaju njegove neiskusne ekipe s terena. Na prvoj liniji, u direktnom kontaktu s biračkom bazom, njima je sve teže braniti propuste i afere vrhuške LaREM-a. Nakon Žutih prsluka, štrajkova i sindikalnih prosvjeda, prosvjedni val zahvatio je i same Macroniste. Ukazuje na činjenicu da je sa starim, lijevim i desnim aparačicima-prebjezima, nemoguće trasirati « treći put ». Umjesto najavljenog : « lijevo i desno – u isto vrijeme », Macronija je rezolutno skrenula udesno. Prvo jer se, u izbjegavanju odgovora na pitanja koja poteže njeno « lijevo krilo « koristi provjerenom « metodom protuteže » – valorizacijom individualnih problematika, nauštrb većinskih. Npr., kada na pritisak javosti zbog policijskog nasilja nad svim prosvjednicima odgovara intenzivnim programom borbe protiv svakog oblika nasilja nad ženama ponaosob (obiteljsko nasilje, seksualno zlostavljanje u industriji spektakla, u športu, itd.) ; ili kada na prosvjedovanje zbog socijalnog nasilja odgovara sve maštovitijim programima spašavanja planete.

Izbori za gradonačelnika/cu Pariza

Pariz je epicentar socijalnih nemira u Europskoj uniji, a u njemu su, zahvaljujući izbornoj inerciji, i dalje na vlasti socijalisti koji su napustili ideologiju borbe klasa i specijalizirali se u eko-businessu. Stoga je ekologija centralna preokupacija svih kandidata na lokalnim izborima za gradonačelnika Pariza : kako umjerenih lijevih i desnih, tako i Macronista.



Neiskusni LaREM je u osvajanje najbranjenije francuske političke tvrđave – Pariza krenuo s hendikepom : s dva kandidata, od kojih je jedan službeni, a drugi disident. Taj drugi je Cédric Villani, osebujan matematičar i sveučilišni profesor, nositelj medalje Fields, direktor Instituta Henri-Poincaré do 2017. – kada je odlučio slijediti Emmanuela jer mu se svidjela njegova ideja vanstranačke kandidature, daleko od tradicionalnih političkih aparata.  Vjerovao je da se radi o sjajnoj ideji dobrih namjera. Međutim se ubrzo suočio s realnošću. Iako nova, Macronova stranka LaREM oponaša klasične stranačke strukture, Njom vladaju aparačici-prebjezi iz lijevih i desnih tradicionalnih stranaka koji pred novim političarima poput Villanija imaju prednost. Isto iako su birači, za zadnjih izbora, uskratili povjerenje strankama iz kojih prebjezi. Dakle, više ne vladaju posredstvom stare, nego nove stranke. Nešto kao kada poduzetnik jednu tvrtku dovede u stečaj, pa otvori drugu,

U tom je kontekstu Emmanuel Macron mjesto gradonačelnika Pariza namijenio svom miljeniku i prvom glasnogovorniku Benjaminu Griveauxu, s kojim se združio još dok su zajedno radili u Hollande-ovoj vladi. Kako se nije želio izbrisati pred Griveauxom, Villani je izbačen iz stranke. Ali je ustrajao. Službeno, da bi demonstrirao kako sprovesti prvobitnu vokaciju macronizma : nadilaženje starih stranačkih aparata u ime općeg dobra i vraćanje « znanstvene ekologije » u centar preokupacija Macronije. Realno, Villani je odstupio zbog povrijeđene taštine ; a problem koji može predstavljati njegova « znanstvena ekologija » je u činjenici da je on militant znanstvene skupine koja je najviše kritizirana upravo unutar akademske zajednice, zbog neopravdanog potenciranja utjecaja ljudskih aktivnosti i načina života  na klimatske promjene.

Dva rivala iz Macronovog « novog svijeta », preslikala su iz « starog » unutarstranačko rivalstvo. I to ono u najgrotesknijoj formi. Obojica su predložila eko-akciju izmještanja iz centra grada željezničkih postaja Gare du Nord i Gare de l’Est. Komično, jer je vlak, u odnosu na zrakoplov, čisto prijevozno sredstvo ; a za Parižane glavna prednost željezničkog pred zračnim prometom leži upravo u činjenici da je dostupan u centru grada. Griveaux je željezničke postaje mislio pretvoriti u pariški Central Park, a Villani odlučio Eurostar (vlak koji prometuje podmorskim tunelom u La Mancheu i povezuje Veliku Britaniju s europskim kopnom) dovesti do problematične pariške periferije Saint Denis s najvećim udjelom imigranata u stanovništvu. Sve to iako Parižani od novog gradonačelnika jednostavno očekuju da konačno « upristoji » spomenute gradske i prigradske četvrti, čija su prljavština, bijeda i nesigurnost apsolutna sramota za Francusku. Protukandidati sadašnje gradonačelnice Anne Hidalgo pali su u tu eko-zamku Socijalista koji čelnu poziciju u Parizu brane svim sredstvima.   Pristali su sudjelovati u konkursu « tko je više više ekolo ». Problemi sitnih trgovaca, život u pariškim kvartovima ili kultura, slabo ih interesiraju. I ne samo u Parizu, nego u svim francuskim metropolama, vrhunac u programima kandidata za gradonačelnike predstavljaju implementacije električnih romobilia i stabala u teglama, po uzoru na pariško djelo Anne Hidalgo. Uzalud Parižani upozoravaju da njihov grad nikad nije bio prljaviji ; da nikad nije bilo više beskućnika i imigranata koji podižu šatore usred grada ; da raspolažu sa sve manje parkirnih mjesta koja zauzimaju električni automobilii, bicikli, skuteri i romobili privatnih tvrtki koje neprestano odlaze u stečaj; da postaje nemoguće prometovanje vozilom ulicama kojima slalomiraju, u maniri kamikaza, motoristi, biciklisti i romobili ; da im sve učestaliji prosvjedi masa i štrajkovi javnih službi, pored uobičajenih domaćih i međunarodnih manifestacija s VIP sudionicima, te snažni valovi turista, jednostavno onemogućuju ili ograničavaju kretanje, itd.

Sex tape Benjamina Griveauxa

Onda se rivalstvo između dva kandidata Macronije nenadano završilo, Villaniju u korist. Ne zbog kvalitete znanstvenikova programa, nego zbog objave od strane  ruskog performera Pjotra Pavlenskog, za Griveauxa kompromitirajućeg sex tapea, na porno-portalu, a čime je želio dokazati da Benjamin Griveaux nije puritanac privržen obitelji kakvim se prikazuje. Iako Francuzi nisu Amerikanci, odnosno uopće nisu puritanci, pa intimni život političara ne utječe na njihov politički izbor, Griveaux je, nakon objave, odmah povukao svoju kandidaturu za gradonačelnika Pariza. Valjda je zaboravio gdje je, jer se u međuvremenu sasvim saživio sa svojim projektom njujorškog Cetral Parka u Gradu svjetlosti.

Baš na Valentinovo, njegov se odvjetnik prošetao svim televizijskim platoima kako bi javnost upozorio da je njegov klijent žrtva orwellijanskog svijeta u kojem vlada Big Brother, spreman duboko zadrijeti čak i u ljubavnu intimu. To opasno zadiranje u privatnost potom zlurado prenose društvene mreže ; iz kojeg je razloga njihov utjecaj na ishod političkih utakmica postao presudan, čime ugrožava demokratka društva. S jedne strane, teško je ne podržati indignaciju Griveauxovog advokata. S druge je strane jednako teško povjerovati da su Macronovi najbliži suradnici tek sad shvatili da baš oni sjede za volanom tog novog orwellijanskog svijeta u kojem se državom upravlja pomoću « četiri ministarstva : istine  (koje se bavi propagandom i lažima), bogatstva (koje se bavi smanjivanjem životnih uvjeta svojih građana na najnižu razinu na kojoj mogu preživjeti), ljubavi (koje se bavi mržnjom) i mira (koje se bavi ratom) », kako predviđa antiutopija Georgesa Orwella (1984.).

Ruski perfomer u Parizu

Naravno, u središtu odvjetnikovih objeda našao se i jedan Rus. Ovaj put : Pjotr Pavlenski. Javnost je već navikla da američki i europski progresivisti za svaki svoj izborni neuspjeh optuže Ruse. Ali, ovaj put se ne radi o ruskom tajnom agentu čije opasno djelovanje uspjeti spriječiti James Bond in extremis. Radi se o novodobnom ruskom nihilistu kojemu je Francuska odobrila politički azil. Pjotr Pavlenski napustio je Rusiju kako bi se nastanio u Parizu u siječnju 2017. Kao spektakularni performer, stekao je svjetsku slavu : sašio si je usta u znak podrške Pussy Riot ; obmotao se bodljikavom žicom kako bi prosvjedovao protiv reizbora Vladimira Putina ; zakovao ovojnicu vlastitih testisa za kaldrmu Crvenog trga u Moskvi. Pod optužnicom za seksualno zlostavljanje u Rusiji, militantni umjetnik završio je u Francuskoj, uspio se istaknuti izvedbom nekoliko performansa i, u svibnju 2017., steći status političkog izbjeglice. Već u listopadu iste godine spalio je pročelje ogranka Banque de France u Parizu kako bi dnenuncirao  « vladavinu finacija ». Osuđen je na tri godine zatvora. Pušten je, pa se dohvatio nesretnog Benjamina Griveauxa. Svoj akt objašnjava željom da ispuni svoju građansku dužnostr : « Sada živim u Francuskoj, Parižanin sam. »

Evidentno je da je Pjotr samo imao ulogu « metka » u novodobnom političkom razračunavanju, u kojem nije nužno poštovati pravila o « udarcima ispod pojasa ». Njegovog glasnogovornika i odvjetnika, Juana Bancoa, javnost je prethodno upoznala kao davatelja potpore Žutim prslucima i člana pravnog tima utemeljitelja Wikileaksa, Juliena Assangea. Kome povlačenje bivšeg socijalista Griveauxa može profitirati ? Aktualnoj gradonačelnici iz socijalističkih redova s čijim radom brojni  Parižani nisu zadovoljni, ali bi se mogla održati na vlasti ukoliko njeni protukandidati budu percipairani kao još lošiji. Jednako koliko i kandidatkinji Republikanaca Rachida-i Dati. Isto tako, Griveauxovim povlačenjem dolazi do neravnoteže unutar LaREM-a koji postupno napuštaju sve bitne figure njenog « lijevog krila », čime macronizam gubi na kredibilitetu. Taj automatski zaokret udesno mogao bi ekperimentiranje Macronove metode « lijevo-desno, u isto vrijeme » dovesti u situaciju neuspjeha.  Stoga se žestoko špekulira oko političke figure koja Griveauxa može efikasno zamijeniti.  Prva ličnost iz redova LaREM-a na koju se pomislilo je, medijski najeksponiranija, miljenica predsjednikove supruge Brigitte Macron : Marlène Schiappa. Međutim je ona tu mogućnost odmah otklonila « zbog prezaposlenosti ». Nakon kampanja protiv nasilja nad ženama : obiteljskog, na poslu, u sportu, čime je to državna tajnica toliko zaokupljena ?

Borba protiv « menstrualnog prekariteta »

AFP javlja : « Temeljem dva parlamentarna izvješća, francuska vlada će ove godine pokrenuti projekt eksperimentalne distribucije besplatnih menstrualnih uložaka i tampona ženskom prekarijatu », sasvim ozbiljno su priopćili, u srijedu, 12. veljače 2020., državni uredi Marlène Schiappa i Christelle Dubos – koje su državne tajnice odgovorne za ravnopravnost spolova, te solidarnost i zdravlje. U svom priopćenju za javnost, Sciapa i Dubos « pozdravljaju rušenje menstrualnog tabua » objavom izvješća zastupnica Laëtitie Romeiro Dias (Macronov LaREM) i Bénédicte Taurine (lijevi radikali LFI). Tvrde da su, nakon izvješća iz studenog 2019. senatorice Patricia-e Schillinger (LaREM) i snažne medijatizacije 28. svibnja – svjetskog Dana menstrualne higijene, ovi parlamentarni izvještaji « učinili  prioritetnom borbu protiv menstrualnog prekariteta i osiguranja pristupa svih žena higijenskoj zaštiti ». Naglašavaju da udruga Elementarna pravila (Règles élémentaires), francuska udruga za prikupljanje sredstava za intimnu higijenu beskućnica i drugih žena slabih imovinskih prilika, procjenjuje na 1,7 milijuna broj žena koje su žrtve « menstrualnog prekariteta » u Francuskoj. Stoga su državne tajnice, « već počevši od 2020., najavlle pristup besplatnim sredstvima higijenske zaštite na nekoliko eksperimentalnih punktova. » Radi se o « pokusu u vrijednosti od milijun eura ».

Očito je da, onako kako se – kod osoba zavisnih o alkoholu – javlja alkoholni delirium tremens (alkoholno ludilo) kao posljedica predoziranja alkoholom, tako se – kod osoba zavisnih o individualizmu – javlja liberalni delirium tremens kao posljedica predoziranja individualizmom. Kako drugačije, nego ideološkim deliriumom tremens, objasniti činjenicu da su parlamentarci, usred razvijene Europe, zaokupljeni humanitarnim akcijama, a nemaju vremena za rad na sistemskim ideološkim obrascima koji bi revalozirali rad i vratili dostojanstvo prekarijatu ?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI